Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Ines Gardović

Objavljeno prije

na

Ines Gardović živi u Beranama i godinama zbrinjava i udomljava napuštene životinje. U svom dvorištu trenutno njeguje 24 psa. Nedavno je dobila sudski spor protiv Opštine Berane, koja je krajem 2019. godine, bez osnova u zakonu, donijela odluku da ograniči broj životinja po domaćinstvu

 

Nedavno je Upravni sud donio presudu kojom se poništava rješenje Opštine Berane i Vi oslobađate obaveze da broj pasa koje držite u dvorištu svoje kuće sa 24 svedete na tri. Kako komentarišete epilog tog sudskog spora?

Usvajajući moju tužbu, Upravni sud je donio odluku kojom se štite životinje i koja je u skladu sa Zakonom o zaštiti dobrobiti životinja. Odluka opštine Berane je neustavna i nezakonita, jer je protivna pomenutom Zakonu, koji ne ograničava broj životinja koje jedan građanin može da ima. Presudom Upravnog suda zaštićeno je pravo svojine svakog građanina i zaštićena su prava životinja da budu zbrinute, vakcinisane i da imaju normalne uslove za život. Nažalost, Opština Berane svojom odlukom krši ta prava i dobro je što nam je sud pružio zastitu. Opština Berane bi trebalo da stavi van snage svoju Odluku u dijelu koji ograničava broj kućnih ljubimaca. U protivnom, ukoliko bude primjenjivala svoju Odluku, susrešće se sa novim tužbama.

Problem napuštenih pasa u Crnoj Gori je sistemski problem. Kako vidite njegovo rješenje?

Taj problem su stvorili ljudi, svojom neodgovornošću, jer nisu psi svojom voljom na ulicama naših gradova. Jedan od značajnih koraka ka rješenju ovog problema bila bi aktivacija programa kontrole populacije pasa: „Uhvati, steriliši, pusti!”, što znači da bi ti psi bili vraćeni na lokacije sa kojih su uzeti, a zatim čipovanje vlasničkih pasa, kao i obavezne sterilizacije. Rješenje vidim i u odgovornijem pristupu lokalnih samouprava, jer bi one trebalo da donose propise o uslovima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Problem se ne rješava tako što životinje zatvorimo u postojeća „prihvatilišta”, bez hrane i vode, često zajedno mužjake i ženke koje su u parenju. Ne rješava se njihovim ubijanjem, kako na tim mjestima koja su često pokrića za ubijanje, tako i na terenu. Bilo bi dobro da tamo rade ljubitelji životinja, kao i da prihvatilišta koja su otvorile lokalne samouprave, dozvole pristup istinskim ljubiteljima životinja, kako bi životinje fotografisali i objavljivali za udomljenje, pa bi one tako dobile drugu šansu za život.

Nedavno smo bili svjedoci i masovnog postavljanja otrova za napuštene životinje na javnim mjestima. Kako bi u takvim slučajevima nadležni trebalo da odreaguju?

Trovanje napuštenih životinja je najsvirepiji čin koji jedno društvo može da izabere kao način rješenja bezdomnih životinja, koje u suštini i ne rješava taj problem, već ostavlja ružnu sliku o Crnoj Gori. Nije tajna da su često lokalne samouprave počinioci tih kaznenih djela, kao i neosviješćeni pojedinci, a često to rade i oni koji su zaposleni u prihvatilištima za napuštene životinje. Da li su svjesni da na taj način dovode u pitanje i živote djece? Da postoji volja, počinioci bi bili pronađeni i kažnjeni, jer skoro i da nema djelova naših ulica, koji nisu pokriveni kamerama. Zato pozivam policiju, a posebno tužilaštvo da odgovornije i ozbiljnije nego do sada rade svoj posao.

Šta odnos prema životinjama govori o jednom društvu?

Poznata je izjava Mahatme Gandija da se veličina i moralni napredak nekog naroda mogu mjeriti po tome kako postupa sa životinjama, što pokazuje da smo mi kao društvo na niskom stupnju civilizacijskog razvoja i sve dok oni koji brinu, pomažu i koji se zalažu za poštovanje života i prava životinja budu unižavani i maltretirani, odnos prema životinjama neće biti bolji.

Andrea Jelić

Komentari

LIČNO

LIČNO: Nada Vojinović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada Vojinović fotografiju je zavoljela u ranom djetinjstvu, a njome se bavi duže od 10 godina. U 2020. je pokrenula projekat Normalizujmo normalna tijela koji veliča prirodnu i jedinstvenu ljepotu čovjeka

 

Kada, kako i zbog čega počinjete da se bavite fotografijom?

Sve je počelo u djetinjstvu željom tatinom, koji je često bio na brodu i dugo odsutan, da bude dio našeg odrastanja i srećnih momenata, pa čak i kroz video snimke i fotografije. Mama i ja smo bile zadužene za to, a meni je uvijek bio miliji mali analogni fotoaparat. Jednostavno sam instantno zavoljela tu moć bilježenja momenta. Već krajem osnovne škole sam počela intenzivno da se interesujem i samu sebe podučavam o svemu što nosi riječ fotografija.

Kako biste opisali svoj stil u fotografiji?

Emotivan, ličan, ekscentričan, unikatan, da pomjera granice, izaziva reakcije i budi svijest stil.

Pokrenuli ste kampanju „Normalizujmo normalna tijela” i napravili mnoštvo fotografija u kojima su učestvovali, naizgled, nesavršeni modeli. Sve je predstavljeno i na samostalnoj izložbi. Zbog čega ste se odlučili na taj potez i kakve su bile reakcije javnosti?

Upravo zbog toga da promijenimo svijest, percepciju i izražavanje, te da „nesavršeni modeli” postanu jedinstveno lijepi, prirodni i unikatno građeni sa svojim nesvakidašnjim karakteristikama koje ih izdvajaju iz mase ili čak imaginarno postavljenih standarda koji vode ka tome da svi izgledamo isto. Potom i zato da napokon pokažemo da smo previše otišli daleko u omalovažavanju drugih „iz dobre namjere” a sve zarad želje da dostignemo te, skoro i nemoguće, kalupe koji nas ostavljaju nezadovoljnim. Dozvolili smo da zaboravimo da su to komercijalni i konzumerski trikovi koji prikazuju jedan oblik tijela kao idealan, a koji se često dobija fotošopiranjem, što znači da je imaginaran. Naravno nije nemoguć, ali veći broj nas ga ne može nikada postići zbog drugačije konstrukcije tijela. Ovaj projekat je tu da razbijemo taj začarani krug nezadovoljstva, da kažemo da je ok biti drugačiji, da nam je tijelo dato rođenjem i da ga možemo modifikovati onako kako mi želimo i da je najbitnije, na kraju dana, biti zadvoljan našim odrazom u ogledalu i onog šta naše tijelo nosi unutra. Reakcije su bile i više nego pozitivne. Nisam ni sanjala da će doživjeti toliki reach, a pošla sam samo od ideje da uradim nešto za sebe, moju ćerku i sve one kojima treba afirmacija o sopstvenoj vrijednosti. Očigledno je to trebalo cijeloj zajednici i ova priča će vrlo brzo nastaviti svoju aktivnu kampanju kroz razne radionice, događaje pa čak i ponovno fotografisanje. Finalna želja je povezati cijeli Balkan i odštampati knjigu sa svim fotografijama i pričama.

U Norveškoj je čak zakonom zabranjen fotošop i sređivanje fotografija na društvenim mrežama bez naglašavanja da su sređivane. Kako komentarišete tu odluku?

To je način kako dokazati da su ti ideali uglavnom kompjuterizovani. Trenutno svi živimo kroz dva načina života: onaj realni koji se zaista dešava i onaj život koji se plasira na društvenim mrežama. Svi znamo da su fotografije te koje prikazuju sve momenta i naša tijela a rijetko ko zna šta se dešava iza kulisa. Vodimo se time da prvo pogledamo da li je sve „na mjestu” pa tek onda objavimo fotografije. Zapitajmo se šta to znači? Šta nije na mjestu? Šta to nije savršeno? Kada kažemo „normalno”, na šta tačno mislimo? Normalno je sve što mi poželimo za nas da je normalno, a ne ono šta drugi odobravaju. Estetika je nešto što umjetnost gradi i svaka umjetnost ima svoju ljepotu. Tako i mi, zar ne?

Koja priča stoji iza Vaše najdraže fotografije?

Trenutno mi je najdraži set fotografija pod nazivom Connected koji, naravno, proizilazi iz ličnog vjerovanja, a i želje da se više konektujemo sa sopstvenom dušom. Predstavlja jaku vezu između spiritualnog i fizičkog ja. Mi smo jedno sa prirodom i ona je dio nas. Tek kada dođe do uzajamnog poštovanja i ljubavi dolazimo do potpune slobode.

Šta je za Vas kreativnost?

Moj način komunikacije kako sa sobom tako i sa drugima. I alat koji uvijek biram za borbu za jednakost, slobodu ili zdravu promjenu svijesti u društvu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Matija Vraneš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Matija Vraneš student je Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je u Pljevljima 1995. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Svoje afinitete i ljubav prema umjetnosti je pokazivao još u ranoj mladosti, naročito prema poeziji, glumi i muzici. Bio je član Tamburaškog orkestra OKC sa kojim je učestvovao na Tamburica festu. Takođe je i bio član Dramskog Eksperimentalnog Studija sa kojim je osvajao nagrade za najboljeg mladog glumca na festivalima amaterskog dječijeg stvaralaštva u Baru, Priboju i Bečeju. Član je književno-umjetničkog kluba Dalma. Dobitnik je nagrada Svitanje i Dušan Grbović, koje je ustanovila Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja, za afirmaciju mladih stvaralaca Crne Gore. Objavio je zbirke poezije Krvotok želja (2012) i Sinapse snova (2021)

 

Kada i kako se javila Vaša ljubav prema pisanju?
Ljubav prema pisanju se javila nakon susreta sa poezijom Mike Antića. Sjećam se da sam prvu pjesmu napisao u 6. razredu. 

O čemu govori Vaša knjiga Sinapse snova koju ste nedavno objavili?
Poezija u Sinapsama je podijeljena u tri ciklusa koji se međusobno prožimaju različitim osjećanjima i mislima. Kada bi trebalo definisati koji je žanr, rekao bih da je riječ o refleksivnoj i ljubavnoj poeziji, mada utisci se razlikuju od čitaoca do čitaoca, kao i njihovih doživljaja nakon čitanja.

Postoji li pisac/spisateljica na koga/koju se ugledate? Zbog čega?
To je već teže pitanje. Volim poeziju i ne bih se mogao odlučiti na samo jednog pjesnika ili pjesnikinju. Izdvojio bih one čijoj se poeziji i dalje vraćam: Mika Antić, Vito Nikolić, Branko Miljković, Mira Alečković, Desanka Maksimović, Vesna Parun, Žak Prever…

Šta čitate ovih dana?
Skoro sam završio Golmanov strah od penala od nobelovca Petera Handkea. Preporučujem srdačno vašim čitaocima da je pročitaju ako nisu. 

Šta prvo pomislite kada čujete riječ pisac?
Pisac, alhemičar koji na papiru, od bola i dilema, znanja, osjećanja i mašte, stvara opipljivo smislen život.

Kako na današnjem tržištu razlikovati dobru knjigu od kiča i šunda?
Kič i šund su danas, nažalost, najprepoznatljiviji i najuočljiviji. Na površini. Za kvalitet je potrebno malo kopanja ispod servirane površine.

Šta je najteže u procesu pisanja?
Proces pisanja je uvijek usko povezan s pojavom inspiracije. Dokle god je ima, pisanje nije teško. Sve ostalo je pokušavanje.

Najbolji savjet mladom piscu?
Pustite da vas osjećaji progutaju, tek tada može nastati dobro djelo. Vjerujte svojim osjećanjima.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Manuela Osmanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Manuela Osmanović ima 22 godine. Nedavno je, poslije dužeg razmišljanja, otvorila svoju plesnu školu Play u Danilovgradu, jer je, kako kaže, shvatila da ima želju da svoj talenat za ples dijeli sa drugima. Ples je njen život, a one koji žele da se okušaju u ovoj profesiji savjetuje da budu istrajni u svojim planovima

 

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa plesom?

Zahvalila bih se svojoj majci, koja je osjetila taj talenat u meni, i prijavila me na plesnu audiciju kada sam imala tri godine. Sjećam se tih oduševljenih lica, koja su bila u čudu da se dijete, toliko malo, tako opušteno ponaša na sceni.

Nedavno ste otvorili i svoj plesni klub. Kako ste došli na tu ideju?

Plesom sam se aktivno bavila 12 godina, a onda sam napravila kratku pauzu. U toku te pauze, kao da je falio jedan dio mene. Ubrzo se vraćam na plesnu scenu, jer shvatam da ples jeste moj život. Od tada se u meni probudila želja da svoj talenat dijelim sa drugima. Željela sam da moja profesija bude moj život.

Šta je u upravljanju jednim takvim klubom najizazovnije?

Sama pomisao da svaki trening nosi drugu priču budi u meni euforiju, i želju za novim iskustvima. Najkomplikovanije u ovom poslu jeste papirologija, odnosno formalne stvari. Ukoliko nešto što radimo proizilazi iz nas samih, naše želje i volje, za to ne mogu postojati barijere, niti to može predstavljati nešto naporno.

Koje takmičenje na kojem ste učestvovali posebno pamtite i zbog čega?

Zauvijek ću pamtiti takmičenje u Parizu. Bila sam veoma mala, ali je to bila granica koja je odlučivala između uspjeha i pada. Rizikovala sam diskvalifikaciju zbog ,,sitnice”, žvakaće gume, ali je talenat bio neosporan i na kraju me doveo do prvog mjesta.

Koliko je teško baviti se profesionalno plesom u Crnoj Gori?

Ukoliko se dobro, i planski reprodukuje sistem upravljanja, mislim da se od ovoga posla može živjeti u našoj državi.

Šta bi država trebalo da unaprijedi da osnaži ovakve inicijative poput Vaše? Na koji način treba da pomogne mladim plesačima?

Država može mnogo da uradi po ovom pitanju. Najviše bih voljela kada bi omogućila sredstva za putovanja djeci koja to ne mogu sebi da priušte.

Kako planirate dalje da razvijate svoj klub?

Moji planovi su da moji članovi i koreografije budu na svjetskom nivou, a opet svoji. Želim da ih učim mnogo čemu, ali da svako od njih pronađe sebe na tom putu. Mnogo sam zadovoljna dosadašnjim tokom. Kada uđem u salu i osjetim pozitivnu energiju, shvatim da nešto dobro radim.

Šta biste posavjetovali druge koji žele da pokrenu sličan biznis?

Kroz ples ljudi mogu spoznati sebe, on im upravo pokazuje njihovu istrajnost. Rekla bih im da budu istrajni u svojim planovima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo