Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Izgubila san

Objavljeno prije

na

Možda je sve to suviše daleko i nedostižno, al’ ja to dlanovima hvatam kroz vazduh i primičem bliže licu da umijem svoju radoznalost

 

Teško ljudima pada ovaj početak jesenje depresije, a meni ceo život izgleda kao septembar, svoja sam na svom. Dokle? Do besmisla. Već smo tu. Nemoguće. Zašto tako mislite. Zato što još uvek ima smisla. A da niste možda vezali smisao za sebe? Ne bih rekla. Razmislite, uneli ste na taj način smisao u besmisao i zato vam se čini i dalje sve smisleno. To nema nikakvog smisla!? To je realnost. Stojim pred ogledalom i vežbam osmeh. Trebaće mi sutra.

Za raspravu je neophodno i ponešto znanja na temu, bezobrazluk nije dovoljan. Prokleta je živuljka čovek, kad mu se štogod dopadne, odmah bi da zajaše, da ukroti, da poseduje, da se poigra, pokvari, uništi, sve vreme tvrdeći da voli. Zbog toga što se ljudima opraštaju greške po principu „pusti budalu“, isplati se biti budala, pa otud invazija. Kad je hrana nejestiva ostaviš, kad je čovek nevoljiv ostaviš, ali šta kad je život neživljiv, šta? Pobegla bih ja u snove, ali sam tamo zaključala čudovišta onih dana i one trenutke izgubljene sreće, koji se iznova i iznova ponavljaju, kao na izgrebanoj gramofonskoj ploči. Oprostiš sebi što misliš da se svet ravna tvojim lenjirom – samo dobro i pravo, dušom. Ali, avaj… Ima i onih drugih. A ima i toliko vrata. Ako predugo kucaš, nisu tvoja. Pomislila sam da mi se sa nekim priča, ali ipak mi se samo veruje u nešto lepo dok gledam kroz prozor. Tamo u dubini, u tajnom ornitološkom muzeju mog bića, jedna preparirana sova mrgodno zuri u prazno i načelno je nezainteresovana za bilo kakve promene. Kad se zamuti nebo, oblaci dođu da sakriju sunce, ko kakva selica, sa njima stigne i letargija, ugnezdi se u grudima, pritisne srce, zaguši dušu, odomaći se skroz, izaziva me. Rastužim se, naizgled, ni zbog čega. I čudnije od svega, lepo je sve okolo kad tužna gledam.

Premalo pesama ima za ljude koji nisu zaljubljeni, ne pate, nisu euforični, jednostavno gledaju svoja posla i boli ih, da prosti Esad, negde iza smokvinog lista. Imam krajnosti za poželeti kojima još tražim mesto za opstanak. Osećam da potajno dodiruje moje najdublje misli, i to bi mogla biti definicija intimnosti. Možda je sve to suviše daleko i nedostižno, al’ ja to dlanovima hvatam kroz vazduh i primičem bliže licu da umijem svoju radoznalost. „Netko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu preći u suze i riječi” – Dobriša Cesarić

Za kraj dana, pokrila sam krhku, rumenu pitu najlepšom baršunastom krpom, nežno kao što se pokriva usnulo čedo (kad ti je stalo prepreke su manje).

P.S. Cezura sedmog sloga bugarštice moj je ontološki predah.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

I zrelost se piše sa lost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na trenutak se zabrinem za čovječanstvo, a onda se sjetim da je ono, otkad postoji, na ivici propasti

 

 

Moj najbolji drugar trenutno je Čika Zoki, Indijac iz Pakistana koji je ovde, u Sremu, vozač i to je sve što treba da znate o mom društvenom životu i priključenijima. Upoznali smo se prošle godine kada me je, ne samo naterao da platim kartu, nego mi nije dao ni da uletim preko reda. U meni se probudio iskonski gnev upisan u genima poštenog Srbina kada su pokušali da mi naplate gradski, čuj mene gradski, seoski prevoz. Opsovala sam mu nešto naglas, a verujem i on meni, ali pošto ni on ni ja ne govorimo jezik onog drugog, niko nikom nije zamerio. Ključ stabilnosti je, izgleda, pronađen.

Sve zlo u životu, ima isti koren – nedostatak ljubavi. Voljen čovek nema potrebu da mrzi, niti da drugima radi nešto loše. Jer, zloba nije urođena, ona se rodi tamo gde nikada nije stigla ljubav. Mladost je, kažu, buntovna, starost pokajnička, a između život u nekoj svojoj lepršavosti. Nije pravilo, to je iz mog ugla. Dobro i duboko rasuđivanje zahteva mnogo znanja, iskustva… i obično je svojstveno mudrosti. Mudrost nikada ne padne u čeljust naivnosti.

Mislim da me jedno jutro nije prepoznalo, da me je noć zaboravila. Onda, kad sam otišla negde, ne znajući gde idem i zašto, jer to i nisam bila ja, nego samo neko ko se probudio i odlučio da ode. Znam da smo tog jutra svi negde pošli, a samo ja tamo gde želim, iako nisam znala gde je to. Na licu mi je bio neki tuđi osmeh, meni nepoznat. Sasvim rasterećen korak je već stigao mnogo dalje nego što sam ja ikad smela… Sećam se kako sam se nehotice okrenula i pogledala u izlog. Videla sam nepoznatu siluetu čoveka koji prvi put namerno ide tamo gde nije krenuo… ne plaši se ničega, ne brine ni da li će zakasniti, jer vremena već odavno nema. Ne obazire se, ne nosi ništa… Na trenutak se zabrinem za čovečanstvo, a onda se setim da je ono, otkad postoji, na ivici propasti. A dani postaju sve kraći i približava se jesen. Dokle ćemo svi da se pretvaramo da je u redu što niko dosad nije ukrotio vreme?!

Rano ujutru, posebno leti, kruži neka energija stvaranja, gde je ishod neizvestan, ali se svako nada najboljem, da će ovaj dan na kraju završiti škole i zasnovati porodicu sa mnogo rumene dece bez poroka…

P.S. Ko ne može sebe da smisli, neka mi javi, poslaću nekog.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Napolju vjetar, u meni ništa posebno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir

 

Txt: Ispijanje kafe mi prekide tetka. Nazvala me i priča o komšijama tvrdicama, priče koje sam sto puta čula, pa što samo ja da je slušam. Dakle, kaže da joj je ta teta Dara, kad se udavala, kao poklon kupila DVE KUHINJSKE KRPE.

Jedna od stvari u koju su me ubeđivali, tokom odrastanja, je da se ništa ne može sakriti. Čak su imali i izreku: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve doznaju“. A onda, tokom života shvatiš šta se sve krije i nikad ne dozna, pa to je neverovatno! Normalan um ne može da razume izopačenost i daljinu do koje bolestan može da dobaci. I uvek će biti uhvaćen u raskoraku, nespreman, nesvestan davno pokrenutog predumišljaja. Gledajući kako su mi neke davne godine ostavile u amanet da mogu da jedem bilo kakve splačine i da mi je svejedno, ne mogu, a da se ne zapitam na šta li su mi duša i mozak sve navikli…

Shvatila sam da uvek, kad zalivam cveće, prvo zalijem ljubičicu, i sad kad sam shvatila, ne znam šta ću sa tim saznanjem, pa vam prosleđujem i tu nebitnu informaciju, da i vi ne znate. Volim da zalivam biljke. One ne pitaju ništa. Stoje tu i postoje. Sve postane dosta lakše kad se kao prvi i jedini uslov za  druženje postavi apsolutno shvatanje realnosti besmisla, egzistencije i prihvatanje apsurda kao jedine ispravne kategorije ljudskog postojanja.

Uvek imam o čemu da razmišljam, ne znam da li je to dar ili prokletstvo.

Komšija izgovara reč i istovremeno gromoglasno kine, šaljući reč niz ulicu. Ulica se malo zatetura, reč udari u ogradu, odskoči i stropošta se na moju terasu. A htela sam da pijem kafu mirno i bez reči. Ponekad zaboravim jezik, pa se sporazumevam pogledom, jezikom bilja, ptica, obala. Ponekad je to jedini jezik koji razumem i osetim. Humane lingvističke tvorevine nemaju snagu daljina. Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir.

Stiglo mi je noćas upozorenje na oluje preko sms poruke. Tek da nikad ne budete mirni, ako nije smrtonosni virus ili nuklearno oružje, onda je stara, dobra olujčina. Ostani kod kuće, drži socijalnu distancu, budi u stanju konstantnog straha. E, baš idem van. Prošetaću jednu molitvu, i jedan greh koji nikako da okajem.

P.S. Imala bih mnogo toga lepog da kažem. Srećom, lako odustajem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Daljina nadohvat ruke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam

 

Ne znam zašto su svi danas nadrndani. Evo, išla sam zbog neke legalizacije u opštinu, oni me poslali u sud po neku potvrdu. Rekoh: „Je l’ to potvrda da kuća nije osuđivana?“. Izbacili me napolje, na kišu…

„Danas je Ognjena Marija, ništa ne sme da se radi, a posebno je zabranjeno kupati se u velikim vodama!“, govorila je moja baba. Pričala mi je, kad sam bila mala, i kako su Ognjena Marija i Sveti Ilija rođeni na današnji dan, ali Ognjena Marija i njihova druga sestra Blaga Marija ne smeju da mu kažu, jer on od radosti počne da žari i pali. E pa, Ilija 2. avgusta sazna da mu je prošao rođendan, pa se naljuti…

Pročavrljah malo sa komšinicom o tome šta sve neće danas da radi i požali mi se i na to što joj u posed ulaze bez najave: „Svi u komšiluku imate neko opasno kuče u dvorištu, pa vas baš briga. I Mile ima šaparlinca i Jovanka ima onog velikog vučnjaka…“. „Još ti da uzmeš nekog rotfrajera i bog da te vidi“, rekoh.

Ako, da bih se uklopila, treba da prihvatim šarenilo i najrazličitije forme i stilove koji nam se nameću, potpisujem doživotnu izolaciju i boravak u močvarama u razgovoru sa patkama, pticama i ponekim prolaznikom koji promrmlja u bradu: „Kiša će“. Izbor i odluka, imaju svoju pozadinu. Nešto na prvu odbaciš, a nešto ti pokrene (znati)želju, u startu mu daš priliku za drugo poluvreme. Srce ima veću moć od razuma, ali i nemoć kada je reč o prilagođavanju i prihvatanju istine. U nekom drugačijem svetu, svetu bajki, bi procvetalo od sreće.

Mozak (ono što je preostalo) mi je u potpunom šoku dok čitam vesti, komentare, gledam i slušam ljude. Nisam znala da propast može ovako daleko da dosegne. Neobraćanje pažnje na negativne stvari, neće učiniti da one nestanu. Tačno. Ali, preterani fokus na negativno izaziva eroziju uma koja se posle teško sanira. Tako da, povremeno zažmurite. Kako je lako zaboraviti da dobre stvari zahtevaju trud. I vreme. Dugo se preispitujem. Ne mogu da zaboravim. Sećam se samo osmeha i lepih momenata. Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam. Tada sam opet ona stara, a mnogo mudrija. Put pročišćenja nije lak, ali je lep.

Ima tih nekih dana kad sam zategnuta, kao struna, sve do tačke pucanja. Kad me posle takvih dana zatekne nepripremljenu, te strune počnu da komponuju tužni mol. Kad me zatekne nepripremljenu. Noć.

Inače, davno sam usavršila veštinu pričanja sa samim sobom. Sad sam tu veštinu podigla na još jedan novi nivo. Pričam sama sa sobom sa vama.

P. S. Premlada za onaj, prestara za ovaj svet.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo