Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Ko nas mrzi

Objavljeno prije

na

Nove nevolje vlasti pravdaju starim izgovorima: DPS, UDBA, mafija… Oni, međutim, više ne drže vodu. Njihova je obaveza da počinioce otkriju i privedu pravdi. Ako su dorasli poslu koga su se prihvatili

 

Poruke mržnje nanovo su zapljusnule Crnu Goru.

„Nikšić biće Srebrenica“, osvanulo je na kamenom zidu Hadži Ismailove džamije. Nepoznati autori su i na fasadi, da pritvrde naum, ispisali „Srebrnica“, „Turci“ i nacrtali krst sa ocilima. Vrlo sličan onome koji je, nepuna 24 sata ranije, na Osmanagića džamiji u Podgorici, uočio Rifat Fejzić, Reis islamske zajednice u Crnoj Gori.

Oko toga se slučaja potom povela polemika. Jedni su tvrdili da krst sa četiri s stoji na zidu starovaroške džamije već pet godina. Drugi su bili sigurni da je riječ o svježem ili osvježenom djelu, starog ili novog mržnjopisca. Prvi su se pozivali na video zapis iz 2016. na kome se vidi kako je džamija bila naružena nepripadajućim simbolima. A drugi na iskustvo svakodnevnog boravka u podgoričkoj bogomolji. Reis Fejzić je naposljetku  prihvatio odgovornost, što godinama nije uspio da vidi krst na zidu kraj kapije džamije.

Ovim povodom nijesu se oglašavali samo oni kojima je u opisu posla da sprečavaju nasilje. I pronalaze počinioce.

Priče iz Podgorice i Nikšića nadovezale su se na vijest s kraja prošle nedjelje da je sa kapije Cetinjskog manastira, pod okriljem mraka, neko polomio i odnio krst. Dok je beranski Savjet za imenovanje ulica u dalju proceduru uvrstio prijedlog da se jedna ulica nazove po presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.

Ove rede, imenima ratnih zločinaca neće se prozvati nijedna od beranskih ulica. Ali su i ti i takvi pokušaji dovoljni da prizovu pitanje: zar opet? To možda i nije toliko strah koliko razočarenje.

U Pljevljima pamte i gore trenutke od stihoklepnje „polećela crna ptica Pljevlja bića Srebrenica“, koja je ljetos ostavljena u prostorijama Islamske zajednice, nakon što su njena vrata polomljena kamenicama. A zidovi naruženi već pominjanim porukama i simbolima.

Najvažnije i najteže je u ovakvim situacijama sačuvati pribranost i ne preuzimati ulogu presuditelja. Na svakoj strani ima moćnih i prljavih svaštočina, spremnih da podmetnu jedni drugima. Problem je što nova vlast ne preuzima odgovornost za otkrivanje počinilaca već poseže za izgovorima. DPS, UDBA, mafija… Poruke iz opozicionih dana više ne drže vodu. I što vrijeme bude odmicalo sve manje će. Nove vlasti već su potrošile 1/12  mandata i njihova je obaveza da uspostave red i sigurnost uzemlji, ili da priznaju da ne kontrolišu situaciju u Crnoj Gori.

Ova vlast nema neke osobite kredite iz prošlosti za trošenje. Nije slučajno u njenom okrilju „žena četnik“ mogla postati ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta; čovjek koji javno negira genocid u Srebrenici, vrijeđa manjine a Crnogorcima sa tzv. patriotskih skupova poručuje da su neonacisti – predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode; vlasnica štikli „za gaženje bezbožnika“ (sa zmijskim printom) predsjednica UO Nacionalnih parkova CG;  a deklarisani četnik, sa svom kostimografijom, predsjednik komisije za imenovanje ulica u dugo jedinom opzicionom gradu na sjeveru države.

To su neki od razloga zašto, inače dobrodošle, verbalne osude zlokobnih gestova, aktuelnim vlastima nijesu dovoljne za sticanje povjerenja najranjivijih. Ova vlada promašila je neke važne kapije. Oglušila se na upozorenja da je formirana kršeći dobre običaje o zastupljenosti pripadnika svih vjera i nacija. Istovremeno, čim je sklopljena, pohitala je da povjeri javnu funkciju djelatnici koja se proslavila šovinističkim tvitom na račun prethodnika: „Kažu da cijela Vlada za godinu ne može pojesti jednu njegušku pršutu“.

Krivokapić i Abazović moraju biti svjesni tereta sa kojim se nosi većina koju predstavljaju. Po istom obrascu po kome se svaki pošteni građanin Crne Gore na pomen DPS-a uhvati za novčanik, da provjeri je li još na mjestu, i „raspojasana tradicionalnost“ pojedinih prvaka vladajuće većine podsjeća da devedesete nijesu bile davno. I da još traju.

Crna Gora danas nije manje podijeljena nego 30. avgusta. Mnogi građani koji su se od prvog do posljednjeg  dana DPS-a na vlasti suprotstavljali režimu, sve više osjećaju gorak ukus pobjede. Vrhovi nove vlasti moraju znati da njihovo    nipodaštavanje CPC, podstiče kod Crnogoraca snažnu ogorčenost koja nema nikakve veze sa navodnim žalom za Đukanovićevim vremenima.

Odgovorni u Vladi dužni su da se oglase informacijom da su otkriveni počinioci najnovijih nevaljalstava. Ili da su posao predali sposobnijima od sebe. U protivnom, mržnja kojoj svjedočimo će rasti i iznutra gušiti Crnu Goru. A san o zemlji, domovini svih, biće sve dalji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski studenti koji vode proteste su  mladi  koji odbijaju da ćute. To zaslužuje punu podršku.  Dovoljno  je Crna Gora imala studente koji  sanjaju voz za uhljebljenje u truli sistem. Studentski protesti trebaju biti prilika da se uspostavi novi društveni standard odgovornosti. Gdje bi neprijatno bilo pojaviti se Prvom sinu koji tatu nije priupitao za sudbinu Cetinja, ratne zločine, korupciju, kriminal i strikove limenke

 

 

Crnogorski studenti nastavljaju proteste. Prethodnih dana blokirane su saobraćajnice u Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru..Dok se ovaj broj Monitora priprema za  štampu,  blokira se ulica ispred zgrade Vlade. Širi se lista fakulteta koji ih podržavaju.

Vlada, posebno  najodgovorniji u bezbjednosnom sektoru, propustili su priliku da povuku potez na koji je cetinjska tragedija obavezivala. Ostavke odmah nakon ponovljenog masovnog zločina, prije pritiska javnosti i protesta, morale su uslijediti kao čin osjećaja moralne odgovornosti i saosjećanja sa žrtvama i bolom Cetinja. Time bi pokazali da su drugačiji, da imaju svijest o odgovornosti, koja ne implicira krivicu.  Dodatno, ostavkama bi uputili apel  društvu koliko je uspostavljanje  sistema društvene odgovornosti hitno potrebno  ovoj zemlji. Umjesto toga, svu su energiju usmjerili na obračun sa studentima i uporedbu sa prethodnim režimom. Potvrđujući da nijesu dorasli situaciji. I da nijesu ništa novo.

Svako dobronamjeran vidi da su studenti koji vode proteste mladi ljudi, koji ne žele da mladost provedu u ćutanju pred neodgovornošću vlasti. To je ono što treba bezrezervno podržati. Dovoljno dugo je Crna Gora imala studente koji ćute, grabe se oko funkcija u parastudentskim organizacijama, i sanjaju voz za uhljebljenje u sistem . Više puta su saopštili da iza njih ne stoje nikakve političke ni kriminalne strukture za šta su ih optuživale Demokrate, u Vladi zadužene za bezbjednosni sektor.

Na ovdašnjim protestima, nerijetko se pravi paralela sa Beogradom. “Bečiću, Vučiću”, jedan je od čestih transparenata. Nešto valja rasčistiti: ako su studente iz neformlane grupe Kamo sjutra, inspirisali protesti studenata u Srbiji, to nije ništa loše. Naprotiv.  No paralele koliko su nužne mogu biti i zavodljive, i zamagliti stvarnost.

Srpskom autokrati  najbliži ovdašnji politički profil ipak je Đukanović, njegov  dugogodišnji strateški partner. To što se njegova  famillija i opštepoznati podržavaoci pojavljuju na studentskim protestima znak je bezočnosti,  i njihove nade da su zaborav i selektivno pamćenje sudbina Crne Gore.

Da bi ostavili dubok trag, protesti koje predvode studenti, osim konkretnih zahjeva, moraju u sebi nositi i ono teško, sudinsko pitanje: šta si sve ove godine radio Cetinju i  Crnoj Gori, tata? Fotografija milionera Blaža Đukanovića, kako na  protestima traži odgovornost aktuelne vlasti za Cetinje, dok mu se tata,  koji je Cetinje sistematski uništavao, čistog dosijea sprema za politički povratak, nikog ko je svjedočio trodecenijskom razaranju ove zemlje ne može ostaviti ravnodušnim.

Zamislimo, da je Vučić pao na izborima, da nije odgovarao za uništavanje zemlje, novosadsku tragediju,  raznorazne koruptivne aranžmane, i da se njegov sin  okružen esenesovcima, pojavljuje na protestima u Srbiji. Gdje se s pravom traži odgovornost neke nove srpske vlasti. Dok tata Vučić vreba novi politički voz.

Beogradski studentski protesti su veličanstveni. Po masovnosti i srčanosti, a posebno po raskidu sa nacionalističkom matricom, koja je uvijek tinjala u ranijim pobunama protiv režima u Beogradu. Najbolji u generacijama studenata, sadašnjih i budućih generacija, željeće  da krenu njihovim putevima.

Crnogorski protesti ne mogu da budu kopija beogradskih. I ne treba. Mogu biti zamajac stvaranja novog crnogorskog društvenog standarda u odnosima vlasti i javnosti, gdje javnost neće biti svedena na podaničke mase koje izražavaju lojalnost partijskim vođama. Već obrnuto, glas koji traži odgovornost moćnih. Zahtjevi za ostavkama čelnih ljudi bezbjednosnog sektora su legalni, legitimni, i dobrodošli. Oni su, ako su pravi,  i simbolički zahtjevi za „ostavkama“ svih onih koji su im prethodili,  koji  nijesu ništa učinili da se preduprijedi ambijent za cetinjsku tragediju. Koji su taj ambijent  svojski stvarali.

Na crnogorskim ulicama treba da nastane svijet u kom će biti neprijatno da se pojavi Prvom sinu koji  tatu nije priupitao za odgovornost za Cetinje,  ratne zločine, korupciju, kriminal, prebijanja kritičara i strikove limenke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Povratak onoga koji nije ni otišao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu.  Biranje  između srpskog i đukanovićevskog,  sveta i svijeta, garantovano vodi u bespuće

 

Vraća se Onaj koji nikad nije ni otišao. Muštuluk da će  Đukanović „biti predložen za počasnog predsjednika DPS-a“, uhvatio  je njegov brižljivo odabrani nasljednik,  Danijel Živković. Ne treba biti mudrac pa shvatiti da ovo „predložen“ znači gotova stvar, i da se ta već donešena odluka nije rodila u Živkovićevoj glavi.  Ali dobro, DPS voli da se igra reforme, demokratije i modernizacije stranke.

„Ne smiju se zaboravljati rezultati prethodne generacije, koja je postigla rezultate koji su ponos i legat naše stranke i koji nam daju moralno superiornu političku poziciju”, uskliknuo  je Živković. Za smijeh do suza. Ratovi, šverc cigareta,  neraskidivi zagrljaj nadzemlja i podzemlja, sistemska korupcija, samo su dio tog legata DPS-a i njegove „moralno superiorne političke pozicije“. Kako god, Živković je očito odlučio da propusti   šansu da krene u  reformu DPS, i zaista pomogne zemlji nad čijom sudbinom vapi.  Živkovićev dolazak na čelo partije, bio je očito, kako je to kazao Đukanović kada je najavljivao svoj odlazak i reformu stranke –  „ tranzicija obavljena kako treba“. Po njegovoj mjeri.

Ko će se sjetiti koliko je puta Đukanović govorio da napušta politiku.  Višedecenijski vođa tvrdi da se u Crnoj Gori danas osjeća sigurno. Očigledno ne dovoljno. Nešto ga je ipak nagnalo da se nakon zvaničnog, formalnog,  napuštanja svih funkcija, vrati. Dok njegova familija glumi studente na protestima, očigledna je i namjera DPS –a, na čijem su čelu Đukanovićevi trbuhozborci, da pošto poto, blokira Ustavni sud.  Uz neobičnu nespremnost na razumne  ustupke  kako bi se riješila politička kriza koju su,uz scenografiju vrijednu Oskara,proizveli. Sve miriše na paniku i opasne namjere.

Moglo bi se nagađati zašto Đukanović želi povratak. Pravosuđe ga, bez obzira na tomove medijskih arhiva o njegovim sumnjivim poslovima i brojne krivične prijave, još nije pozvalo na razgovor. Možda je znakovito to što je specijalni državni tužilac Vladimir Novović  naredio  da se ponovo formiraju predmeti ratnih zločina Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i deportacija BiH izbjeglica. Deportacija bi , recimo,  ukoliko pravosuđe bude imalo snage, mogla ozbiljno koštati Đukanovića.  Tužiocima u ovom slučaju ne treba baza  podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koju će, kako je najavljeno, koristiti. Ključni dokaz za umiješanost Đukanovića i tadašnjeg državnog vrha u organizaciju i izvršenje deportacije je tu, kod kuće – svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine.

Zanimljivo:  Đukanović se vraća  neobično kritičan prema Zapadu.  Njegov posljednji intervju prepun je kritike na račun SAD, ali i Evrope  i njihove politike na Zapadnom Balkanu.  „Zapadna politika je vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve”, ocijenio je između ostalog.   Kazao je da je politika Stejt dipartmenta omogućila srpski svet.  Zaboravio je, međutim, da pomene da je isti taj Zapad i njega smatrao „faktorom stabilnosti u regionu“, dok je zemlja tonula u kriminal, korupciju i autokratiju. Omogućivši tako da živimo đukanovićevski svijet, sve zaklinjući se u evropske vrijednosti.  Onda je prevršena mjera. Đukanović ima pravo da se ljuti: Zapad je odsvirao kraj njegove ere.

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu. Teško je  to putovanje, sa puno neizvjesnosti.  Biranje  između sprskog i đukanovićevskog sveta i svijeta, grantovano vodi u bespuće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Paralelni univerzumi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoštvo je paralelnih univerzuma. U jednom je pad srpskog režima kad padne tamošnja vlada a ostane Aleksandar Vučić.  U drugom DPS bdi nad Ustavom i gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Pa onaj u kom postdepeesovska vlast simulira da su njene tekovine, koje sada u Budvi brani nasiljem, otklon od DPS-a. Ali, ovih je dana  pobuna protiv cijena oživjela i jedan davnašnji, jugoslovenski svijet

 

„Studenti u Srbiji žive u paralelnim univerzumima, i  na njima je da odluče da li žele da žive u svijetu o kojem im je govorio patrijarh Porfirije, ili u onom u kojem se izvrgavaju ruglu sve svetosavske vrijednosti i sva srpska identitetska obilježja”, dio je teksta objavljenog ove sedmice na sajtu SPC, koji je izazvao brojne reakcije, pa konačno i ograđivanje partijarha Porfirija od iznešenih stavova autora. Tekst je potpisao službenik Srpske Patrijaršije – Dušan Stokanović. To je zvanično sada samo njegov stav. Možda u nekom paralelnom univerzumu. U kom SPC i Vučić ne idu ruku pod ruku.

U važećem univerzumu, Vučić je i ove sedmice u Srbiji još  na vlasti. Studentski i građanski protesti temeljno su uzdrmali carstvo njegove moći. Onda se Aleksandar dosjetio – organizovao je simulacije pada sopstvenog režima. Pala je vlada, rashodovan  je potrošni materijal, a ostao tvorac režima i neprikosnoveni Vođa. Zaslužan za sve – odgovoran nizašta.  Koji svim silama kreira paralelni univerzum u kom nije on taj čija se odgovornost traži i u kom  premijeri i ministri nijesu tek njegove marionete. Samo, u Srbiji  za tu bogohulnu poslanicu ponestaje vjernika. Na njenu sreću.

Bez brige, ni ovdje kod kuće ne fali paralelnih svjetova. U jednom od njih Demokratska partija socijalista bdi nad Ustavom,  gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Danijel Živković, Đukanivićevom milosrdnošću zaglavareni predsjednik DPS,  saopštio je ovih dana da on „ima pravo da kaže da je Luka Bojović učestvovao u  formiranju vlasti u Podgorici“.  Odgovor na  pitanje zna li i da je zemunski  klan, čiji je Bojović navodni šef,  dužio oružje crnogorskog DB-a ( u vrijeme DPS- a), Živković je – izbjegao.  Baš kao što u kontinuitetu izbjegava da govori o partijskom nasleđu koje istrajno nosi i koje izgleda nema namjeru  da strese sa grbače. Crnogorska javnost ima pravo i obavezu  da zna sve detalje o državi u kojoj su organizovani kriminal i vlast decenijama djelovali udruženim snagama  pod rukom integralnog igrača.   U kojoj se, između ostalog,  pred izbore gradovima rado šetao sada pokojni, svemoćni, Brano Mićunović. Kad izborne krađe nijesu bile dovoljne.

Živković  ima pravo da bježi u neznanje, kao u začaureni  univerzum.  U kom ne mora blokadama parlamenta i dimnim bomobama da brani svoje partijske sudije i ostale utvrde u pravosuđu.

U drugom paralelnom svijetu –  postdepeesovska vlast. Evo  istrajno i samoopojno simulira da su njene tekovine 30.  avgusta, koje sad u Budvi brani nasiljem, otklon od depeesovskih matrica. Da partijski sudovi više nijesu partijski sudovi. Da partijski  zaplijenjena državna preduzeća više nijesu partijski plijen.Da njihove partijske fotelje nijesu kao one nekadašnje. Da je Andrija Mandić Dalaj Lama. Lično.

Bude, na trenutak i  drugačijih nagovještaja.  Poslanik Pokreta Evropa sad Miodrag Laković kazao je:„Nadam se da nikome ne pada na pamet da koristi vaninstitucionalne mehanizme da bi onemogućio održavanje sjednice Skupštine opštine Budva 11. februara“. I,  šta sad? Ko će ga iz vrhova  vlasti i iz vrha vlastite partije podržati? Koliko je među nama onih koji vjeruju da se  zaglušujući  glasovi raznoraznh branitelja, neće razvijati u gluho i ovaj glas opomene?

Teku paralelno svijet kapitala i svijet radne snage, nezaposlenih i marginalizovanih. Heroja i gubitnika tranzicije. U jednom se sve kupuje, u drugom jedva i ono što mora. Ovih je dana pobuna protiv cijena u supermarketima regiona oživjela i jedan davnašnji svijet. Jugoslovenski.  Koji je ustao protiv skupoće. Zemlje slovenskog  Juga, slične brige more. Nije to slučajnost. To je  visoka cijena jednog svijeta ugušenog u krvi.

Neke pobune, kad izgleda da se topi nada, bude snove u bolje svjetove.  Ovo vrijeme obilježila je  mladost Srbije. Divna,  nepokorna.  Potreba za slobodom se ne može imitirati. Moraš probuditi svoju. Samo,  treba i može se  učiti – od najboljih. Mladost Srbije drži čas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo