Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXVI): Ako fiksiramo vlasnike, onda ispadne da pomoć tražimo za sebe

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano je uporno držao plan za pokretanje televizije živim. U pismu od 10. 10. 94. predvidio je televiziju kao sektor holdinga. Kao što sam u prethodnim pismima rekao, ja sam predviđao da će televizija poduže vrijeme raditi sa gubicima. Pokrivanje tih gubitaka prevazilazilo je sadašnje mogućnosti, i Ćanove i Montenegropublica. To znači da bi drugi morali da nam pomažu u održavanju naša tri medija (Monitor, Antena M i televizija). O mom pogledu na taj problem, pisao sam Ćanu.

Ref: cano 33
datum: 19. 12. 94.

… Nakon što sam primio tvoje drugo pismo, tri noći… sam pregledao poslovne knjige iz minulih godina da bih poboljšao evidenciju o doprinosu raznih ljudi Montenegropublicu. Konačno sam napravio materijal (koji je mala dopuna onog što si ti vidio), za našeg advokata g. Ranka Vukotića. On je uzeo da malo izuči propise, nakon čega će sazvati Upravni odbor da se materijal razmotri i donese odluka o vlasničkoj i organizacionoj transformaciji preduzeća. Imao sam još dva sastanka sa Božom Kovačom koji će učestvovati u formiranju rješenja. Što se mene tiče, svako rješenje koje ti prihvatiš za mene će biti odlično, pod uslovom da ne vodi gašenju Monitora. Iz tog ugla gledano, pojavljuje se jedan problem, zbog kojeg ja do sada nijesam htio da fiksiram vlasničke odnose. Naime, kad se to učini, i ti, ili ti i ja, postaneš (postanemo) većinski vlasnik, onda ispadne da pomoć tražimo za sebe. … Zato fiksiranje vlasničke strukture ima smisla jedino ako vlasnici mogu pokrivati gubitke koji su neminovni dok traje ovo zlo vrijeme i obezbijeđivati dalje izlaženje lista bez traženja pomoći. …

Dogovori koje smo ti i ja postigli prilikom tvog posljednjeg boravka ovdje počivali su na tvojoj optimističkoj procjeni da ćeš ti biti u stanju da preuzmeš obaveze većinskog vlasnika, te mojoj procjeni da mogu naći dovoljan broj ljudi da otkupe 49 odsto akcija u radiju i isto toliko u listu. Izgleda, međutim, da smo obojica pogriješili. Ja ću završiti vlasničku transformaciju relativno brzo, ali se time nijedan od problema neće riješiti niti smanjiti. …

b) Antena M. Mi koji sada držimo Montenegropublic, uključujući i tebe na nivou pomoći koju si dao u ’94. godini, nijesmo u stanju da isfinansiramo oba projekta, i radio i list. Ja mislim da je bolje da radio poklonimo nekome, na primjer udruženju nezavisnih novinara, koje mu neće mnogo promijeniti koncepciju, a u stanju je da ga izdržava, nego da ga zatvorimo. Ja bih bio najsrećniji da ti preuzmeš radio, kao jedini vlasnik, bez ikakve nadoknade, naravno. …

Molim te da hitno komentarišeš ovu situaciju i moje stavove.

c) Monitor. … Dužan sam banci kredit od 35.000 din. koji mi je dvaput produžavan, a ne znam kako ću ga vratiti. Za Monitor ću se boriti, makar i kuću u Staroj varoši prodavao, da se ne ugasi. Hoću li uspjeti, ne znam.

d) Televizija. … Neko se žalio na konkursnu proceduru, pa još nijesam dobio ugovor na potpis. Kao što sam rekao, neću ga potpisati. …

Upravni odbor će uskoro zasijedati. Svi su umorni i iscrpljeni i bili bi srećni da se oslobode tereta. Besparica je sve veća, kontrola vlasti u ekonomskom životu sve jača, restaurira se komunizam – da bi se preživjelo mora se sarađivati s vlašću. Sa velikim zadovoljstvom ću pokloniti moj dio u Montenegropublicu, ma koliki on bio, tebi ili nekom koga predložiš, samo da Monitor preživi. Volio bih, doduše, da se vrati ono što je moja porodica uložila u štampariju. Između ostalog i zato što su oni to činili koliko zbog otadžbine toliko i zbog mene. A sad dolazi vrijeme kad od njih moram tražiti pomoć za neke obaveze prema mojoj djeci.

Moja jedinica Katarina dogodine odlazi u SAD, a poslije toga na studije. Tamo ili ovamo, svejedno, treba nešto i njoj da pomognem. Monitor mi je potrošio sve što sam imao i uskoro ću biti jednako imućan kao i 9. marta 1970. kada sam počeo da radim. …

Jedina mi je utjeha što znam da moje iskustvo nije usamljen slučaj. Petar Kočić veli: „Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.”

Javi se,

Miško

Ćano je otvorio kancelariju u Londonu. Naredna dva pisma koja sam mu tamo poslao govore o zasićenju i umoru koji me hvatao.

cano 34
datum: 20. 03. 95.

Dragi Ćano,

Iskustvo s Monitorom i Antenom M pokazuje da je mnogo teže izdržavati neki medij, nego ga osnovati i opremiti. Ova dva proizvode gubitke, ukupno 25-30.000 DIN≈15.000 DEM/mjesečno. Ni sam ne znam kako opstajemo. …

S ovim iskustvom moram biti oprezan kad govorimo o osnivanju televizije. Po mojoj procjeni, mjesecima, a možda i godinama njoj će trebati 30–50.000 DEM mjesečno. … Ove pare TV ne može zaraditi ni u snu sa privredom kakvu trenutno imamo. …

S dnevnom novinom stvari izgledaju bolje. Kad bi se jednom stvorili uslovi za početak, bilo bi je lakše održavati. Naime, projekat predviđa da se najprije opremi naša štamparija tako da može da štampa Monitor i Dnevni Monitor. Kako takva štamparija može i usluge da daje, osnovano pretpostavljam da bi bili u stanju da zaradimo onoliko koliko bi iznosili troškovi štampanja oba Monitora. …

U Kuranu stoji da je svaki čovjek uvijek na gubitku. Na osnovu sopstvenog iskustva čini mi se da je to tačno. Ali, svaki čovjek ima neke stvari koje mu život čine, ako ne smislenim i srećnim, ono podnošljivim. U mom slučaju to je bila knjiga i matematika. Ima više od godinu dana kako često razmišljam … koja je svrha mog trenutnog življenja?

To nije stanje za nove projekte u uslovima pod kojima ja (odnosno mi) to činim(o).

Miško

P.S. Pozdrav Branu i zahvalnost i njemu i njegovoj supruzi za pomoć našem Andreju. (Nedavno sam od Andreja dobio prvo pismo u kojem piše o višku pažnje koju mu je ukazala porodica Pajković.) Pamtićemo i on i ja.

Komentar. Moj sin Andrej je nakon završetka studija u Moskvi otišao u London da usavrši engleski jezik. Brano Pajković i njegova supruga Nina su gostili Andreja u svom stanu i pomogli mu da nađe posao i stan.

cano 35
datum: 22. 03. 95.

Što se tiče dionica sva ulaganja i doprinosi su uredno evidentirani. … Ipak, ja [preregistraciju] odlažem, dok god ti ne budeš u stanju da pokrivaš procenat gubitaka jednak procentu tvog vlasništva. Budući da i dalje moram da prosim, otprilike baš taj dio, ispalo bi da tražim pomoć za tebe, ili za tebe i sebe.

Mislim da bi za dalji razvoj preduzeća bilo najbolje da se stabilizuje, tj. da se ne počinju novi projekti bez jasnih finansijskih garancija. Kupovinu rotacione mašine ja računam u stabilizaciju, jer to, zaista, spašava Monitor i stvara uslove da se pokrene dnevni list, pri čemu neuspjeh tog projekta ne izaziva nikakvu štetu preduzeću. Sve bi se izvelo kao eksperiment. Prikupili bi papir nužan za pola godine-godinu, dali 30 odsto vlasništva novinarima, gotovo nikoga ne bi zapošljavali, pa piši i štampaj. Ako novina bude u stanju da se izdržava, prelazi se u konsolidaciju, ako ne bi, zatvoriš je. Štamparija ostaje kao preduzeće da posluje na profitnoj osnovi, kadro da zaradi više nego što su troškovi štampanja Monitora.

Sa televizijom stvari stoje drugačije. …

Žao mi je što ne reaguješ na moju priču o štampariji i dnevnom listu. Vidim da te televizija fascinira. Međutim, veliku televiziju mi nijesmo u stanju da napravimo dugo vremena, a list jesmo odmah. Bi li ti mogao biti garant za kredite [za štampariju] koje sam pominjao u jučerašnjem pismu?

 

cano 37
datum: 30. 03. 95.

… Molim te da mi odgovoriš na ovakvo pitanje: Ako bih ja dobio od nekih stranih fondacija pomoć od 150.000 DEM za nabavku štamparske mašine koju sam ti pominjao, a nama bude trebalo 280.000 DEM za njenu kupovinu, da li bi ti mogao da učiniš sljedeće. Mi tebi prenosimo cash od tih 150.000 DEM, ti dižeš negdje kredit od 280.000 DEM i uplaćuješ za mašinu. …

Nemoj odlagati odgovor, treba mi zbog razgovora sa finansijerima.

 

Vrijeme je prolazilo. Niti je Ćano obezbijedio sredstva za televiziju, niti sam ja uspio da obezbijedim kredit za kupovinu rotacione štamparske mašine, koja je bila nužna za pokretanje dnevnih novina. Pošto smo pitanje osnivanja televizije i dnevne novine držali otvorenim, posao na transformaciji Montenegropublica i fiksiranja vlasničkih udjela u preduzeću nijesmo završavali. Dodatni razlog za to bili su gubici u Anteni M. Bobo i ja smo radili kao majstori u štampariji da zaradimo jedan dio gubitaka. To bi bilo uzalud da Zoran Mišurović i njegova grupa nijesu nesebično i uz velike žrtve pomagali. U paklu koji sam jedva izdržavao, prorijedio sam pisma koja sam pisao Ćanu. Povremeno smo se sretali kad je on bivao u Podgorici. Ljeto 1995. bilo je prvo od osnivanja Monitora tokom kojeg se nijesmo sreli. Iznenada, početkom septembra dobio sam sljedeće srdito Ćanovo pismo.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (IV): Berberski gusari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Uludž Alija, kasnije Kilič Ali-paša, od kojeg su svakog proljeća strijepile države i gradovi na Mediteranu, napravio je vojno-pomorsku bazu u osvojenom Ulcinju u kojoj su se njegovi gusari sa sjevera Afrike sigurno osjećali. Ovo međukontinentalno partnerstvo trajalo je više od 200 godina.

Ti najopasniji i najsmjeliji gusari, visoko mobilni pripadnici paravojnih grupa, su iz ulcinjske luke isplovljavali pod berberskom zastavom, pa su ih susjedi dugo smatrali Berberima. U istu kategoriju su kod tadašnjeg dubrovačkog osiguranja svrstavane opasnosti od Berbera i Ulcinjana.

Nema ni jedne luke ili obale katoličkih država koje ne vrebaju berberski gusari. U Italiji se nekome ko polazi na more krajem 16. vijeku govorilo: ,,Neka te Gospod čuva od tripolitanskih galija”. Uz glad i kugu gusari su stoljećima predstavjali pravu pošast za stanovništvo na obalama Italije.

Berberski gusari su se rado pozivali na jednu staru privilegiju da imaju pravo da na moru napadnu svakog ko svoju poslušnost ne izrazi činom spuštanja jedara. Smatrali su da imaju miroljubive odnose samo sa državama sa kojima su oni, a ne Istanbul, sklopili ugovore.

Svjesni činjenice da je gusarstvo grana trgovine kao i transport, postavili su inteligentan sistem kako bi osigurali zaštitu i izlaz za svoju robu, putem plaćanja procenta (obično 10 odsto od plijena) vladarima na kopnu.

Posebno su bili neprijateljski raspoloženi prema Mlečanima i svaku akciju smatrali osvetom. Jer, Mlečani su, bez mogućnosti otkupa ili zamijene, uhvaćenim korsarima odmah odrubljivali glave.

Malo to, ipak, pomaže u praksi, jer, kako navode mletački sindici krajem 16. vijeka: sve naše veličanstvene tvrđave nemoćne su da spriječe upade gusara.

Ulcinj je imao sve uslove za razvitak pomorstva i gusarstva: iskusno ljudstvo za posadu, okolinu bogatu šumama i organizovanu proizvodnju materjala za izgradnju brodova.

Ulcinjani su još u 14. vijeku bili glavni snabdjevači drvom Dubrovnika i Ankone. Ono se utovarivalo na dubrovačke brodove u delti Bojane, a izvozilo se i iz luke Đerane (ad portum Agirani).

Mrkojevići i Gorana su vjekovima opskrbljivali Ulcinjane drvenom građom za brodove. Oni su se specijalizovali za taj posao, koji im je dugo osiguravao životnu egzistenciju. Katrana je takođe bilo dovoljno, jer su ga u grad donosili gorštaci, a i smole, posebno valonske.

Na ušću Bojane i Drima se utovarivalo izvrsno hrastovo i brestovo drvo za građenje brodova. Posebno se pazilo na hrast, jer se od njega gradio čitav brodski trup. Od kraja 15. vijeka on je postao veoma rijedak. Zbog toga su ulcinjski brodovi bili odličnog kvaliteta. Na njima često nije bilo potrebno ni poslije deset godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima bili znatno učestaliji. U Ulcinju se 1560. godine grade mali brodovi, nosivosti do 80 tona.

Jedan mletački izvještaj s kraja 16. vijeka označava Albaniju kao zemlju bogatiju od svih drugih drvom raznih vrsta, koje je preuzimano na obalama mora i rijeka, koje su bile pune drveća od kojih je bilo moguće napraviti brodove, pa i velike ratne. Nakon žita, drvo je bilo na drugom mjestu po izvozu iz Albanije u srednjem vijeku. Bilo je izuzetno jeftino i omogućavalo je masovnu izradu brodova razne tonaže.

Ulcinjsko brodogradilište se nalazilo na Maloj plaži. Tu su bili povjerenik brodogradilišta (emin), koji je u ime vlasti praktično vodio sve poslove oko brodogradilišta, i pisar deftera. Bilo je tu kolara (drvodjelje), majstora za vesla i jedra, opravljivača brodova (kalafati), klesara, a najviše pomoćnog osoblja, dok su u gradu postojale radionice kovača.

Potreba za brodovima nagnala je Ulcinjane da od početka 16. vijeka na svom brodogradilištu grade manje i lake, ratne i trgovačke brodove. To su bila veoma solidna plovila nosivosti od 50-200 tona. U more su ispuštane uz pomoć tvz. „faša“ odnosno saonica, koje su se nalazile na navozima.

Na Jadranu su za gusare najpraktičnije bile male galije (galijice), vrsta ratnih brodova na vesla, brza i na moru lakopokretljiva plovila s odličnom manevarskom sposobnošću. Ona je imala samo jedno jedro, postavljeno i po potrebi razapinjano samo na jednom jarbolu. Broj klupa za veslače na galijici se kretao od 10 do 26. Galijica je bila naoružana lakšom brodskom artiljerijom, prvenstveno specijalnom vrstom topa pomorsko-brodskog tipa nazvanog pedrijera.

U Ulcinju su građene uglavnom fuste, tipovi manje operativnih ratnih brdova, uglavnom sa 18 klupa za veslače. I manje i veće fuste sličile su brodu tipa mediteranskog brigantina. Bile su na vesla, dosta duge, čak do 35 metara.

Da su ovdašnji brodograditelji bili veoma dobri stručnjaci potvrđuju rute ulcinjskih brodova, te podatak da je, na primjer, holandski konzul u Draču Pulimeni 1706. godine poručio izradu brodova u Ulcinju koje je koristio za trgovinu sa Ankonom.

Ulcinjski brodograditelji su od sredine 17. vijeka bili među najbogatijim stanovnicima grada, a imali su i svog predstavnika u Istanbulu.

Čudni su putevi i sudbine ljudi, pa i gradova na moru: iako je Ulcinj do 1571. godine služio kao utočište pred opasnošću od gusara i stenjao na granici dva moćna carstva, on kasnije postaje jako gusarsko uporište, a Ulcinjani gospodari južnog Jadrana.

Dva mjeseca nakon uništenja osmanske mornarice na Lepantu, dok su mletački brodovi harali osmanskom jadranskom obalom i u očekivanju novog velikog sukoba, Istanbul je aktivno podsticao izgradnju privatnih brodova na obalama Jadranskog i Jonskog mora i davao ovlašćenja (icazet) svima koji su željeli ići u gusarske akcije.

Ali, 1573. godine okončan je Kiparski rat koji će iscrpljenoj Veneciji i Turskoj donijeti sedam decenija mira u međusobnim odnosima. Stoga je Porta u ljeto naredne godine naredila begovima svih okruga od albanske obale do Soluna da pronađu i zatvore gusare prestupnike i oslobode robove koje su oni utamničili.

Ulcinjani su se u međuvremenu organizovali, nabavili potrebne brodove i započeli gusarenje. Imali su povoljan geografski položaj, prirodna skloništa (ostrva Stari Ulcinj i Krš od Đerana, uvala Valdanos i ušće Bojane) i laku flotu s kojom se moglo operisati na Jadranu, pa su u početku izbjegavali borbu sa teško naoružanim brodovima većih država.

Veslači na tim brodovima često bijahu robovi koje su Ulcinjani zarobili. Mnogi od njih su se uključivali u gusarske akcije, kao vodiči. „Turci nikada ne bi osvojili nijedno selo ni zemlju kada ne bi sami hrišćani bili uhode za njih“, navodi jedan zarobljenik iz Perasta početkom 17. vijeka.

I vjerski velikodostojnici pozdravljaju lađe koje plove, podstiču na osvajanje mora i ističu da jedna bitka dobijena na moru vrijedi koliko deset bitaka na kopnu. Jer, more pripada onome ko njime plovi i ono mu donosi bogatstvo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (III): Osvajanje Ulcinja i Servantes

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Padom Skadra pod Osmanlijama, 1479. godine, Ulcinj i Bar su ostali izolovani, praktično ostrva, pretvarajući se u tihog svjedoka toka istorije. Imali su po oko dvije hiljade stanovnika i služili tek kao predstraža Venecije, koja je tada bila na vrhuncu moći i slave. Ovi milenijumski gradovi bili su, ipak, svijet za sebe, sa svojim statutima i komunalnim slobodama, i stoga jesu i nijesu bili mletački.

Južno od Ulcinja na preko 250 kilometara, bilo je malo naselja: Šinđin, Lješ, Drač, Valona, Himara i Saranda, sa svega desetak hiljada stanovnika. Bavili su se poljoprivredom i priobalnim ribolovom, kao i trgovinom između mora i unutrašnjosti; osmanska periferija, suštinski neintegrisana s morem. Bar, Ulcinj, Drač i Valona bili su međusobno povezani i predstavljali su ulazna, ali kao viseća vrata prema Balkanu.

U ljeto 1527. godine veći odred gusarskih berberskih brodova (oko 30 fusta), na čelu sa Hajredinom Barbarosom, sinom grnčara Jakuba, Albanca porijeklom sa grčkog ostrva Lezbos (Mitilena), napao je Ulcinj, Bar i Cavtat.

Deset godina kasnije počinje prvi osmansko-mletački rat (1537-1540). Barbarosa svojom flotom uznemirava mletačke posjede na Jadranu kako Mlečani ne bi provalili u Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu koje su držali Turci. Samo iz te ekspedicije na sjeverni Jadran, Barbarosa se vratio sa preko dvije hiljade zarobljenika među kojima su bili neki članovi najpoznatijih porodica Venecije. Osvajanjem Krfa, a potom i trijumfom kod Preveze 1538. godine Barbarosa je postao nesporni gospodar Mediterana.

Skadarski Sandžakbeg je početkom maja 1538. godine napao Ulcinj koji je odolio zahvaljujući jakim zidinama. U pomoć su mu iz Dalmacije došla dva kapetana sa 150 konjanika i 600 vojnika.

Ulcinj i Bar su Osmanlije zauzele tridesetak godina kasnije, u toku Kiparskog rata (1570.-1573.). Čim je izbio taj sukob, predstavnici Ulcinja i Bara su otišli u Veneciju da traže pomoć. Zbog velikog broja izbjeglica u Ulcinju je već 1570. godine zavladala glad.

Sa slabašnom odbranom i iznurenim stanovništvom, ovi gradovi se nijesu mogli suprotstaviti velikoj turskoj pomorskoj ofanzivi u Jadranskom moru u ljeto 1571. godine. Krajem jula turska flota pod komandom admirala Ali-paše Muezin-zade i Pertev-paše i, u saradnji sa suvozemnim snagama Ahmet-paše, napada Ulcinj. Turska vojska iz Skadra sa četiri topa je atakovala na grad s kopna, dok je turska flota s mora vršila iskrcavanje. U pomoć Ulcinju na vrijeme je stigao samo knez Sciara Martinengo sa svojim Gaskonjcima, koji je tu akciju preduzeo suprotno odluci providura Kotora, koji je u posljednjem trenutku shvatio da je svaka pomoć Ulcinju uzaludna. S pojačanim snagama francuskih najamnika, italijanska posada u Ulcinju davala je otpor samo osam dana. Zatim se sva vojska, 800 Italijana i isto toliko Francuza, sa komandantom i knezom Ulcinja, predala Ahmet-paši.

Bar se odmah predao čim se saznalo za pad Ulcinja (Ülgün, na turskom). Barani su uputili poslanike Ahmet-paši da pregovaraju o predaji. Tako su, početkom avgusta 1571. godine, i Ulcinj i Bar bili zauvijek izgubljeni za Veneciju. U ovim gradovima komandant turske flote ostavio je posadu od po 500 ljudi.

Klatno istorije se pomjerilo i ovaj grad je ušao u novu fazu. I dalje je na prvoj liniji bojišnice, ali sada sa druge strane, ovoj koja je u nadiranju i koju će u naredna dva vijeka obilježiti bliska saradnja sa sjevernoafričkim gradovima: Alžirom, Tunisom i posebno Tripolijem (Trablusgarp).

Prijestonica rata nakon 1573. godine nije Istanbul, nego Alžir. Alžir je podigao slavu osmanske mornarice na Mediteranu i davao joj komandni kadar. Početkom 17. vijeka ovladali su tehnikom upotrebe novih brodova i započeli „zlatno doba berberskog gusarstva“. Alžir je postao jedan od najmoćnijih gradova na Mediteranu, sa preko stotinu naoružanih brodova, pretvarajući Sredozemlje u „more straha“. Alžir i haje i ne haje, kako mu kad odgovara, za sultanova naređenja, a Istanbul je daleko od Alžira.

U toj prijestonici pomorstva i gusarstva, ističu se u 16. vijeku i dva Albanca, Murat Reis i Muhamed Arnaut (Arnaut Memi), čije su akcije posebno usmjerene prema Zapadnom Mediteranu. Murat je 1585. godine prešao i Gibraltar i harao po Kanarskim ostrvima. Deset godina kasnije postaje admiral Alžira, potom beglerbeg Tunisa, pa Moreje.

Nakon četvorogodišnjeg boravka u Italiji, poslije bitke kod Lepanta, 7. oktobra 1571. godine, gdje je ostao bez lijeve ruke, Španca Miguela de Servantesa je 26. septembra 1575. godine, na galiji ,,Sol” kod Sicilije, zarobio upravo Arnaut Memi. Prilikom hapšenja Memijevi gusari su kod kasnije čuvenog književnika pronašli preporuke od vojvode od Sese i Huana od Austrije, pa su smatrali da se radi o značajnoj ličnosti. Cijena po robu kretala se u tom periodu od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika. No, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliko svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je njegovo robovanje potrajalo punih pet godina.

Nemirna duha, željan avantura, Servantes je bezuspješno pokušavao četiri puta da pobjegne iz zatočeništva. Prije nego je oslobođen, morao se braniti od optužbi da se družio s gusarima.

O gusarstvu se na nekoliko mjesta govori i u Don Kihotu, najslavnijem romanu ovog Španca, u kojem je glavna junakinja Dulčinea. A Ulcinj se na romanskim jezicima, kako onda, tako i danas, nazivao Dulcigno, Dulcino ili Dulcinium, pa je, sljedstveno tome, Dulčinea zapravo – Ulcinjanka. I sam Servantes će kazati da je Dulčinea „ime milozvučno, neobično i znakovito“.

Uz Valonu, od 1550. godine i Drač postaje gusarski centar. U maju 1556. godine komandant mletačke flote, Kristoforo da Kanal, piše da se u Draču nalazi osam gusarskih brodova. Godinu kasnije pet gusarskih brodova su u ulcinjskom akvatorijumu oteli jedan trgovački brod iz Venecije koji je potom dopremljen u Drač.

U to vrijeme, kako izvještava mletački sindik Đustiniani, trgovački brodovi su se u Ulcinju sidrili kako bi se informisali o kretanju gusara. On navodi da je postojao dogovor između stanovnika Ulcinja i rta Rodoni o obavještavanju signalima vatrom o izlasku na more gusara iz Drača.

Takođe, predstavnici ulcinjskih familija Bruti posredovali su u Draču i Valoni za oslobađanje mletačkih brodova.

Ali, i Mlečani su, kada su god mogli, ne podnoseći nikome račune, otimali brodove. U septembru 1562. godine komandant Filipo Bragadini je oteo dubrovački brod u luci Barleta i uputio ga na Krf „kako bi nahranio građane i posadu brodova koje su tamo bili usidreni“. Godinu kasnije kod Budve on je zaplijenio još jedan brod pod zastavom Sv. Vlaha sa 1.200 stabla žitarica. Tokom 1565. i 1566. godine bilo je još više ovakvih slučajeva gusarstva Mlečana uz izgovor da Dubrovčani ne treba da obavljaju trgovinu sa Turcima. Samo u periodu od avgusta do novembra 1569. godine Venecija je zaplijenila pet dubrovačkih brodova.

Tokom 16. vijeka, posebno od 1560. godine, piraterija je bila uzela toliko maha da je naprosto bilo uobičajeno da gusari iz Herceg Novog (koji je pao u osmanske ruke 1482.) svake noći pljačkaju brodove sa žitaricama, da bi ujutru, svoje lađe izvlačili na suvo, kako bi o tome zametnuli trag. Dešavalo se da su zbog bojazni od Novljana, i sami mletački izaslanici morali da idu kopnenim putem u Kotor, pa se od Mletaka zahtijevala jedna državna galija radi zaštite u Bokokotorskom zalivu. Kotorani su takođe tražili pomoć, žalili se i molili da ,,iako žive od pomorstva, zbog ovih ne mogu da privire sa kućnog praga, jer more vri od pirata“.

Slična situacija je i u Ulcinju. Flota kapetana Kara Hodže bega uplovila je avgustu 1568. godine u ulcinjske vode i u desantu na kopno, u okolini luke Đerane, njegovi gusari su oteli oko 50 ljudi.

Poslije bitke kod Lepanta Venecija preduzima sve korake kod svojih saveznika kako bi bili pogubljeni (uprkos zamašnom broju koji čine), svi turski zarobljenici koji se nešto malo razumiju u pomorske vještine. Jer, kako smatraju Mlečići, Turcima kojima ne nedostaju ni drvo ni novac, bilo bi lako da obnove brodove ako budu mogli da ih opreme ljudstvom.

No, u tom strašnom naumu nijesu uspjeli. Ogromna je bila i moćna Turska imperija, a njen kapudan-paša (admiral mora) postao je znameniti Uludž Alija, poslije Barbarose i reisa Turguta, najveći pomorski kapetan Alžira i Osmanskog carstva, čija se vlast prostirala i na paše u Tunisu i Tripoliju.

I Servantes o njemu govori s divljenjem konstatujući da se „prema svojim robovima odnosio s velikom ljudskošću“.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (II): Na prvoj liniji fronta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Na Jadranu je uvijek gusario i krijumčario ko je to mogao. Gusarenje na ivici piraterije je običaj, ono što se radi na moru, usanza del mare. ,,Gusarstvo na Jadranu je bilo legitimni i sastavni dio regularnog ratovanja na moru, a gusarili su i muslimanski i hrišćanski gusari”, ističe dubrovački povjesničar Josip Luetić.

U srednjem vijeku ovdje gusare Sicilijanci, Katalonci, stanovnici Drača… Pravi zaham dobija 1417. godine turskim osvajanjem Himare i Valone. Gusari su bili privučeni izobiljem prometa na Jadranu: žito iz Albanije, ulje iz Apulije i Romanje, meso, dalmatinski sirevi, da ne govorimo o brodovima koji obezbjeđuju dalek i prebogat izvoz i uvoz Venecije.

Mletačka republika takođe nikada nije imala osobitih skrupula da se bogati na nasilju i gusarstvu. ,,Venecija je nikla iz grube stvarnosti prisilnog naseljavanja, rata, sukoba, gusarstva i trgovine”, tvrdi istoričar Luis Mamford.

Ni onda kada između Venecije i Turske vlada mir, na granicama nema mira. Mlečani posebno ne pristaju da Jadransko more dijele sa Osmanlijama. Ali, kada god je to bilo moguće, izbjegavaju direktne sukobe. Oni Jadran smatraju svojim teritorijalnim vodama i još od 12. vijeka ga nazivaju ,,Venecijanskim zalivom”. Mletački Senat pisao je papi u 14. vijeku: „Mi nemamo ni vinograda ni polja; naša njiva je more i ko to osporava, ugrožava nam život”. Ova rečenica odražava politiku koju je Venecija šest stoljeća vodila na Jadranu, umješnošću i brutalnošću, zavisno od slučaja. I to ne samo ovdje.

Balšići su u svojoj prijestonici, u Ulcinju, te u Baru i Budvi, bez dopuštenja Venecije, gradili plovila i njima napadali trgovačke brodove. Sredinom marta 1369. godine mletački kapetan jadranske flote upozorio ih je da ,,ako njihovi naoružani brodovi oštete mletačke trgovce, biće tretirani kao gusari”.

,,Već mnogo godina ova mletačka Sinjorija, bez ikakve osnove polaže pravo na zaliv kao da je samo njen, kao da Bog ovaj dio mora nije stvorio, kao sve ostalo, da služi svima”, piše španskom kralju Filipu II ambasador u Veneciji Fransisko de Vera. U Madridu na nevolje Venecije uvijek gledaju bez mnogo sažaljenja jer, kako ističu, to je ,,opaka država koja se obogatila na nedozvoljen način”.

Slično misle i u Parizu. Francuski ambasador Elian je Mlečane smatrao ,,zloglasnim gusarima koji haraju svim morima i koji su opasniji od morskih nemani, stijena i oluja”.

Mlečani su na sve načine nastojali spriječiti da vladari obalnih država i oblasti ugroze njihove monopole i prevlast na Jadranu. Stoga su onemogućavali svaki pokušaj lokalnih gospodara, bez obzira jesu li im saveznici i prijatelji ili ne, da posjeduju značajnije pomorske snage i u većoj mjeri prenesu svoje aktivnosti na more. Dubrovčani su od 1461. godine priznavali mletačku prevlast na moru i plaćali su joj određeni namet za slobodnu plovidbu po Jadranu (il transito). Žilava Republika Sv.Vlaha je istovremeno papski štićenik i sultanov vazal, jer Osmanlijama od 1481. do 1806. plaća harač od 12.500 zlatnih dukata godišnje.

U vremenima mira, Mlečani i Osmanlije su razradili način zajedničkog života i dopuštali slobodan protok ljudi i trgovine, koja je imala ključnu važnost za opstanak Venecije kao funkcionalne države.

Ali, i tada Mlečani, iako sa malo uspjeha, pribjegavaju svojim najomiljenijim metodama: širenju intriga, pokušajima izazivanja požara u ulcinjskoj luci i organizovanjem atentata na gusare ili visoke zvaničnike u skadarskom sandžaku.

Prodorima osmanske flote prethodili su i slijedili je gusarski brodovi. Osmanlije su oduvijek pretpostavljale kopnene napade ratovima na moru, pa su sukobe sa hrišćanima na moru rado prepuštali sjevernoafričkim vladarima i gusarima. Od 1525. godine Jadran postaje polje njihovog djelovanja. Više nema katalonskih, đenovljanskih i drugih gusara u ovom moru, iako ih je bilo nešto ranije; aktivni su malteški vitezovi i gusari sa Sicilije.

Većina valonskih i dračkih reisa postaju pravi majstori u gusarskom zanatu. Turci su aktivirali i gusarska gnijezda na zapadnoj grčkoj obali (Santa Maura i Modon) i počeli borbu za osmansku dominaciju nad vodama Jonskog mora i južnog Jadrana. Turska je otvorila svoje prozore na ovom moru i Venecija se morala nevoljno pomiriti sa činjenicom da Jadran treba dijeliti sa Osmanlijama.

Od tada, pa skoro neprekidno do 1718. godine, dakle gotovo dva stoljeća, prva linija fronta je na južnom Jadranu, odnosno u širem akvatorijumu Ulcinja.

Poslije Kiparskog rata 1573. godine prestale su na Mediteranu velike pomorske bitke i sukobi su se svodili na raspojasano gusarstvo. Dok se na kopnu održavao privid mira, na moru su se vodili mali ratovi. Posebno na Jadranskom moru, tom malom Mediteranu, ili svijetu u malom, kako navodi R. D. Kaplan. Kartograf Sulejmana Veličanstvenog, pomorac i gusar, Piri Reis, predstavlja Jadran kao glavni dio Mediterana, koji hiljadama godina spaja Istok i Zapad.

Sukobi se odvijaju uglavnom na njegovoj istočnoj strani. Jer, brodovi su bili primorani da plove uz ovu obalu, jer je suprotna, italijanska, nerazuđena, s vrlo rijetkim lukama, pa u slučaju nevremena ne može pružiti potrebnu zaštitu. A istočna strana, sa prirodnim lukama, zalivima i deltama rijeka, te brojnim ostrvima, idealna je za plovidbu.

More je u 16. i 17. vijeku beskrajno; prostranstvo koje su zauzimali ljudi predstavljalo je tek nekoliko linija i malih uporišnih tačaka. Ploviti, značilo je držati se obale, ,,kretati se sa stijene na stijenu kao rak”, ,,s rta na ostrva i s ostrva na rt”. Plovidba blizu obale, na vidiku obale, značila je brzo pronalaženje zaštite pod topovima kule ili dvorca neke tvrđave u slučaju da se ugleda približavanje sumnjivog broda, pružala je sigurnost kada nije bilo drugog rješenja osim napuštanja broda i užurbani bijeg prema kopnu, kao i pristup informacijama o opasnostima u realnom vremenu.

Pomorstvo je kroz čitavu istoriju bilo jedno od osnovnih zanimanja Ulcinjana, pomorski zanat je tekao u njihovim žilama. Ovdje je vazda važilo surovo pomorsko pravilo: ,,Navigare necesse – vivere non necesse (Ploviti je nužno, živjeti nije nužno).

Ulcinj je dijete mora. Njegov zaštitnik je Bindi, ilirski bog mora i voda. More je ovom gradu donijelo ekonomski i kulturni prosperitet i značaj u mediteranskim okvirima. I svi su ljudi tu uvijek bili dobrodošli, ma od kud god dolazili, koje god da su rase, vjere ili nacije, posebno oni koji su bili korisni za ovu malu zajednicu.

Ulcinjski pomorci nijesu pohađali nautičke škole, a znali su se upravljati po busoli i kartama. Odlično poznavanje obale, izvanredna orijentacija na moru i urođena doza fatalizma, ključni su razlozi njihovog uspjeha. A ono je, prije svega, bila rezultanta duge prakse na moru. Kapetanstvo je, u pravilu, bilo nasljedno, s oca na sina.

I pored svojih strašnih gusarskih akcija, Ulcinjani su na cijelom Mediteranu bili cijenjeni kao vješti pomorci. „Ime Ulcinjanin se poštovalo u čitavoj Turskoj. Sultani su tražili da budu u njihovoj floti“, piše francuski konzul u Skadru Jasen Ekar. Zbog brojnih zasluga za Osmansku imperiju, njihove hrabrosti i simpatija koje su uživali na Visokoj Porti, Ulcinjane su, kako navodi istoričar B.Hrabak, zvali i – sultanova djeca! ,,Mada izrazito gusari, Ulcinjani su uvijek uživali sultanovu podršku i zaštitu“, dodaje on.

S druge strane, na velikom dijelu Jadrana Ulcinjani su smatrani „nepobjedivom djecom satane koji imaju odvažnost vukova i lukavost lisica”. Manifestacije uzbune i užasa izazvane upadima gusara iz „njihovog zloglasnog mjesta“ (nido infame di corsari), još žive u kolektivnoj memoriji na italijanskoj obali Jadrana. Za stanovnike italijanske provincije Teramo riječ duggenott (Ulcinjanin) je i danas ostala sinonim za gusara!?

Najviše je tome doprinio Sinan-paša, koji je od 1580. do 1596. godine, pet puta ili ukupno 7,5 godina, bio veliki vezir Osmanskog carstva. Kao admiral osmanske mornarice i rodom Albanac, on je odlično poznavao kvalitete ulcinjskih pomoraca.

Kodža Sinan-paša je posebno protežirao svoje rođake, članove poznatih ulcinjskih familija, Bruti i Bruni, od kojih je, na primjer, Bartomoleo Bruni, bio premijer Moldavije, vazala Turske. Oni su takođe bili prevodioci na Dvoru u Istanbulu i privilegovani posrednici između Osmanskog carstva i evropskih država.

Ovaj čuveni veliki vezir je imao zemljišne posjede u Štoju i ostavio je značajne vakufe u Ulcinju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo