Povežite se sa nama

OKO NAS

MOGU LI HOTELI NA BJELASICI OSTAVITI KOLAŠIN BEZ VODE: Obećanja ne gase žeđ

Objavljeno prije

na

Niko nije zvanično utvrdio koliko će planirana rješenja za vodosnabdijevanje  desetak novih hotela i turističkih naselja ugroziti vodoizvorište Mušovića Rijeka, koje ni sada ne može da podmiri potrebe potrošača u gradu

 

Nestašica vode postala je dio kolašinske (ljetnje) svakodnevice. U nekim prigradskim naseljima slavine su suve mjesecima.

Grad se  snabdijeva vodom iz vrela u selu Mušovića Rijeka, koja se nalaze oko 3,5 km istočno od Kolašina. To je slivno područje rijeke Svinjače koja se fomira od rijeke Ljevaje i Paljevinske rijeke. Grupacija vrela, koja se koriste za vodosnabdijevanje Kolašina, nalazi se na oko 1.070 metara nadmorske visine.

Iz lokalne uprave su više puta javno tvrdili da izdašnost gradskog vodovoda neće ugroziti novi turistićki objekti na Bjelasici, te da izvori koji će biti eksploatisani nemaju veze sa onim u Mušovića Rijeci. Ipak, u tehničkim uslovima jednom od investitora, iz preduzeća Vodovod i kanalizacija postavili su pitanje uticaja kaptiranja izvora na gradsko vodoizvorište.

„Zahvatanjem dodatnih količina vode i izgradnjom vodozahvata u zoni zaštite vodoizvorišta Mušovića Rijeka mogu nastati problemi. Može doći do promjene i presijecanja podzemnih tokova, što se može odraziti na izdašnost vodoizvorišta gradskog vodovoda“, piše u tehničkim uslovima.

Prema elaboratima o procjeni uticaja na životnu sredinu, većina investitora svoje hotele na Bjelasici planira da  snabdijeva vodom  sa izvora te planine i iz Paljevinske rijeke.

Hotel sa depadansom (odvojeni djelovi hotela, najčešće apartmani) gradi preduzeće Ski Resort-Kolašin i ta investicija je vrijedna blizu osam miliona eura. Objekat će biti dio budućeg turističkog kompleksa Kolašin 1450. Planirano je da se čitav kompleks, u neposrednoj blizini Paljevinske rijeke,  napaja vodom iz zajedničkog rezervoara za vodu koji je na koti 1.520 mnv.

Jedna od opcija za vodosnabdijevanje hotela, kojeg gradi Best Montengro Investments, takođe visočije od izvora gradskog vodovoda, je kaptiranje izvora u koritu Paljevnse rijeke. Taj izvor se nalazi oko 800 metara nizvodno od lokacije hotela, a iznad gradskog vodosnabdjevališta. Slična rješenja, prema eleboratima o procjeni uticaja na životnu sredinu, planirana su i za ostale objekte na tom dijelu Bjelasice ili uz put prema skijalištima.

Zvanična mjerenja vodoizvorišta u Mušovića Rijeci rađena su 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, kada je utvđeno da je je „minimalan proticaj 170 litara/sekundi“. Međutim, u oktobru 2008. godine Hidrometeorološki zavod Crne Gore izmjerio je izdašnost od 78 litara u sekundi, što predstavlja značajno odstupanje od ranije izmjerenih vrijednosti. Posljednja mjerenja obavljana su prije 11 godine i ona, tvrde u kolašinskoj lokalnoj upravi, potvrđuju vrijednosti utvrđene krajem prošlog vijeka. Novija detaljna studija o sanitarno-tehničkim zonama zaštite lokacije sa koje se Kolašin snabdijeva vodom nikada nije sprovedena. Još su na snazi zoniranja urađena prije četiri decenije.

Neki od hotela i planinskih naselja koji se grade na Bjalasici, kako piše u  projektnoj dokumentaciji,  nalaze se u II zoni sanitarne zaštite gradskog vodoizvorišta. Zato građane Kolašina, kako su kazali na više javnih rasprava, brine i tretman otpadnih voda iz budućih hotela.

Nijedan od objekata na Bjelasici ne može biti prključen na gradsku kanalizacionu mrežu, jer ona počinje sedam do osam kilometara niže. Prema dokumentaciji, većina  investitora planira sisteme za prečišćavanje otpadnih voda. I svi „garantuju“ da će u tretmanu otpadnih voda biti ispoštovani najstroži standardi.

Međutim, u  dokumentaciji  za hotele Apartmanski objekat Q i Condo hotel S (nazivi su preuzeti iz zvanične dokumentacije), obrađivač navodi da je „najveća prijetnja kvalitetu voda u široj zoni lokacija za otpadne vode“. I ti objekti nalaze se u zaštitnoj zoni vodoizvorišta gradskog vodovoda. Na tom prostoru nema fekalne kanalizacione mreže. Ipak, u dokumentima piše da se „odvodnjavanje objekta, iz objekta i sa njegove lokacije vrši u postojeću gradsku fekalnu, odnosno atmosfersku kanalizaciju“.

Iz preduzeća Vodovod i kanlizacija nedavno je objelodanjeno da je država planirala veliki projekat za vještačko osnježavanje ski staza na Bjelasici. Namjera im je, prema idejnom rješenju, da cijevima vodu rječice Ljevaje, uz planinu, povedu do skijališta. Navodno, dio vode koristiće se i za povećanje kapaciteta gradskog vodovoda.

Mještani sela Rijeka Mušovića najavljuju da će biti protiv planiranog projekta. „Vrlo je nelogično da se Ljevaja, koja je na drugoj strani „hvata“ i vodi „uz brdo“ do skijališta, a da se ne koristi voda Pljevinske koja je mnogo bliža skijalištu. Ljevaja protiče kroz selo, kroz imanja. Još nemamo precizne podatke koliko će vode biti zahvaćeno, uvjeravaju nas da će dovoljne količine ostati, ali nas nekolicina bićemo protiv takvog rješenja“, kazali su nam u tom selu, „Gradnja na Bjelasici počela je prema principu prvo krov, pa temelji. To jest, izgrađeni su objekti, a naknadno se smišljaju rješenja za njihovo vodosnabdijevanje“.

Mještani, takođe, sumnjaju i da će rijeka koja protiče kroz njihova imanja snabdijevati i turističke objekte. Vode, tvrde mještani Rijeke Mušovića, na Bjelasici nema dovoljno za ambiciozno planiranu gradnju. I pribojavaju se da će korito Ljevaje koja protiče kroz njihova imanja ostati suvo nakon njenog preusmjeravanja ka hotelijerima i ugostiteljima.

U kolašinskom preduzeću Vodovod i kanlizacija, međutim, tvrde da se vode Ljevaje neće koristiti za snabdijevanje hotelskih kompleksa. Prioritet im je, kažu, da povećaju kapacitet gradskog vodovoda. Budu li se oni pitali.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo