Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

FOKUS

USVOJENA REZOLUCIJA, SMIJENJEN LEPOSAVIĆ, DPS I DF U BOJKOTU: Čudo neviđeno, drugi dio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar Leposavić je smijenjen, a novi saziv donio je dvotrećinskom većinom kvalitetniji dokument o osudi genocida u Srebrenici nego onaj iz Đukanovićevog doba.  To je  otvorilo  novu krizu vlasti i ujedinilo DPS i DF u bojkotu parlamenta. Sa istim željama, da se vlada bez Krivokapaća ili ide na izbore

 

Opet politička kriza, nakon što se dogodilo ne baš očekivano. Crnogorski parlament izglasao je prošle sedmice smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici i odluka Haškog tribunala i usvojio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.  U danima  koji su prethodili ovim odlukama, izvjesniji je, činilo se,  bio pad Vlade Zdravka Krivokapića koji je inicirao Leposavićevu smjenu, zbog neizvjesne podrške u parlamentu toj premijerovoj odluci. Posebno nakon što je i opoziciona Demokratska partija socijalista napustila parlament. Ipak, 43 poslanika – DPS, SDP, SD, manjinske partije  i URA  – glasali su za Leposavićevu smjenu. Krivokapićeva inicijativa prihvaćena je.

Uz sve, dvanaest poslanika više glasalo je za Rezoluciju o Srebrenici – 55. Protiv je bilo 19, a sedam poslanika bilo je uzdržano. Protiv Rezolucije kojom se za razliku od prethodne Deklaracije usvojene u crnogorskom parlamentu 2009. godine (vidi box) izričito navodi genocid  u Srebrenici, glasali su poslanici Demokratskog fronta, izuzev poslanice Branke Bošnjak koja je glasala za usvajanje. Nju je zbog toga  lider Fronta Andrija Mandić optužio  za izdaju. I ne samo nju. Mandić  premijera Krivokapića vidi kao najzaslužnijeg za „izdaju srpskog naroda“. Po liderima Fronta, Rezolucijom je srpski narod označen kao „genocidan“, iako se u tom dokumentu eksplicitno navodi drugačije.

,,Nije lako nositi žig izdajnika. Nije ga nosio lako ni Sekula Drljević, ni Novak Kilibarda njegov nasljednik”, ocijenio je Mandić.  ,,Istorijska je tragedija i sramota da su Aleksa Bečić, Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović i Milo Đukanović proglasili Srbe za genocidan narod”, poručio je.  Mandić je pod sumnju stavio čak i Mitropoliju crnogorsko primorsku, jer, kako je rekao, ,,ne može da se ne upita da li su oni koji su preporučili Krivokapića, dio projekta protiv srpskog naroda”. Ispade, svi su sumnjivi, liše Vučića.

Patrijarh SPC Porfirije saopštio je da su oni koji su došli na vlast ,,na krilima i u snazi Amfilohija” iznevjerili njegovo povjerenje, dok je mitrpolit MPC Joanikije upitao ,,gdje je Jasenovac, Jadovno, Velika…”.

Dok Front, srpska štampa koju kontroliše predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ali i SPC, Rezoluciju vide kao izdaju srpskog naroda, Srbije i Republike Srpske, njeno usvajanje pozdravile su mnoge domaće i međunarodne adrese. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić čestitao je poslanicima Skupštine Crne Gore. ,,Dvotrećinska podrška Rezoluciji jača vjeru u svjetliju budućnost i suživot naroda u istinski građanskom društvu. Ovakva Crna Gora ide sigurnim putem u Evropsku uniju”.

Direktorica Akcije za ljudska prava, Tea Gorjanc Prelević smatra da je ovom Rezolucijom većinska Crna Gora marginalizovala ekstremnu desnicu (DF i Pravu Crnu Goru) koja negira zločine i koja ne može da bude partner EU. ,,Pri tom treba imati u vidu da bi rezolucija bila usvojena i da za nju nije glasala opozicija, poput DPS-a, Mila Đukanovića i drugih”, zaključuje ona. Na to su podsjetile i Demokrate Alekse Bečića: ,,Sve i da DPS nije bio u sali, Rezolucija o Srebrenici sa prethodno pomenutim amandmanima bi bila usvojena”.

DPS je pokrenuo na neki način događaje koji su doveli do smjene Leposavića, tražeći od bivšeg ministra da se izjasni o Srebrenici. Istovremeno, DPS se nikada nije suočio sa svojom ulogom u ratovima devedesetih uključujući vrijeme genocida u Srebrenici.  Pravosuđe pod njegovom kontrolom ostavilo je nekažnjene mnoge ratne zločine koji se tiču Crne Gore. Posebno zločin deportacija BiH izbjeglica koje je naložila Vlada Crne Gore čiji je premijer bio Milo Đukanović. Zato je činjenica da bi većina poslanika, i da u sali nije bilo DPS-a, glasala za Rezoluciju posebno važna.  Za Rezoluciju su glasali DPS, Demokrate, URA, SDP i SD, Bošnjačka stranka i albanske nacionalne stranki Branka Bošnjak, iz PZP-a.

Usvajanje ove Rezolucije predložila je krajem prošle godine Bošnjačka stranka koja je bila u koaliciji sa DPS-om u vrijeme kada je usvojena Deklaracija u kojoj se izričito ne pominje da se u Srebrenici dogodio genocid. Tada nije imala primjedbe. DPS je tražio da se i Leposavić odredi o genocidu u Srebrenici, znajući za boljke dijela nove parlementarne većine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Sada je, dijelom, promijenio priču. Najavljujući u parlamentu kako „u skorije vrijeme“ u posjetu Podgorici, na poziv Ministarstva pravde, dolazi glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc, da bi razgovarali o zločinima počinjenim na teritoriji Crne Gore. Sad Tribunal ima legitimitet. ,,Bramerc dolazi da govori o Bukovici, Kaluđerskom lazu, deportaciji izbjeglica, logoru u Morinju, vozu u Štrpcima”, kazao je Leposavić, ne krijući zadovoljstvo što će, makar i kao bivši ministar, DPS-u uzvratiti na nevolju u koju su ga uvalili poslaničkim pitanjem o genocidu u Srebrenici.

To nijesu dobre vijesti za DPS. Pošto aktuelno partizanstvo, komitsvo, evropejstvo i antifašizam Mila Đukanovića i njegovih saradnika iz DPS-a nijesu i ne mogu biti dovoljni da u zaborav potisnu mračnu stranu njihove prošlosti. I vrijeme kada su bili strateški partneri sa sada osuđenim ratnim zločincima za genocid.  Organizujući lov na ljude  izbjegle iz Bosne i Hercegovine, tolerišući progone i etničko čišćenje Bukovice, prećutkujući mučenje zarobljenika u logoru Morinj, ne kažnjavajući brutalnu egzekuciju albanskih izbjeglica sa Kosova u Kaluđerskom lazu. I, konačno, pomažući da ratni profiteri, paravojnici i vikend zločinci izmile i postanu etablirani članovi crnogorskog društva. Spremni i sposobni da u svakom trenutku navodna politička opredjeljenja promijene i prilagode mogućnosti da uvećaju svoj plijen.

Nema sumnje da će DPS ponovo pokušati da spriječi da nas priča o genocidu u Srebrenici dovede do zločina u Štrpcima i Bukovici. Baš kao što su svojevremeno, relativizovali i Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlameneta (EP) o Srebrenici.

Ne samo što se u dokumentu usvojenom u Skupštini Crne Gore nigdje ne pominje riječ genocid, iako je EP u svojim dokumentima nedvosmisleno pozvao da se 11. jul, „kao dan sjećanja na srebrenički genocid“, prikladno obilježava u cijeloj EU i zemljama Zapadnog Balkana. DPS je, skupa sa tadašnjim saveznicima u vlasti, sa lakoćom zaboravio i na dio Deklaracije kojim „Skupština poziva sudske i druge nadležne organe, Vladu Crne Gore da stvore sve odgovarajuće formalno-pravne, organizacione i druge neophodne pretpostavke za još odlučnije suočavanje i afirmaciju istine o svim zlodjelima iz perioda 1991 – 2001. godine, na bilo koji način vezan za Crnu Goru“. Pa su radili sve suprotno od usvojenog.

Zato, kada poslanik SD-a Damir Šehović kaže kako „u Vladi ima još ministara koji misle isto što i Leposavić“, mora biti svjestan da takvih ima i među onima sa kojima je do 4. decembra prošle godine bio dio tadašnje Vlade. Pravo pitanje je, danas, ko bi u poslu zataškavanja zločina i produbljivanja podjela mogao biti glavni saveznik DPS-a. Ili DF-a. I koliko je njihova saradnja moguća u trenutku kada to bude jedini, ili najjednostavniji, način da zadrže stečeno i domognu se novog. Plijena i moći.

Dio odgovora na ta pitanja može se pronaći u onome što dijeli i svađa aktuelnu vladajuću većinu. Svjedoci smo da to nije prijedlog zakona o budžetu za 2021. Glasaćemo za njega i ako naši amandmani ne budu usvojeni, najavio je Milan Knežević prije neki dan. Optužbe za paktiranje sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta ili priča o navodnoj namjeri da se, ispod žita, proda Elektroprivreda takođe nijesu izazvale veliko uznemirenje među zvaničnicima zakonodavnih i izvršnih vlasti.

Od obećanog zakona o preispitivanju imovine se, po svoj prilici, odustalo onog časa kada su shvatili da njegova primjene ne počinje i ne završava sa bivšim vlastima. Ni to ne ljuti nikoga. Makar ne dok su odabrani i dalje u prilici da o državnom trošku poklanjaju stanove, voze i lupaju službene automobile, zapošljavaju svoje po dubini, širini i visini.

Pobrojano je samo dio privilegija koje je novim vlastima u nasljeđe ostavio DPS. Da bi ih oni s radošću prigrlili.

Od svega je, izgleda, važniji „građanski rat sjećanjima“, kako je našu današnjicu opisao poslanik Miodrag Lekić. O njegovom intenzitetu svjedoče i događaji koji su obilježili sedmicu između dva broja Monitora.

Počelo je uriniranjem na spomenik narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću na nikšićkom Trgu slobode, kojeg su u maju 1942. strijeljali četnici. „Ovakav čin je loš zato što se dogodio u samom centru grada i na javnom mjestu prije svega“, ocijenio je Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić (vidi antrfile). Podržavan i od onih (GP URA, Demokratska Crna Gora) koji se javno zaklinju u svoja građanska, antifašistička i proevropska opredjeljenja.

Nastavljeno je u parlamentu, na sjednici Odbora za ljudska prava i slobode. Tamo je dio predstavnika vladajuće većine (DF, PzP, SNP) amandmanima pokušao da suštinski obesmisli predloženu (novu) rezoluciju o Srebrenici, insistirajući da se iz nje briše svaki pomen pravosnažno presuđenog genocida, uz verbalnu osudu „svih zločina“ na prostoru bivše Jugoslavije. ,,Ne možemo pominjati Srebrenicu, a zaboraviti da se desio Jasenovac. Pominjati Žepu, a zaboraviti da je postojala Gradiška”, ponovila je stare mantre poslanica DF-a Simonida Kordić, previđajući da zločincima iz Srebrenice i Žepe i danas, nekažnjeno, kliču sljedbenici iz Crne Gore, Republike Srpske i Srbije. Dok su se njene kolege ponovo uhvatile u koštac sa, ničim argumentovanim, „pokušajima da se jedan narod označi kao zločinački“. Prevagnula je, ipak, struja koja je pokušala da predloženu rezoluciju učini prihvatljivom za što veći broj poslanika. I njihovih glasača.

