Povežite se sa nama

FOKUS

POSLIJE LOKALNIH IZBORA: Svi pobjednici u zemlji bezvlašća

Objavljeno prije

na

Crna Gora bi u postojećem v.d. stanju, uz pandemiju, ukrajinsku krizu i moguću globalnu nestašicu osnovnih životnih namirnica, mogla dočekati jesen. Pa ko preživi

 

Izbore u Ulcinju i Beranama obilježili su –  pobjednici. Svi su zadovoljni, dok se na državnom nivou nastavlja bezvlašće. Skupština ne zasijeda. Vlada se, na telefonskim sjednicama, međusobno preglasava ne mareći za zakonitost odluka i njihove posljedice. Nova parlamentarna većina  tihuje lagano gubeći podršku za svoj projekat.

Minuli lokalni izbori se  najviše i posmatraju u kontekstu aktuelnih pokušaja formiranja nove, manjinske vlade. Iz  Berana je  stigla poruka da su tamošnji glasači ,,nedvosmisleno” pokazali da su većinski protiv formiranja manjinske vlade. Na toj poruci su insistirale Demokrate, koalicija okupljena oko DF-a i predstavnici novoformirane partije (pokreta) okupljeni oko premijera i nekoliko ministara iz njegovog kabineta.

Odgovor je stigao sa juga. Izborni rezultati u Ulcinju pokazuju da su svi za evropsku vladu, poručio je mandatar Dritan Abazović. Previđajući da su Demokrate osvojile zavidan broj glasova (dva mandata), uz značajan rast podrške u odnosu na prethodne izbore.

Značajan deficit DPS-a u Beranama u  odnosu na prethodno prebrojavane glasove tzv. procrnogorskog bloka ukazuje na prazan prostor unutar te opcije koji nijesu  pokušali da iskoriste, recimo, URA i SDP. Prosto, nijesu učestvovali na prošlonedjeljnom glasanju. Tako posmatrano, uz Mila Đukanovića gubitnik je, jednako, i Aleksandar Vučić. Partije koje kod njega dolaze na poklonjenje i po pomoć nijesu prebacile natpolovičnu većinu. Zapravo, da su suverenistički glasovi završili kod nekoga drugog a ne kod DPS-a, DF možda ne bi ni bio u prilici da učestvuje u formiranju budućih vlasti. Pošto se njihovi odnosi sa Demokratama, SNP-om i ministarskom partijom Berane sad teško mogu opisati kao partnerski.

U izbornoj noći iz Berana je stigao glas da će SNP morati da bira između daljeg učešća u lokalnim vlastima i ulaska u manjinsku vladu. Ni tokom kampanje, partije srpske prepoznatljivosti nijesu tajile da im je evetualni neuspjeh SNP-a (Berane je jedno od najtvrđih uporišta te partije) važan skoro koliko i njihov rezultat. Iz DF-a su se istrčali i najavili kako neće ići sa SNP-om na lokalu, ako oni uđu u, ili makar podrže, manjinsku vladu.  Vladimir Joković  ih je podsjetio da je SNP dio vladajuće koalicije u još šest opština, i da bi izostanak saradnje u Beranama mogao dovesti do pada vlasti u Nikšiću, Mojkovcu i Herceg Novom.

Dodatnu snagu SNP-u dao je i dobar (odličan) izborni rezultat u Beranama gdje su, pored svih optužbi za izdaju narodne volje, ostali na sedam odbornika. To ih, uz DPS, čini najjačom partijom u beranskom parlamentu. Kad su se malo ohladili u DF-u su se sjetili da od buduće vlade, dođe li do njenog formiranja, zavisi sudbina njihovih  kadrova koje su rasporedili po dubini, u institucijama i državnim preduzećima.

U ponedjeljak se stalo na loptu. Iz lokalnog DF-a Monitoru su tada kazali da neće žuriti sa formiranjem vlasti u Beranama,. A iz SNP-a da treba sačekati da se slegnu strasti.

Do ponedjeljka biće poznati konačni rezultati i ulcinjskih izbora. DSP će biti u prilici da podvuče crtu. Ostanu li u prilici da, s nekadašnjim koalicionim partnerima, formiraju vlast u Ulcinju u  DPS-u  mogu ponoviti priču o izbornom uspjehu.

I bez toga,  DPS je i na prošlonedjeljnim izborima, kao i ranije u Nikšiću, na Cetinju, u Mojkovcu, Herceg Novom i Petnjici, pokazao kako  može da osvoji respektabilan broj glasova u svakoj lokalnoj sredini. Bez nekadašnje svemoći  sa pozicije državnih vlasti. Rasplet cetinjskih izbora je, više od drugih, pokazao i koliko je sadašnja  pozicija Đukanovićevog DPS-a teška (zasluženo). Ta partija više ni među svojima ne može naći partnere za diobu vlasti. Tako će, u principu, biti dok je Đukanović na čelu te partije.

No stvari se, zahvaljujući i globalnim procesima, mijanjaju. DPS je od kraja prošle godine i bezuslovnog pristanka da podrži svakoga ko će smijeniti Krivokapićevu Vladu, stigao do pozicije u kojoj – sam ili preko svojih političkih satelita – ucjenjuje mandatara. Briga o državi je naravno izgovor. Stvarni cilj Đukanovića i njegove partije jeste da spriječi Abazovićev naum da formira vladu koja bi načela utemeljene podjele na njihove i naše: izdajnike i patriote, Crnogorce i Srbe, istok i zapad… Dok su žive te podjele Đukanović i DPS će vidjeti šansu za sebe i navoditi građane  da zaborave kako su oni, čuvajući vlast, plivali u svakoj od tih voda.

U sličnoj, mada slabijoj, poziciji nalazi se i DF. Oni su, unutar tzv. srpskog bloka, nakon Nikšića i Herceg Novog izgubili i izbore u Beranama. Na Cetinju, u Ulcinju i Petnjici nijesu ni izlazili. Demokrate su u svim tim opštinama popravili svoj raniji rezultat. I pored utiska da je kod partije Alekse Bečića mnogo lakše primijetiti šta neće (DPS) nego šta su politički ciljevi za koje se zalažu.

DF-u na ruku ide naum DPS-a da koliko je god moguće zadrži postojeće podjele. Dok udomljeni funkcioneri DF-a ovih dana pozivaju sljedbenike da ,,ako su u prilici” svojim glasom podrže Vučića na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Srbiji.

Razloga za preispitivanje pozicije imaju i zvaničnici manjinskih partija. Dok u Bošnjačkoj stranci mogu zaključit da su ostali na pozitivnoj nuli, pred liderima albanskih partija je ozbiljan test. Ponovo se prikloniti DPS-u, zanemarujući prethodna iskustva sa tom partijom ali i međusobne netrpeljivosti lidera i glasača dviju albanskih lista iz Ulcinja? Alternativa je  saradnja sa koalicijom okupljenom oko URA-e i, eventualno, Demokratama (koji su u Tuzima dio vladajuće većine). To, opet, kako kažu upućeni, nosi izazove političke i liče prirode.

Mnogo šta će zavisiti od (ne)izvjesnog formiranja manjinske vlade. Tu se, trenutno, koplja lome oko saradnje SNP-a, SD-a i SDP-a. Ukoliko dođe do kompromisa, sljedeća krizna tačka je konačna podjela resora i mjesto predsjednika Skupštine. Onda treba sazvati sjednicu parlamenta. Ako se riješi problem njegovog sazivanja. Abazović je optimista. Sad je sve jasno, rekao je nakon izbora u Ulcinju i Beranama.  Nema, međutim, dokaza – šta bi to moglo biti.

Za, otprilike, dva mjeseca slijedi nova tura lokalnih izbora. Uz Podgoricu, Bar, Bijelo Polje, Pljevlja, tada će se glasati i u Danilovgradu, Kolašinu, Plavu, Plužinama, Rožajama, Žabljaku i Šavniku. DF i Demokrate ponavljaju kako je to pravo vrijeme i za vanredne parlamentarne izbore. Bude li tako, Crna Gora bi u postojećem v.d. stanju, uz pandemiju, ukrajinsku krizu i moguću globalnu nestašicu osnovnih životnih namirnica, mogla dočekati jesen.

 

BERANE: Postizborna matematika

Izbori u Beranama su i formalno završeni, OIK je objavila podatke o broju glasova i osvojenim odborničkim mandatima, pa je moguće uporediti brojke sa prošlonedjeljnih i prethodnih izbora.

U raspodjeli mandata nije se promijenilo ništa u odnosu na podatke koje su tokom izborne večeri objavljivale političke partije: lista Da za Berane i Crnu Goru (DPS-SD-BS-LP) osvojila je devet mandata, SNP sedam, Za budućnost Berana (NSD, DNP, PzP i Radnička partija) šest, Demokrate šest, lista Berane sad četiri, Prava Crna Gora dva i Ujedinjena Crna Gora jedan mandat. DPS sa partnerima ostaje u opoziciji a o učešću SNP-a u budućoj beranskoj vlasti (matematički nijesu potrebni) tek će se vijećati. I to, izgleda, više u Podgorici nego u Beranama.

I osvojeni glasovi pričaju svoju priču. Koalicija Da za Berane i Crnu Goru u kojoj su osim DPS-a, Bošnjačka stranka, Socijaldemokrate i Liberalna partija dobila je 3.798 glasova.

To je skoro 1,5 hiljada glasova manje nego što je lista Odlučno za Crnu Goru – Milo Đukanović osvojila na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. kada su ih podržala 5.275 glasača. U toj računici treba imati u vidu da su 2020. SD i Bošnjačka stranka nastupale samostalno i da su u Beranama imale 613, odnosno 479 glasova.

Na lokalnim izborima 2018. lista Berane pobjeđuje – Milo Đukanović – DPS – SD – BS dobila je 7.871 glas što znači da je za četiri godine koalicija predvođena DPS-om izgubila 4.073 glasa. Više od polovine.

Druga po broju osvojenih glasova je SNP. Njoj je je povjerenje poklonilo 2.821 glasač. Trista glasova manje (2.559 glasova) dobila je Lista Za budućnost Berana koju su činile Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija, Pokret za promjene i Radniča partija. Rezultate ovih partija nije moguće direktno porediti sa prethodnim izborima zato što su na parlamentarnim izborima nastupale zajedno u koaliciji Za budućnost Crne Gore, a na lokalnim 2018. u koaliciji Zdravo Berane.

Lista Za budućnost Crne Gore (koju su činili: DF, SNP, Prava, Ujedinjena CG, Radnička partija, Partija udruženih penzionera i invalida, Jugoslovenska komunistička partija) u Beranama je na parlamentarnim izborima imala 10.024 glasa. Dvije godine ranije lista za Zdravo Berane (SNP, DF, Srpska stranka ,,dr Milovan Živković” i Ujedinjena CG) dobila je 6.473 glasa.

Demokrate predvode listu onih za koje se može konstatovati da su na ovim izborima osvojili više glasova nego ranije, neočekivano mnogo glasova ili su prvi put stali pred birače i zadobili dovoljno povjerenja da uđu u lokalni parlament.

Demokrate su na izborima u Beranama osvojile 2.452 glasa. Ta partija je u ovom gradu na parlamentarnim izborima dobila 1.486 glasova, a na prethodnim lokalnim je imala 1.822. To znači da su sada dobili 966 glasova više nego na parlamentarnim izborima i 630 više nego na prošlim lokalnim.

Lista Berane sad, koju su podržali premijer Zdravko Krivokapić i ministri Milojko Spajić i Jakov Milatović, osvojila je 1.601 glas. Prava Crna Gora u Beranama je dobila 820, a Ujedinjena Crna Gora 688 glasova.

Još malo računa: SNP, lista Za budućnost Berana, Prava i Ujedinjena CG, članice nekadašnje koalicije Za budućnost Crne Gore zajedno su osvojile 6.888 glasova. Ta koalicija je u Beranama 2020. imala 10.024 glasa. To je 3.136 glasova manje. Čak i ako se od toga oduzmu svi glasovi koji su otišli listi Berane sad, i dalje je to 1.535 glasova manje nego prije dvije godine.

Tek će se tražiti odgovor zašto je ovonedjeljna izlaznost u Beranama bila znatno manja nego na prethodnim lokalnim i parlamentarnim izborima. Na glasanje je izašlo samo 64,02 odsto upisanih birača, što se u Beranama računa kao manja izlaznost i što je, snizivši vrijednost census, nekim partijama omogućilo da osvoje toliko mandata ili da uđu u lokalni parlament.

 

ULCINJ: Kome će „novi početak“

Prebrojavanje glasova će se u Ulcinju nastaviti i naredne sedmice, pošto je OIK prihvatila zahtjev koalicija koju su činili URA, Demokratska partija, SD, SDP i Albanska alternative (Za novi početak), da se ponovi glasanje na jednom biračkom mjestu na kojem su utvrđene brojne nepravilnosti.

Kako je na tom biračkom mjestu upisano 772 birača, od kojih je 27. marta glasalo njih 447, postoji mogućnost da taj predizborni savez dođe do 15. mandata, do kojeg im je u nedjelju nedostajalo svega dvadesetak glasova. Uz dva mandata Demokrata, to bi bilo dovoljno za većinu u ulcinjskom parlamentu koji broji 33 odbornika.

Upravo su rezultati sa tog biračkog mjesta posljednji pristigli u nedjelju, kada je već bilo uveliko u toku slavlje koalicije Za novi početak, a njen lider i vicepremijer Dritan Abazović proglasio pobjedu, te nosioca liste Omera Bajraktarija za budućeg gradonačelnika Ulcinja.

No, izvanredan rezultat Albanske koalicije (Demokratske unije Albanaca i Demokratskog saveza u Crnoj Gori) na tom biračkom mjestu, te ukupno na izborima, doveo ih je u fotofinišu do šestog mandata. To  bi uz šest mandata DPS-a i pet Nove demokratske snage Forca, bilo dovoljno za eventualno formiranje nove vlasti.

Portparol DPS-a Miloš Nikolić pohitao je da saopšti kako su ,,prirodni koalicioni partneri DPS-a u Ulcinju DUA-a i Forca”. Lider DUA-e Mehmed Zenka je poručio da je ta partija ,,spremna koliko danas da fromira koaliciju sa Forcom i DPS-om”.

Neformalni razgovori o njihovom eventualnom postizbornom savezu obavljeni su prije izbora, te i dan nakon izbora. Iz Force su, ipak, odbacili kritike Bajraktarija (URA) da su u kampanji ove tri izborne liste sinhronizovano nastupale, te da postoji njihov tajni sporazum.

Nakon što je stranka Genci Nimanbegua (Forca) ostvarila u nedjelju neočekivano loš izborni rezultat, sve su  opcije otvorene. Prije samo godinu dana Forca je napustila lokalnu vlast u Ulcinju, koju je predvodio DPS, nezadovoljna načinom na koji Đukanovićeva partija upravljala opštinom.

Još ako se ima u vidu animozitet velikog dijela birača Force prema DPS-u, a dobrim dijelom i prema DUA, onda na konstituisanje vlasti treba pričekati.

Na to će uticati i ishod pregovora oko formiranja manjinske Vlade. U Ulcinju vjeruju da bi ta vlada morala imati mnogo više razumijevanja i podrške za razvoj njihove opštine. Koja je, uprkos resursima kojima raspolaže, najnerazvijenija na Crnogorskom primorju i ima najnižu prosječnu zaradu u zemlji.

Ako se ne zna ko će biti buduća vlast u Ulcinju, jasno je šta se od nje očekuje. Infrastruktura, prije svega.

,,Bez efikasne lokalne uprave i infrastrukture nema preduslova da se krene u gradnju novih turističkih objekata, posebno na području Velike plaže”, kaže za Monitor Omer Barjaktari. ,,Bivše lokalne vlasti godinama nijesu bile u stanju da, na primjer, sprovedu tender za izradu vodovodne i kanalizacione mreže finansiran sredstvima njemačke KfW banke, kao što su uradile sve druge primorske opštine. I paradoksalno je da mi već plaćamo gotovo milionske godišnje rate na taj kredit od oko 20 miliona eura, koji nije ni iskorišćen.”

Nakon nedjelje moglo bi biti jasnije predstoji li Ulcinju novi početak ili opet iz početka.

Zoran RADULOVIĆ
Mustafa CANKA
Tufik SOFTIĆ 

Komentari

FOKUS

RAZVRTAVANJE CRNOGORSKIH SRBA: Svoji ili Vučićevi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na obilježavanju 150 godina bitke na Fundini predsjednik Skupštine i lider NSD Andrija Mandić je u Kučima formalno obznanio odavno vidljiv razlaz za zvaničnim Beogradom i režimom braće Vučić. Mnogi posmatrači se slažu da su nedavne proslave dvije velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom, osim razlaza NSD-a sa braćom Vučić, obznanile i politički razlaz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) sa centralom u Beogradu. Dok se Mandiću prijeti iz Beograda da će „da plati” za obračun sa Mitropolijom i Joanikijem, Beograd ima više institucionalnih poluga

 

Prošlog petka povodom 150 godina bitke na Fundini predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić je u Kučima formalno obznanio odavno vidljiv razlaz za zvaničnim Beogradom i režimom braće Vučić. „Srpski nacionalni i kulturni identitet nije i ne može biti ekskluzivno pravo jedne države, jednog centra ili jedne političke garniture”, rekao je šef Skupštine. „Niko nema pravo da ovdašnjim Srbima mjeri srpstvo, da ga ovjerava ili poništava… Mi smo slobodan narod i slobodni građani Crne Gore. Ljubav prema svome rodu mjeri se bratskim dogovorom… Sa svakom bratskom adresom ćemo razgovarati bratski, sa ljubavlju i poštovanjem. Ali ćemo odluke o budućnosti Crne Gore donositi ovdje, kao što su se uvijek donosile”, istakao je Mandić.

Svečanosti je prisustvovao i mitropolit crnogorsko primorski Joanikije Mićović. Drugi vladika u Crnoj Gori Metodije Ostojić je bio vidno odsutan iako je Joanikije samo devet dana ranije prisustvovao proslavi 150 godina bitke kod Vučjeg dola u Metodijevoj jurisdikciji Eparhije budimljansko-nikčićke (EBN). Metodiju je na proslavu došao i patrijarh Porfirije Perić. Mnogi posmatrači se slažu da su nedavne proslave dvije velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom, osim razlaza NSD-a sa braćom Vučić, obznanile i politički razlaz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) sa centralom u Beogradu.

Iduće jutro režimski Srpski Telegraf je objavio na naslovnici Prljavi plan – Ruše SPC da bi srušili državu (Srbiju) i Propao prvi udar na crkvu – sledi drugi još žešći. Sve sa slikama Vučića, i njemu lojalnih arhijereja Porfirija, Metodija i Sergija Karanovića (Bihaćko-petrovački). Tekst implicitno poručuje kako crnogorski mitropolit i drugi izdajnici „sa vrlo opasnim namerama” ciljaju na Vučića, koji je za njih preveliki zalogaj, pa zbog toga indirektno pokušavaju rušiti SPC da bi srušili Srbiju. Urednik Telegrafa Borislav Kašanski se istog jutra pojavio u studiju žute vučićevske TV Pink kod Jovane Jeremić zajedno sa, već čuvenim po vulgarnostima, urednikom Politike Vladimirom Vukovićem. Jeremička vidno zabrinuta za svekoliko srpstvo navodi kako je Mandićev govor „udarna tema na društvenim mrežama” i postavlja pitanje da li su to u pitanju „potezi vučeni iz Zagreba” i da li su Srbi u Crnoj Gori postali kolateralna šteta. Na Jeremićkinu konstataciju da je „Vučić nametnuo temu o fragmentaciji srpstva” Vuković je autocenzurno zavriskao „ne, ne, nije Vučić nametnuo” pa su se Jeremićka i Kašanski trenutačno samoispravili sa „Vučić upozorava”.

Na pitanje Jeremićke da li je Mandićev govor „poruka Vučiću” Vuković je potvrdio da jeste „jedna bezobrazna poruka”. Potom je krenuo sa salvom ličnih uvreda na račun Andrije Mandića. Njegovo obraćanje je nazvao „govor ovog naplaćenog Srbina koji ispred sebe ima neke zamlaćene Srbe koji napadaju nas napaćene Srbe”. Mandić je „razbijač svega srpskog u Crnoj Gori” koji je doveo „bulumentu” u Kuče i održao „klasični  zelenaški, komitski govor, kome bi pozavidjeli i Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević”. Onda se obrušio na Mitropoliju rekavši da je „žalosno što tome prisustvuje i daje legitimitet Mitropolija crnogorsko-primorska… ali ona to radi iz nekih svojih razloga koji ce svima biti vrlo jasni širom vaseljene”. Mandić je, po Vukoviću, „kmezo bezobrazni… miš koji se obračunava šrafcigerima… lažov…     idiot… tranja… najgori Srbin, kum Mila Đukanovića, zmija…”. Jeremićka  ushićeno  kliknula: „Ti si karakter”.

Da srbijanska vlast i Patrijaršija odobravaju i podstiču uličarski vokabular potvrdilo se polovinom jula kad je Vukoviću u Patrijaršijskom dvoru uručena medalja Svetog velikomučenika i pobedonosca Georgija prvog stepena. Medalju je uručio Metodije u prisustvu Sinoda (crkvene vlade) i Patrijarha za „pokazanu ljubav prema Svetoj Majci SPC-u… i svedočenje Istine”. Vuković se ranije isticao po omalovažavanju i vrijađanju pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića. Opisivao ga je kao „nebivalu crkvenorušiteljsku diverziju”, separatistu, autonomaša, DPS-ovca, Udbaša, prodavca cetinjskih magli, vlastoljubivog šizofrenika itd. Joanikije je za Vukovića „licemjer” i zajedno s Amfilohijem „produžena ruka Mila Đukanovića i njegovog DPS-a na terenu… i posle UDBE UDBA… za par koferčića sa eurima iz Vlade Crne Gore”.

U MPC-u su razumjeli i davanje medalje i poruku koja im je time poslata od braće Vučić. Nedavno saopštenje MCP-a kojim je kritikovano Vučićevo tumačenje litija i miješanje u crkvene poslove nije preneseno na portalu SPC-a. Saopštenje Metodijeve eparhije kojim se veliča Vučić preneseno  je integralno. Vučić lično se u audio-snimku koji je nedavno objavila kosovska RTV Dukadjini vulgarno izražavao o kosovskom episkopu Teodosiju i igumanu Savi Janjiću i svima koje on smatra izdajnicima. Njegovi tabloidi su o Amfilohiju dok je bio živ objavili veliki broj pljuvačkih tekstova.

Dok se Mandiću prijeti iz Beograda da će „da plati” i da će „cijena ovoga što radi biti veoma skupa”, za obračun sa Mitropolijom i Joanikijem Beograd ima više institucionalnih poluga. Još prije smjene episkopa žičkog Justina (de facto zbog podrške srpskim studentima) u maju ove godine na arhijerejskom saboru na osnovu nikad dokazanih optužbi, uveliko se licitiralo u državnim i crkvenim krugovima kako se riješiti neposlušnog Joanikija. Jedna varijanta je bila suspenzija i smjena Joanikija na osnovu izmišljenih optužbi kao kod Justina. Druga varijanta je novo sakaćenje MCP-a i formiranje Eparhije bokokotorske koja bi obuhvatala i primorje sve do Bara. Time bi srbijanska Prva familija i njeno okruženje došli u posjed velike imovine ogromne vrijednosti uz morsku obalu. Navodno ova ideja ima sve veći broj pristalica biznis krugova bliskih braći Vučić zbog valorizacije krupnog plijena, pogotovo u Buljarici i Kotorskom zalivu.

Temeljni ugovor (TU) koji su 3. avgusta 2022. godine potpisali tadašnji premijer Dritan Abazović i patrijarh Porfirije, vrhu SPC-a (a i time i sekularnoj vlasti) su date odriješene ruke da radi šta god hoće u Crnoj Gori a da se zauzvrat SPC nije maltene ni na ništa obavezala. Član 6 TU-a izričito navodi da „Аrhijerejski Sabоr SPC-a je kaо najviša crkvena vlast isključivо nadležan za izbоr, hirоtоniju i pоstavljenje arhijereja u eparhijama u Crnоj Gоri, kaо i za оsnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pravоm i Ustavоm SPC”. Dalje se navodi da „nadležne crkvene vlasti imaju pravо da u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pоretkоm i оdgоvarajućim crkvenim prоpisima dоnоse оdluke … bez ikakvоg uplitanja državne vlasti”. Beograd može ukinuti i MCP.

Šta god da je u pozadini ovakve odluke Abazovića i njegovog ministra pravde Marka Kovača (iz SNP-a, koga je kasnije Vučić odlikovao) – neznanje ili nešto mnogo gore – sada može doći na naplatu.

TU je priznao i nepostojeći kontinuitet SPC-a u Crnoj Gori od 1219. godine i Svetog Save. SPC kao nezavisna i kanonska crkva datira tek od 1920.  Stvaranju SPC-a je prethodilo stvaranje Jugoslavije, što je bio osnov za stvaranje SPC-a jer po drevnim hrišćanskim kanonima granice eparhija i crkvi moraju pratiti državne granice. Kada je ukidana crnogorska pravoslavna mitropolija opravdanje je bilo da je stvorena nova država. Međutim, kada se raspala Jugoslavija, zvanični Beograd i njemu podređena Patrijaršija su prestali primjenjivati drevno kanonsko pravo i zadržali jurisdikcije u novostvorenim državama kao politički oportune, osim nedavno u Makedoniji. Dok bi se moglo razumjeti što nije došlo do stvaranja hrvatske, kosovske i bosanske pravoslavne crkve jer su pravoslavci u tim državama manjina, u Crnoj Gori je, kao i Makedonji, pravoslavno stanovništvo većinsko.

Srbija je još po aneksiji Crne Gore 1918, izuzela dio Bijelog Polja i Pljevalja od crnogorske Mitropolije i dala te teritorije drugim eparhijama. Kada je nakon rata 1999. postalo izvjesno da se Crna Gora kreće ka samostalnosti, srpska vlast i Patrijaršija su odlučile pocijepati MCP i na većem dijelu njene teritorije formirati (ili kako su tada rekli „obnoviti”) Eparhiju nikšićko-budimljansku koja je pokrivala 10 opština i 52 odsto teritorije Crne Gore. Tadašnji premijer bio je prozapadni i reformski Zoran Đinđić, koji se nije odrekao velikosrpskih pretenzija. Đinđić i tadašnji Sinod su odluku ozvaničili u maju 2001. Amfilohije je jedini otpor pružio planovima da MCP-u da otmu Manastir Ostrog kao glavni izvor prihoda. Uspio je izdejstvovati i da prvi episkop EBN-a bude njegov tadašnji vikarni episkop Joanikije. Kasnije su od Mitropolije otrgnuti i Igalo i Sutorina i dati Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji tako da je Crna Gora državnu samostalnost dočekala eklesijalno rascjepkana voljom Beograda. Amfilohijev Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori je njegovom smrću ukinut.

Nezvanično Monitor saznaje da su predstavnici crnogorske vlasti održali nekoliko sastanaka sa MCP i da postoji konzensus da se ne dozvoli Vučiću i njegovim službama i Sinodu da radi što i kako hoće. Ukoliko bi Beograd suspendovao Joanikija postoji opcija da se Crna Gora obrati Vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju za pomoć i intervenciju. Navodno Beogradu ne odgovara internacionalizacija crkvenog pitanja.

Po nedavnoj reakciji premijera Milojka Spajića, Mandića i Demokrata, reklo bi se da zvanična Crna Gora više neće ćutati na pomame iz Beograda. Vidjećemo.

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORFIRIJE U NAŠEM SOKAKU: Srpstvo svuda i uvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Obilježavanje 150. godišnjice bitke na Vučjem dolu poslužilo je, pod komandom Porfirija Perića, za još jedan atak na Crnu Goru, Crnogorce i sve one koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost ne vide u srpskom svetu

 

 

Sto pedeseta godišnjica bitke na Vučjem dolu (28. jul 1876) dala je povoda za ponovnu demonstraciju velikosprskog hegemonizma. Očekivano, na čelu parade našali su se Srpska pravoslavna crkva i njen Patrijarh Porfirije Parić. Dok su se civilni promoteri projekta srpskog sveta, sa funkcijama i bez njih, trudili da pomognu, kako i koliko umiju.

A sve ne bi li, svi oni skupa, sačuvali plamen projekta velike Srbije i sprali gorak ukus poraza nakon 21. maja i 13. jula, odnosno, proslava Dana nezavisnosti i Dana državnosti Crne Gore. Tokom kojih su mnogoborojni građani pokazali privrženost svojoj zemlji i sposobnost da prepoznaju i razdvoje laž i istinu, mržnju od ljubavi. Svrstavajući se na stranu koja nudi zajedničku, evropsku budućnost građanima, bez obzira na njihove nacionalne i vjerske razlike, te politička ili bilo koja druga opredjeljenja.

Obilježavanje jubilarne godišnjice bitke počelo je saopštenjem SPC prema kome je „pobjeda na Vučjem dolu u istoriji srpskog naroda ostala zapisana zlatnim slovima kao jedan od najsvetlijih primjera zajedništva i odanosti…”.

Predsjednik Jakov Milatović je na Vučji do došao sa bitno drugačijim porukama.  „Danas odajemo počast junacima koji su prije 150 godina izvojevali jednu od najvećih pobjeda u crnogorskoj istoriji”, poručio je dok je, u društvu ministra odbrane Dragana Krapovića, polagao vijenac na spomen obilježju nekadašnjeg poprišta. Predsjednik je podsjetio kako je ta pobjeda snažno odjeknula Evropom i učvrstila put Crne Gore ka međunarodnom priznanju. Milatović je poručio da nasljeđe junaka sa Vučjeg dola obavezuje današnje generacije da Crnu Goru čuvaju u slozi, odgovorno je uređuju i vode putem razvoja i evropske budućnosti.

Onda je krenula druga vrsta interpretacija istog događaja od prije 150 godina. U kojoj, izgledalo je, Vučji do sa svojim junacima i žrtvama, suštinski nevažan ukoliko se ne može dovesti u poželjan ideološki koncept retuširane prošlosti i svesrpske budućnosti.

Počelo je, odmah po dolasku Porfirija i svite u Crnu Goru. „Mi pokazujemo i potvrđujemo da prevazilazimo svaku vrstu podjela, svaku granicu i datu biološku, ali i onu koja je stvorena našom pogrešnom voljom i našim pogrešnim izborima”, nije izdržao Porfirije Perić da građanima Crne Gore još jednom ne zamjeri za odluku da, nakon raspada SFR Jugoslavije, svoju sudbinu preuzmu u vlastite ruke.

To je bio uvod. „Povodom godišnjice slavne Bitke, njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je danas, na praznik Svetog Atinogena, Svetom liturgijom u hramu posvećenom tom sveštenomučeniku i velikom ugodniku Božjem na mjestu gdje su prije tačno 150 godina srpski junaci izvojevali veliku pobjedu nad mnogobrojnijom turskom vojskom”, otkriva provučićesvski portal borba.me svima koji su do skora vjerovali kako su se na Vučjem dolu sukobile snage Otomanskog carstva sa vojskom Knjaževine Crne Gore, potpomognutom ustaničkim odredima iz Hercegovine. A prema brojnim istorijskim izvorima, i dobrovoljcima iz Boke Kotorske, Dalmacije, Rusije, Italije…

Porfirije Perić ide još dalje od borba.me, pa veli kako je svih, otprilike, 14.000 boraca sa pobjedničke strane, nosilo isto ime. Rastko Nemanjić. Pošto su, eto, svi bili Srbi.

„I pravoslavni Srbin u Americi, i pravoslavni Srbin bilo gdje u Evropi, i bilo gdje da se nalazi, svuda ima jedno te isto ime i prezime. Označen krstom Hristovim i znakom Njegovim, ime i prezime svakoga od nas jeste Sveti Sava, jeste Rastko Nemanjić”, besjedio je svoju istinu čovjek nedavno, u Sloveniji, drugostepeno osuđen zbog kažnjavanja podređenog sveštenika koji je odbio naređenje da lažno svjedoči u finansijskom sporu.

Ono što je započeo srdeći se zbog postojanja Crne Gore, Porfirije Perić je završio još jednom negirajući crnogorsku naciju. „Na tom mjestu našli su se, rame uz rame, Srbi iz različitih plemena i bratstava – Crnogorci, Brđani i Hercegovci, djeca iste svetosavske vjere i nasljednici svetolazarevskog predanja…”.

Svašta basta promoterima srpskog sveta. Pa i to da jedan narod i državu (pre)poznate, pored ostalog, po viševjekovnoj plemenskoj organizaciji društvenog života, svedu na – komšijsko pleme. To nije neznanje, već svjesno nasilje nad činjenicama, Vučićevog ministra velikosrpskih poslova u svešteničkoj odori. Koji, za negiranje crnogorskog identitea koristi istorijske momente koji su nepobitan dokaz crnogorske osobitosti i samostalnosti.

Na čitaocu/slušaocu je da se opredijeli: da li je na Vučjem dolu 1876. Vojska Knjaževine Crne Gore, zahvaljujući svojoj hrabrosti i vojnoj strategiji tadašnjeg knjaza a budućeg kralja Nikole Petrovića, izvojevala jednu od najvećih ratnih pobjeda, ili su Svetosavci vodili vjerski rat protiv demonskih sila, sveteći Kosovski boj. I najavljujući poraz DPS na izborima 2020. godine.

S Porfirijem glas je udvojio istoričar dr Aleksandar Stamatović, profesor Univerziteta Crne Gore. „Bitka na Vučjem dolu nije bila samo jedna od najvećih pobjeda nad Osmanskim carstvom, već bitka srpskog integralizma, u kojoj su Crnogorci, Hercegovci i Brđani nastupali kao dijelovi jednog naroda i jedne vojske”, poručio je Stamatović a prenijela beogradska Politika sa akademije pred hramom u Nikšiću.

„Boj na Vučjem dolu bio je nesumnjivo osveta Kosova”, nastavio je Stamatović uz simboličan poziv Jovici Zirojeviću, alaj-barjaktaru hercegovačkih ustanika u vrijeme bitke na Vučjem dolu, da vidi kako se i koliko u savremenoj Crnoj Gori „radi i priča protiv Srbije i protiv svega onoga što je srpsko”. Za kraj svog izlaganja, on se obratio prisutnim Hercegovcima koji su došli na svečanost, poručujući im da u Nikšiću nijesu došli ni na tuđu zemlju ni u susjedstvo. „Potomci vučedolskih ratnika, ovo je zemlja hercega Šćepana do manastira Ostroga. Ovo nije zemlja Dukljanija”. Povodom iznijetih tvrdnji nijesu se oglašavali sa Univerziteta Crne Gore. Ni iz Tužilaštva.

Samo je Opština Nikšić, u reagovanju upućenom Politici, precizirala: “Institucionalno, Opština Nikšić je u potpunosti stajala uz Eparhiju i bila joj na usluzi u pripremi samog događaja, a predstavnici Opštine su apsolutno poštovali protokol organizatora, ne tražeći bilo kakve izmjene. Jedino što smo tražili jeste da protokol dobijemo unaprijed. S tim u vezi, moramo naglasiti da je jedini segment koji se nije nalazio u protokolu (čiju smo konačnu verziju dobili sat vremena prije početka) bio govor profesora Aleksandra Stamatovića.”

Tezu po kojoj je bitka na Vučjem dolu bila početak borbe protiv Mila Đukanovića i njegovog DPS-a elaborirao je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

„I 2020. godine srpski narod u Crnoj Gori i vjernici Srpske pravoslavne crkve imali su preobraženi Vučji do koji je bio duhovnog tipa i gdje smo opet odnijeli veličanstvenu pobjedu“, kazao je Kovačević naglašavajući kako prisustvo patrijarha SPC Porfirija pokazuje kako „naš narod još uvijek stoji pod istom kapom“.

Priču je zaokružio Milorad Dodik, nekadašnji predsjednik BiH entiteta Republike Srpske. Svojatajući i on Vučedolsku bitku kao dio istorije srpskog naroda, Dodik je ceremoniji dao jasan politički kontekst: „Mi smo se uporno borili za našu slobodu i danas se borimo za našu nezavisnost. Mi smo jedan nacionalni duhovni prostor i ne može niko to oteti. Želimo da se integrišemo što je moguće više…“

Sve to je davna, prepoznata i i, očigledno, nezavršena priča. Zlokobna i opasna.

„Onda kad više ne može da osvaja teritorije, velikodržavni projekat osvaja sjećanje. Kad ostane bez tenkova, oblači mantiju. Kada izgubi ratove, seli se u hramove, akademije, školske programe, spomenike i državne institucije”, piše režiser Danilo Marunović. „Nekada kiklopski i destruktivan, velikosrpski projekat danas jeste vojno i politički poražen. Ali nije ideološki razoružan. Njegovi posljednji trzaji zato nijesu bezopasni. Naprotiv, poražene ideologije često postaju najagresivnije upravo onda kada pokušavaju da izbjegnu konačno suočavanje sa posljedicama svojih djela.”

Red je tu još nešto primijetiti. Za razliku od svog partijskog sljedbenika Marka Kovačevića, Andrija Mandić je izbjegao mogućnost da uzme direktno učešće u ovom talasu posrbljavanja istorije Crne Gore. Doduše, Kovačević je imao obavezu više, pošto je nikšićki ogranak NSD neki dan odbio da se izjašnjava o putujućoj inicijativi Milana Kneževića za otpriznavanje Kosova.

To se nekima nije dopalo. Naprotiv, ojačalo je sumnje da Mandić i njegova partija imaju rezervni plan, koji ne podrazumijeva da će na svaki mig vlasti iz Beograda destabilizovati Crnu Goru. To je u srpskom svetu ravno najvećoj izdaji.

Milan Knežević je svoju bitku nastavio u parlamentu. U fokusu njegovog gnjeva su – susjedi. „Dogovorili smo se sa Hrvatima oko broda Jadran. Naravno, niko od vas to ne zna ali znate da sam bio predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu i da imam vrlo pouzdane informacije. A te su informacije od ove suprotne strane, susjedne, koja mi ne dozvoljava da uđem. Dogovor je sledeći: mi Hrvatima vraćamo brod Jadran. Brod Jadran će ploviti pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo mi da ga koristimo kao trenažni brod. Ne znam šta to znači, možda će da nam ga pozajmljuju da švercujemo drogu, ali onda da promijenimo zastavu da ne napravimo problem Hrvatima“, naveo je Knežević. Uz konstataciju: “Suštinski, Crna Gora postaje protektorat Hrvatske”.

Iz Vlade su demantovali Kneževićeve tvrdnje o dogovoru u vezi broda Jadran. No sve veći politički rascjep u nekadašnjem DF-u teško je prikirti. I ovog puta linija razdvajanja je pitanje šta je kome bliže: Crna Gora ili Porfirijev i Vučićev svesrpski svet. Zato ovonedjeljni politički performansi između Nikšića i Bileće ima i jasan ovovremeni politički kontekst. U međusobnom razračunavanju Mandiću i Kneževiću trebaće saveznici. Ko će ih gdje tražiti (naći), moglo bi odrediti i konačan ishod. A nije svejedno.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PADAJU OPTUŽNICE: Prekrupne ribe za nereformisano pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kadrovi starog režima,  veting kog nema, i dalje politički kontrolisano pravosuđe, i bezbjednosni sektor, samo su neki od razloga zbog kojih pola decenije nakon pada DPS, a tik na ulazu u Evropu, Crna Gora i dalje kuburi sa vladavinom prava i nedostatkom elementarnog povjerenja u institucije i pravosuđe. Ne čudi otuda što svi ćute dok optužnice u predmetima koji su trebali da pokažu da se stvari mijenjaju, padaju jedna za drugom

 

 

Serija oslobađajućih, mahom pravosnažnh presuda u procesima protiv tzv. krupnih riba prošla je uz gromko ćutanje vlasti. Otćutala ih je i opozicija. Pa i javnost.

Višegodišnja predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, protiv koje se vodi više procesa pred crnogorskim sudstvom, pravosnažno je krajem prošle sedmice oslobođena u jednom od njih. Radi se o procesu u kom je Specijalno državno tužilaštvo (SDT)  tereti da je zloupotrijebila službeni položaj i spriječila suspenziju nekadašnjeg sudije u Rožajama Milosava Zekića, kada se protiv njega vodio krivični postupak.

Medenica je u tom slučaju prvostepeno osuđena  4. novembra 2024, na šest mjeseci zatvora. Sada je Apelacioni sud Crne Gore preinačio tu odluku i izrekao Medenici oslobađajuću presudu.

Kako je saopšteno, Apelacioni sud je uvažio žalbu odbrane Vesne Medenice i preinačio presudu Višeg suda, jer, po njihovim nalazima,  nije dokazano da je izvršila krivično djelo za koje je optužena. “Ovaj sud je zaključio da tokom postupka nije na nesumnjiv način dokazano da je okrivljena prekoračila granice svojih službenih ovlašćenja, niti da je propustila izvršenje službene dužnosti čije je preduzimanje bilo propisano zakonom i koje bi se nalazilo u okviru njenih ovlašćenja kao predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore”, navodi se u saopštenju tog suda.

Medji su objavili da je bivša predsjednica Vrhovnog suda sa suzama u očima slušala presudu. “Srećna sam što ima još sudija koji nijesu na prodaju”, kazala je Medenica nakon što je sudija Apelacionog suda Predrag Tabaš saopštio zbog čega ju je tročlano vijeće oslobodilo krivice preinačivši presudu sutkinje Višeg suda u Podgorici Sonje Keković koja je bivšu šeficu pravosuđa, u dva navrata, osudila na šestomjesečni zatvor.

Medenica je decenijama bila na čelnim pozicijama u politički kontrolisanom pravosuđu, u vrijeme Đukanovićevog režima. Njene prepiske sa nekim od sudija koje su dospjele u javnost, samo su djelići slagalice o tome kolika je bila njena moć u to vrijeme. I koliko je sudija “bilo na prodaju”.  No,  pravosuđe, pet godina nakon pada DPS, to nije uspjelo i da dokaže.

U druga dva procesa koji se vode protiv Medenice, osuđena je tek prvostepeno. Pošto procesi još njesu stigli do institucionalnog kraja, obrti su takođe mogući.  Krajem prošle  godine, 2. decembra, Medenica je osuđena na godinu i devet mjeseci zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja. Viši sud je proglasio krivom jer je kao predsjednica Vrhovnog suda uticala na sutkinju Privrednog suda Milicu Vlahović Milosavljević da donese odluku u predmetu u korist njenog kuma Rada Arsića, a na štetu jedne ruske kompanije. Cilj, tvrdi tužilaštvo, je bio da se spriječi naplata 400.000 eura potraživanja ruske kompanije od Arsića.

Osim Medenice, i sutkinja Vlahović Milosavljević je osuđena za zloupotrebu položaja na šest mjeseci zatvora. Iz SDT su tada saopštili  da su zadovoljni presudom, ali ne i visinom kazne.

U trećem, javno najeksponiranijem slučaju, Medenica je osuđena u januaru ove godine na 10 godina zatvora, kao i njen sin Miloš, koji je u bjekstvu. Osuđena je zbog nezakonitog uticaja, primanja mita i uticanja na sudske odluke, dok je oslobođena optužbi za stvaranje kriminalne organizacije. protivzakoniti uticaj, neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

Njen sin Miloš, označen kao šef kriminalne grupe, je na dan iziricanja osuđujuće presude uspio da pobjegne nadležnima. Zbog njegovog bjekstva niko nije odgovarao. Kako god, od kada je u bjekstvu, on ili njegova virtuelna verzija, redovno objavljuje teško provjerljive i osjetljive podatke putem društvenih mreža , u kojima  mahom kompromituje predstavnike bezbjednosnog sektora u Crnoj Gori i ovdašnje vlasti. Te objave, kao i njegov bijeg,  otvaraju ozbiljna pitanja o tome ko stoji iza trenutno najpoznatijeg domaćeg bjegunca, i šta su im stvarne namjere. Vlast na ta pitanja nema odgovor.

Ustavni sud Crne Gore odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu Vesne Medenice na rješenja o određivanju pritvora nakon osuđujuće presude, a kao jedan od razloga sudovi su naveli upravo to što je njen sin u bjekstvu, te da postoji realna mogućnost da joj pruži pomoć u skrivanju. Otkako je pokrenut proces protiv Medenice i njenog sina, koji je godinama tapkao u mjestu, dio stručne javnosti je upozoravao da bi epilog mogao biti upravo bjeksto Miloša Medenice.

Bivša predsjednica Vrhovnog suda nije jedina koja je pravosnažno oslobođenja protekle sedmice. Apelacioni sud je imao posla. Potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom je biznismen Duško Knežević oslobođen optužbe da je, zajedno sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

“Apelacioni sud Crne Gore je odbio kao neosnovane žalbe Specijalnog državnog tužilaštva i punomoćnika oštećenog privrednog društva ‘Aerodromi Crne Gore’ AD Podgorica i potvrdio presudu Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici, kojom su optuženi Duško Knežević, Marko Nikolić, Dijana Zečević i optuženo pravno lice Atlas banka AD Podgorica u stečaju oslobođeni od optužbe”, saopšteno je iz tog suda.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni bivši specijalni tužilac Milivoje  Katnić. Novo rukovodstvo SDT ostalo je, međutim,  pri tim optužbama.

Knežević nije oslobođen samo u slučaju Aeroromi. On je , skupa sa  bivšim gradonačelnikom Podgorice Slavoljubom Stijepovićem i ostalim optuženima u slučaju Koverta, proljetos oslobođen krivice u ponovljenom postupku.  Apelacioni sud je početkom marta ukinuo prvostepenu oslobađajuću presudu u tom slučaju i predmet vratio Višem sudu.

Takva presuda, saopštio je sudija Nenad  Vujanović koji ju je donio, ne dovodi u pitanje događaje za koje je sveukupna javnost saznala nakon što je Knežević, u januaru 2019, objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću uoči izbora 2016, predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Problematična je u stvari bila interpretacija tog događaja od strane Katnićevog SDT, jer je u aferi koverta njegovo tužilaštvo “prepoznalo” krivična djela koja nije moglo okazati, ili nijesu počinjena, na šta je dio stručne javnosti od početka ukazivao. Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović,  ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. I –  pala.

Oslobađajuću presudu  je ovih dana ubilježio i crnogorski kontroverzni biznsmen Veselin Barović. Ni to nije posebno iznenađenje. Osnovni sud u Podgorici oslobodio je Barovića optužbe da je  izvršio krivično djelo nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija.

Barović je uhapšen u februaru ove godine, u seriji hapšenja koja su uslijedila nakon bjekstva Miloša Medenice, a koja su tumačena upravo kao reakcija bezbjednosnog sektora na skandal sa bjekstvom sina Vesne Medenice. Tada su pretreseni brojni objekati u  Barovićevom vlasništvu u više gradova, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je tokom te akcije saopštio: “Ovo lice se sumnjiči za vršenje određenih krivičnih djela iz oblasti ekonomskog kriminaliteta. Znamo da se radi o licu koje je dugi niz godina jedan od najbližih intimusa Mila Đukanovića, ključnog i odgovornog za ovakvo zatečeno stanje”.

Nakon hapšenja Barovića izdato je i saopštenje Uprave policije: “Službenici Sektora za borbu protiv kriminala – Odsjeka za borbu protiv korupcije, ekonomskog kriminala, sprovođenja finansijskih istraga i suzbijanja ekološkog kriminala su u koordinaciji sa Osnovnim državnim tužilaštvom u Podgorici, a uz podršku Poreske uprave Crne Gore, nakon sprovedenih sveobuhvatnih ciljanih aktivnosti procesuirali V.B zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo utaja poreza i doprinosa”.

Od ekonomskog kriminaliteta Barovića –  ništa. Osnovno državno tužilaštvo podnijelo je optužni predlog zbog toga što Barović navodno nedozvoljeno posjeduje oružje. Ispostavilo se ove sedmice – i od toga ništa.

Nereformisano pravosuđe, kadrovi starog režima još moćni u sistemu, veting kojeg nema, politički kontrolisano pravosuđe, i bezbjednosni sektor, samo su neki od razloga zbog kojih pola decenije nakon pada DPS, a tik na ulazu u Evropu, Crna Gora i dalje kuburi sa vladavinom prava i nedostatkom elementarnog povjerenja u institucije i pravosuđe.

Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo