Povežite se sa nama

SVIJET

AKO NEĆE KRDO IMUNITETU, HOĆE LI IMUNITET KRDU: I nakon vakcine, distanca – ruke – maska

Objavljeno prije

na

Brojke zaraženih i smrtnih slučajeva su i dalje visoke u većem dijelu Evrope, a kampanja vakcinacije odvija se toliko sporo da su šanse da će se kolektivni imunitet postići do jeseni sve manje

 

Još malo pa će biti okruglo pola vijeka od posljednje velike epidemije koja je potresla naš region. Te 1972. godine Jugoslavija se upustila u borbu sa variola verom. Način na koji se zemlja organizovala i u rekordnom roku suzbila pošast iz današnjeg ugla izgleda čudesan. Procjenjuje se da je vakcinacijom bilo obuhvaćeno oko 18 miliona ljudi, od 22 miliona koliko je tada imala  država. Mediji bilježe da je sve odrađeno za deset dana.

„U rekordnom roku od 15. februara do 15. aprila eliminisali smo najveću posleratnu epidemiju u Evropi. Moralo je  da se vakciniše što veći broj odjednom da bismo napravili zaštitni zid i nastavili normalno da živimo”, priča za Danas epidemiološkinja Ana Gligić.

Pedeset godina kasnije, stvari ovom brzinom ne teku ni u mnogo razvijenijim zemljama. Tempo uglavnom zavisi od svijesti i volje pojedinaca, logističkih sposobnosti država, a prije svega od dostupnosti vakcina.

Iako se već nekoliko proizvođača može naći na tržištu, njihovih proizvoda u nekim zemljama, poput Crne Gore, nema. Neki se vakcinišu ruskom ili kineskom koje još uvijek nijesu dobile odobrenje EU, a većina vapi za vakcinom koja je prva krenula u rat protiv COVID-a 19, Fajzer-Biontek formulom.

Još jedan, nimalo zanemarljiv faktor utiče na broj vakcinisanih. Antivakserski lobi.

Brojke zaraženih i smrtnih slučajeva su i dalje visoke u većem dijelu Evrope, a kampanja vakcinisanja odvija se toliko sporo da su šanse da će se imunitet postići do jeseni sve manje, piše Nova.rs.

U tekstu se dalje navodi da su vlade zemalja članica EU prinuđene da pooštravaju restriktivne mjere, jer od korona virusa svakodnevno u EU premine između 3.000 i 4.000 ljudi, a prijeti opasnost i od novog soja virusa.

Oko 2,5 procenata vakcinisanih imaju Njemačka, Italija, Španija, Grčka, Švedska, Turska… Slika regiona je šarena. Srbija prednjači sa vakcinisanih oko pola miliona ili nešto više od 6 posto stanovništva, drži se i  Slovenija (53.000 ili 2,56 posto stanovništva). Ostatak susjedstva je daleko ispod očekivanog nivoa.

Slika iz Makedonije na kojoj dva momka drže transparente na kojima piše: „Ne može ti biti ništa od vakcine!” i ,,…jer nemamo vakcinu!” dosta govori o situaciji, a vjerovatno više o politici u toj zemlji. Ove transparente su jednako tako mogli držati građani kod nas i u BiH. Datumi, obećanja, rokovi.

Ni u EU stvari ne teku glatko. Trista miliona doza koje su naručene neće biti dovoljno za oko 450 miliona stanovnika. Zbog potrebne dvije doze po osobi, samo će trećina stanovnika EU u relativnoj sigurnosti dočekati jesen. Ostali će čekati završetak pregovara o naručivanju još 300 miliona doza, koje će i ako se sve završi kako je planirano stići dosta kasnije. Prije nekoliko dana u EU je odobrena i vakcina švedsko-britanskog proizvođača AstraZeneka. Ruske i kineske su još na stand-by-u.

Ima i onih država koje su spremno dočekale plasiranje vakcine. Unaprijed su pravljeni dogovori sa potencijalnim proizvođačima, pa se desilo da su neke zemlje sklopile ugovore za po tri puta više doza nego što im je zaista potrebno za imunizaciju svog cjelokupnog stanovništva.

U svijetu je ukupno dato više od 101 miliona doza u 64 zemlje svijeta, računao je magazin Bloomberg. Tempo vakcinacije nastavlja se povećavati, s najnovijom prosječnom stopom od oko 4,25 miliona doza dnevno. Zanimljiv je i podatak da je u SAD-u više Amerikanaca primilo barem jednu dozu nego što je uopšte testirano na virus od početka pandemije, piše Bloomberg.

Na listi lidera u vakcinaciji prednjači Izrael. Za njim UAE, Velika Britanija i SAD. Ove četiri zemlje i Kina čine više od polovine vakcinisanih u cijelom svijetu.

U Rusiji koja je ipak tek upisala prvi milion pelcovanih,  vakcinacija  se obavlja čak i u pozorišnim i trgovačkim centrima, prenijela je Anadolu agencija. Rusi se, naravno, vakcinišu vakcinom domaće proizvodnje – Sputnikom V. Građani stariji od 18 godina mogu  se besplatno vakcinisat.  Osobe sa hroničnim, alergijskim infekcijama i respiratornim problemima, trudnice i dojilje  se ne mogu vakcinisati.

Izrael je na putu da vakciniše svo odraslo stanovništvo do kraja marta. „Za mjesec dana ćemo vakcinisati sve starije od 60 godina i medicinsko osoblje. Ako to uspijemo, nakon još 30 dana ostavićemo virus iza sebe, otvoriti ekonomiju i raditi stvari koje ne može nijedna zemlja svijeta“, rekao je Benjamin Netanjahu. Ako zvuči kao izborno obećanje, ono to donekle i jest. Ovu zemlju novi izbori čekaju već krajem marta. Osim izbora, list Štutgarter nahrihten uspješan proces vakcinacije pripisuje bliskosti premijera sa Albertom Burlom, šefom američkog farmaceutskog diva Fajzera koji proizvodi vakcinu nemačkog Bajonteka – piše Dojče vele. Drugi medij, Jediot ahronot, smatra da farmaceutski giganti vide Izrael kao idealno područje za pilot-projekat vakcinacije cijelog stanovništva. Mala, disciplinovana zemlja sa razvijenom ekonomijom i zdravstvenim sistemom može poslužiti kao dobar eksperiment. Naravno, tu je i priča, prenosi Dojče vele da Izrael Bajontek-Fajzerovu vakcinu plaća čak 23 eura po dozi. Ona se u EU nabavlja za 12 eura.

Bilo kako bilo, proces teče odlično. Dio doza odlučni su proslijediti  Palestincima. Ministarstvo zdravlja objavilo je početak vakcinacije, ali u zvaničnom saopštenju ne navode da je Izrael obezbijedio vakcine.

Izrael je zanimljiv slučaj i za praćenje efekata vakcinacije. VoaNews prenosi da u preliminarnoj analizi 200.000 ljudi starijih od 60 godina koji su primili vakcinu, u poređenju sa odgovarajućom grupom od 200.000 osoba koje nisu, izraelski naučnici otkrivaju da su šanse za pozitivno testiranje na virus bile 33 posto manje dvije sedmice nakon prve injekcije. Efikasnost vakcine se pojačava drugom dozom nakon 21 dan. Ovo je u skladu sa podacima koje je iznio Fajzer – da se antitijela iz prve doze razvijaju nakon oko dvije sedmice te da se vakcinisani i dalje moraju dobro čuvati određen period.

Snovi o prevazilaženju pandemije tokom 2021. godine postaju sve dalji. Kada je sve krenulo, sjetićete se priče o „imunitetu krda” i 60 posto imunizovanih koji su potrebni za njegovo uspostavljanje. Uznemirujući glasovi na ovu temu stižu iz Svjetske zdravstvene organizacije. „Nećemo postići nikakav nivo populacijskog imuniteta ili imuniteta krda  2021. godine”, rekla je glavna naučnica SZO Sumja Svaminatan. On je upozorila kako je važno da se nastavi sa pridržavanjem zdravstvenih smjernica poput socijalnog udaljavanja, nošenja maski za lice i korištenja sredstava za dezinfekciju ruku za pranje ruku. Distanca – ruke – maska ostaju i nakon vakcinacije.

Neki naučnici i istraživanja tvrde da bi za zaustavljanje prenosa korona virusa 55 do 82 posto populacije trebalo imati imunitet. To se može postići oporavkom od infekcije ili vakcinacijom. Primjera radi imunitet krda nije postignut u Manausu u Brazilu, čak i nakon što je procjenjeno da je 76 posto stanovništva bilo zaraženo. Ipak, postoji razlog za vjerovanje da će masovne vakcinacije imati snažniji učinak, jer vakcine izazivaju jaču i trajniju zaštitu od prethodne infekcije, prenose mediji.

Dok se vakcinacija obavlja, prate se reakcije i rezultati. Za sada nije poznato koji je nivo imuniteta potreban i hoće li vakcine biti dovoljno snažne da ga postignu. Takođe, već je izvjesna prijetnja od novih sojeva koronavirusa koje mogu oslabiti učinkovitost imunizacije. Neke od varijanti već su u opticaju. Naučnici se nadaju, smatraju i misle, poneki i garantuju da su vakcine efikasne i na britanski soj koji je trenutno najaktuelniji.

Studije sugerišu da su novi sojevi zarazniji, ne nužno i smrtonosniji. Tu su i novi dokazi da neke novorazvijene vakcine mogu biti manje zaštitne protiv ovih sojeva. Slikovit primjer – nove infekcije korona virusom u Holandiji su opale 20 odsto tokom prošle nedelje, ali novi sojevi virusa sada čine dvije trećine svih zaraženih, saopštio je Zavod za javno zdravlje te zemlje.

Dejvid Hejman, predsjedavajući Strateške i tehničke savjetodavne grupe za infektivne opasnosti u SZO, upozorio je krajem 2020. godine da se čini da će sudbina SARS-CoV-2 postati endemska. Endemski virusi kontinuirano cirkulišu u zajednici, često uzrokujući periodične skokove.

Možda i zbog svega ovoga Majk Rajan, voditelj programa za hitne slučajeve Svjetske zdravstvene organizacije, izjavljuje 25. januara da, umjesto da se fokusiramo na uklanjanje SARS-CoV-2, kao uspjeh treba posmatrati  „smanjenje sposobnosti ovog virusa za ubijanje”.

Red je pogledati i ekonomsku stranu priče o vakcinaciji. Kako prenose svjetski mediji američka farmaceutska kompanija Fajzer najavila je da ove godine očekuje zaradu od oko 15 milijardi dolara od vakcine. Prihodi kompanije u posljednja tri mjeseca prošle godine porasli su za 12 posto u odnosu na isto razdoblje 2019. i dosegli 11,7 milijardi dolara. Takođe prihodi Fajzera u 2020. porasli su za dva posto u odnosu na prethodnu godinu i iznose 41,9 milijardi dolara, a procjenjuje se da će u ovoj godini iznositi između 59,4 i 61,4 milijarde dolara.

Posljednja sedmica aprila svake godine obilježava se u svijetu kao svjetska nedjelja imunizacije. Kako ćemo dočekati ovu koja nam ide u susret znaćemo uskoro. Još da se i mi uključimo u trku sa procentima i u traženju imuniteta našeg krda.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Priča o poslednjim danima ruskog opozicionara počela je kada se on svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon zdravstvenog tretmana u Njemačkoj. Čim je sletio uhapšen je. Terećen je za  kršenje uslovne kazne izrečene nakon što je u decembru 2014. osuđen na tri i po godine zatvora, uslovno na šest godina, za prevaru i pranje novca.. U avgustu 2023. Navaljni je osuđen na dodatnu kaznu zbog navodnog ekstremizma.

Prve dane proveo je u zloglasnom zatvoru Matroškaja tišina. Krajem prošle godine, nestao je iz zatvora IK-6 Melehovo u blizini Moskve u kom je bio smješten od 2022. Posumnjalo se da je prebačen u koloniju s „posebnim režimom”. Njegov tim tih dana slao je zahtjeve u gotovo 200 ruskih istražnih pritvorskih centara u potrazi za više informacija o nestalom kolegi. Bezuspješno. Kremlj nije odgovorio na pitanja. Putinov glasnogovornik rekao je da njegov tim nije imao „niti namjeru niti sposobnost da prati sudbinu zatvorenika”.

Nekoliko sedmica kasnije je otkriveno da je prebačen u udaljenu zatvorsku koloniju na Arktiku u kojoj je proveo vrijeme do kraja života.

Nije se predavao ni tih dana. Potvrdio je dobro raspoloženje pri dolasku u snijegom zametenu Kaznenu koloniju IK-3 iznad Arktičkog kruga. Novi dom poznat kao kolonija „Polarnog vuka”, smatra se jednim od najtežih zatvora u Rusiji. Zatvor se nalazi oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve. „Nije bilo hladnije od 32 stepena celzijusa”, rekao je Navaljni u januaru o svojim zatvorskim šetnjama i dodao da čak i na toj temperaturi možete hodati više od pola sata samo ako vam izrastu novi nos, nove uši i novi prsti. Objavio je i sliku svog dvorišta za šetanje ograđenog betonskim zidovima sa rešetkama na vrhu. Radi boljeg doživljaja , spomenuo je scenu iz filma Martina Skorsezea The Revenant u kojoj se Leonardo DiCaprio skriva od hladnoće u lešini konja. „Mislim da to ovdje ne bi uspjelo. Mrtav konj bi se smrznuo za 15 minuta”, rekao je. Nekih mjesec dana kasnije, skončao je  iza zidina arktičkog zatvora.

Sa sobom je odnio nekolike decenije političkog aktivizma i borbe protiv korupcije, ali i brojne kontroverze. Ostale su bez dobrog opravdanja njegove veze sa određenim nacionalističkim strukturama. Redovno su pod lupu dolazile njegove ksenofobične izjave posebno vezane za imigrante iz srednje Azije i Kavkaza i zahtjevi za čvršćom migrantskom politikom. Dobar dio javnosti zamjerio mu je podršku vezanu za rusku agresiju na Gruziju 2008. godine.

Slučaj Navaljni nije prvi takav u Putinovoj Rusiji. Ubistva, smrti i pokušaji atentata na opozicionare, novinare i aktiviste uobičajeni su tokom četvrt vijeka vladavine ruskog predsjednika. Oni bliski žrtvama i nekolicini preživjelih okrivili su ruske vlasti, a Kremlj je uvijek spremno negirao umiješanost.

Posebno je bilo potresno ubistvo Borisa Njemcova potpredsjednika vlade Borisa Jeljcina. Bio je popularan političar i oštar kritičar Putina. Februarske noći 2015. godine ubili su ga napadači na mostu u blizini Kremlja. Pet muškaraca iz Čečenije osuđeno je za njegovo ubistvo. Njegovi saveznici smatrali su da je to bio pokušaj prebacivanja krivice sa vlade.

Opozicionar i pomoćnik Njemcova Vladimir Kara-Murza preživio je ono za što se vjeruje da su bili pokušaji trovanja 2015. i 2017. Njegova supruga rekla je da su doktori potvrdili da je otrovan, a advokat da je policija odbila istragu. Prošle godine je osuđen za izdaju. Kazna – 25 godina zatvora. U januaru je premješten u zatvor u Sibiru.

Političar Sergej Jušenkov ubijen je pred svojim stanom u Moskvi 2003. godine, nekoliko sati nakon što je završio registraciju svoje stranke za predstojeće parlamentarne izbore.

Aleksander Litvinenko, bivši agent KGB-a i FSB-a, teško se razbolio u Londonu nakon što je popio čaj pomiješan sa radioaktivnim polonijumom-210. Umro je tri nedjelje kasnije. On je  istraživao ubistvo ruske novinarke Ane Politkovskaje kao i navodne veze ruske obavještajne službe sa organizovanim kriminalom. Prije nego što je umro, Litvinenko je rekao novinarima da FSB još vodi laboratoriju za otrove koja datira iz sovjetske ere.

Bivši ruski obavještajac, Sergej Skripal, otrovan je u Britaniji 2018. vojnim nervnim otrovom novičok. U dokumentarcu Navaljni, centralna figura  filma govori o mudrosti odabira novičoka za njegovo sibirsko trovanje. Samo godinu nakon slučaja Skripal. „To je tako pametno“ izjavio je Navaljni u filmu dodajući da će razumni ljudi odbiti da vjeruju da bi Kremlj iskoristio isti način, koji je, smatra on, njihov autorski pečat.

Ubijeni su u Rusiji i brojni novinari koji su kritikovali vlasti. Politkovskaja, novinarka Novaja Gazete ubijena je u liftu svoje stambene zgrade u Moskvi 2006. Sedmog oktobra, na Putinov rođendan. Ovaj medij izgubio je još šest novinara, među kojima su i Anastasija Baburova i Juri Ščekočikin. On je umro od iznenadne i teške bolesti 2003. Istraživao je korumpirane poslove i moguću ulogu ruskih sigurnosnih službi u bombaškim napadima na stanove u ruskim gradovima 1999. za koje su okrivljeni čečenski pobunjenici. Njegove kolege insistirali su na tome da je bio otrovan i optuživali vlasti da namjerno ometaju istragu. Baburova je ubijena 800 metara od Kremlja, zajedno sa advokatom Stanislavom Merkolovim koji je zastupao Politkovskaju.

Prema bazi CPJ nevadine organizacije koja promoviše slobodu štampe u periodu Putinove vladavine od 2000. do danas na teritoriji Rusije je ubijeno 26 novinara. Eliminacije su počele i prije Putinove ere, pa je brojka stradalih boraca za slobodu riječi mnogo veća govore podaci CPJ-a. ,,Slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu „diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje ‘lažnih informacija’ o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina”, pisao je naš nedjeljnik prošle godine.

Tokom godina evidentiran je veliki broj sumnjivih smrti, samoubistava i nesreća koje su se dogodile nekada ljudima iz vladajućih struktura i biznismenima.

Među poslednjim iznenadnim smrtima stigla je ona Jevgenija Prigožina i Wagnerovih visokih poručnika u vazdušnoj nesreći prošlog avgusta. Sve se dogodilo dva mjeseca nakon što je Prigožin pokrenuo oružanu pobunu koju je Putin nazvao izdajom. Stradali je prije smrti oštro kritikovao ruski vojni vrh i doveo u pitanje motive za rat u Ukrajini.

Mediji odavno postavljaju pitanje šta očekuje Rusiju sa opozicijom koja je mrtva, raštrkana u egzilu ili u kućnom pritvoru. Preostale opozicione skupine i ključne političke figure imaju različite vizije o tome što bi Rusija trebala da postane i ko bi je trebao voditi.  Na glasačkom listiću za martovske predsjedničke izbore nema antiratnih kandidata koji bi dali makar simboličnu notu predstojećim izborima.

Da je gubitak Navaljnog težak udarac za opoziciju ocijenio je ovih dana i Mikhail Hodorkovski. „Aleksej Navaljni bio je vrlo bistar i harizmatičan vođa. Imao je talenat da zapali ljude, uvjeri ih u potrebu za promjenom”, rekao je ovaj bivši tajkun koji je proveo deceniju u zatvoru u Rusiji pod optužbama koje se naširoko smatraju političkom osvetom za osporavanje Putinove vladavine početkom 2000-ih.

Čak i da je ruska opozicija ujedinjena, postavlja se pitanje koliko bi problema mogli napraviti ovako zacementiranom državnom aparatu. Naročito zbog činjenice što su ruske vlasti uvele više zakona koji pooštravaju slobodu govora i zatvaraju kritičare. Hodorkovski kao jedan vid borbe vidi i ispisivanje imena Navaljnog na glasačkom listiću tokom predstojećih izbora.

 

Bjeloruski kopi-pejst

U Bjelorusiji sličan scenario.. „Igor Lednik, bivši član Bjeloruske socijaldemokratske stranke, aktivista i novinar, preminuo je u zatvoru”, objavila je njegova partija u utorak. Kao politički aktivista bio je osuđen zbog „klevete” predsjednika Aleksandra Lukašenka. Opoziciona čelnica u egzilu Svetlana Tikhanoskaja okrivila je vlasti za ovu smrt. „Režim ubija u zatvoru Bjeloruse koji su htjeli promijeniti život u svojoj zemlji nabolje”, napisala je na Telegramu. Smatra se da se u bjeloruskim zatvorima nalazi više od 1.500 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, aktivisti i političari.

Jedan od onih koje potražuje Bjelorusija ovih se dana u Beogradu bori protiv ekstradicije Minsku. „Ako budem izručen, život će mi biti uništen”, rekao je 19. februara pred sudom u Beogradu Andrej Gnjot, bjeloruski novinar, reditelj i opozicioni aktivista.  Bjelorusija ga tereti za navodnu utaju poreza. Viši sud u Beogradu odlučio je u decembru da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje. Nakon podnijete žalbe, čeka se odluka Apelacionog suda.

„Prije tri dana je u zatvoru umro Navaljni. On se isto kao i ja borio protiv užasnog režima u njegovoj zemlji i ne bih da dijelim njegovu sudbinu. Kao i njega, i mene režim krivi za privredne prestupe. Prijeti progon i mučenje”, rekao je Gnjot u sudnici prenijeli su srpski mediji.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI OPTUŽENI ZA UBISTVO SLAVKA ĆURUVIJE: Kad država presudi žrtvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka, bez prava žalbe, da budu osloobođeni optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekalo da prođu izbori čija regularnost je upitna

 

 

Na sajtu Apelacionog suda u Beogradu je 2. februara objavljeno da je taj sud oslobodio  četvoricu nekadašnjih pripadnika Resora državne bezbednosti (RDB – sadašnja BIA) optužbi za učešće u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine. Navedeno je da „nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Na ovu odluku ne postoji pravo žalbe. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka zapravo donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekao trenutak i da prođu parlamentarni i opštinski izbori čija regularnost je upitna za mnoge u zemlji i inostranstvu.

Jelena Ćuruvija, ćerka ubijenog antirežimskog novinara, je poručila je da je šokirana ovom skandaloznom presudom:  „ Presuda „šalje jasnu, zastrašujuću poruku svim novinarima i svim ljudima koji se bore za slobodu govora.  Srbija je zemlja mraka  u kojoj još uvijek vladaju mračne sile 90-tih“.

Branka Prpa, Ćuruvijina nevjenčana supruga i svjedok ubistva 11. aprila 1999. koji se desio u prolazu ispred zgrade u kojoj su živjeli je nazvala presudu „farsom“.

Evropske novinarske organizacije su u zajedničkom saopštenju pozvale međunarodnu zajednicu da reaguje na odluku da se oslobode osumnjičeni i da se radi o „razočaravajućem razvoju događaja“ i „ozbiljnom nazadovanju u borbi protiv nekažnjivosti“. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka je rekao da je „sada jasno da se u Srbiji ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića“ i „takav stepen licemerja, kao kod srpskih vlasti do sada nije viđen“. Američki Stejt Dipartment je ocijenio da je „obeshrabrujuće vidjeti da pravda i odgovornost za ubice Slavka Ćuruvije ostaju nedostižni ni nakon 25 godina.“ Misija OEBS-a je istakla da presuda „otvara ozbiljna pitanja u vezi vladavine prava u Srbiji.“

Srpske vlasti su relativno brzo reagovale isturivši prvo premijerku Anu Brnabić koja je izjavila da je „očekivala osuđujuću presudu“ ali da je „sudstvo trenutno u ovoj državi nezavisno“, da ima „mali milion dokaza za to“. Ona je u izjavi za TV Pink kazala da ne vidi kako je  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kriv za presudu, kako ga optužuju predstavnici opozicije, kada je „jedini nešto uradio da bi se rasvetlile okolnosti ubistva“. Brnabićka je prebacila loptu ranijem predsjedniku Borisu Tadiću rekavši da tadašnja vlast Demokratske stranke „nije uradila ništa“ jer „nije bilo političke volje“. Zaboravila je na zloslutnu Vučićevu izjavu 1999. Tada je kao ministar informisanja proučio preko tabloida Argument da će se „osvetiti kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni telegraf“. Kasnije će, kao prvi potpredsednik Vlade,  decembra 2013.  reći da je „država izvršila likvidaciju Slavka Ćuruvije”.

U izjavi na Happy TV prije 4 dana Vučić se složio da je nerješavanje slučaja „užasno loša stvar za našu zemlju“ ali da je on učinio puno rekavši da je „tražio da se formira komisija da krivci budu kažnjeni“ i da su „tužilaštvo i policija svoj posao obavili“. Dodao je da „pravosuđe nezavisno“  da „ne poznaje nijednog sudiju koji je odlučivao“ te da je „svih petoro sudija glasalo protiv, jer je  jedini svedok Branka Prpa rekla da to nije to lice“. Završio je riječima da on „za razliku od nekih neće voditi hajku protiv sudija“. Vučić nije pomenuo svoju 2013. najavljenu ostavku ako se ne rasvijetli ubistvo.  Branka Prpa je reagujući na izjave zvaničnika rekla da preko nje pokušavaju osigurati alibi za ubice.

Suđenje za ubistvo vlasnika lista Dnevni Telegraf i Evropljanin, koji pao u nemilost porodice Milošević,  zbog kritike režima, počelo je juna 2015.

Specijalni sud u Beogradu proglasio je 2019. krivim četvoricu nekadašnjih funkcionera tajne službe za ubistvo, dok je navedeno da je neposredni izvršilac NN lice. Radomir Marković (šef RDB-a) i Milan Radonjić (šef RDB-a za Beograd) su dobili po 30 godina dok su agenti RDB-a Romić i Kurak dobili po 20 godina. Inače Marković je već na izdržavanju kazne od 40 godina za ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.  Presudu za Ćuruviju je u septembru 2020. ukinuo Apelacioni sud i vratio na ponovno suđenje, jer je navodno Specijalni sud presudom „prekoračio optužbu uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca ubistva i izmenio činjenično stanje opisano u optužnici“. U ponovljenom postupku je donesena ista presuda. Apelacioni je opet presudio da je niži sud „prekoračio optužbu i nije rešio predmet optužbe”. Dalje se u presudi navodi da „tokom postupka nije utvrđeno… ko je, kada i gde učestvovao u sačinjavanju prethodnog dogovora i plana za ubistvo Ćuruvije, a nije izveden ni jedan dokaz u prilog navodima optužbe, da je takav nalog dat od strane NN lica iz najviših struktura vlasti“.

Sastav Apelacionog vijeća, koje je odradilo ovakvu presudu, za državu strateški važnu, je takođe interesantno.

Nada Hadži Perić je bila predsjednica vijeća. Po riječima srbijanskog advokata Aleksandra Olenika, „učestvovala JE u oslobađanju atentatora na Vuka Draškovića, iste ekipe iz BIA“. Iz arhive KRIK-a se vidi da je Hadži Perić bila zadužena i za suđenje Darku Šariću za šverc šest tona kokaina koje je obilovalo nelogičnostima i čudnim rezonima sudskog vijeća.

Sudija Dušanka Đorđević je, kako Olenik piše na mreži X, žena bivšeg šefa VI uprave RDB-a (sada BIA) i kasnijeg advokata Aleksandra Đorđevića, pratioca Mire Marković. Fondacija Ćuruvija je objavila da je Dušanka Đorđević bila članica sudskog vijeća, sudija izvjestilac, u slučaju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Sud je ukinuo presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje.

Sudija Marko Jocić je bio član sudskog apelacionog vijeća koje je prošle godine ukinulo presudu Darku Šariću za pranje para. Prošle godine je učestvovao u izbornom procesu za direktora Agencije za sprečavanje korupcije, koji su neke NVO nazvale nezakonitim jer su u komisiji bili javni funkcioneri koji su predmet kontrole Agencije.

Sudija Dragan Ćesarović je bio u vijećima koja su potvrdila oslobađajuće presude Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) za oružanu pobunu i nekadašnjem šefu kabineta Ivice Dačića – Branku Lazareviću, koji je bio optužen da je kriminalcima dostavljao podatke iz istrage. U postupku protiv Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, je bio član vijeća koje je ukinulo prvostepenu osuđujuću presudu i suđenje vratilo na početak.

Sudija izvjestilac Vesna Petrović je bila dio apelacionog vijeća koje ukinulo prvu prvostepenu presudu za ubistvo Ćuruvije i vratilo predmet na ponovno suđenje. Ona  je bila među sudijama Okružnog suda u Beogradu koji su potvrdili novčanu kaznu novosadskom aktivisti za ljudska prava u krivičnom postupku koji je protiv njega vodio Episkop bački Irinej zbog klevete. On je u TV emisiji rekao da smatra da su episkopi, među kojima i Irinej, „četiri jahača apokalipse i da imaju više uticaja na stvaranje desničarskih organizacija od državne bezbednosti“.

Vesna Petrović je bila i u sudskom vijeću koje je potvrdilo oslobađajuću presudu Branku Lazareviću, bivšem šefu kabineta Ivice Dačića, zbog sumnje da je narko-grupi Darka Šarića odavao tajne iz policijske istrage. Bila je i član vijeća koje je ukinulo presudu bivšem ministru privrede Predragu Bubalu zbog malverzacija sa prodajom Luke Beograd i naložilo novo suđenje.

Drugi detalji optužnice i presude veoma podsjećaju na optužnice i presude pravosuđa u Crnoj Gori u vrijeme Đukanovićeve vlasti, koje su, u velikim i  za državu bitnim slučajevima, ciljano pisane sa greškama kako bi se na osnovu toga donijele oslobađajuće presude.  Predstavnici vlasti često pominju  svjedočenje Branke Prpa, da nije prepoznala optužene kao ubice,  zato što je ono odudaralo od verzije događaja koja je bila napisana u optužnici.

Tužilaštvo je navelo da su neposredni izvršioci ubistva bili Ratko Romić, inspektor DB-a i njegov kum Miroslav Kurak. Prpa je bila izričita da Romić i Kurak nisu među osobama koje je taj dan vidjela i to  stalno ponavljala na suđenjima. U izjavi nakon finalne presude istakla je da je pravo pitanje za tužilaštvo zašto su nastavili sa njihovom verzijom ubistva kada su znali za njen iskaz kao očevica.

„Oni duže od dvadeset godina znaju za tu moju izjavu, ja sam to govorila u brojnim istragama…. Ležala sam na zemlji i gledala u ubicu. Ja nisam mogla da kažem nešto što nisam videla“.  Ona navodi da su svi policajci i tužioci koji su se smjenjivali nastavljali sa igrama detalja, iako su 20 godina imali da nađu to N.N. lice.

Cijeli slučaj možda najbolje sumira izjava sudije beogradskog apelacionog vijeća Dragana Ćesarovića data par godina ranije KRIK-u. Ona glasi: „ Godinama se pričaju priče o nezavisnosti sudstva, ali ja tvrdim da od moderne Srbije do danas nikad nismo imali nezavisno sudstvo.“

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo