Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXV): Stanje na četvrtu godišnjicu Monitora

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Na četvrtu godišnjicu od izlaska prvog broja Monitora imali smo sljedeću situaciju. Štampani tiraž Monitora bio je oko 7.000 primjeraka. (Između 6.500 i 7.500, zavisno od broja.) Remitenda je bila oko 23 odsto. Prodati tiraž oko 5.500. To je bilo višestruko više nego svi nedjeljnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne zajedno. Slušanost radija je bila velika. Zbog brda i kamenjara reflektovani signal se mogao čuti na nekim lokalitetima na Cetinju i na putu prema Budvi. Ljudi su vozili od Budve prema Cetinju do mjesta gdje mogu da čuju Vijesti Antene M, Monitor i Antenu M demaskirali su režimsku ,,istinu” o ratu i političkoj situaciji na teritoriji bivše Jugoslavije. U kontakt emisijama učestvovalo je na desetine ljudi koji su osuđivali politiku i propagandu režima i osporavali izvještavanje Pobjede i RTCG.

Finansijska situacija je bila znatno bolja nego na treću godišnjicu osnivanja Monitora. Iako su zbog stabilizacije dinara, znatno porasle plate, honorari i cijena štampanja lista, iz istih razloga prihod od prodaje tiraža imao je veću vrijednost. I pokrivao značajni dio troškova lista. Monitor je bio počeo da dobija i međunarodnu pomoć. Imali smo još Ćanovu pomoć i prihod od štamparije. To nam je dalo mogućnost da tokom prve polovine godine poveliki dio investicija za pokretanje radija obezbijedimo sami. Međutim, nakon pokretanja radija, rashodi su postali znatno veći od prihoda. Pomoć od evropskih fondacija za radio stanicu u početku nijesmo imali, jer su one finansirale projekte, a ne samu stanicu. Montenegropublic je imao gubitke. Pošto se Ćanova pomoć smanjivala, za pokrivanje gubitaka stajala je na raspolaganju štamparija i osnivači. Štamparija nije bila dovoljno opremljena, pa je tržište na koje je orijentisana bilo ograničeno. Pomoć osnivača takođe se nije mogla povećati.

Ćano je i dalje bio uvjeren da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Vlast je odlučila da poveća dažbine za licence za elektronske medije. Blokirala nam je licencu za televiziju koju smo imali i uputila nas na konkurs za frekvencije koji je bila raspisala. Nakon pokretanja lokalnog radija u Podgorici, Ćano je razmišljao o pokretanju radija u Nikšiću. U Nikšiću je između dva rata Stojan Cerović izdavao list Slobodna misao (1922-1942). Ćano je želio da nikšićka radio stanica nosi isto ime. Stanje stvari krajem novembra 1994. prikazano je u sljedećem pismu.

Ref: cano 30
14. 11. 94.

Dragi Ćano,

Sve izgleda prosto dok si ti u blizini sa svojim sugestivnim optimizmom. Surova stvarnost izgleda ovako:

Ako se tužim zbog TV-frekvencije, spor ću možda dobiti, ali i morati da platim troškove zakupa retroaktivno za cijelu godinu, što iznosi 36.000 dinara. Ako konkurišem za istu frekvenciju, vjerovatnoća da je ponovo dobijemo je veoma velika. U svakom slučaju, bilo da se sudimo bilo da je dobijemo na konkursu, od sljedećeg mjeseca moralo bi se plaćati 10.000 dinara mjesečno za zakupninu TV-frekvencije. Od prvog decembra i radio frekvencija poskupljuje, koštaće 3.000 dinara.

Gubici Montenegropublica u ovom trenutku iznose 35.000 dinara + 30.000 neisplaćeni l.d. i honorari za oktobar…

Fax o radiju Slobodna misao je nečitljiv. (…) Da bi oni mogli da preuzimaju vijesti od nas, morali bi se kupiti uređaji – linkovi za dotur signala iz Podgorice u Nikšić. Druga varijanta je da njihove vijesti budu sat iza naših, pa da im se šalje gotov tekst da ga pročitaju.

Vidim da će to, ipak, biti radio sa samostalnim programom, što znači da treba kupovati gotovo sve iznova… Biće nužno investirati između 40 i 80.000 DEM, zavisno od toga koliko opreme … imaju momci s kojima ulaziš u posao. Koji dio ovoga ti možeš da daš, ne znam. U svakoj varijanti, za frekvenciju bi se moralo konkurisati na ovom konkursu koji je otvoren do 18.11, ako se planira sa početkom rada u narednih pola godine. (…)

Sa sve manje snage i volje (pročitaj Rakićev Dolap),

Miško

P.S. (dopisano rukom) Realno, naše snage u ovom trenutku su dovoljne samo za održavanje Monitora.

Razvod sa Prevalitanom

Kad sam u pismu od 30. 09. napisao da naši partneri u radiju imaju finansijske probleme (i ne obezbjeđuju dogovorenih 50 odsto troškova), nijesam razumio zašto je do toga došlo samo dva i po mjeseca od kad je radio počeo sa radom. Kasnije sam imao jedan razgovor o Anteni M sa Slavkom Perovićem. Tada sam shvatio u čemu je stvar. Moj zamjenik kojeg su imenovala braća Vučinić (u suštini, Slavko) bio je Čarli Ilić, a zamjenik kojeg sam ja imenovao Darko Šuković. Njih dvojica su se dogovarali o programu. Ja sam se uzdržavao od miješanja. Ponešto sam savjetovao kad bih vidio da novinaru-voditelju u nekoj emisiji fali nekog znanja. Slavko nije bio zadovoljan programom i ,,količinom” prisustva Liberalnog saveza na radiju. Na kraju tog neprijatnog razgovora, u kojem me optužio o paktiranju sa Milom Đukanovićem, tražio je da mu prodamo Antenu M. Želio je da ima radio koji je u 100 odsto vlasništvu Liberalnog saveza. Koji će se uređivati po njegovim uputstvima i s njegovim tekućim nadzorom. Odgovorio sam da ja nemam ovlašćenje za takvu odluku jer nijesam ni jedini ni glavni vlasnik. Mogu da provjerim šta misli Ćano i drugi vlasnici. Pošto ih ima dosta, potrajaće dok ne budem mogao da mu dam odgovor. Slavku se žurilo. Prevalitana je predložila da se razdružimo i mi smo to prihvatili. Braća Vučinić i ja smo se trudili da se raziđemo bez svađe. Napravili smo diobeni bilans, sproveli ga, i razišli se. O tome sam informisao Ćana.

Ref: cano 31
21. 11. 94.

Dragi Ćano,

Budući da se nijesi javio iz Milana, odlučih da te ovim putem obavijestim o promjenama u radiju.

U prošli utorak, Upravni odbor je donio odluku da se raskine ugovor sa Prevalitanom. To ima dvije posljedice. Prva je, ono što si želio – vraćanje radija u potpunosti u sistem Montenegropublica, ne samo formalno, već i faktički. Druga posljedica je da će partner uskoro odnijeti svoju opremu, i mi ćemo morati da prestanemo sa radom, nadam se privremeno. (…)

Javi se hitno.
Miško

Privremeno rješenje za radio je nađeno kupovinom amaterske miksete za studio (o trošku štamparije). U decembru nam je priskočila u pomoć Soros fondacija za otvoreno društvo. Potpisali smo s njima ugovor koji je predvidio da oni kupe profesionalnu miksetu i ustupe je nama na korišćenje. Kroz izvjesno vrijeme (ne sjećam se kad) mikseta je stigla i ponovo smo imali studijske uslove kao i ranije. Tokom nekoliko mjeseci kupili smo i drugu opremu koja nam je nedostajala zbog odlaska Prevalitane.

Ćano je uporno držao plan za pokretanje televizije živim. Sljedeći isječci iz mojih pisama govore o zasićenju koje je obuzimalo i njega i mene.

Ref: cano 32
datum: 03. 12. 94.

… 2. U četvrtak u 9 sati bio sam na licitaciji za frekvenciju za televiziju. Za našu frekvenciju nije se niko prijavio, pa ćemo je, po svoj prilici, ponovo dobiti. Ubrzo, kroz nedjelju – dvije, biće nam ponuđen ugovor o zakupu frekvencije koji će predviđati plaćanje 10.000 din. mjesečno. Bez čvrstih tvojih garancija, ja ugovor neću potpisivati. (Naravno, to će imati za posljedicu gubitak frekvencije). I ovako sam pred bankrotstvom. Hitno mi javi šta sa ovim da radim.

  1. Situacija sa radiom me je omela da završim transformaciju Montenegropublica. (…) Ranku Vukotiću sam prenio sadržaj našeg razgovora. (…)
  2. Moram da ti napomenem da si bio obećao Monitoru do kraja godine 40.000 DEM, a do sad si dao samo 21.000.
  3. Mislim da moraš hitno djelovati. Ja ne mogu izdržavati dva medija. Ali ne bih želio da ih gasim ni po koju cijenu. (Karić banka i Palma iz Beograda su na prekjučerašnjem konkursu učestvovale sa zahtjevom da im se izdaju radio i TV-frekvencije za pokrivanje cijele Crne Gore.)

Po mojoj evidenciji, počev od novembra 1994. Ćano nam više nije slao pomoć, tako da je suma od 21.000 DM koju sam pomenuo u prethodnom pismu, bila ukupna Ćanova pomoć za 1994. To je bilo gotovo četiri puta manje nego 1992. godine. Antenu M sam par mjeseci održavao prihodima od štamparije i od grantova koje je Monitor dobio od nekoliko evropskih fondacija. Pošto sam teret održavanja Monitora od početka novembra prenio na Željka, njemu se nije sviđalo to što prilive koji dolaze Monitoru trošim na radio. Pribojavao se da mogu ugroziti list. Dogovorili smo se da ja obezbjeđujem sredstva za pokrivanje gubitaka koje je imao radio. Kako zarada od štamparije nije bila dovoljna, morao sam ponovo da tražim pomoć od osnivača. Glavni teret preuzeo je Zoran Mišurović i njegova grupa. Preračunavanje osnivačkih udjela koje sam započeo po dogovoru s Ćanom, postalo je sporno.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo