Stasavaju nove generacije u Mostaru koje će govoriti ono što misle i osjećaju gledajući pravo u oči onima kojima se obraćaju i time vratiti izgubljeno dostojanstvo i čar gradu na Neretvi. U mirisu mostarskih lipa jedne nestvarne mostarske noći sve sam to osjetio. Ja ne sanjam! Ja živim za mostarsku mladost i lipe koje najljepše u Mostaru mirišu u ulici Uzdisaja
Mostar, ta makta raja na zemlji, ipak je najčarobniji u proljeće ili, kako bi njegov najslavniji poeta Aleksa Šantić govorio, u pramaljeće.
Jedne junske noći, upravo one u kojoj sam postao laureatom priznanja koje dušu grije, a osmijeh na lice vraća, dakle Mimara Mostara, odlučim Lanu provesti Ulicom uzdisaja.
U cijeloj ulici te ponoći videli smo samo tri djevojke koje su mogle biti gimnazijalke. Stajale su ispred jedne kuće i tiho pričale, kao da su se rastajale poslije ugodno provedene večeri. Hodali smo smireno i polako, opušteni i zadovoljni. Lana me je držala pod ruku. Nakon izvjesnog vremna začuli smo kako neko trči iza nas. Zastali smo i okrenuli se, a dvije od tri djevojke koje smo prije par minuta vidjeli dotrčale su i stale ispred nas. Lica ozarenih prelijepim osmjesima, zadihane, gledale su nas pravo u oči i u glas govorile: Dobro veče. Došle smo samo da vam kažemo kako vas je lijepo vidjeti! Hvala vam za to! A i naša drugarica to isto misli.
Tamo gdje smo ih prvi put vidjeli stajala je treća djevojka i mahala nam.
Pozdravile su nas i nakon naše iskazane zahvalnosti za njihov divan gest, otišle laganim korakom prema svojoj drugarici…
Bili smo zatečeni spontanošću i iskrenošću te mostarske mladosti koja je u našoj pojavi i našem hodu našla ono nešto, nešto radi čega se vrijedi roditi i radi čega vrijedi živjeti. Ali, više od svega divili smo se umijeću tih djevojaka, koje su tek kročile u život, da nepitane imaju potrebu reći, gledajući pravo u oči, ono što misle i osjećaju, potpuno nepoznatim ljudima u ponoć, na ulici. Štaviše, da dotrče do njih da bi im rekle…
Ontološko razumijevanje iskrenosti i važnosti izgovorenih riječi toj mladosti daje snagu, a nama vjeru da stasavaju nove generacije u Mostaru koje će govoriti ono što misle i osjećaju gledajući pravo u oči onima kojima se obraćaju i time vratiti izgubljeno dostojanstvo i čar gradu na Neretvi.
U mirisu mostarskih lipa te nestvarne mostarske noći sve sam to osjetio. Ja ne sanjam!
Ja živim za nju, za mostarsku mladost i lipe koje najljepše u Mostaru mirišu u ulici Uzdisaja.
Gradimir GOJER