Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Ines Gardović

Objavljeno prije

na

Ines Gardović živi u Beranama i godinama zbrinjava i udomljava napuštene životinje. U svom dvorištu trenutno njeguje 24 psa. Nedavno je dobila sudski spor protiv Opštine Berane, koja je krajem 2019. godine, bez osnova u zakonu, donijela odluku da ograniči broj životinja po domaćinstvu

 

Nedavno je Upravni sud donio presudu kojom se poništava rješenje Opštine Berane i Vi oslobađate obaveze da broj pasa koje držite u dvorištu svoje kuće sa 24 svedete na tri. Kako komentarišete epilog tog sudskog spora?

Usvajajući moju tužbu, Upravni sud je donio odluku kojom se štite životinje i koja je u skladu sa Zakonom o zaštiti dobrobiti životinja. Odluka opštine Berane je neustavna i nezakonita, jer je protivna pomenutom Zakonu, koji ne ograničava broj životinja koje jedan građanin može da ima. Presudom Upravnog suda zaštićeno je pravo svojine svakog građanina i zaštićena su prava životinja da budu zbrinute, vakcinisane i da imaju normalne uslove za život. Nažalost, Opština Berane svojom odlukom krši ta prava i dobro je što nam je sud pružio zastitu. Opština Berane bi trebalo da stavi van snage svoju Odluku u dijelu koji ograničava broj kućnih ljubimaca. U protivnom, ukoliko bude primjenjivala svoju Odluku, susrešće se sa novim tužbama.

Problem napuštenih pasa u Crnoj Gori je sistemski problem. Kako vidite njegovo rješenje?

Taj problem su stvorili ljudi, svojom neodgovornošću, jer nisu psi svojom voljom na ulicama naših gradova. Jedan od značajnih koraka ka rješenju ovog problema bila bi aktivacija programa kontrole populacije pasa: „Uhvati, steriliši, pusti!”, što znači da bi ti psi bili vraćeni na lokacije sa kojih su uzeti, a zatim čipovanje vlasničkih pasa, kao i obavezne sterilizacije. Rješenje vidim i u odgovornijem pristupu lokalnih samouprava, jer bi one trebalo da donose propise o uslovima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Problem se ne rješava tako što životinje zatvorimo u postojeća „prihvatilišta”, bez hrane i vode, često zajedno mužjake i ženke koje su u parenju. Ne rješava se njihovim ubijanjem, kako na tim mjestima koja su često pokrića za ubijanje, tako i na terenu. Bilo bi dobro da tamo rade ljubitelji životinja, kao i da prihvatilišta koja su otvorile lokalne samouprave, dozvole pristup istinskim ljubiteljima životinja, kako bi životinje fotografisali i objavljivali za udomljenje, pa bi one tako dobile drugu šansu za život.

Nedavno smo bili svjedoci i masovnog postavljanja otrova za napuštene životinje na javnim mjestima. Kako bi u takvim slučajevima nadležni trebalo da odreaguju?

Trovanje napuštenih životinja je najsvirepiji čin koji jedno društvo može da izabere kao način rješenja bezdomnih životinja, koje u suštini i ne rješava taj problem, već ostavlja ružnu sliku o Crnoj Gori. Nije tajna da su često lokalne samouprave počinioci tih kaznenih djela, kao i neosviješćeni pojedinci, a često to rade i oni koji su zaposleni u prihvatilištima za napuštene životinje. Da li su svjesni da na taj način dovode u pitanje i živote djece? Da postoji volja, počinioci bi bili pronađeni i kažnjeni, jer skoro i da nema djelova naših ulica, koji nisu pokriveni kamerama. Zato pozivam policiju, a posebno tužilaštvo da odgovornije i ozbiljnije nego do sada rade svoj posao.

Šta odnos prema životinjama govori o jednom društvu?

Poznata je izjava Mahatme Gandija da se veličina i moralni napredak nekog naroda mogu mjeriti po tome kako postupa sa životinjama, što pokazuje da smo mi kao društvo na niskom stupnju civilizacijskog razvoja i sve dok oni koji brinu, pomažu i koji se zalažu za poštovanje života i prava životinja budu unižavani i maltretirani, odnos prema životinjama neće biti bolji.

Andrea Jelić

Komentari

LIČNO

LIČNO: Dalibor Dado Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dalibor Dado Ćetković je rođen u Baru (Crna Gora) 1982. godine. Četvorogodišnju Srednju likovnu školu „Petar Lubarda“ na Cetinju (Crna Gora) je upisao 1997. i diplomirao kao likovni tehničar 2001. godine na odsjeku za slikarstvo. Iste godine upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju (BiH) i diplomirao je 2007.  Od 2008. godine je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore – ULUCG

 

Kako ste otkrili ljubav i sklonost ka slikarstvu?

Pamtim moja prva interesovanja za likovnu umjetnost početkom osnovne škole, ali i još ranije, jer kako su mi govorili, nisam se odvajao od papira i svesaka u kojima sam stalno nešto crtao a isto tako i napolju, u dvorištu, na plaži, gdje god sam mogao da ostavljam neki trag meni je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Volio sam da pravim svašta nešto sa ciljem, temom ili bez, onako potpuno slobodno, zatim da rasklapam stvari pa ponovo da sastavljam i još puno nekih skalamerija koje sam pravio su me, na neki način, vodile da i dalje istražujem i eksperimentišem sa nadom da ću stvoriti nešto sa čime bih ja prvo bio zadovoljan. I danas na sličan način kao umjetnik pristupam radu, težeći ka tome da što više oslobodim svoje misli, da snove i vizije pretačem u djela.

Iza vašeg dugog karijernog opusa stoji 16 samostalnih i preko 70 kolektivnih izložbi. Koliko mislite da publika razumije i osjeća Vašu umjetnost?

Raduje me činjenica da naša publika koja prati moj rad uglavnom razumije, kako oni vole reći, šta je umjetnik htio da kaže. Poslednjim ciklusom sam pozvao sve, ali i one koje se prvi put susreću sa mojim stvaralaštvom, da probaju otkloniti stav i da trebaju tražiti sadržaj unutar slike, već da se potrude osjetiti je. Akcenat je na tome, da se jedna slika doživi, kako se kreće, kako nas vodi po horizontalnim trakama, pojasevima koji su nadomak našem poznatom svijetu, ili možda jako udaljenom, ili čak paralelnom… Da se osjeti puls jednog vremena, koje jeste ili koje će biti. Kao što je ljubav koja nam je dar, osjećamo ali je ne vidimo. Sa raznih krajeva planete, preko aktuelnih onlajn izložbi na kojima sam učestvovao i na kojima sam predstavljao sebe, svoj rad, svoju zemlju, stizalo mi je puno poruka sa stavovima da ih zadivljuje moj rad, da je prepoznat rukopis gdje god se pojavi i da im se jednostavno sviđa iako ne znaju zašto. To je dovoljno da budem zadovoljan.

Koliko je sama umjetnost neophodna čovjeku u njegovom razvoju?

Da bi se dijete zdravo podiglo jako je bitno da ima pažnju od svojih roditelja ali i okoline. Isto tako je bitno da se djetetu omogući kvalitetan umjetnički sadržaj jer se od malih nogu njeguje osjećaj za umjetnošću, koja najbolje može pomoći da se dijete razvije u kultivisanu ličnost. Stoga je važno da svaki roditelj izdvoji vrijeme i povede svoju djecu na što više kulturno umjetničkih događaja ili im omogući da putem interneta, umjesto nečeg ne edukativnog, usmjeri djeci pažnju na nešto bolje, da pogledaju neku virtuelnu izložbu, zanimljiv film, koncert, mnogo čega drugog još da ne nabrajam i naravno zajedno. Djeca su kao sunđeri i vole da oponašaju starije. Kakve im primjere dajemo i kako hranimo društvo takvo će nam i biti.

Najnovija nagrada tiče se počasnog priznanja za sliku ,,Muzička kutija” osvojenoj na  internacionalnoj žiriranoj izložbi ,,Abstract“ u Los Anđelesu, u organizaciji Art Show International – Art Now. Da li i koliko nagrade doprinose osjećaju profesionalnog uspjeha?

Svaki vid umjetnikovog angažovanja je značajan. Izreka kaže da je svaki gram djelanja mnogo vrijedniji od tone teoretisanja. Ja se bavim svojim slikarstvom i tome sam maksimalno posvećen. Imam svoj fokus i trudim se koliko mogu da postignem više u odnosu na predhodni period. Već sam pominjao moj odlazak za Ameriku i govorio da sam morao otići dovoljno daleko da bih bio bliži sebi. U ovoj godini sam toliko proširio svoje vidike da sam radove sa zadovoljstvom predstavljao skoro na svim kontinentima. Nekako mi je ova nagrada došla kao podsticaj da nastavim dalje u svojoj stvaralačkoj misiji i da, kako često kažem, surfujem na talas koji raste i ne zaustavlja se.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Katarina Sarić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Katarina Sarić, spisateljica je koja riječima potiče na akciju zbunjujući i preispitujući svakog svog slušaoca. Umjetnica živi na relaciji Budva – Beograd, ali i ostatak regiona čini se kao njen dom. Ona je poetska provokatorka i performans umjetnica. Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima, prevođena na veliki broj stranih jezika

 

Umjetnost je riječ kojom se može opisati Vaš duh i način na koji živite. Šta je isprovociralo potrebu za pisanjem?

Umjetnost kao najstarija ljudska potreba za sublimacijom egzistencijalne težine svakodnevnice, shvaćena u konceptu stvaralačke igre iz koje je nastao svijet po mnogim teoretičarima kreacije, u osnovi je načina i  stila mog života oduvijek. Teatralnost, karnevalizacija, dramatičnost (čak su me još krajem srednje škole zvali drama qeen) ujedno je i moj odušak od stvarnosti, ali i teško breme koje mi ne dozvoljava da ga spustim i pustim korijen. Pisanje je, naprosto, bio najsnažniji impuls, ventil, kroz koji sam, uz scenski pokret, najzad uspjela da jedan ogroman dio pomenutog tereta, izbacim na površinu.

Vi ste književnica, poetska provokatorka i performans umjetnica. Koju glavnu poruku pokušavate prenijeti kroz ove različite načine izražaja?

Sva tri žanra, ako tako mogu da ih klasifikujem, zapravo su usko povezana, na svojim nastupima performiram vlastitu književnost, služeći se upravo spomenutom tehnikom skandalona, provokacije, ali nikako one trivijalne, iz žute štampe, štaviše, metod je filosofske prirode i služi da se njime isprovocira okoštalost zatvorenih formi, normi, predrasuda, uvreženog mišljenja i malograđanske kolotečine. Krajnja poruka za sve nas, i mene kao umjetnicu i publiku kojoj se obraćam, jeste zahtjev za neprestanim preispitivanjem, prevrednovanjem sistemskih vrijednosti (pa i vlastitih uvjerenja, u krajnjoj liniji).

Vaša je umjetnost avangardna, ekscentrična i ne dozvoljava nikome da ostane ravnodušan. Kao kreatorku sadržaja da li Vam je prioritet samo razumjevanje Vašeg rada ili tjeranje čitaoca na određenu akciju?

Razumijevanje moje umjetnosti, nije mi suštinski bitno, mnogo mi je, u tom kontekstu, važnije da publika koja ode sa mog scenskog performansa, učini to zapitana u kojem smjeru dalje ide. Ili, što mi je nekad još i najvažnije, ne zna da pogodi izlaz. Aktivno učešće, interakcija sa publikom, najvažniji je elemenat, da kažem karika u lancu mog „izvođenja bijesnih glisti” kako često volim da se, na svoj račun, našalim.

Pjesme su Vam  prevođene na engleski, grčki, italijanski, nepalski, bengalski, njemački, francuski, španski, portugalski jezik. Mnogi umjetnici smatraju da prevođenje donekle sakati djelo. Koje je Vaše mišljenje o ovom stavu?

Nikako se ne bih složila sa njima, sakaćenje može da nastane ako se poezija bukvalno prevede (što je čest slučaj). Ja sam imala sreću da su me prevodili, tačnije prepjevavali, upravo prevodioci koji su i sami pjesnici, tako da je svaka moja prevedena pjesma prilagođena duhu jezika na koji se prevodila. Štaviše, čitave dvije knjige su nedavno prevedene, jedna na engleski Women Course koja se uskoro objavljuje u Americi, a druga Smrt Madam Dupin, na francuski, već objavljena u bečkoj multimedijalnoj izdavačkoj kući Enfant Sauvage. Komentare koje sam dobijala od kolega širom svijeta, izvornih govornika pomenutih jezika, bili su izvanredni.

Najnovija nagrada ticala se nagrade za najbolju knjigu 2021. na konkursu perspektivne kraljevačke kuće „Poetikum“ izdavaštva. Neminovno je da su nagrade uvijek lijepa potvrda umjetničkog rada koji je priznat i cijenjen. Šta je ono što Vama predstavlja glavnu potvrdu Vašeg stvaralaštva?

Svakako to nisu nagrade, kad sam ja u pitanju, glavna i jedina potvrda mog uspjeha nije vezana ni za izdavače, stručne žirije, festivale, prevode, već isključivo za činjenicu da sam, kao slobodna umjetnica, uspjela da se probijem u vremenima u kojima uspjehe nižu samo oni koji se laktaju, jedni druge guraju, zbog politike, nacije, religije, raznoraznih zatvorenih krugova konkursa, udruženja, društava, matica, itd. To je moj najveći i jedini uspjeh – sloboda u kojoj ne dugujem nikome ništa.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Luka Drašković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Luka Drašković, treći je Baranin koji je uspio da osvoji mjesto prvaka Crne Gore u šahu, nakon čega je trijumfovao na doigravanju i biće prvi crnogorski predstavnik na Svjetskom kupu u Sočiju. Luka je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu Baru, a na Ekonomskom fakultetu u Beogradu mu je preostalo da odbrani diplomski rad. Član je nikšićkog šah kluba Elektroprivreda

 

Kada i kako je počelo Vaše bavljenje šahom?

Sa sedam godina, zajedno sa bratom počeo sam ozbiljnije da shvatam šah. Pravila smo naučili i ranije ali tek kad smo odigrali veliki broj partija javila se želja da se proba nešto više (teže nam je išla realizacija prednosti, matiranje tuđeg kralja). Brzo nakon što smo krenuli u školu šaha, došle su i prve medalje. Kako to obično sa djecom biva, ti komadi metala koji sijaju, često su prekretnica za dalja dešavanja. Nisam bio izuzetak. Veliku zahvalnost na tome dugujem svom prvom treneru, nastavniku i pedagogu, pokojnom Jovici Vojvodiću. Njegova je zasluga što i dan danas gori šahovska iskra u svim članovima te uspješne barske generacije.

Ove godine postali ste prvak Crne Gore u šahu i treći Baranin koji je uspio da osvoji ovu titulu. Kakve utiske nosite sa turnira i kakav je osjećaj biti na poziciji na kojoj ste?

Nakon teškog perioda kako za svijet tako i za šah, takođe i duge pauze, prvi turniri u Crnoj Gori donijeli su i veliko uzbuđenje. Prvenstvo Crne Gore došlo je u pravom trenutku. Nakon serije turnira (nekih uspješnih, a neke bi možda bolje bilo da sam prespavao), forma je napokon došla na svoje. Prvenstvo je krenulo dobro, 3 pobjede iz prva 3 meča, samopouzdanje je raslo, održavao sam dobar nivo igre. Do kraja sam uspio da ostanem neporažen (5 pobjeda i 4 remija), što je bilo ključno da se domognem titule. Biti najbolji u državi je nešto neprocjenljivo. Teško je reći bilo šta. Dugogodišnji san je ostvaren, trudiću se da još koju titulu donesem kući. Šah se igra dok ste živi, tako da, biće prilike.

Nakon osvojene titule, u doigravanju ste takođe trijumfovali i bićete naš prvi predstavnik na Svjetskom kupu. Kako je prošlo doigravanje u Budvi i koliko ste upoznati sa suparnicima koji Vas čekaju na Svjetskom prvenstvu?

Nakon državnog prvenstva, prva četvorica su nakon kraće pauze krenuli ka Budvi gdje je bio predviđen završni turnir ovog proljeća i jedne lijepe turneje. Uspio sam da trijumfujem u oba meča (polufinale i finale) istim rezultatom 1.5:0.5, odnosno pobjeda i remi. Osim teških protivnika, turnir je bio psihološki veoma zahtjevan zbog sistema na ispadanje (knock-out), na šta mi šahisti nismo navikli. Svjetski kup je priča za sebe, samim tim što se takođe igra navedenim formatom. Igrači koji će tamo biti imaju najveće ambicije, najbolje trenere i sjajne karijere. Prva dvojica ići će na turnir kandidata (sa kog pobjednik ide na meč za prvaka svijeta), tako da ulog je zaista ogroman. Igrao sam sa nekolicinom koji će nastupiti, a bogami o nekima, više čitao i slušao.

Kada počinju pripreme za Svjetski kup u Sočiju i šta očekujete od tog događaja?

Već sam krenuo da radim na određenim greškama i manama koje sam ispoljio u prethodnom periodu, moraću unaprijediti igru u svim segmentima. Velika želja je prisutna, motiva sigurno ne fali. Daću sve od sebe da igra bude na nivou a nadam se dobrom rezultatu. Biti prvi crnogorski predstavnik na ovakvom takmičenju daje dodatni podsticaj da se dostojno borim, zbog svih nas.

Koja je glavna poruka koju Vas je šah naučio?

Šah je nevjerovatan baš što se tiče tog životnog aspekta. Ponekad za tablom misli odlutaju ka drugim temama u životu, a mnogo češće i obratno. Naučio sam da poštujem suparnika, priznam poraz, čak i kad nastupi posle 5 ili više sati. Cijenim ono što imam na raspolaganju u svakom momentu i od toga pokušavam izvući koliko se može, otprilike kao i sa figurama. Donositi ispravne odluke u kontinuetu, a još i brzo, to je ono na čemu svi radimo i čemu težimo. Iskoristiti momentum, brzo realizovati rješenja. Boriti se i kad možda nije baš sve kako bi željeli. Analizirati greške, izvući pouku, cijeniti vrijeme. Mogao bih dosta dugo a nisam pretjerano spretan s riječima. Uglavnom, lako je to sve reći a teže uraditi, ali se trudim i zaista mislim da šah tome doprinosi.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo