Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Kada je u pitanju njegova pristupna beseda, već sam napisao da je brižljivo i sistematično sastavljena, i da pokriva dosta važnih tema, kao što su vera i sloboda, odnos Crkve prema društvu i politici. SPC je na svom čelu, prvog među jednakima, dobila predstavnika iz redova crkvene inteligencije, koji u svom dosadašnjem episkopskom služenju ima iskustvo kako je to biti nacionalna i verska manjina u nekoj zemlji. I pošto je Hrvatsku, pored Srbije, nazvao svojom drugom otadžbinom, nadam se da će u budućnosti, sa mesta patrijarha, doprineti tome da i manjine u Srbiji to mogu reći za zemlju u kojoj žive.

MONITOR: Može se pretpostaviti da ako je država, na svoj način, lobirala glasanje u Saboru, da je od novog patrijarha očekivala podršku u nekim važnim državnim poslovima, kao što je, recimo, rješenje za odnose Beograda i Prištine ili već dugo pregovarana posjeta Pape Srbiji (pominjala se i posjeta Crnoj Gori).

VELJKOVIĆ: Vaše se pitanje, na neki način, nadovezuje na moj prethodni odgovor. Evo u kom smislu. Prethodno sam rekao da su odnosi između Države i Crkve u Srbiji bliski, da se među političarima taj model nije ozbiljno dovodio u pitanje, osim u slučaju nekih manjih stranaka, ali u javnosti, isto tako, postoje i oni intelektualci i novinari koji postavljaju pitanje nije li time ugrožen sekularni karakter države Srbije. I sasvim je legitimno sebi i drugima postaviti takvo pitanje, koje se tiče svih građana Srbije. Međutim, zagovornik sam sledeće teze: da bi se neka crkva – u ovom slučaju je to, pre svega, Episkopat SPC – upustila u bliske odnose sa jednim svetovnim entitetom kakav je država, prethodno mora i samu sebe u velikoj meri sekularizovati. A u sekularizaciji SPC glavnu ulogu igra Kosovsko predanje. I to je za mene lično, kao pravoslavnog hrišćanina, mnogo veći izazov, pored toga što mi je kao građaninu važno i pitanje demokratije, političkih sloboda i ostalih tekovina moderne države.

Dakle, ako patrijarh Porfirije i Episkopat naše Crkve sebi, ali i nama laicima, postave svetovni cilj, kao što je očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Republike Srbije, onda od ekumenizma i komunikacijskih veština novog patrijarha neće biti ništa. A samim tim, ni od namera vlasti u Srbiji da izaberu patrijarha koji će imati razumevanja za njihovu kosovsku politiku. Naravno, pod uslovom da je Aleksandru Vučiću uopšte stalo do rešavanja tog problema, u šta nisam sasvim siguran.

MONITOR: Šta i kao istoričar i vjerski analitičar mislite o uticaju argumenta o istorijskoj autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori i snazi tog argumenta u političkim, diplomatskim i vjerskim pitanjima u CG?

VELJKOVIĆ: Status pravoslavne crkve u Crnoj Gori pre 1918. godine je već duže vreme predmet polemičkih sučeljavanja u Crnoj Gori. Bojim se da su određene političke stranke, a pre svega DPS, tom pitanju pristupile sa pogrešnih pozicija, podrazumevajući da je crkvena autokefalija isto što i državna samostalnost i da se međusobno podrazumevaju, što nije pravilo, niti je uvek slučaj u pravoslavlju. I u tome se otišlo prilično predaleko, kada je ta stranka, koja sebe doživljava kao građansku i sekularnu, u svom programu zapisala da će se zalagati za osnivanje autokefalne crkve u Crnoj Gori. Neshvatljivo sa liberalnih pozicija, ali, sa druge strane, ne možemo ih ni previše kriviti, pošto se pomesne pravoslavne crkve često ponašaju i kao nacionalne, međutim, to je ipak anomalija crkvene svesti, koju su u DPS-u prihvatili kao ideal. A jedna pomesna Crkva bi trebalo da okuplja vernike i sveštenike različitog nacionalnog identiteta, i Crnogorce i Srbe, ali i sve druge, ako to žele.

 

U Srbiji nema neizvjesnosti na izborima ni u državi ni u crkvi

MONITOR:  Tvrdi se da je bio veliki uticaj sadašnje izvršne vlasti na izbor novog patrijarha jer su, navodno, sva tri kandidata koja su dobila najviše glasova bila po volji državnog vrha Srbije. To se poredi sa izborom patrijarha Pavla i pominje podatak da je on izabran tek poslije devetog kruga glasanja Sabora SPC.

VELJKOVIĆ: Rekao bih da predstavnici državnog vrha Srbije nisu ni preterano krili da žele uticati na izbor novog patrijarha. Tako da smo ih mesecima pre Izbornog Sabora SPC mogli videti kako obilaze eparhije i sastaju se sa vladikama, a to su prenosili i režimski mediji, koji su skoro svakodnevno izlazili sa prilozima u kojima su favorizovali jednu grupu episkopa, a satanizovali drugu. U tom smislu, nije neosnovano tvrditi da je postojao značajan, a rekao bih i presudan, politički uticaj na volju većine u episkopatu da se u užem izboru za patrijarha nađu oni episkopi koji imaju „blagoslov“ sadašnjeg političkog vrha Srbije. Zato su ovo bili prvi izbori za patrijarha, koji su nalikovali predizbornoj političkoj utakmici u kojoj se primenjuje metoda negativne kampanje prema političkim protivnicima. Političari i mediji su i ranije bili zainteresovani za unutarcrkvena pitanja, naročito kada je u pitanju izbor patrijarha, ali se ta zainteresovanost nije ispoljavala ovako otvoreno. I u tome je ključna razlika između, kako ste naveli, Izbornog Sabora na kojem je izabran patrijarh Pavle – nakon devet krugova glasanja ili onog na kojem je izabran patrijarh Irinej, i nedavno završenog, kada je izabran patrijarh u prvom krugu. A kako u Srbiji Aleksandra Vučića već skoro čitavu deceniju ne postoji neizvesnost na izborima u državi, (a to je, da podsetim, minimum demokratije), nije moglo biti neizvesnosti sa izborom patrijarha ni u crkvi.

Ali, uzmimo da se volja većine u Episkopatu jednostavno, nekim čudom, poklopila sa najvišom političkom voljom u državi i da su episkopi glasali i iz ličnog ubeđenja, prema savesti, vođeni time da će mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Porfirije biti dobar patrijarh. Međutim, i u tom slučaju, ne može se negirati činjenica da se aktuelna politika suviše umešala u unutrašnja pitanja SPC, ugrožavajući njenu samostalnost i nezavisnost. Nisam optimista da to na duže staze može biti dobro.

 

Izbor crnogorskog mitropolita test za patrijarha

MONITOR: U maju se očekuje redovno zasijedanje SA Sabora SPC na kojem bi trebalo da se popoune upražnjena najviša arhijerejska mjesta, i mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog. Kakva se „politika“ može očekivati u vezi sa tim izborom, posebno s obzirom na to da episkop budimljanski i nikšićki Joanikije nije bio dio struje koja je dovela do izbora novog patrijarha?

VELJKOVIĆ: Ako se pogleda šta zagovaraju pojedini internet aktivisti vladike Irineja bačkog, koji je praktično nesmenjivi član Sinoda SPC, onda se mogu očekivati svakakva rešenja, pa i neka koja bi bila izuzetno loša. Ali se ipak nadam da su to samo njihove lične želje, na koje svako ima pravo. Predstojeći Sveti arhijerejski sabor SPC biće dobar test za novog patrijarha, koji je u pristupnoj besedi rekao da je Crkva pozvana da spaja i da se zato njegovo služenje neće kretati putem parcijalnih interesa i strančarenja. Mislim da je to bila poruka koja je, između ostalog, bila upućena svim arhijerejima SPC, da je sa prethodnim podelama oko izbora patrijarha završeno. Imamo novog patrijarha, pa se treba nadati da će i budući redovni Sabor SPC biti održan u novoj atmosferi. Do sada smo svašta mogli videti u SPC, ali da neki arhijerej, na bilo koji način, bude kažnjen zato što je drugačije glasao, to bi ipak bilo previše. Uostalom, ako je Srbija dobila patrijarha kakvog je htela, ne vidim zašto ne bi važilo isto pravilo i prilikom izbora mitropolita u Crnoj Gori.

Nastasja RADOVIĆ   

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo