Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PASTIR S PIPOLJEVCA I SIRENA (Posvećeno Vasiliju Vasku (Petrovom) Ševaljeviću): Legende su ono što se prenosilo s koljena na koljeno, pored ognjišta u dugim zimskim noćima. Jednu od tih priča o pastiru sa Solara smo zapisali. Na njivama i pašnjacima na Solaru pastiri s Pipoljevca su često posmatrali Bokokotorski zaliv i svu njegovu
ljepotu. Gledali bi tako u daljine kako prvi jedrenjaci uplovljavaju u mirnu luku Kotor i sa jedrenjaka iskrcavaju ili ukrcavaju dragocjeni teret. Marko je žudio o tome da i on jednog dana bude kapetan na tim jedrenjacima. Marka je mamila ljepota mora i njegov blistavi odsjaj. No, more je imalo i svoje ćudi pa je ponekad od mirnog mora znalo da se zatalasa i
da jaka bura ruši sve pred sobom i da barke vezane u kotorskoj luci potopi. Marko je čuvao svoje ovce s pastirima iz Škaljara. Pastiri iz Škaljara su sa Markom s Pipoljevca krišom išli da se kupaju dok bi njihovi prijatelji čuvali njihova omanja stada. Tako je Marko naučio da pliva. No, kako je Kotorom vladala Mletačka Republika, Marko je uvijek morao, zajedno sa
drugim pastirima, krijući, da uđe na područje druge države, ali i da izađe da ga ne primijete panduri koji su čuvali granicu. Marko je bio jedinac u svojoj porodici koja je pored njega imala još pet kćerki. Pazili su na njega pošto je bio jedini nasljednik svoje porodice i osim da čuva ovce njegovi roditelji ga nijesu opterećivali drugim seoskim poslovima.

Vrijeme je prolazilo i Marko je izrastao u stasitog mladića koji je svojim plavim očima i plavom kosom mamio uzdahe mnogih djevojaka iz sela njeguškog podvršja, ali i iz Boke. Jedne tople septembarske noći Marko odluči da se iskrade iz svoje kuće kada su svi već bili duboko utonuli u san. Marko je krenuo dobro poznatom kozjom stazom, spustio
se ka Škaljarima, prošao mletačke pandure i stigao do same obale. Noć punog mjeseca je obasjavala čistu i kao staklo plavetnu vodu Kotorskog zaliva. Marko je ušao u vodu koja ga je mamila. Toplina mora u kome su se kupale morske, ali i nebeske zvijezde, djelovala je na njega očaravajuće. Marko je počeo da pliva po zalivu dok se još ponegdje u kamenim palatama na obali vidjela poneka svjetiljka koja je obasjavala vlastelinske vile i palate.

Marko je dugo plivao, našao se na sredini zaliva, bio je već umoran od plivanja. U jednom momentu počeo je da duva jak vjetar, nebo se pomračilo, munje su počele da sijevaju, a jaka bura je počela da diže velike talase. Marko je krenuo hitro da pliva prema kopnu, ali su ga veliki talasi stalno vraćali. Usta su mu bila puna vode, posljednjim atomima
snage grčevito se borio. Počeo je polako da tone. Mislio je da mu nema spasa, zadnje misli su mu bile usmjerene prema sestrama i roditeljima, plašila ga je smrt koja ga je tako grčevito držala u morskim talasima. Kada je već mislio da umire, iz morskih talasa je izronila morska sirena. Onako uplašen nije znao da li je to stvarnost ili priviđenje. Duge zlatne kose,
prelivala se njena ljepota kojom je mamila mornare s usamljenih hridi Jadranskog mora. Morska sirena ga je, onako iznurenog i polumrtvog, ostavila na pješčanoj plaži. Tada mu je rekla: „Sačuvala sam te zbog tvoje ljepote, nikada više nemoj ući u vodu, ovo je bila tvoja sudbina, a ja sam te spasila“.

Prvi ribari, koji su poslije nemirne i olujne noći krenuli svojim barkama u ribolov, pronašli su polumrtvog mladića na pješčanoj plaži. Kada se oporavio u svojoj kući na Pipoljevcu, Marko je ispričao svojim ukućanima ovu priču. Od tada Marko više nikada nije otišao na more, niti se igdje približavao vodama, ublovima i izvorima, imao je strah od vode,
ali i od sudbine.

Ova lijepa legenda o Marku s Pipoljevca i sireni nastavlja da živi i dan-danas.

TAJNA NASTANKA „M“ KANICE: Sve do druge polovine XIX vijeka jedina veza unutrašnjosti Crne Gore s morem bio je stari put za konje koji je s njeguške površi preko prevoja Krstac, kojim se silazilo nizom serpentina u gornji dio kanjona rijeke Škurde, a zatim niz strminu (odmorište)-
Praćišta dolazilo do kanjona sela Špiljari, a odatle stizalo na zaravan Crnogorski pazar izvan sjevernih bedema Kotora. Postoji u Pomorskom muzeju jedna fotografija iz 1875. godine koja prikazuje dolazak crnogorskog knjaza Nikole sa svitom na konjima, za susret s austrougarskim carem Francom Jozefom I prilikom njegove posjete Kotoru. Neposredno nakon priznanja državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine pokazalo se da je potrebno izgraditi savremeni kolski put između Kotora i Cetinja, pa je tokom sljedeće godine počela
izgradnja putnog pravca Cetinje – Njeguši – austrijska granica iznad Kotora. Austrija je 1881. godine sa svoje strane počela izgradnju putnog pravca Kotor – austrijska granica, a za projektanta i izvođača radova je postavljen Josip Slade Šilović, građevinski inženjer i arhitekta
iz Trogira, koji je kasnije ostao u službi crnogorskog dvora kao projektant i graditelj niza velikih objekata (urbanistički projekat Nikšića, pozorište Zetski dom i Vladin dom u Cetinju, Crkva Sv. Vasilija, Dvorac – Muzej, Carev most u Nikšiću itd).

Put od Kotora do austrijske granice sa Crnom Gorom u dužini od 16 km rađen je od 1875. do 1879. godine. Josip Slade 1878. godine projektuje i izvodi prvi kolski put u Crnoj Gori – od austrijske granice iznad Kotora, preko Njeguša do Cetinja, koji je završen 1884. godine sa čuvenih 25 lovćenskih serpentina, koji je, donekle modernizovan, i danas u
funkciji. Uz gradnju dijela puta od Kotora do raskrsnice Trojica, na kome se put savija u tri kanice i na taj način formira slovo ,,M“, vezana je jedna romantična ljubavna priča. Navodno je mladi inženjer Josip Slade Šilović ovim projektom htio da izrazi svoju privrženost i tajnu
ljubav prema crnogorskoj knjeginji Mileni. Međutim, to je malo vjerovatno. Pošto se sam put nalazi u blizini naselja Škaljari, vjerovatnije je da se Josip Šilović Slade zaljubio u neku od mladih mještanki. Stvaralački polet, energija, snaga često skrivanih ljubavi ga je podstakla
da napravi takvo inžinjersko rješenje. Slovo „M“ čini jednu od dragocjenih priča koja nije u potpunosti rasvijetljena ni do danas. Ali zato ova priča i danas nosi u sebi tajnu i maštu prema svima onima koji su zaljubljeni, pokazujući nam snagu iskonskih i istinskih ljubavi i spremnosti da za ljubav sve učinimo.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PRIČA O ĐEVOJAČKOM MOSTU: U Knež dolu, nedaleko od Krstačkog klanca, živio je sa svojom porodicom Golub Jagošev koga je majka rodila u Golubljoj pećini na samom Krscu dok je brala i pripremala travu (viš) za zimu. Čim se rodio u Golubljoj pećini, u kojoj su vile boravile, vjerovalo se da ima natprirodne moći i da će biti srećnog „biljega“ (dugog i srećnog života). Tako je i bilo. Kako je Golub odrastao, uvijek ga je pratila sreća u životu. Mlad se oženio, stvorio lijepo potomstvo koje je bilo zdravo i napredno. Dobio je prvo kćerku Dobranu, a kasnije i sina Mitra. Stvorio je lijep porodični imetak na Knež dolu i bio jedan od viđenijih domaćina. Sve mu je išlo od ruke, svaki posao: trgovina, uzgoj ovaca, koza i goveda. Njegušu kome bi se rodio sin, govorili su: „Dabogda bio taličan kao Golub Jagošev“.

Dobrana i Mitar su odrastali i od malena pomagali svojim roditeljima kako u poljskim radovima tako i u odgoju stoke. Družili su se s drugim pastirima, a svoja stada su često znali od Krsca da spuštaju i napasaju prema odmorištu za mnogobrojne putnike i trgovce na Praćištima. Iako je to prilično bilo udaljeno od Knež dola, to nije bilo ništa neobično za mnogobrojne mlade pastire. Dobrana je izrasla u izuzetno lijepu đevojku, pismenu, što je bila rijetkost u tim vremenima. Dobrana i Mitar se nijesu nikada razdvajali, uvijek su bili zajedno kako bi pazili jedno na drugo i lakše čuvali svoja stada.

U drugoj polovini oktobra mjeseca Golub se spremao da izabere najbolje ovnove iz stada da ih proda u Kotoru. Tog oktobarskog jutra Mitar se razboli, imao je visoku temperaturu. Golub je pripremio čaj od ljekovitih trava s padina Lovćena i Mitru je bilo mnogo bolje. Poslije nekog vremena Golub reče Dobrani: „Dobre, moje zlato, nemoj mi se sa stadom od kuće mnogo udaljiti, osjećam neku promjenu u vazduhu, vidim da se sprema nevrijeme. Čim osjetiš prvu kap kiše, pravo idi kući sa stadom“. Iako je jutro bilo oblačno, Dobrana je svoje stado okrenula niz Krstačke strane. Uskom pješačkom stazom jedna za drugom išle su ovce, koze i goveda. Nedugo zatim iz oblaka počeše da sijevaju munje i gromovi, a jak vjetar da nosi sve pred sobom. Lovćenski izvori i potoci nabujaše i poče jaka bujica vode niz Krstac, toliko jaka kao nikada do tada. Golub se zabrinuo, nije bilo njegove miljenice Dobrane. Izašao je sav u brizi i otišao da je traži. Nevrijeme je bilo sve jače. Da bi se zaštitila od kiše, Dobrana se sklonila ispod jedne grede. Grom udari neposredno blizu nje. Neke od uplašenih ovaca skočiše pravo u bujicu koja je nosila sve pred sobom. Dobrana skoči da iz bujice izvuče jednog ovna i nju jaka bujica odnese. U neposrednoj blizini bila je austrougarska inžinjerska kuća u kojoj su boravili austrougarski vojni inžinjeri koji su istraživali mogućnost da ukrote vode sa Lovćena. Vidješe da bujica nosi mladu đevojku, hitro iskočiše i izvukoše je iz bujice. Dobrana je imala brojne povrede, bila je sva mokra i promrzla, ali ipak živa. Oficiri je ubrzo oživješe pored toplog kamina s vatrom. Dadoše joj toplu preobuku dokle je nevrijeme bijesnilo napolju.

Golub se po nevremenu spuštao Krstačkim klancem. Nakon nekog vremena našao je svoje stado pribijeno uz samu stijenu, ali Dobrane niđe nije bilo. Molio se za nju da bude dobro i da je Bog sačuva. Hitro je u zaletu preskočio jaku bujicu i došao na drugu stranu đe je bila vojna inžinjerska kuća. Vojnici mu pokazaše Dobranu. On, sav srećan da je živa,
ostade tu do pred sumrak, dok nevrijeme nije stalo. Austrougarski vojnici su ispratili njega i Dobranu do samog Knež dola i vratili njihovo stado. Kada se Dobrana oporavila od svega, Golub je, zajedno s austrougarskim vojnicima, u znak zahvalnosti, za desetak dana podigao most od klesanog kamena. Podigao ga je na mjestu đe je najjača bujica i đe se sa opasnije
strane Krstačkog klanca prelazilo na drugu, bezbjedniju stranu. Od kada podigoše most, nije zapamćeno da je neko od bujica stradao, a most simbolično nazvaše Đevojački. On se i dan-danas koristi za prelazak s jedne na drugu stranu. Most danas predstavlja dio kulturnog
blaga koje treba zaštititi od daljeg propadanja.

ZEMLJE ZMAJEVIĆA: Jedno od najstarijih sela Njeguša je Vrba. A jedno od najstarijih bratstava koje je živjelo u dalekoj prošlosti na ovim prostorima bili su Zmajevići. O njima govore i toponimi Zmajuša i Zmajevića krši. Brojno bratstvo Zmajevića vodi porijeklo od porodice prezimena Draktić, koji su prezime dobili po pretku Dragonu. Ime njihovog pretka vodi porijeklo od riječi dragon, što znači zmaj.

Narodno predanje govori da su na području Vrbe prvi doseljenici bili Zmajevići koji su imali velike posjede i živjeli bolje od mnogobrojnih drugih stanovnika plemena Njeguši. Oni su sa sobom donijeli i jednu tajnu koja je dugo čuvana. Bili su izuzetni trgovci, obrazovani, mudri i hrabri. Prve kuće koje su podigli na ovim prostorima, svojom impozantnošću
i masivnom gradnjom, više su ličile na kule i odbrambene nastambe nego na kuće običnih seljaka. Mještanima je to bilo neobično, nijesu razumjeli zašto je to tako. Kad god su bile velike bolesti, ratovi, nemaština, oluje, mećave, nevremena, udari vukova i nebeskih sila, njihovi posjedi bili su zaštićeni od bilo kakve štete i stradanja. Predanje dalje kaže da su
uvijek nad njihovim kućama vijali oblaci, oluje i munje. Mnogobrojni seljani su počeli da govore da oni imaju moći nebeskih sila i plašili su se kontakta s njima. Ostalo je narodno predanje što se desilo jedne kasne noći na samom kraju mjeseca avgusta, kada su vrijedni Njeguši sakupljali svoju ljetinu žanjući pšenicu i raž. Nakon napornog dana, dok je mladi
mjesec izlazio na nebeskom svodu, a u poljima se čuli cvrčci, mještani su ispred svojih starih slamenih kuća umorni osluškivali i posmatrali. Nedugo zatim, iznenada, cvrčci stadoše, sve se umiri, a iznad planina počeše da se skupljaju tmurni oblaci. Sve je ukazivalo na nevrijeme koje samo što se nije sručilo na Njeguško polje. Nad čitavim Njegušima je nebo bilo
tamno, dok je jedino nad selom Vrba, gdje su živjeli Zmajevići, nebo bilo potpuno svijetlo. Od straha, mještani su se brzo zatvorili u svojim kućama, samo bi kroz malena prozorska okna posmatrali što se dešava.

Mnogi od njih, uplašeni, počeli su da se mole Bogu. Strašne munje i oluje parale su nebo. Gromovi su udarali po planinama. Nad selom Vrba kao da je bio dan, smjenjivale su se razne figure, udari gromova, u trenu je bio mrak, dok je u drugom trenu dan. Mještani su, po usmenom predanju, govorili da su tada po prvi put vidjeli drevno mitsko biće – zmaja,
konjanike na nebeskom svodu s kopljima. Ma koliko da su se figure  smjenjivale brzo, sve je to mještanima djelovalo surovo i strašno. Čitavu noć je haralo nevrijeme da bi ujutro, u samu zoru, sve prestalo. Dok su se s krovova slamenih kuća slivale hladne kapi kiše, prvim
zracima sunca obasjani su Njeguši. Dugo su Njeguši pamtili ovaj događaj. Poslije nekog vremena Zmajevići su prosto „nestali“. U XVI vijeku su se nastanili na svojim novim posjedima u Boki Kotorskoj, u gradu Perastu. Kada su njihove kuće propale pod zubom vremena,
mještani su otkrili tajnu. Na unutrašnjim temeljnim kamenima njihovih  kuća pronađene su isklesane figure zmajeva. Znali su Njeguši da su u dugim noćima njihove duše lutale Njeguškim poljem i čuvale sva sela od strašnih nebeskih sila.

Zmaj je postao i glavna figura u porodičnom grbu ove porodice. Andrija Zmajević je postao nadbiskup i nadareni barokni pisac. Matija i Kristofor Krilo Zmajević su bili slavni pomorski kapetani, a pomorstvo im je bilo porodična tradicija. Danas veliki bijeli dvor porodice Zmajević krasi Perast. Pored palate se nalazi porodična crkva Gospe od Rozarija, koja je
i porodična kapela, gdje su sahranjivani neki od članova ove porodice. Zvonik pored porodične crkve je jedini osmougaoni zvonik na Balkanu. Na ostrvu Sveti Đorđe, koje je poznato kao ostrvo mrtvih, u crkvi se nalaze grobovi s porodičnim grbom porodice Zmajević. Iako
nije sigurno ko je iz ove porodice sahranjen na ostrvu, grb je tu da pokaže da su bar neki od članova zauvijek ostali u Perastu, a svakako su bili značajne ličnosti, jer biti sahranjen u crkvi je bila i ostala samo privilegija velikih.

I danas, ponekad, kada vidimo neobične figure na nebeskom svodu nad Bokom Kotorskom, kada su bure i oluje, zagledajmo se jer Zmajevići „u nebeskim borbama“ i dalje štite Boku, Perast i padine Štirovnika i Lovćena.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PREDANJE O VJEŠALIMA: Na području planinskog prevoja Krstac postoji toponim koji nosi naziv Vješala. Interesantno je predanje o nastanku ovog toponima. Preko Krsca je vodio glavni karavanski put od Boke, preko Njeguša do Čekanja, a odatle se jedan krak razdvaja prema
Katunskoj nahiji, a drugi krak prema Cetinju. Sveti Petar Cetinjski (1748-1830) živio je u najtežem periodu za Crnu Goru. Sveti Petar je težio da sačuva i odbrani njen državni, vjerski i duhovni integritet. Posebno se trudio da miri zavađena bratstva i plemena. Kletve su imaleposebnu ulogu u crnogorskom društvu u periodu od kraja XV, tokom XVI i XVII vijeka, odnosno u periodu vladika iz raznih plemena i to je trajalo kasnije tokom vladavine dinastije Petrovića pa sve do 1851. godine i uvođenja svjetovne vlasti u Crnoj Gori. Zaista možemo da kažemo da su kletve bile svojevrstan instrument vladanja koji su upotrebljavale vladike iz
prostog razloga što tada nije bilo drugih, prije svega zakonskih normi koje bi mogle da budu primjenjivane na različite životne situacije. Još za života Crnogorci su ga nazvali Sveti.

Vladika je znao da putuje za Boku Kotorsku preko Krsca kako bi razgovarao sa Francuzima o jurisdikciji nad pravoslavnim vjernicima, o pitanjima suštinskim i važnim za Crnu Goru. Isto tako, Sveti Petar Cetinjski je s Krsca predvodio vojsku u pobjedi protiv Napoleonovih trupa. U kriznim i sušnim godinama je išao u Boku Kotorsku kako bi obezbijedio žito za potrebe crnogorske sirotinje. Svaki put kada se spremao da ide za Boku, srijetao se sa svojim Njegušima, razgovarao o brojnim životnim, vjerskim i političkim temama. Znao je dobro koliko su njegove borbe teške i koliko nose rizik da bude uhapšen, zarobljen ili ubijen od strane raznih zavojevača, ali i od plaćenika. Prije ulaska u Krstački klanac Vladika bi u gustim bukovim šumama kačio na granama platnene kese sa zlatnim dukatima za slučaj da, ako se ne bi vratio, taj novac bude podijeljen sirotinji. Koliko je bio poštovan i voljen od svih, niko se nije usuđivao da zlatne dukate uzme s mjesta na kom bi bili okačeni. Od tada lokalitet prije Krstačkog klanca ponese naziv Vješala. Kada god bi se Vladika vratio s pregovora, Crnogorci su slavili njegov povratak pucnjima iz džeferdara.

VILA SA ŠTIROVNIKA (Posvećeno Miloradu (Gojkovom) Čavoru): U dugim zimskim noćima su, kada bi jake mećave i snjegovi prekrili Čavore, uz toplinu ognjišta prenošene brojne legende o vilama. Štirovnik i Lovćen, đe su vile boravile u brojnim pećinama, kriju mnoge tajne. Jedno takvo kazivanje i legendu prenosimo u cjelosti.

Jedne kasne jesenje noći, kada je bio pun mjesec i nebo ispunjeno najljepšim sjajem zvijezda, u Čavorima je vladao mir i harmonija. Vila sa Štirovnika je plela svoje duge kose na jednoj od stijena i gledala prema moru. Iskre s ognjišta obasjavale su kamene zidove u noći, a čeljad su, u toplini kasne jesenje noći, spavala. U daljini je putnik namjernik sa
svojim konjem i tovarom hitao k selu Čavori, dok mu je mjesec obasjavao put. Vila je sve to nijemo posmatrala sa stijene dok su se njene duge, zlatne kose pružale do prvih vinograda. U toj nestvarnoj tišini počela je da duva jaka bura s mora, dok su se kristali soli rasipali
po vilinoj kosi. Nebo se u trenu naoblači, zvijezde prekri tmina, a oluja nastavi da bijesni, gromovi zaparaše nebo, a magla se svuda raširi. Uplašenog putnika namjernika konj trgnu i nestade u noći. Putnik, sam u olujnoj noći, mokar i nazebao, tražio je spas da se skloni. Nije vidio ništa. Dok je hitro grabio k planini, stalno je padao ne znajući kako da se spasi te strašne noći. Vila sa Štirovnika, koja je bila na stijenama sela Čavori, sve je to posmatrala.

Nije željela da putnik strada i pošla mu je u susret. Kada su se sreli oči u oči, vila mu je rekla: „Drži se za moje kose, ja ću ti pokazati put i ne govori ništa“. Putnik se držao za zlatne niti viline kose i stigao do prvih kuća, izmoren, mokar, uplašen i iscrpljen. Jako je zalupao na masivna bukova vrata. Otvorio je domaćin koji je vidio mokrog i gotovo promrzlog
čovjeka. Odmah su ga sjeli pokraj ognjišta, dok ga je jaki plamen obasjavao i sušio. Brzo su mu dali da obuče kožuh i da popije vruću šolju mlijeka. Domaćin ga nije ništa pitao, a putnik je ubrzo izmoren zaspao. Napolju je i dalje bjesnila oluja. Ujutro, kada se razdanilo,
sunce je opet obasjalo Čavore. Putnik je ispričao svoju priču, da je krenuo k Cetinju, ali da je u noći tokom oluje konj pobjegao, a da ga je vila spasila jer se držao za zlatne niti njene kose. Prvi čobani koji su izašli sa svojim ovcama pronašli su konja u Vali Čavorovoj (šumi) i
vratili ga njegovom vlasniku. Putnik je nastavio svoj put, a legenda nastavila da živi. Magija vila sa Štirovnika živi i u ovoj priči koja će ostati sačuvana.

(Nastaviće se)