Povežite se sa nama

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I kvalitet i vitalitet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji. On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

 

Budim se sve ranije.

U cik zore.

Pjesnički moćno Ljubomir Simović bi to kazao: uoči trećih petlova.

Jer podvižništva i teatarska i muzička jednostavno snu ne daju na oči svakovrsne brige,kako profesionalne jednako egzistencijalne. Međutim, trudim se, bar na tren, odagnati ih. U tim trenucima pokušavam u misli dozvati neke lijepe i meni drage stvari, ljude i pojave.

Prošle sam se zore prisjećao fenomenalnog direktora nekadašnjeg Festivala djeteta u gradu podno Šubićevca. Drago Putniković je bio jedinstvena osoba, cijenjena diljem Jugoslavije. U sjećanju su mi ostala njegova brojna podvižništva u produciranju muzike, drame, baleta, plesa, opere. Jednom rječju, njegovim odlaskom taj se festival provincijalizirao…

To je bilo prošle, a ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji.

On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

Bliski mi ljudi dobro znaju da dok sam predavao na Akademiji scenskih umjetnjosti u Sarajevu i Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru svojim studentima nisam dopuštao da sebe nazivaju umjetnicima. Moja je teza bila da smo svi mi stvaraoci, a onaj koga u jednom trenutku obasja božanska zraka (možda je!? toga trenutka umjetnik).

Jedini glumac za kojeg nikada  nisam imao drugi predikat doli: umjetnik bio je i ostao Rade Šerbedžija!

Govornom klavijaturom kojom je vajao jezičke filigrane, ukupnim gardom, osobito u zrelosti Šerbedžija osigurava u dužim kontinuitetima poziciju istinskog umjetnika, pri čemu i glazbena nadarenost i strasni prilaz životu, sve to ovog čovjeka čini istinskim umjetnikom.

Noćas sam u zorištu razmišljao o Šerbedžiji i jednom trenutku upravo sa Festivala kojim je besprijekorno decenijama rukovodio Drago Putniković. Kako su roditelji mislili da su svi programi Jugoslovenskog festivala djeteta namjenjeni djeci dovodili su te male gledatelje i na tzv. noćne programe dakle teatarski off prostor, prikazivane su Balade Perice Kerempuha trupe Pozdravi u Šerbedžijinoj režiji…

Predstavu su igrali studenti zagrebačke kazališne akademije. Šibenska djeca i pospana u predponoćni sat i nevična kajkavskom dijalektu napravila su silnu ciku i viku…

Kao kakva deus ex machina Šerbedžija je sa tri metra visoke lože skočio na pozornicu i najprije tražio da se odmah spusti zavjesa, a onda se umuklom gledalištu obratio kazavši da predstavu promatra njegov profesor Tom Durbešić i da on zahtjeva trenutni nastup tišine.

I zavladala je besprijekorna tišina.

Predstavu smo, naravno, ispratili burnim pljeskom, a najveći je dobio redatelj i profesor Šerbedžija!

Danas se prisjećam tih divnih šibenskih noći dok gledam Radeta Šerbedžiju kako moćno nosi svoje godine.

Stvarno je umjetnik, koji pored vrhunske glume i pedagogije, dakle kvaliteta par ekselence pokazuje i rijedak vitalitet!

Samo rijetki umjetnici u njegovim godinama zadrže kondiciju, snagu i gotovo nevjerojatnu svježinu. On ne zna za umor!

Pored glume i režiranja uzorno obavlja sve dužnosti oca i djeda…

A tek ako svemu pridodamo i vođenje teatra Uluses na Malom Brijunu dobije se cjelovita slika o veličini i snazi umjetnika Šerbedžije…

U njegovom slučaju riječ je i o kvalitetu i o vitalitetu.

A davno su bile njegove prve vrsne kreacije poput one u Gildensternu i Rozenkrancu Toma Stoparda sa jednako vrsnim Ivicom Vidovićem.

Jedan je i jedinstven Rade Šerbedžija.

Umjetnik Šerbedžija!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kuća bez vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Velikom bosanskohercegovačkom piscu Nedžadu Ibrišimoviću priprema se svojevrsni umjetnički omaž u Bosanskom kulturnom centru tuzlanskog kantona. Omaž će obuhvatiti predstavu Kuća bez vrata, koja nastaje na kolažno izvedenoj dramaturgiji temeljem vrhunskih Ibrišimovićevih proza, te velikoj retrospektivi slikarskog i skulptorskog djela ovog  svestranog umjetnika. Pripala mi je čast da dramaturški i redateljski oblikujem Kuću bez vrata. Nakon režija drama Ugursuz, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu i Karabeg imperativ mog tvoračkog bića bio je pokušati od proza ovoga pisca načiniti scensko zbivanje…

Ubijeđen u dramsko-poetski potencijal materijala koji sam odabrao i neustrašivost mladih i talentiranih glumica i glumaca, prilazim ovom velikom izazovu sa ogromnim respektom, pogotovo jer sam pod krovom BKC Tuzla napravio od kritike i publike hvaljenu postavku tekstova Samjuela Beketa Malone umire, Tada.

Ibrišimovićevu Kuću bez vrata okončati ću njegovom antologijskom pjesmom o Bosni…

Ibrišimovića pokušavam misliti u ključu njegove filozofsko-poetske, a onda i dramatske logike.

Sve će, naravno, u budućoj predstavi ovisiti od virtuoziteta glumačkih preobrazbi, koje moraju biti tačne, pa tek onda i virtuozno pozicionirane i izvedene.

Mladi ansambl prvi se put susreće sa ovakvom složenom prozno-dramatskom, ne manje filozofskom polifonijom. Zato je i moj zadatak složeniji, najprije u tumačenju slojevitosti Ibrišimovićevog teksta, a onda u preciznosti mizansceniranja, slikovne i tonske (i)realnosti buduće predstave.

Poseban studij zahtijeva tloris predstave i vizualne okomice, te rafiniranje svjetlosnih atmosfera, poglavito u stvaranju scenskih dubina.

U predstavi želim i nastojati ću da postignem sinhronitet vizualne i govorne radnje.

Druga suradnja sa scenografom i vrsnim  slikarom  Harijem Ejubovićem inspirativna je u smislu mog iznimno respektabilnog odnosa prema njegovim figurinama živuljaka, ali i prema uporabi materijala kojima ostvaruje svoje likovne naume. Ti materijali kao i artefakti nastali od njih podsjetili su me na jednu sarajevsku izložbu, fantastični vernisaž Jagode Bujić.

Moj izbor glazbe za ovu predstavu kreće se od oporosti i atonalnosti do umilnosti i pastoralnosti skladatelja čuvenih Sunčanih polja Blagoja Berse.

U predstavi Kuća bez vrata nastojaću izvlačiti sve što korespondira sa vanvremenošću, a i sačuvati beketovsku srčiku tako karakterističnu za Ibrišimovićev opus.

Ako ne uspijem dosegnuti poetske i, dozvoliti ću sebi slobodu, što inače rijetko radim, i umjetničku razinu mojih prethodnih redateljskih radnji sa tekstovima Samjuela Beketa i Nedžada Ibrišimovića, utjeha će mi svakako biti da smo davali sve od sebe na ovom prezahtjevnom projektu.

Kuća bez vrata je jedna od najtežih rigoroza u mom redateljstvu. Zato i dolazi na zalasku moje režijske angažiranosti…

Valjda nećemo promašiti!?!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo