Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

MORA S BUKOVICE: Mora je mitsko biće slovenske mitologije. Mora je mogla biti samo mlada djevojka. Zato su babice, ukoliko se primijeti da se (isključivo) žensko dijete rodilo u crvenoj košuljici, izlazile ispred kuće i vikale da je rođena mora. Ovo bi moglo štetiti – porodici, pa se često izbjegavalo. Mora nije mogla da ubije čovjeka. Ona ga je mogla samo
mučiti. To mučenje se obično dešavalo noću, dok je čovjek u snu. Tada bi mu dolazili zli sni, teško bi disao jer bi ga mora gušila. Zato se i kaže da je neko imao noćne more kad je loše i teško sanjao. Ovo je priča o jednoj od njih.

Na Bukovici, planinskom prevoju koji odvaja Njeguše od ostalog dijela Katunske nahije, nalazi se stari karavanski put, preko koga su prolazili brojni trgovci čak iz najudaljenijih sela krećući se prema Krscu, a odatle ka Kotoru. U neposrednoj blizini samog planinskog prevoja živio je stari crnogorski oficir Šćepan Šakov. Kako je bio više puta ranjavan
u oslobodilačkim ratovima i jednom u ropstvu, odlučio je da ostatak svog života provede u miru na Bukovici. Oženio se vrijednom Stanicom, planinkom iz Ćeklića, iz zaseoka Petrov Do. Kako je bio oficir, imao je dobru penziju i nije bilo potrebe da drže veliku stoku, imali
su samo jednu omanju kravu. Podigao je veliku kuću s više soba.

U braku sa Stanicom dobio je kćerku Danicu, a poslije nje Draginju. U noći kada se Draginja rodila (bilo je to na sami Šćepandan 9. januara, po starom kalendaru 27. decembra), noć nad Bukovicom bila je strašna, gromovi i oluje parali su nebo, a kiša, potoci i bujice su rušile sve pred sobom. Te večeri, baš u njegovoj kući su konačili putnici, dvije starije
planinke s Čeva koje su nosile kastradinu u Kotor na pogođeno. Žene su odmah priskočile u pomoć i pred samu zoru rodila se djevojčica u crvenoj košuljici. Iako su žene vrćele sumnjičavo glavom, rekoše Stanici da košuljicu sačuva, a da kćerki da ime Draginja zbog blagih dana da bude  svima draga. Tog jutra su ove dvije planinke, prije nego što su nastavile
put prema Kotoru, šapatom rekle Stanici da to nije dobar znak što je rođena u košuljici. Tajno su joj rekle da je rođena Mora i da More imaju moć da tokom noći muče druge dolazeći im u snove, a da toga nijesu
svjesne. One koje su opsijedali, mučilo je teško disanje, a njene moći nastupaju tek sa 18 godina starosti. Takođe su Stanici rekle da More povremeno borave u najbližim pećinama. Stanica je dobro zapamtila ove
riječi. Dvije planinke se pozdraviše sa Šćepanom i nastaviše dalje put čuvajući ovu tajnu od mnogih. Stanica je bila gotovo zaboravila ovu priču, ali…

Godine su prolazile, Šćepan je bio već ostarjeli oficir, dok je Stanica bila prilično mlađa od njega. Kćerka Danica se mlada udala u selo Kopito. Sada je sva kuća stajala na Stanici i Draginji. Kada je Draginja napunila 18 godina, bila je tiha, skromna i povučena djevojka. Kako su u njihovu kuću na Bukovici stalno svraćali brojni Njeguši koji su išli prema Cetinju,
počeli su da pričaju da se mnogi mladići noćima guše, da imaju košmare, da se znoje i da prosto pred očima kopne. Govorili su da se pojavilo mitsko biće starih Slovena – Mora i da se svakih par dana pojavi i muči mladiće s Njeguša. Stanica se odmah sjetila šta su joj rekle dvije starije planinke. Prve naredne noći kada je Stanica legla zajedno s Draginjom, ništa se
nije dešavalo, tako i druge, treće. Četvrte noći bio je pun mjesec. Draginja je počela da se trese. Uplašena Stanica je pokušavala da probudi znojem oblivenu Draginju, ali bez uspjeha. Tiho se u sobi molila za nju. Poslije nekoliko sati sve je stalo. I Stanica je iscrpljena zaspala. Plašila se
da se povjeri bilo kome da ne bi prokleli njihovu kuću. Stanica je bila u velikom čudu i na mukama kako to sve da spriječi. Napisala je pismo prije zore i odlučila da ga pošalje katoličkom svešteniku Gašparu koji je bio veliki prijatelj njenog supruga. Po prvim trgovcima, koji su zorom prošli ispred njihove kuće, poslala je pismo za Kotor i zamolila ih je da pismo
predaju Gašparu. Trgovci su pismo predali Gašparu i rekli su mu da Stanica očekuje odgovor još danas zbog hitnosti. Gašpar je tokom dana napisao pismo u kojem je rekao da kuću okiti vijencima bijelog luka i pelima, a da malenu glinenu vazu sa smiljem koje je on poslao
drži u dio kuće pored prozora gdje Draginja spava i da u blizini svih pećina posadi pelim koji ima čudesne moći i tjera sva zla. Napisao joj je da je to jedini način da ograniči Moru i njene moći tokom noći. Tako je i bilo. Poslije izvjesnog vremena sve je stalo, a Stanica je svuda oko kuće po brojnim pašnjačkim kamenjarima sijala sjeme pelima, a smilje držala pored svakog prozora u kući. Mladići iz njeguških sela su se nedugo zatim oporavili, a starije žene su govorile da je Mora, kako se iznenada pojavila, iznenada i nestala. Na Bukovici i dan-danas postoje omanje pećine-okapine i brojni grmovi pelima kao svjedočanstvo ove priče o mitološkim bićima naše prošlosti.

LEGENDA O OSAM GRČKIH MAJSTORA I VILINIM GREDAMA: Viline grede se nalaze na području katuna Pavlov krst na samom putu od Cetinja pre ma Lovćenu. U neposrednoj blizini je i katun Duge njive. Na ovim prostorima preko Majstorice i Majstora prema Crnogorskom primorju vodio je jedan u nizu karavanskih trgovačkih puteva. Trgovci s Primorja su za vrijeme pazarnih dana išli da prodaju svoju
robu. A ovim istim putevima su išli i Bjeloši, Bajice, Njeguši i mnogi drugi, preko grbaljskih sela u trgovinu u Budvu i Kotor. Putnici i pastiri su se uvijek plašili vila i trudili su se da ih nikada ne naljute i da ne prilaze mjestima đe su one boravile. Poneki pastir ili putnik bi imao rijetku sreću da vidi vile kako češljaju svoje duge plave kose na Vilinim gredama.

U srednjem vijeku kroz oblast Lovćena su prolazila dva vrlo važna puta, krakovi starog i poznatog Via de Zenta (prim. aut. Put koji je vezivao Skadar s Kosovom i dopirao do navedenih dužinskih puteva) i na sjeveru jadranskog primorja, polazeci od Kvarnerskog i Tršćanskog zaliva i stare Akvileje, serije kraških ulegnuća, prevoja i dolina, vezuje more
s basenima Save i Dunava. Većina ovih prirodnih komunikacija korišćena je za promet svake vrste roba još od najstarijih vremena. Tokom istorije njihov značaj biće, razumljivo, različit. Jedan je krak polazio iz Kotora i vodio ka Cetinju. Ova dva, kao i treći krak Via de Zenta, spajali su se u crnogorskim planinama u jedan glavni drum koji je dalje išao preko sadašnje Podgorice, zatim razvođem između Morače i Male rijeke, dolinom Tare do Brskova – jednog od najvažnijih tržišta kotorske i dubrovačke robe. Od Brskova je put vodio do Peći tako da
je Kotor ovom komunikacijom bio spojen s Metohijom i Kosmetom pa dalje preko Sjeverne Makedonije do Grčke.

Ovim putem su išli čuveni grčki trgovci i majstori iz Tesalije. To su bili naoružani karavani s 30-40 konja natovarenih svilom, rudom, kožama, zlatnim putijerima, crkvenim knjigama, često i zlatom i brilijantima. Mnogobrojni karavanski putevi, staze, kaldrme, vile i palate nastale su rukom majstora iz Tesalije. Na onim prostorima na Lovćenu, na kojima nije bilo živih izvora, rađeni su ublovi kao jedini način snabdijevanja stanovništva pitkom vodom, ali i glavnih vodopoja za stoku. Često su rađena po dva, jedan pored drugog, jedan je bio za pitku vodu za domaćinstva, a drugi kao vodopoj stoke.

Dogovore se Bjeloši, Bajice i Njeguši da angažuju majstore iz Tesalije da im na području njihovih katuna iskopaju i poziđu ublove za vodu na katunima koji bi vjekovima trajali. Grčki majstori iz Tesalije, koji su prolazili s karavanima prema sjeveru Jadranskog mora, zaustave se radi dogovora s ovim plemenima. Dogovor je pao da u maju mjesecu, kada je vrijeme povoljno, dođu da rade. Tražili su da budu plaćeni zlatnim dukatima kako bi njihov posao bio siguran. Tako je i bilo. Kada su došli na područje Lovćena, početkom maja mjeseca, tražili su kamen koji bi mogao trpjeti jake mrazeve, led, snjegove, jako sunce, kiše, niske i visoke temperature. Uglavnom, kamen koji je bio na Lovćenu bio je porozan, sklon propadanju, lako se rubio pod udarcima njihovih alatki. Odlučili su da potraže kvalitetniji kamen na ovim područjima koji bi odgovarao za rad. Sa sobom su vodili tovarne životinje, a mještani su im dali i volove kako bi lakše transportovali i vukli kamene blokove. Nakon pregleda terena vidjeli su da je kamen s Vilinih ploča najboljeg kvaliteta. Mještani su ih molili da odaberu drugo mjesto, jer tu vile borave, ne žele da na sebe navuku njihov gnjev. Majstori iz Tesalije nijesu vjerovali u te priče. Kada su se popeli na Viline ploče, počeli su svojim alatima da sijeku jednu veliku stijenu, a ispod njih je bila provalija. Znali su da će se padom stijene ona rasuti u manje kamene blokove koje će oni koristiti. Dok su majstori bili raspoređeni cijelom dužinom na ovoj stijeni, vile su se rasrdile jer su ih ljudi udarcima alata uznemirili. Odjednom su svom snagom vilinskih moći predvojile stijenu. Stijena se uz strašan zvuk, zajedno s majstorima, sručila u provaliju. Obližnji pastiri, koji su tu bili, čuli su strašan lom i pad. Prišli su tom mjestu i vidjeli da su svi majstori postradali. Ubrzo su se pokupili mještani svih katuna. Tijela majstora iz Tesalije su prenijeli nedaleko od tog mjesta na jednu planinu koja do tada nije imala ime. Sahranili su ih sve zajedno. Na njihovim grobovima izniče vilina trava kao podsjećanje na vile i ljude. I dan-danas se vidi kako je stijena na Vilinim pločama odsječena od planine. Od tada ova planina dobi ime Osmogrk, kao sjećanje na osam majstora porijeklom iz Grčke koji su tu stradali.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PASTIR S PIPOLJEVCA I SIRENA (Posvećeno Vasiliju Vasku (Petrovom) Ševaljeviću): Legende su ono što se prenosilo s koljena na koljeno, pored ognjišta u dugim zimskim noćima. Jednu od tih priča o pastiru sa Solara smo zapisali. Na njivama i pašnjacima na Solaru pastiri s Pipoljevca su često posmatrali Bokokotorski zaliv i svu njegovu
ljepotu. Gledali bi tako u daljine kako prvi jedrenjaci uplovljavaju u mirnu luku Kotor i sa jedrenjaka iskrcavaju ili ukrcavaju dragocjeni teret. Marko je žudio o tome da i on jednog dana bude kapetan na tim jedrenjacima. Marka je mamila ljepota mora i njegov blistavi odsjaj. No, more je imalo i svoje ćudi pa je ponekad od mirnog mora znalo da se zatalasa i
da jaka bura ruši sve pred sobom i da barke vezane u kotorskoj luci potopi. Marko je čuvao svoje ovce s pastirima iz Škaljara. Pastiri iz Škaljara su sa Markom s Pipoljevca krišom išli da se kupaju dok bi njihovi prijatelji čuvali njihova omanja stada. Tako je Marko naučio da pliva. No, kako je Kotorom vladala Mletačka Republika, Marko je uvijek morao, zajedno sa
drugim pastirima, krijući, da uđe na područje druge države, ali i da izađe da ga ne primijete panduri koji su čuvali granicu. Marko je bio jedinac u svojoj porodici koja je pored njega imala još pet kćerki. Pazili su na njega pošto je bio jedini nasljednik svoje porodice i osim da čuva ovce njegovi roditelji ga nijesu opterećivali drugim seoskim poslovima.

Vrijeme je prolazilo i Marko je izrastao u stasitog mladića koji je svojim plavim očima i plavom kosom mamio uzdahe mnogih djevojaka iz sela njeguškog podvršja, ali i iz Boke. Jedne tople septembarske noći Marko odluči da se iskrade iz svoje kuće kada su svi već bili duboko utonuli u san. Marko je krenuo dobro poznatom kozjom stazom, spustio
se ka Škaljarima, prošao mletačke pandure i stigao do same obale. Noć punog mjeseca je obasjavala čistu i kao staklo plavetnu vodu Kotorskog zaliva. Marko je ušao u vodu koja ga je mamila. Toplina mora u kome su se kupale morske, ali i nebeske zvijezde, djelovala je na njega očaravajuće. Marko je počeo da pliva po zalivu dok se još ponegdje u kamenim palatama na obali vidjela poneka svjetiljka koja je obasjavala vlastelinske vile i palate.

Marko je dugo plivao, našao se na sredini zaliva, bio je već umoran od plivanja. U jednom momentu počeo je da duva jak vjetar, nebo se pomračilo, munje su počele da sijevaju, a jaka bura je počela da diže velike talase. Marko je krenuo hitro da pliva prema kopnu, ali su ga veliki talasi stalno vraćali. Usta su mu bila puna vode, posljednjim atomima
snage grčevito se borio. Počeo je polako da tone. Mislio je da mu nema spasa, zadnje misli su mu bile usmjerene prema sestrama i roditeljima, plašila ga je smrt koja ga je tako grčevito držala u morskim talasima. Kada je već mislio da umire, iz morskih talasa je izronila morska sirena. Onako uplašen nije znao da li je to stvarnost ili priviđenje. Duge zlatne kose,
prelivala se njena ljepota kojom je mamila mornare s usamljenih hridi Jadranskog mora. Morska sirena ga je, onako iznurenog i polumrtvog, ostavila na pješčanoj plaži. Tada mu je rekla: „Sačuvala sam te zbog tvoje ljepote, nikada više nemoj ući u vodu, ovo je bila tvoja sudbina, a ja sam te spasila“.

Prvi ribari, koji su poslije nemirne i olujne noći krenuli svojim barkama u ribolov, pronašli su polumrtvog mladića na pješčanoj plaži. Kada se oporavio u svojoj kući na Pipoljevcu, Marko je ispričao svojim ukućanima ovu priču. Od tada Marko više nikada nije otišao na more, niti se igdje približavao vodama, ublovima i izvorima, imao je strah od vode,
ali i od sudbine.

Ova lijepa legenda o Marku s Pipoljevca i sireni nastavlja da živi i dan-danas.

TAJNA NASTANKA „M“ KANICE: Sve do druge polovine XIX vijeka jedina veza unutrašnjosti Crne Gore s morem bio je stari put za konje koji je s njeguške površi preko prevoja Krstac, kojim se silazilo nizom serpentina u gornji dio kanjona rijeke Škurde, a zatim niz strminu (odmorište)-
Praćišta dolazilo do kanjona sela Špiljari, a odatle stizalo na zaravan Crnogorski pazar izvan sjevernih bedema Kotora. Postoji u Pomorskom muzeju jedna fotografija iz 1875. godine koja prikazuje dolazak crnogorskog knjaza Nikole sa svitom na konjima, za susret s austrougarskim carem Francom Jozefom I prilikom njegove posjete Kotoru. Neposredno nakon priznanja državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine pokazalo se da je potrebno izgraditi savremeni kolski put između Kotora i Cetinja, pa je tokom sljedeće godine počela
izgradnja putnog pravca Cetinje – Njeguši – austrijska granica iznad Kotora. Austrija je 1881. godine sa svoje strane počela izgradnju putnog pravca Kotor – austrijska granica, a za projektanta i izvođača radova je postavljen Josip Slade Šilović, građevinski inženjer i arhitekta
iz Trogira, koji je kasnije ostao u službi crnogorskog dvora kao projektant i graditelj niza velikih objekata (urbanistički projekat Nikšića, pozorište Zetski dom i Vladin dom u Cetinju, Crkva Sv. Vasilija, Dvorac – Muzej, Carev most u Nikšiću itd).

Put od Kotora do austrijske granice sa Crnom Gorom u dužini od 16 km rađen je od 1875. do 1879. godine. Josip Slade 1878. godine projektuje i izvodi prvi kolski put u Crnoj Gori – od austrijske granice iznad Kotora, preko Njeguša do Cetinja, koji je završen 1884. godine sa čuvenih 25 lovćenskih serpentina, koji je, donekle modernizovan, i danas u
funkciji. Uz gradnju dijela puta od Kotora do raskrsnice Trojica, na kome se put savija u tri kanice i na taj način formira slovo ,,M“, vezana je jedna romantična ljubavna priča. Navodno je mladi inženjer Josip Slade Šilović ovim projektom htio da izrazi svoju privrženost i tajnu
ljubav prema crnogorskoj knjeginji Mileni. Međutim, to je malo vjerovatno. Pošto se sam put nalazi u blizini naselja Škaljari, vjerovatnije je da se Josip Šilović Slade zaljubio u neku od mladih mještanki. Stvaralački polet, energija, snaga često skrivanih ljubavi ga je podstakla
da napravi takvo inžinjersko rješenje. Slovo „M“ čini jednu od dragocjenih priča koja nije u potpunosti rasvijetljena ni do danas. Ali zato ova priča i danas nosi u sebi tajnu i maštu prema svima onima koji su zaljubljeni, pokazujući nam snagu iskonskih i istinskih ljubavi i spremnosti da za ljubav sve učinimo.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PRIČA O ĐEVOJAČKOM MOSTU: U Knež dolu, nedaleko od Krstačkog klanca, živio je sa svojom porodicom Golub Jagošev koga je majka rodila u Golubljoj pećini na samom Krscu dok je brala i pripremala travu (viš) za zimu. Čim se rodio u Golubljoj pećini, u kojoj su vile boravile, vjerovalo se da ima natprirodne moći i da će biti srećnog „biljega“ (dugog i srećnog života). Tako je i bilo. Kako je Golub odrastao, uvijek ga je pratila sreća u životu. Mlad se oženio, stvorio lijepo potomstvo koje je bilo zdravo i napredno. Dobio je prvo kćerku Dobranu, a kasnije i sina Mitra. Stvorio je lijep porodični imetak na Knež dolu i bio jedan od viđenijih domaćina. Sve mu je išlo od ruke, svaki posao: trgovina, uzgoj ovaca, koza i goveda. Njegušu kome bi se rodio sin, govorili su: „Dabogda bio taličan kao Golub Jagošev“.

Dobrana i Mitar su odrastali i od malena pomagali svojim roditeljima kako u poljskim radovima tako i u odgoju stoke. Družili su se s drugim pastirima, a svoja stada su često znali od Krsca da spuštaju i napasaju prema odmorištu za mnogobrojne putnike i trgovce na Praćištima. Iako je to prilično bilo udaljeno od Knež dola, to nije bilo ništa neobično za mnogobrojne mlade pastire. Dobrana je izrasla u izuzetno lijepu đevojku, pismenu, što je bila rijetkost u tim vremenima. Dobrana i Mitar se nijesu nikada razdvajali, uvijek su bili zajedno kako bi pazili jedno na drugo i lakše čuvali svoja stada.

U drugoj polovini oktobra mjeseca Golub se spremao da izabere najbolje ovnove iz stada da ih proda u Kotoru. Tog oktobarskog jutra Mitar se razboli, imao je visoku temperaturu. Golub je pripremio čaj od ljekovitih trava s padina Lovćena i Mitru je bilo mnogo bolje. Poslije nekog vremena Golub reče Dobrani: „Dobre, moje zlato, nemoj mi se sa stadom od kuće mnogo udaljiti, osjećam neku promjenu u vazduhu, vidim da se sprema nevrijeme. Čim osjetiš prvu kap kiše, pravo idi kući sa stadom“. Iako je jutro bilo oblačno, Dobrana je svoje stado okrenula niz Krstačke strane. Uskom pješačkom stazom jedna za drugom išle su ovce, koze i goveda. Nedugo zatim iz oblaka počeše da sijevaju munje i gromovi, a jak vjetar da nosi sve pred sobom. Lovćenski izvori i potoci nabujaše i poče jaka bujica vode niz Krstac, toliko jaka kao nikada do tada. Golub se zabrinuo, nije bilo njegove miljenice Dobrane. Izašao je sav u brizi i otišao da je traži. Nevrijeme je bilo sve jače. Da bi se zaštitila od kiše, Dobrana se sklonila ispod jedne grede. Grom udari neposredno blizu nje. Neke od uplašenih ovaca skočiše pravo u bujicu koja je nosila sve pred sobom. Dobrana skoči da iz bujice izvuče jednog ovna i nju jaka bujica odnese. U neposrednoj blizini bila je austrougarska inžinjerska kuća u kojoj su boravili austrougarski vojni inžinjeri koji su istraživali mogućnost da ukrote vode sa Lovćena. Vidješe da bujica nosi mladu đevojku, hitro iskočiše i izvukoše je iz bujice. Dobrana je imala brojne povrede, bila je sva mokra i promrzla, ali ipak živa. Oficiri je ubrzo oživješe pored toplog kamina s vatrom. Dadoše joj toplu preobuku dokle je nevrijeme bijesnilo napolju.

Golub se po nevremenu spuštao Krstačkim klancem. Nakon nekog vremena našao je svoje stado pribijeno uz samu stijenu, ali Dobrane niđe nije bilo. Molio se za nju da bude dobro i da je Bog sačuva. Hitro je u zaletu preskočio jaku bujicu i došao na drugu stranu đe je bila vojna inžinjerska kuća. Vojnici mu pokazaše Dobranu. On, sav srećan da je živa,
ostade tu do pred sumrak, dok nevrijeme nije stalo. Austrougarski vojnici su ispratili njega i Dobranu do samog Knež dola i vratili njihovo stado. Kada se Dobrana oporavila od svega, Golub je, zajedno s austrougarskim vojnicima, u znak zahvalnosti, za desetak dana podigao most od klesanog kamena. Podigao ga je na mjestu đe je najjača bujica i đe se sa opasnije
strane Krstačkog klanca prelazilo na drugu, bezbjedniju stranu. Od kada podigoše most, nije zapamćeno da je neko od bujica stradao, a most simbolično nazvaše Đevojački. On se i dan-danas koristi za prelazak s jedne na drugu stranu. Most danas predstavlja dio kulturnog
blaga koje treba zaštititi od daljeg propadanja.

ZEMLJE ZMAJEVIĆA: Jedno od najstarijih sela Njeguša je Vrba. A jedno od najstarijih bratstava koje je živjelo u dalekoj prošlosti na ovim prostorima bili su Zmajevići. O njima govore i toponimi Zmajuša i Zmajevića krši. Brojno bratstvo Zmajevića vodi porijeklo od porodice prezimena Draktić, koji su prezime dobili po pretku Dragonu. Ime njihovog pretka vodi porijeklo od riječi dragon, što znači zmaj.

Narodno predanje govori da su na području Vrbe prvi doseljenici bili Zmajevići koji su imali velike posjede i živjeli bolje od mnogobrojnih drugih stanovnika plemena Njeguši. Oni su sa sobom donijeli i jednu tajnu koja je dugo čuvana. Bili su izuzetni trgovci, obrazovani, mudri i hrabri. Prve kuće koje su podigli na ovim prostorima, svojom impozantnošću
i masivnom gradnjom, više su ličile na kule i odbrambene nastambe nego na kuće običnih seljaka. Mještanima je to bilo neobično, nijesu razumjeli zašto je to tako. Kad god su bile velike bolesti, ratovi, nemaština, oluje, mećave, nevremena, udari vukova i nebeskih sila, njihovi posjedi bili su zaštićeni od bilo kakve štete i stradanja. Predanje dalje kaže da su
uvijek nad njihovim kućama vijali oblaci, oluje i munje. Mnogobrojni seljani su počeli da govore da oni imaju moći nebeskih sila i plašili su se kontakta s njima. Ostalo je narodno predanje što se desilo jedne kasne noći na samom kraju mjeseca avgusta, kada su vrijedni Njeguši sakupljali svoju ljetinu žanjući pšenicu i raž. Nakon napornog dana, dok je mladi
mjesec izlazio na nebeskom svodu, a u poljima se čuli cvrčci, mještani su ispred svojih starih slamenih kuća umorni osluškivali i posmatrali. Nedugo zatim, iznenada, cvrčci stadoše, sve se umiri, a iznad planina počeše da se skupljaju tmurni oblaci. Sve je ukazivalo na nevrijeme koje samo što se nije sručilo na Njeguško polje. Nad čitavim Njegušima je nebo bilo
tamno, dok je jedino nad selom Vrba, gdje su živjeli Zmajevići, nebo bilo potpuno svijetlo. Od straha, mještani su se brzo zatvorili u svojim kućama, samo bi kroz malena prozorska okna posmatrali što se dešava.

Mnogi od njih, uplašeni, počeli su da se mole Bogu. Strašne munje i oluje parale su nebo. Gromovi su udarali po planinama. Nad selom Vrba kao da je bio dan, smjenjivale su se razne figure, udari gromova, u trenu je bio mrak, dok je u drugom trenu dan. Mještani su, po usmenom predanju, govorili da su tada po prvi put vidjeli drevno mitsko biće – zmaja,
konjanike na nebeskom svodu s kopljima. Ma koliko da su se figure  smjenjivale brzo, sve je to mještanima djelovalo surovo i strašno. Čitavu noć je haralo nevrijeme da bi ujutro, u samu zoru, sve prestalo. Dok su se s krovova slamenih kuća slivale hladne kapi kiše, prvim
zracima sunca obasjani su Njeguši. Dugo su Njeguši pamtili ovaj događaj. Poslije nekog vremena Zmajevići su prosto „nestali“. U XVI vijeku su se nastanili na svojim novim posjedima u Boki Kotorskoj, u gradu Perastu. Kada su njihove kuće propale pod zubom vremena,
mještani su otkrili tajnu. Na unutrašnjim temeljnim kamenima njihovih  kuća pronađene su isklesane figure zmajeva. Znali su Njeguši da su u dugim noćima njihove duše lutale Njeguškim poljem i čuvale sva sela od strašnih nebeskih sila.

Zmaj je postao i glavna figura u porodičnom grbu ove porodice. Andrija Zmajević je postao nadbiskup i nadareni barokni pisac. Matija i Kristofor Krilo Zmajević su bili slavni pomorski kapetani, a pomorstvo im je bilo porodična tradicija. Danas veliki bijeli dvor porodice Zmajević krasi Perast. Pored palate se nalazi porodična crkva Gospe od Rozarija, koja je
i porodična kapela, gdje su sahranjivani neki od članova ove porodice. Zvonik pored porodične crkve je jedini osmougaoni zvonik na Balkanu. Na ostrvu Sveti Đorđe, koje je poznato kao ostrvo mrtvih, u crkvi se nalaze grobovi s porodičnim grbom porodice Zmajević. Iako
nije sigurno ko je iz ove porodice sahranjen na ostrvu, grb je tu da pokaže da su bar neki od članova zauvijek ostali u Perastu, a svakako su bili značajne ličnosti, jer biti sahranjen u crkvi je bila i ostala samo privilegija velikih.

I danas, ponekad, kada vidimo neobične figure na nebeskom svodu nad Bokom Kotorskom, kada su bure i oluje, zagledajmo se jer Zmajevići „u nebeskim borbama“ i dalje štite Boku, Perast i padine Štirovnika i Lovćena.

(Nastaviće se)