Vlasnik zemljišta na planini Cmiljevici kod Berana, isparcelisao je skijašku stazu koja je decenijama korištena  na ovom terenu i placeve oglasio na prodaju za vikendice

TXT: Beranci, njihovi gosti i prijatelji  mogli bi ostati ostati bez skijališta na Cmiljevici. Prema posjedovnim listovima iz beranskog katastra, u koje je Monitor imao uvid, na mjestu postojeće skijaške staze planirana je gradnja najmanje petnaest planinskih kuća i vikendica.

To nam je potvrdio i vlasnik Ski centra Lokve, Dejan Guberinić. On kaže da je vlasnik zemljišta već na terenima skijaške staze postavio table sa natpisom na prodaju. “Mene je zvao jedan zainteresovani kupac, i ja sam se našao u čudu. Rekao sam mu, ako pokuša da kupi plac, da ću i protiv njega i protiv vlasnika podnijeti krivične prijave. To je ustvari nešto što bi trebalo država da uradi i da preispita kako se došlo u ovu situaciju”, kaže Guberinić. “Pored svih problema koje smo do sada imali za vrijeme pripreme staza za skijašku sezonu ,i zbog kojih Ski centar nije radio već tri godine, sada još i ovo. Ovo je zemlja čuda. Potpuno nam je nejasno kako je taj vlasnik mogao da kupi zemljište i kako ga je isparcelisao i upisao u katastarske knjige”.

Monitor je kontaktirao i sadašnjeg vlasnika zemljišta Vojislava Dedovića, koji je potvrdio da je vlasnik tog dijela zemljišta 1/1. “Na tabli stoji – na prodaju, ali ja ne namjeravam da prodajem, već da na tom zemljištu gradim više ugistiteljskih objekata pod nazivom Plavi Lim, pod kojim nazivom imam i restoran i prenoćište na ulazu u Berane. Ja samo razvijam ugostiteljsku djelatnost. Zemlju sam regularno kupio, dozvole sve imam, i nista ne radim napamet”, tvrdi Dedović. Jasno mu je, kaže, da je tu oduvijek bila skijaška staza, ali on od vlasnika Ski centra očekuje “da razgovaraju”.

Guberinić, sa druge strane, ističe da ako država i ovog puta ostane nijema na to što se dešava, odnosno ne proglasi javni interes po Zakonu o skijalištima, da njemu i njegovom bratu neće preostati ništa drugo već da razmontiraju žičaru, takozvanu tanjiraču u mjestu Skrivena, i da konačno dignu ruke od svega.

Vlada Crne Gore je pred prošlogodišnju skijašku sezonu ovom skijalištu kod Berana dodijelila  deset hiljada eura, preko Uprave za kapitalne projekte, upravo za pripremu sezone.

Guberinić kaže da on i njegov stariji brat, koji su u tom poslu, nikada nisu ni tražili pomoć u novcu od Vlade, već da su od svih u čijoj je to nadležnosti, tražili da se riješi problem upisa ovog skijališta, ali da niko do sada nije pokušao, kako je kazao, ni da okrene glavu na njih i njihove molbe. “Mi smo u situaciji da smo vlasnici preduzeća Ski centar Lokve, a da ne možemo da organizujemo sezonu skijanja zbog problema sa vlasnicima zemljišta na kojem se nalazi uspinjača i skijaške staze”.

Njemu i njegovom bratu, kako objašnjava, nije jasno kako je Ski centar Lokve napravljen prije četrdeset godina i kako je izgrađena i radila žičara, a da sada nema dokumenata o tome. “Kako se to dogodilo, gdje su dokumenta o tome kada je skijalište građeno, mi ne znamo. Samo tražimo da se u katastru upiše službenost skijališta, što je obaveza po Zakonu o skijalištima. Mi ne želimo da oduzememo zemljište nikome, samo da nam se omogući da radimo nesmetano u sezoni, a ne da nas vlasnici zemljišta ucjenjuju i podnose prijave protiv nas”, kaže Guberinić.

Ski-centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na nadmorskoj visini od 1350 do 1800 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta koji od Berana vodi prema Rožajama. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao tek otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i poznate hiperinflacije, sve do prve privatizacije, kada se društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH pokazalo kao potpuno neodgovorno. Poslije poslovne agonije, Ski centar je prodat Rusu Alanu Alikovu, ali ni on nije ispunio bajkolika obećanja.

Onda su ga kupili braća Guberinići, emotivno vezani i za ovu planinu i za Berane, i napravili velike planove da ga konačno stave u punu funkciju i da mu vrate staru ljepotu i prepoznatljivost na turističkoj mapi Crne Gore i regiona.

Od države i Vlade nisu tražili novac. Tražili su samo da se riješe administrativne barijere, koje su za njih bile nepremostive. Da je htio, bilo koji ministar turizma mogao je to riješiti za najkraće vrijeme.

Nakon svega, pojavio se novi problem  – da neko na skijaškoj stazi, jednoj od najstarijih na teritoriji Crne Gore, isparceliše zemljište i oglasi ga na prodaju.

Upravo na ovoj stazi su se sedamdesetih godina, kada nije bio čak ni uspinjače, održavala ondašnja republička i regionalna takmičenja.

Vlasnik zemljišta tvrdi, međutim, da na to ima pravo, jer je vlasnik parcele 1/1, i ponavlja da je tu za razgovor i dogovor. A Guberinići ponavljaju da je to skijalište bilo tu od kada pamte najstariji Beranci, i da država mora da upiše službenost.

I dalje ostaje bez odgovora osnovno pitanje – kako je izgrađen hotel Lokve i ski centar sa uspinjačom i žičarama, a da nisu isplaćeni tadašnji vlasnici zemljišta i ono prevedeno na državno preduzeće ili državu?. Da li je tu kvaka? Ima i onih koji tvrde da su svi vlasnici zemljišta jednom isplaćeni, pa su se onda negdje u državnom arhivu izgubili dokazi o tome. U Beranama ih nema, ali bi ih moralo biti u državnom arhivu na Cetinju. Onda su se vlasnici u restituciji mogli pojaviti i povratiti zemljište, koje je, može biti, odavno plaćeno.

Možda i nije tako, ali su onda i država i lokalna uprava u Beranama, odnosno državne i lokalne službe napravile ozbiljne propuste kod izrade prostornih planova.

Ako se ovi problemi brzo ne riješe, ako se ne umiješaju država i Opština Berane, moglo bi se dogoditi da, umjesto ambicioznih razvojnih planova, Ski centar Lokve trajno prestane sa radom.

Mnogi Beranci, posebno oni koji su na Cmiljevici izgradili vikendice i ugostiteljske kapacitete, žele da ovo skijalište opstane. Krajem ljeta Vlada  je opredijelila sredstva da se asfaltira put od magistrale do vrha glavne skijaške staze i vikendica i ugostiteljskih objekata. Sudbina skijališta i dalje je neizvjesna.

                                                                                                                                                                                                                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

Među 11 vodovodnih preduzeća koja su pošle godine  poslovala s gubitkom, čak sedam je sa sjevera države. Analize pokazuju da većina vodovoda sa sjevera, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno

Gotovo da nema opštine na  sjeveru u kojoj su gubici na vodovodnoj mreži manji od 50 odsto. Kako objašnjavaju u  preduzećima zaduženim za vodovodni sistem, podjednako su zastupljeni tehnički i komercijalni gubici.  Voda se intenzivno prosipa, bilo da je riječ o  curenju vode kroz oštećenja cjevovoda, prelivanju rezervoara, nelagalnim priključcima ili samo neracionalnoj potrošnji.

Otklanjanje tehničkih gubitaka je skup i zahtjevan proces, a često se dešava da se nakon sanacije jednog oštećenja, usljed povećanja pritiska, pojave novi kvarovi. To je začarani krug iz kojeg s mukom izlaze lokalne tehničke službe.  Otkrivanje i uklanajnje nelegalnih priključaka je obično  teško izvodljivo. Većina tih priključaka, ali i značajan dio opštinskih cjevovoda, je na privatnim parcelama. Izmještanje distributnivne mreža na javne površine, obično je samo ambiciozan plan, a u praksi pregolem zalogaj.

Tek nakon relizacije projekta “Postupaj pametno-štedi vodu”, u Bijelom Polju se nadaju da će donekle smanjiti gubitke  na vodovodnoj mreži, koji su sada oko 75 odsto. Jedan od ciljeva projekta, koji se realizuje u okviru prekogranične saradnje sa vodovodom Đakovice i Peći „Hidrodrini“ i Kosovo Development Centrom, je da do 2026. godine gubici budu 62 odsto. Direktor Vodovoda “Bistrica” Esad Šele Mahmutović kaže da je predviđena instalacija smart sistema za praćenje i mjerenje potrošnje vode i javna kampanja za podizanje svijesti o važnosti očuvanja i smanjenja gubitaka na vodovodnoj mreži. Planirana je i izgradnja rezervoara za vodu (do 5.000 m³) zbog obezbjeđenja dovoljne količine vode i proširenja kapaciteta vodovodne mreže na hlornoj stanici Pobrnjica. Namjera im je i da se, u naredne dvije godine, poveća procenat naplate sa 86 na 95 odsto.

Iz bjelopoljske Opštine su, do sada, nekoliko puta finansirali rekonstrukciju djelova vodovodne mreže, no to nije značajno  smanjilo količine prosute vode, ali ni natjeralo potrošače da savjesnije troše i  ažurnije plaćaju račune. Cjevovod je i dalje  u veoma lošem stanju, a dodatan trošak je bilo nedavno  priključenje dva nova naselja na vodovodnu mrežu.

U Vodovodu kažu da poslovanje preduzeća opterećuju i  pozamašna potraživanja iz ranijeg perioda, koja je gotovo nemoguće naplatiti.  Potrošači iz kategorija fizička i pravna lica toj  bjelopoljskoj firmi, početkom ove godine, dugovali su blizu milon i po eura.  Među tim dugovanjima su i  ona koje se odnose na preduzeća koja su u stečaju, zatvorene firme, te umrle osobe u slučajevima još nezavršenih ostavinskih postupaka.

Pljevljaci mnogo ažurnije plaćaju potrošenu vodu, ali su gubici na vodovodnoj mreži slični onima iz Bijelog Polja. Zbog dotrajalih vodovodnih instalacija procjenjuje  se, da se od vodozahvata do potrošača,  godišnje gubi oko 2,5 miliona metara kubnih vode.  Vodovod u tom gradu je urađen prije 36 godina,  a  gotovo svake godine od tada Opština potroši po blizu pola milona na saniranje kvarova i zamjenu djelova cjevovoda.  Iz pljevaljske lokalne uprave kažu da su za pet godina sanirali oko  15 kilometara vodovodne mreže, no to nije pomoglo da se smanji gubitak vode od 70 odsto, koliko je bio i prije dvije decenije.

Još značajnije gubitke vode imaju i u susjednom Žabljaku. Kako je nedavno saopšteno iz preduzeća koje gazduje vodovodnim sistemom, tokom pojedinih perioda godine do potrošača stigne samo petina vode, koja se “uhvati” na vodoizvorištu.  Pored brojnih kvarova tome doprinosi i veliki broj nelegalnih priključaka, kažu u Vodovodu. Kao jedan od načina da riješe problem, u tom preduzeću vode  akciju, započetu prije dva mjeseca, koja podrazumijeva legalizovanje nelegalnih priključaka.  To, tvrde u mendžemnu Vodovoda, umanjuje mogućnost i za restrikcije, a garantuje i stabilnije poslovanje preduzeća.  Procjenjuju da je bluzu 500 potrošača trenutno nelagano priključeno na mrežu, a neovlašćeni korisnici dominiraju, uglavnom, u nekoliko vikend naselja.

Jedan od najznačajnijih problema u funkcionisanju sistema vodosnabdijevanja Kolašina su veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Kako kaže direktor Miloš Peković, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributivnoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima.

Direktor podsjeća da je u toku uključivanje u vodovodni sistem takozvanog, novog rezervoara za I (nižu) visinsku zonu. Uključivanjem novog rezervoara u sistem trebalo bi da se poveća  zapremina rezervoarskog prostora sa trenutnih 800 na 3.800 kubika. Sanacijom kvarova i zamjenom neispravnh zatvarača i fazonskih komada u postojećim oknima eliminisaće se dio gubitaka, te smanjiti pad pritiska u pojedinim djelovima sistema. Prema podacima tog kolašinskog preduzeća, ove godine bilo je dana, kada je samo u jednom naselju otklanjeno po 20-ak kvarova.  U Vodovodu i kanalizaciju većinu zaposlenih čine adminstrativni radnici, dok je nedovoljan broj onih koji mogu na teren.  Gubici u vodovodnom sistemu u toj opštini su, kaže Peković,  teško precizno mjerljivi, ali je sigurno da se samo dio potrošene vode sa izvorišta Rijeka Mušovića naplati.

Beransko preduzeće fakturiše tek 20 odsto vode sa izvorišta. Rezervno izvorište, Manastirsko vrelo, dugo je bilo van sistema. Iako važi za jednu od opština na sjeveru najbogatijih pijaćom vodom,  zbog mnogobrojnih tehničkih problema, ali i velikog broja nelagalnih priključaka i neracionalne potrošnje,  preduzeće Vodovod često uvodi restrukcije potrošačima  u ljetnjim mjesecima.  Prema podacima od prije dvije godine u Petnjici se naplaćajuje samo 15 odsto vode preuzete iz gradskog vodovoda. I u toj opštini su potrebne brojne i dugoročne intervencije na otklanjaju tehničkih problema vodovodne mreže.

Među 11 vodovodnih preduzeća, koja su, tokom minule godine,  poslovala s gubitkom, prema podacima Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN),  čak sedam je sa sjevera države.  REGAGEN ukazuje da je i ova analiza pokazala da većina vodovoda, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno.                                                                                        

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Crnoj Gori ne prijeti opasnost skorog i neminovnog bankrota, kao što to još od proljetos najavljuju ekonomski prvaci PES-a. Ali je postojeće stanje javnih finansija, iako možda održivo još neko vrijeme, daleko od poželjnog. I mogućeg

Vlada je riješila da se dobrim vijestima bori protiv talasa poskupljenja, tinjajućeg nezadovoljstva sa kojim građani prate svakodnevni rast cijena i alarmantnih upozorenja koje, od proljetos, stižu od njihovih potencijalnih nasljednika iz Pokreta Evropa sad..

Državna kasa je stabilna, prihodi su veći od planiranih, rashodi pod kontrolom, vlada ne kasni u izmirivanju svojih obaveza. To je sažetak izvještaja koji je Ministarstvo finansija, neki dan, uputilo stranim diplomatama i međunarodnim finansijskim institucijama sa kojima sarađuje.

“Svi indikatori javnih finansija ukazuju na stabilnost, održivost, ali i odgovorno upravljanje javnim finansijama”, navodno stoji u izvještaju koji je do crnogorske javnosti stigao iz druge ruke, posredstvom kolega iz Vijesti.

Nije baš uobičajeno da se građani i poreski obveznici o stanju državnih finansija informišu na osnovu izvještaja koji je Vlada, odnosno resorno ministarstvo, pripremilo za nekoga drugog. Kako bi se, kako je to na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade objasnio ministar Aleksandar Damajnović, “preduprijedili pokušaji da se kroz spinove jednom broju predstavnika diplomatske mreže u zemlji serviraju potpuno netačne informacije…”.

Doduše, nije uobičajeno ni da se Vlada kojoj je parlament uskratio povjerenje nalazi u tehničkom mandatu duže od godinu dana, praktično bez bilo kakve kontrole i nadzora od strane zakonodavne vlasti. Premijer Dritan Abazović i  ministri poslednji su put odgovarali na poslanička pitanja u julu prošle godine. ”Poslije izglasanog nepovjerenja 43. Vladi, predsjednica Skupštine Danijela Đurović (tadašnja – prim. Monitora) otvorila je pomenuto pitanje na Kolegijumu predsjednice, ali većina šefova poslaničkih klubova nije bila za održavanje premijerskog sata i postavljanje poslaničkih pitanja predstavnicima Vlade u tehničkom mandatu”, saopšteno je zimus iz Kabineta predsjednice Skupštine.

Sada iz Vlade izvještaje podnose međunarodnim organizacijama i diplomatama. Tamo piše: “U državnoj kasi na raspolaganju je 196,85 miliona eura gotovinskih depozita, plus 38.477,69 unci zlata, što je oko 68,87 miliona, odnosno preko 265 miliona ukupnih depozita, što predstavlja preko četiri odsto procijenjenog BDP-a i čime se može obezbijediti redovno funkcionisanje države i izmirivanje obaveza u višemjesečnom periodu”.

Prije nego zaključimo da novca ima u višku valja razmotriti makar dvije činjenice. Ulazimo u period kada su, uobičajeno, državni rashodi za redovne aktivnosti (isplata plata, penzija, javne nabavke, kapitalne investicije, servisiranje dugova koji dospijevaju…) očekivano veće od budžetskih prihoda. Ako se oni, kao u decembru 2020. ne upotpune kakvim kreditnim zaduženjem.

Tada smo, na način koji se a dalje problematizuje kad god se ukaže politički zgodna prilika,  uzajmili 750 miliona eura. Aktuelna Vlada je na početku svog mandata, u proljeće prošle godine, u državnoj kasi zatekla više od polovine tog iznosa (oko 450 miliona). Sada se on prepolovio, iako se Vlada zimus zadužila još 100 miliona od Dojče banke.

Zvanični podaci pokazuju kako će, do kraja 2023, za isplatu dospjelih dugova Crnoj Gori trebati nešto više od 160 miliona eura. Dakle, na taj novac u državnom trezoru možemo računati samo formalno, a i to do momenta za isplatu naredne rate državnog duga. A on nije daleko.

Čime se još Vlada pohvalila pred međunarodnim partnerima? Prihodi budžeta u periodu januar-jul 2023. godine (1.444 milijarde eura) su za skoro 260 miliona ili 21,6 odsto viši u odnosu na planirane. To je, prenose Vijesti, za 364 miliona ili 33,7 odsto više u odnosu na uporedni period 2022. godine.

Dobro je, da podvučemo, što državni prihodi rastu. Svakoga dobronamjernog treba da raduje da su dobar dio tog prihoda donijeli strani turisti kojih je, još od zimus, više nego prošle godine. Problem je što su ih dočekale veće cijene. Ne samo u hotelima, plažama i na ski stazama. Osjetno su poskupjeli energenti (sa izuzetkom struje), hrana, usluge. I taj ceh građani Crne Gore svakodnevno, sve teže, plaćaju.

Dok je Vlada držala do podrške javnosti nadajući se uspjehu na parlamentarnim izborima, na snazi su bile odluke o smanjenju iznosa akciza na naftne derivate i poreze na dodatnu vrijednost (PDV) na dio osnovnih životnih namirnica. Od proljetos su građani, međutim, prepušteni sami sebi i (ne)milosti proizvođača, distributera i trgovaca. A oni takođe pokušavaju nadomjestiti povećane troškove.

Zato su državni prihodi od akciza i PDV-a za osam mjeseci ove godine, zvanično, za 115 miliona veći od planiranih (oko 12 odsto).

Još 65 miliona, takođe neplaniranih, državi je donio ljetošnji raskid ugovora o hedžingu kojim smo se štitili od rizika kursnih razlika koje nam može donijeti otplata kineskog duga za izgrađenu dionicu autoputa.

Veći dio tog novca smo potrošili upravo za plaćanje rate Exim banci, pa je izgledalo kao da je izlazak iz hedžinga iznuđen, zbog očekivanog rasta kamata, ali dobar potez za Crnu Goru. Mogla bi se, međutim, već u januaru naredne godine pokazati puno drugačija slika tog aranžmana. Tada za plaćanje dospijeva naredna, šesta rata duga, pa ćemo vidjeti koliko će nas u tom momentu koštati odluka da se zadužimo u dolarima i ne zaštitimo od neželjene promjene deviznog kursa (rast američke u odnosu na evropsku valutu donosi nam veće troškove).

U prihode na koje država ne može računati u kontinuitetu treba ubrojati i dio novca prikupljenog po osnovu tzv. ekonomskog državljanstva koji je aktuelna vlada uključila u ovogodišnji budžet. Kao i blizu 30 miliona eura pomoći koje je EU namijenila Crnoj Gori na ime prevazilaženja posljedica energetske krize. Ta sredstva, kažu, još nijesu uključena u ovogodišnji budžet – čekaju rebalans – iako su se vladini zvaničnici već pozivali na njih pravdajući neke neplanirane troškove namijenjenje poboljšanju standarda dijela građana Crne Gore i, zašto ne pomenuti, u pokušaju kupovini popularnosti pred predhodne izbore.

Na strani ušteda, iako se to eksplicitno ne pominje u onom dijelu izvještaja Ministarstva finansija koji je dospio do ovdašnje javnosti, značajnu stavku predstavljaju planirani a neizvršeni radovi iz programa kapitalnih investicija. Od tog troška ne možemo pobjeći, a svako kašnjenje u realizaciji najavljenih i započetih projekata dodatno košta.

Uz sve rezerve i ograničenja ponuđenih podataka, oni ukazuju da Crnoj Gori ne prijeti opasnost skorog i neminovnog bankrota, kao što to još od proljetos najavljuju ekonomski prvaci PES-a. Ali je postojeće stanje javnih finansija, iako možda održivo još neko vrijeme i bez sve skupljeg kreditnog zaduženja, daleko od poželjnog. I mogućeg.

Za ilustraciju, ponovimo računicu izvedenu iz zvaničnih podataka Monstata: u proljeće 2018, kada je prosječna zarada u Crnoj Gori bila 510 eura, hranu neophodnu za preživljavanje četvoročlane porodice (minimalna količina potrebna za unos kalorija neophodnih za preživljavanje) trebalo je platiti 256 eura. Ili pola plate. Ovog juna za istu hranu trebalo je platiti 387 eura. Opet pola prosječne plate. Toliko o boljitku bez suštinskih reformi i sitemskih promjena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari