Ovih dana je nemoguće ne vidjeti da oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje, u različitim granama vlasti, zakone prihvataju samo onda kad se podudaraju sa njihovim interesima. To je osnovno, drevno načelo  funkcionisanja mafije

Četiri godine od pada DPS-a, Crnom Gorom teku dva paralelna svijeta. Međusobno nespojiva.  Vođa nije više na vlasti, hapse se policijski i državni službenici organizovani kao mafija, osvojen IBAR,  otvorena tri poglavlja na putu za EU.  Istovremeno, trijumf mafijaških pravila vladanja. Otvoren. Lako vidljiv.

Dvije slike. Prva –  Ustavni sud. Sva silna  tumačenja Ustava  o penzionisanju sudija Ustavnog suda  i dušebrižništvo vlasti i opozicije nad Ustavom, svode se  na svirepu borbu za kontrolu sudske grane moći.  Imamo i novi momenat. Sudije Ustavnog suda koje su brujale da je Ustav pogažen kada je predsjednica tog suda  obavijestila Skupštinu da su troje sudija stekli uslove za penzionisanje mimo većinskog stava sudija koje su smatrale da nijesu, ove nedelje uputili su predsjedniku države neobično saopštenje. Na sjednici na kojoj su glasali o tome da li je sudija Branimir Šćepanović ispunio uslove za penziju, troje sudija smatralo je da nije, a dvoje da jeste.  Na kraju su donijeli „jednoglasnu odluku“ da će obavijestiti predsjednika države Jakova Milatovića da može raspisati oglas da se Šćepanovićevo mjesto popunu.  Iako većina misli da nije za penziju. Mislim, šta?

“Uvažavajući Vaše obraćanje Ustavnom sudu, obavještavamo Vas da su, uprkos različitim stavovima sudija u pogledu datuma nastupanja razloga za prestanak funkcije sudiji Budimiru Šćepanoviću, svih pet sudija saglasni da su se stekli uslovi za raspisivanje javnog poziva za izbor sudije Ustavnog suda Crne Gore”, naveli su.  U prevodu –  uprkos većinskom i pri tom vrlo spornom stavu da sudija Šćepanović nije za penziju, nakon političkih urnebesa, složili su se da ipak jeste.  Ne zbog toga što su konačno promijenili pravni stav, nego po principu –  kako jači  kaže.

Nemoguće je ovih dana ne vidjeti da oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje, u različitim granama vlasti, zakone prihvataju samo onda kad se podudaraju sa njihovim interesima. To je osnovno, drevno načelo  funkcionisanja mafije.

Slika druga. Predsjednik države i premijer su  krajem sedmice iza zatvorenih vrata dogovorili još ne znamo šta. Znamo da je Spajić pošao da „izbavi Milatovića iz zagrljaja DPS-a“.  Nakon četiri sata, razišli su se kao ilegalci. Kao da rade za tajnu organizaciju. Premijer izašao na zadnji izlaz.  Dani prolaze, a oni, kao da su se zakleli na omertu a ne javnosti – ni riječ. Ni tvit. Ma,  ni ono nezvanično, iz trbuha medija bliskih jednom ili drugom.

Javnost  – ništa.  Toliko priviknuta da politički stalež  vlada u svom ili nečijem,  a ne u našem interesu, niko da pomene da bi premijer i predsjednik morali saopštiti, detaljno,  da ne ostave prostor za nagađanja, o čemu su razgovarali. To nije stvar  dobre volje, već državnička obaveza. Posebno jer su na dnevom redu, po logici zbivanja,  trebali  imati  i teme koje potresaju društvo –  Ustavni sud i formiranje vlasti u Podgorici. Uz evropsku priču zbog koje su se  ranije zarekli da će se pomiriti.

Pošto su se izgleda zakleli i na omertu, još jedno drevno mafijaško pravilo  vladanja,  javnost je prinuđena da čita znake. Da bi se suprostavili pravilima omerte kada ih praktikuju zvaničnici, mediji  i civilni sektor imaju pravo i obavezu da razotkrivaju tajnu i da spekulišu, da bi donosioce odluka  natjerali da pregovore o onome što je interes javnosti. Da  im ne dozvole da omalovažavaju  društvo.

Prvi znak: Milatović, baš kad se činilo  da će PzPG  kom je blizak, formirati vlast sa DPS-om i partnerima, tvitne da „budućnost Podgorice i Crne Gore treba pronaći kroz jačanje dijaloga i međusobnog razumijevanja između političkih subjekata i aktera građanskog centra – ideje koju je na prethodnim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima predvodio jedinstveni PES”. Zdravko Krivokapić  zadovoljan. Pregovori Milatovićevih struktura sa DPS-om prekinuti, počeli sa blokom iz vlasti. Crna Gora u mentalnom haosu. Isto će biti i ako se  kojim slučajem jezičak  u posljednjem trenu opet nagne na drugu stranu. Kod nas se ne vodi dijalog, uz poštovanje principa,  nego odmjeravaju snage.  Drevno mafijaško pravilo.

Počelo je s jedinstvenim depeesom. Davno. Nacionalizam, šverc, zbratimljeno podzemlje i nadzemlje. Omerta.  Dvije hiljade dvadeset četvrta odlazi. Nepotizam, partijsko zapošljavanje, partijski sudovi, administracija koja je pojela budžet,  podjele, tenzije. Sve je tu, sve pod sjenkom svijetle evropske budućnosti. I, omerta, naravno.

Milena PEROVIĆ

Valja odraditi još  samo 27 otvorenih poglavlja, i naši će  moći da kažu kako smo uradili što je do nas. Projektovani cilj ostaje ulazak u EU do kraja 2028.  Sada, kad i Milan Knežević zanosno  gura u tom pravcu, biće mnogo lakše. Ni Ustavni sud više nije smetnja. Na pacifikaciji medija i NVO sektora intenzivno se radi. Samo da Brisel ne čuje

Kao društvo zreli smo za neku vrstu modifikovanog stres-testa. Sjetićete se, riječ je o alatu kojim se provjerava otpornost finansijskih organizacija, najčešće banaka, na pretpostavljene nepovoljne događaje ili scenarija.Šta ako…? Samo što bi, u našem slučaju, trebalo postaviti pitanje: šta nakon?

Ovo je priča i za suze i za smijeh, pjevao je Đorđe Balašević o panonskom mornaru. A kao da je mislio na crnogorski parlament dok su poslanici većine (pre)sudili Ustavnom sudu. Njihove kolege iz opozicije uveličali su spektakl aktivirajuću dimnu bombu. Plavi dim u Plavom salonu. Potom su prekinuli i zasjedanje plenuma, ali je predsjednik parlamenta ugrabio da oposli to što mu je trebalo. Skupština je penzionisala makar jednu sutkinju Ustavnog suda. Sada je tamo projektovani rezultat 3:2 u korist vladajuće većine. Problem je što se u Ustavnom sudu igra do četiri (glasa). Ako se i to ne promijeni.

Sada je u toku javna rasprava na temu šta je sve bilo nezakonito u tim postupcima. Odnosno, da li je išta urađeno po redu i zakonu. Živopisnost te debate ništa ne opisuje bolje od toga da se Milan Knežević „ozbiljno zabrinuo za naš evropski put“. Pošto je, kaže, opozicija pokazala svoje antievropsko lice ponašajući se u maniru navijača-huligana. Jeste, to je onaj Milan Knežević što su mu sudili za napad na policajca (napad na službeno lice), pa za napad na kolege poslanike (nasilničko ponašanje). Da u ovaj red ne stavljamo suđenje za navodno učešće u tzv. državnom udaru. Sad je, eto, na evropskom putu. Blagoš Evropi.

Ministar prostornog planiranja i urbanizma odlučio je da je javna rasprava o izmjenama i dopunama Prostorno urbanističkog plana Podgorice završena. Ne zbog brojnih primjedbi koje su, sa svih strana, stigle u odnosu na sadržaj ponuđenog dokumenta. Nego tako. Građani ne pokazuju dovoljno razumijevanja za vizije zvaničnika izvršne vlasti i žurbu sa kojom su naumili ostvariti svoje naume. Dok im se zakon ne ispriječi na planiranom putu. Prave gužve i daju svakojake primjedbe. Tipa stari park je ljepši od nove višespratnice. Ili treba sačuvati dječja igrališta. Kao da današnjoj djeci pametni telefoni i društvene mreže nijesu dovoljne. Kome je do trčanja za loptom i plivanja u gradskom bazenu.

Priča o seksualnom uznemiravanju i njegovom zataškavanju od strane uprave podgoričke Gimnazije poprimila je neočekivan tok. Preko 60 profesora i profesorica iz te škole potpisalo je proglas kojim osuđuju „besprizornu medijsku kampanju čiji je cilj brutalan napad na školu i njenog rukovodioca“. Predsjednik opštine Pljevlja, Dario dogodine u prizrenu Vraneš javno se iščuđava što „uopšte dozvoljavamo da nekakve moralne nakaze i bijede, intelektualne olupine, razni magovi, daju sebi za pravo da dovode u pitanje dignitet jedne istinske intelektualke“. Srbofobi, podvukao je crtu Slaven Radunović. Sada čekamo da nadležna inspekcija i resorno Ministarstvo presude da li su zakazale institucije ili pojedinci. Ako se usude poslije svih izrečenih uvreda i najavljenih prijetnji.

Premijer je pronašao čovjeka od povjerenja, pa ga je, neku noć, proizveo u v.d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost. To što je bivši pomorac mu je velika prednost, objasnio nam je Spajić. Nedostatak bilo kakvog iskustva u sektoru bezbjednosti ali i u javnoj upravi uopšte, nije mana. Ni to što je poslaniku PES-a brat, a njegovom šefu kabineta kum. Priču o doskorašnjem dvojnom državljanstvu nije komentarisao. Pa i on je, do nedavno, bio (protivzakoniti) dvojni državljanin – i šta mu fali.

Lako je previdjeti: u petak su privremeno zatvorena tri poglavlja u pregovorima o pridruženju Crne Gore Evropskoj uniji. Vlast je obećavala, „do kraja godine“, deset zatvorenih poglavlja, kad se čas istine primicao, najavljivala četiri, a ova tri slavi kao istorijski uspjeh. Koji je, pomalo, ostao u sjenci pomenutih događaja. Valja odraditi još samo 27 otvorenih poglavlja, i naši će moći da kažu kako smo uradili što je bilo do nas. Projektovani cilj ostaje ulazak u EU do kraja 2028. godine. Sada, kad i Milan Knežević zanosno gura u tom pravcu biće mnogo lakše. Ni Ustavni sud više nije smetnja. Na pacifikaciji medija i NVO sektora intenzivno se radi. Samo da Brisel ne čuje. I da nas zdravlje posluži.

Zoran RADULOVIĆ

Ne bi crnogorsku dramu, dramu zemlje koja decenijama putuje u Evropu, štrikirajući  uglavnom formalnosti na tom putu, dok evropske vrijednosti teško vari, preko noći promijenila drugačija reakcija uprave Gimnazije ili jednog poslanika.  Pa ipak. Jedan glas nekad zna da pomjeri granice. Evo, glas Sare Vujisić. Šta bi tek mogli glasovi koji imaju institucionalnu moć. Umjesto što traže da im čuvamo ugled ćutanjem

Ugled. I neprijatelji koji pokušavaju da ga naruše. Pitanjima i kritikom, pozivanjem na odgovornost. Stari model, kog smo se nagledali.  Živ. Proviruje kad god treba da se utvrdi odgovornost.

U tom maniru odreagovala je početkom sedmice i uprava podgoričke Gimnazije, koja je dospjela u fokus javnosti nakon svjedočenja Sare Vujisić, bivše učenice te škole, o seksualnom uznemiravanju od strane profesora crnogorskog jezika Radomana Čečovića. Posvjedočila je i da se prije tri godine obratila tadašnjoj direktorici Biljani Vučurović, koja je profesora kaznila sa trideset posto umanjenom platom, na čemu se i završilo.  Nakon što su mediji i javnost problematizovali način na koji je reagovala direktorica, ona je sazvala konferenciju za štampu. Saopštila je da osuđuje ponašanje profesora, ali da nije mogla da učini ništa mimo onog što joj je zakon dozvoljavao. A onda je sebe predstavila kao žrtvu.  „Nama se crtaju mete, a meta sam prije svega ja“, saopštila je, okružena grupom profesora za podršku. Zaključilo se da je na meti i ugled škole.

Moglo je, naravno,  drugačije. Da je direktorica prije tri godine  sazvala konferenciju za medije, ili se obratila nadležnima i rekla – „dajte nam zakone da zaštitimo učenike od seksualnog uznemiravanja“, kao što je to uradila nakon što je slučaj dospio u javnost, danas ne bi morala da brani svoj i ugled Gimnazije. On bi bio neupitan.  Ne bi morala da se brani  starim receptom  o politizaciji slučaja, istovremeno ga politizujući ukazivanjem da je spornog profesora zaposlila bivša direktorica gimnazije iz redova DPS-a, a nagradu mu dala ministarka iz redova PES-a.  Dok se po društvenim mrežama naglaba da li je profesor litijaš ili član OO SD Bijelo Polje.  Na kraju, ne bi u fokusu bili ugled  direktorice i politički stavovi direktora i profesora. Možda bi se zaista pokrenuo ozbiljan društveni dijalog o seksualnom uznemiravanju u školama, tabu temi o kojoj se ne govori. Bez lomača i drugih sličnih metoda za osumnjičene koje se sada preferiraju po društvenim mrežama.

Po sličnom receptu, poslanik PES –a Vasilije Čarapić problematizovao je to što „neki privatni mediji“  ponovo vrte, kako je rekao, priču o tome da je Vlada novim medijskim zakonima prilagodila broj godina radnog staža nezakonito izabranom generalnom direktoru RTCG Borisu  Raoniću, da bi bio zakonito izabran makar treći put.  I to sad, primjećuje pronicljivo Čarapić, kad treba da zatvorimo poglavlje 10.

“Sada se ova priča reciklira u susret  zatvaranju poglavlja 10, u nadi da će naši susjedi čuti medijsku larmu u Crnoj Gori oko RTCG i eventualno odložiti zatvaranje ovog poglavlja. Razlog za ovo nije latentni anti-evropeizam, već besprizorna borba za profit i bolju naklonjenost media planning i buying agencija koje do kraja godine odlučuju koliko novca kom mediju da daju”, napisao je Čarapić na društvenoj mreži.

Nije problem što je Raonić, kako je pravosnažno utvrdio sud, nezakonito izabran. Problem je što to mogu da čuju susjedi. A kad čuju, neće nas zaustaviti na evropskom putu recimo zbog toga što je glasovima parlamentarne većine u Skupštini  usvojena Rezolucija o Jasenovcu kao kontra reakcija na glas Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Ili zbog toga što se još pravimo da se Dubrovnik nije desio. Što je dobar dio vlasti i dalje na ideološkim podešavanjima iz devedesetih. Nego zbog Borisa Raonića. Pardon, zbog izdajničkih i nezasitih privatnih medija.

Reći će neko – ne bi crnogorsku dramu, dramu zemlje koja decenijama putuje u Evropu, uspijevajući da štrikira uglavnom formalnosti na tom putu, dok evropske vrijednosti teško vari, preko noći promijenila drugačija reakcija uprave Gimnazije ili jednog poslanika. Ne bi.  Pa ipak. Jedan glas zna da pomjeri stvari. Evo, glas Sare Vujisić. Šta bi tek mogli glasovi koji imaju institucionalnu moć. Umjesto što traže da im čuvamo ugled ćutanjem.

Milena PEROVIĆ