Završilo se skupštinskom raspravom o razrješenju ministra pravde. Njemu je poslanik Marko Milačić objašnjavao kako jeste napravio veliku grešku, pošto je ono što obojica misle negirajući genocid u Srebrenici („ja sam još oštriji“, pohvalio se Milačić) izgovorio u nevrijeme – prije nego su poklonici đenerala (Draže Mihailovića i Ratka Mladića), osuđenih ratnih zločinaca, uspjeli da ojačaju svoju vlast i odreknu se neželjenih saveznika iz redova građanista. „Treba ići korak po korak“, savjetovao je Leposavića budući kandidat za titulu lidera srpske desnice u Crnoj Gori. A možda i  u čitavom vojvodstvu srpskog sveta. Konstatujući kako je Leposavić trebao da se ugleda na ministarku Vesnu Bratić i ono što ona radi u Ministarstvu obrazovanja, kulture, nauke i sporta.

Milačić je, inače, jedini poslanik u Skupštini koji javno podržava i premijera Krivokapića i odmetnutog ministra Leposavića. To bi se moglo pokazati i kao ozbiljan problem u najavljenim pregrupisavanjima unutar vladajuće koalicije. U kojima su programska opredjeljenja i kadrovska rješenja omeđena željom da se sačuva većina od 41 poslanika. Možda i bez dijaloga na relaciji Vlada – vladajuća većina u parlamentu. I bez pomoći od strane sadašnje opozicije.

U četvrtak poslije podne, više od dva sata kasni najavljeni nastavak sjednice Skupštine na kojoj treba glasati o budžetu, rezoluciji o Srebrenici i razrješenju ministra Leposavića. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. To se, tumače analitičari, odnosi i na budžetski amandman težak 900 miliona eura, o reprogramiranju kineskog duga za auto put. Poslanici DPS obukli su odijela. Upućeni tvrde da su spremni za glasanje. Početak raspleta ili novi zaplet?

 

Od plana do zločina, od negacije do divljenja

Godinama, sa istih adresa stižu pokušaji afirmacije Ravnogorskog (četničkog) pokreta iz II svjetskog rata i negacije (minimiziranje) zločina počinjenih nakon raspada Jugoslavije u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Dijelom i zato što je u pitanju ista matrica.

-„Omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom; u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi“.

 –,,Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”, (istočna Bosna, prim. Monitora).

Nalaže se (Drinskom korupusu, prim. Monitora) ,s,tvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.

Autori (potpisnici) navedenih citata iz Programa/Direktiva su Draža Mihailović (1941), Ratko Mladić (1992) i Radovan Karadžić (1995, nekoliko mjeseci prije zločina u Srebrenici). Nije lako, izuzmemo li ekavicu, prepoznati šta je čije. Ali se može, sa visokim stepenom sigurnosti, sumnjati da se težilo istom cilju.

Nezavisno od toga da li čitamo izvještaje Pavla Đurišića, komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda Draži Mihailoviću, ili još ne kompletirani spisak identifikovanih i pokopanih žrtava masakra u Srebrenici.

Đurišić 10. januara 1943. godine piše Mihailoviću: „Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu. Rezultat ove borbe je: 1) Potpuno su uništena sljedeća muslimanska sela: (…) Ukupno 33 sela. 2) Žrtve: Muslimana boraca oko 400 (stotine). Žena i dece oko 1000“.

Jedva mjesec kasnije, 13. februara iste godine, nakon zločina nad stanovnicima u pljevaljskom, fočanskom i čajničkom srezu, Đurišić šalje novi izvještaj: „Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (…)Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve: Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“.

Onda slušamo kako mlada uzdanica DF-a Marko Kovačević, na otkrivanju spomenika Mihailoviću u Ravnogorskom parku u Bileći, 2019. godine, objašnjava: „Dolazimo da iskažemo poštovanje prema jednoj ličnosti koja tek sada isplivava na našu istorijsku scenu u punom sjaju. Kako bude vrijeme prolazilo tako će sve snažnije i snažnije sijati i davati svoj primjer drugima”. Potom gledamo kako Kovačević postaje predsjednik Opštine Nikšić, sve slaveći uz četničke pjesme (nije birao repertoar, kaže).

Pa čitamo njegovu izjavu nakon zapišavanja spomenika slavnom Nikšićaninu: ,,Niko ne može biti odgovoran za to što je neko odlučio da, u očigledno pijanom stanju, svoje fiziološke potrebe ovako uprazni, osim onoga ko je to uradio. Ružno je da se ovakvi događaji koriste za napade na političke protivnike jer su u pitanju incidenti kojih u svakom vremenu ima”. I sjetimo se kako je isti Kovačević reagovao prije mjesec dana nakon što je grupa mladića optužena da su urinirali po kotorskoj crkvi: ,,Sraman čin mladog čovjeka i pokazatelj koliko je mržnje proizveo DPS za vrijeme svoje vladavine. Mržnja prema srpskom narodu i SPC-u u Crnoj Gori mora da prestane. Mi samo želimo da živimo normalno sa našim sugrađanima”.

Svašta je, eto, postalo normalno. I u Nikšiću, i u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa , od formiranja nove Vlade Zdravka Krivokapića, opterećena sa skoro dvije stotine novih plata. Prethodno je i odlazeća tehnička Vlada Duška Markovića od septembra do decembra u javnoj upravi zaposlila skoro 500 novih lica

 

„Izgubili smo devet hiljada radnih mjesta od kada je ova Vlada na vlasti“, saopštio je Nebojša Medojević obrazlažući svoju ostavku na poslaničku funkciju. Vlada nije napravila nijedan od rezova koji su bili neophodni, dodao je predsjednik PzP, pojašnjavajući kako nije smanjena potrošnja u državnoj administraciji, ali ni broj zaposlenih koji su paraziti DPS-a. ,,Samo smo se dodatno zadužili na staru privrednu strukturu…”.

Iako statistički podaci daju za pravo bivšem poslaniku, izvršnoj vlasti i njenim emisarima u javnim i državnim institucijama i preduzećima ne treba, tek tako, prebacivati kako ne stvaraju nova radna mjesta i ne zapošljavaju nove ljude. Medojević bi ponešto o tome mogao saznati i u vlastitoj partiji.

Treba, ipak, poći od početka. I  DPS vlasti koje su period između avgustovskih izbora i formiranja  nove Vlade iskoristile da među budžetske korisnike ubace što više svojih.

U periodu septembar – decembar prošle godine, tehnička Vlada Duška Markovića povećala je broj zaposlenih u potrošačkim jedinicama – korisnicima državnog budžeta za 3.178 osoba. Taj podatak Monitor je dobio iz Ministarstva javne uprave (MJU), odakle se pozivaju na podatke Ministarstva finansija i socijalnog staranja o broju zaposlenih u potrošačkim jedinicama budžeta na dan 30. novembar 2020.  To je oko dva odsto ukupno zaposlenih u Crnoj Gori.

Velika većina novozaposlenih obrela se u vaspitno-obrazovnim ustanovama (ukupno 2.702 zaposlena više u septembru nego u avgustu). Uglavnom je, kažu naši sagovornici riječ o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji su angažovani na određeno vrijeme, pa im resorno ministarstvo svake godine „ukrade“ jul i avgust. Odnosno, isplati im 10 plata za godinu rada.

Ni  to nije kompletna priča. „Iako se mjesec avgust ne može uzeti kao pravi pokazatelj stvarnog rasta broja zaposlenih zbog ljetnjeg raspusta tokom kojeg zaposlenima na određeno vrijeme prestaje radni odnos i obnavlja se od septembra, povećanje broja zaposlenih u ovim ustanovama evidentno je, iako kao uporedni mjesec uzmemo maj 2020, kada je školska godina još uvijek trajala. U ovom slučaju, povećanje broja zaposlenih u tadašnjem resoru prosvjete iznosi 713 osoba “, rečeno nam je u kabinetu ministarke Tamare Srzentić. Naši sagovornici naglašavaju: „Izuzimajući sektor prosvjete, u ostatku javne uprave na centralnom nivou zaposleno je 476 novih lica za samo tri mjeseca“.

Toliko o zaostavštini DPS-a i njenih koalicionih partnera.  A sada malo o novim vlastima i njihovom kadrovanju. „Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, u odnosu na mjesec decembar 2020. godine, prilikom obračuna zarada za mjesec mart 2021. godine registrovano je 396 lica koja nisu bila na platnom spisku u decembru 2020“, navodi se u odgovorima MJU na naša pitanja. „Od ovog broja, razlika se dominantno odnosi na sektor prosvjete i zdravstva“, konstatuju. Nude  i preciznije podatke: „Kada je u pitanju samo državna administracija (koja ne uključuje oblasti prosvjete, zdravstva i bezbjednosti), 152 lica su zaposlena na različitim pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (to nijesu rukovodeća mjesta – prim. Monitora), dok je 56 lica zaposleno na različitim rukovodećim pozicijama sa višim koeficijentom zarade. „Radni angažman je prestao za 210 lica, od čega su 142 lica radila na pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (uključujući i 9.40), dok je 68 lica pokrivalo više rukovodne pozicije“.

Dakle, blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa u minusu  za skoro dvije stotine novih plata. Ne računajući mnogobrojne koji su angažovani po osnovu konsultantskih i ugovora o djelu.

Zanimljivo je da je  najveći broj novozapošljenih angažovan u sektoru prosvjete i zdravstva. To asocira na mogućnost da je riječ o nastavničkom i medicinskom kadru. Drugačije svjetlo na tu priču baca konkurs koji je novi direktor nikšićke Opšte bolnice, dr Marko Mitrović (kadar Demokrata) raspisao uoči lokalnih izbora u tom gradu. Oglasom je traženo 20 medicinskih sestara/tehničara i još 14 radnih mjesta za nemedicinski kadar. Konkursom su traženi  kuvari, pomoćni radnici u kuhinji, higijeničari, sekretara/ice direktora, referenti u kadrovskoj i tehničkoj službi, vozači… Sve do „rukovodioca parnog kotla“. Teško da je Opšta bolnica, prethodno, funkcionisala bez uposlenika na tim pozicijama.

Odgovor na pitanje šta je po srijedi možemo potražiti takođe u Nikšiću. Recimo, u Elektroprivredi Crne Gore. Trenutno najvrjednija i najbogatija državna kompanija u fokus je dospjela neposredno nakon lokalnih izbora, pošto je  premijer Krivokapić, bukvalno „preko noći“ odlučio da promijeni spisak članova novog borda direktora, nakon što je Vlada dala saglasnost na prijedlog resornog Ministarstva kapitalnih investicija. Tako je predsjednik borda Milutin Đukanović (DF), nenadano, dobio nove saradnike. Potom je i na mjesto izvršnog direktora kompanije imenovan Nikola Rovčanin (Demokrate).  Slijedila je sječa bivših direktora funkcionalnih i organizacionih cjelina, elektrana, regionalnih centara za naplatu (više od deset ljudi),  imenovanje novog menadžmenta (nijedan direktor nije zaposlen po osnovu oglasa), pa epidemija zapošljavanja sa kojom se, kažu naši izvori iz EPCG, firma nije susrela u ovom vijeku. A možda ni ranije.

Angažovani su novi savjetnici, sekterarice, vozači, lično obezbjeđenje, sve do čovjeka koji, isključivo za potrebe borda direktora rukuje fotokopir mašinom. Inače, u upravnoj zgradi EPCG već postoji kopirant koji taj posao obavlja za ostatak kolektiva. Neobičan je i slučaj službenice SO Nikšić koja je u lokalnoj upravi uzela bolovanje i došla u kabinet predsjednika borda – gdje je angažovana po ugovoru o djelu.

Nova uprava je, pride, formirala i 12 (dvanaest) različitih komisija sa zadatkom da prekontrolišu postupke njihovih prethodnika. U svakoj komisiji su, prema nezvaničnim saznanjima iz EPCG, po četiri člana. Samo po jedan od njih je zaposlen u EPCG. Ostali su izvanjci angažovani po osnovu ugovora o djelu (sadržaj tih ugovora je, kažu naši sagovornici, poslovna tajna). Tako da ugovorci ne ulaze u zvaničan popis radne snage. Baš kao ni oni koji su angažovani preko Agencija za zapošljavanje za „privremene i povremene poslove“.

Na upit Monitora iz EPCG odgovaraju kako je kod njih sve po redu i zakonu. „Broj zaposlenih u EPCG 1. 09. 2020. godine iznosio je 969, dok je početkom tekuće sedmice (8. juna) ukupan broj zaposlenih u našoj kompaniji iznosio 963“, saopšteno nam je iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG. ,,Kada su u pitanju zapošljavanja u prethodna tri mjesaca, sva su sprovedena u skladu sa zakonom, potrebama procesa i organizacije rada i to na upražnjenim radnim mjestima“.

Naši (provjereni) izvori nude bitno drugačiju priču. Insistirajući na anonimnosti oni kažu kako se, za tri mjeseca  samo u upravnoj zgradi EPCG u Nikšiću pojavio ogroman broj novozaposlenih. „Prema procjeni većine zaposlenih, za posljednja tri mjeseca primljeno je preko 120 novih radnika“, kažu naši izvori. Objašnjavaju i zašto se ta promjena ne vidi i u zvaničnoj kompanijskoj statistici: „Stvar  kod ovog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani prekoAgencije za preuzimanje ili imaju Ugovor o djelu koji zakon ne prepoznaje kao redni već kao obligacioni odnos“.  Pa stižu do poente: „Suština problema je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…)  i jake partijske ili lične veze“. I još i to: „Nijedan novi direktor u EPCG nije primljen po oglasu“.

Zna li premijer šta se radi u njegovoj Elektroprivredi?

Zoran RADULOVIĆ

 

 

DETEKTOR: Staro za novo

Povećan broj činovnika. Nema najavljene štednje. Masovna zlupotreba privilegija koje donosi vlast. Partijsko zapošljavanje. Idemo. Sve dublje

 

Na mjestima preko 350 smijenjenih visokorukovodećih kadrova u organima državne uprave, dovedeno je 570 novih. Zasad. Pripadnici manjina – čista rijetkost, i to na nižim pozicijama.

V.d. direktori, direktori direktorata, sekretari, načelnici, pojavili su se iznebuha, uz puno ignorisanje zakonske procedure. Nema oglasa i konkursa za državne službenike i namještenike preko Uprave za kadrove od početka godine, nijesu gotovi akti o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, nema Kadrovskog plana, nema Zakona o budzetu.

Nema ni najavljene štednje. Za 12 mjesečnih plata smijenjenih kadrova bivše vlasti  iz budžetskih rezervi će otići preko milion eura. Moglo je to i drugačije. Sačekati da tim funkcionerima istekne mandat i ne predlagati im da žurno daju otkaze. Kalkulacija je bivšim kadrovima jača strana. Kako im je najčešće do kraja mandata ostajalo par mjeseci oni su, naravno, podnosili ostavke i tako sticali mogućnost da godinu primaju visoke plate sjedeći kući.

I novo rukovodstvo uredno koristi sve privilegije koje donosi vlast. Raspoređuju se u upravne odbore i razne komisije (za polaganje stručnog ispita, za održavanje obuka preko Uprave za kadrove i slično), prisvojili su službena vozila i obilaze Crnu Goru uzduž i poprijeko, za lične potrebe, koriste kartice za gorivo Eko pumpi i nekontrolisano toče. Besplatno koriste restoranske usluge, jedu i piju, preko agancije Globus.

Zapošljavanja po partijskoj knjižici i partijskim kvotama su smjenu vlasti nadživjela kao princip. Dodata je, kao važna preporuka, bliskost sa SPC. Četvorostruka ministrica Vesna Bratić prednjači po takvom kadru kojim se okružila.

Advokatica Milica Kadović, kadar Demokrata, koja je u januaru postavljena za ekspertkinju u njenom resoru, u februaru je imenovana za članicu Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. Danas je ona već državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade, kako joj piše u rješenju. Ali, saglasnost joj nije data na sjednici Vlade, kakva je procedura.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za predškolsko vaspitanje, osnovnu školu i inkluzivno obrazovanje određena je Slavica Ilinčić, kadar DF-a, profesorica istorije književnosti sa srpskim jezikom. Biće nadležna za oko 22.000 predškolaca i osnovaca. Njene stavove o rastjerivanju virusa duvanskim dimom, o paljenju NATO zastave, o tome da je Kosovo dio Srbije možemo čitati na njenom fb profilu.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za kapitalne investicije u kulturi i kreativne industrije određena je Ina Plamenac, diplomirana modna dizajnerka. Možda će se kreatorka snaći s kapitalnim investicijama u kulturi kad one jednom zažive. Za sada ih nema. Umrtvljene.

Za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za podsticanje i razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva određen je pjesnik Andrija Radulović. On svoje pjesme naziva „ćiriličnim stihovima”.  Široj javnosti poznat je i po tome kako je u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića dočekao Nikolu Kavaju, u društvu sa budućim premijerom. A poznat je i po tome što se na samrtnom odru oprostio od mitropolita Amfilohija.

Uglavnom, politički stručnjaci i aktivisti nove vlasti predano šire mrežu, ali i za  preletače se nađe mjesta. Nina Blažić, supruga bivšeg državnog sekretara u minstarstvu kulture Drazena Blažića, skrasila se u novoj Vladi u Ministarstvu javne uprave. To što joj je suprug visoki funkcioner DPS-a nije smetnja. Zanimljivo, Đorđe Blažić, koji je u javnosti važio za opozcionara, je u bivšoj Vladi u resoru svog sina, spominjanog Dražena, bio angažovan kao konsultant na projektima. Dobro, veoma dobro, plaćen konsultant.

Dobrilu Vlahović, bivšu direktericu Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, ministrica Bratić je postavila za glavnu koordinatorku u Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta. Napredak, poslije smjene.

U Nacionalnom parku Lovćen imenovan je novi direktor Vladimir Martinović. Bivši direktor, SAJ-ovac Veselin Živanović je ostao tu, da mu se nađe.

I ono što je malo ko očekivao: Božidar Božović bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, poznati DPS vojnik, o kojem je Monitor često pisao, uspio je da preleti. Postao je pomoćnik direktora za UNESCO.

Na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara postavljena je Milena Martinović, magistrica umjetnosti, konzervatorka za papir. Ona je biblioteci Cetinjskog manastira i pokojnom mitropolitu Amfilohiju predala na dar legat porodičnu biblioteku i arhivu svojih predaka sveštenika, kao i svoje djelo Rukopisne knjige manastira Rođenje Presvetle Bogorodice na Cetinju. U njenom opsegu poslova biće, uz ostalo, i briga o sudbini zamišljene kapele na Lovćenu.

Među novim partijskim kadrovima na javnim funkcijama jedno se ime posebno ističe. Svestranošću. Dragan Bojović, poslanik DF-a, član Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, član Odbora za antikorupciju, član Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije, zamjenik člana Stalne delegacije pri Parlamentarnoj skupštini (OEBS). Njegova supruga je ministrica zdravlja Jelena Borovinić – Bojovic, brat Radovan Bojović, sekretar u Ministarstvu ekologije.

Tako. Sve dublje.

Stela O. KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo