Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju
Jedan stav postaje istina kada više nismo sposobni da vidimo koliko je pogrešan! Na primjer, tvrdnja da je ropstvo sudbina a sloboda izbor. Gotovo da nema naroda koji u svojim temeljima nema mit o ropstvu u koje je zapao voljom sudbine i iz kog se oslobodio sopstvenom snagom. Istorija čovječanstva je prikazana kao istorija oslobađanja iz kandži robovanja slijepim zakonima prirode. Filozofija istorije civilizacije je povijest oslobađanja iz stanja opšteg ropstva u kom je samo vladar slobodan, do imaginarnog društva u kom su svi slobodni. Istorija nauke je saga o oslobađanju čovjeka iz ropstva neznanja do prosvijetljenog Razuma. Savremene žene su slobodni potomci majki koje su čamile u vjekovnom ropstvu muškarcima. Savremeni muškarci su slobodni potomci očeva koji su bili u vjekovnom ropstvu šačice vladara – nekad muškaraca, nekad bome i žena!
Šablon koji ropstvo prikazuje kao zlu sudbinu, a slobodu kao podvig postao je generalni okvir autopercepcije čovjeka na svim nivoima. Ropstvo je dobilo najviši rang na ljestvici nužnih i dovoljnih uslova ljudskog postojanja. Narodi grčevito brane svoje pravo na robovanje, odnosno na period istorije koji su proveli u ropstvu. Samo im ne dirajte u njihovo ropstvo! Nije važno što nisu nikada bili robovi: važno je da oni ne bi mogli vidjeti sebe kao herojske narode, bez priče o tome da su bili porobljeni! Ako treba izmisliće svoje ropstvo, da bi dokazali svoj heroizam!
Nije poenta što smo slobodni, poenta je da smo smi mi slobodni! Zato nam je potreban mit o ropstvu. Orao je slobodan, ali šta mu vrijedi kad se nije izborio za nju? Niti je nešto žrtvovao za tu slobodu, niti se iz nekakvog ropstva oslobodio, nego se prosto slobodan ispilio iz jajeta?!
Tako je s nama ljudima. Oduvijek i svugdje. U svim našim pričama, mi moramo biti glavni junaci. Sve ćemo preokrenuti samo da mi budemo glavni ne samo u svojim nego u svim pričama. U krajnoj liniji drugih priča i nema: sve naše priče su priče o nama. Šta vrijedi bićima koja su slobodnija od nas kad nikada nisu bili u ropstvu kog su se svojim herojstvom oslobodili!?
Sasvim smo zaboravili da je ropstvo često izbor! I ne samo često, nego mnogo češće nego sudbina! Biramo ropstvo, ko još bira slobodu? Čije ropstvo nije izabrano ropstvo? Milijarde ljudi u svijetu čiji život prolazi u robovanju rutini dnevnih obaveza kojima su se dobrovoljno potčinili, jer od toga zavisi parče hljeba, njihovo i njihove djece, zar to nije izabrano ropstvo!? Medijski pretvoreno u priču o slobodi i pravima darovanim upravo od onih koji ih drže u izabranom ropstvu!?
Ko bi ih krivio za takav izbor? Zar princip svakog izbora nije: manje zlo umjesto većeg; veće dobro umjesto manjeg!? Algoritam ropstva i slobode je vrlo jednostavan.
Ropstvo je lako. Sloboda je teška.
Ako je život ono što nam se dešava svakog dana, onda je slobodan onaj koji raspolaže svakim danom svog života. Životinje koje obezbjeđuju same sebi smještaj i hranu, nisu divlje, nego su slobodne. Životinje kojima to obezbjeđuju ljudi, nisu pitome, nego su u ropstvu. Svi ljudi koji rade za platu, u ropstvu su.
Ropstvo je sigurnost, sloboda je neizvjesnost.
Priča o herojskom izlasku iz ropstva u slobodu dobija svoju neiscrpnu energiju iz naše potrebe da opravdamo svoje ostajanje u ropstvu. I još ga proglasiti za slobodu. Ta potreba nije posljedica nekakve dvoličnosti, čak ni slabosti karaktera. To je prirodni poriv da se ostane u što manjem zlu i što većem dobru bez hipoteke moralnih dilema koje iz takvog izbora proizilaze. To je generalno pravilo kom se, manje-više, svi povinuju, što bi se reklo: Cosi fan tutti – Tako rade svi! – u aluziji na operu Amadeusa Mocarta: Cosi fan tutte – Tako rade sve (žene). Mocartov naslov je dijagnostički precizan: opšte prihvatanje ovog generalnog pravila desilo se zahvaljujući ženama. Poštovanje generalnog principa svakog izbora: da se teži prijatnom i izbjegava neprijatno, u savremenoj civilizaciji je sinonim pohlepe za materijalnim dobrima promovisanom u jedinu vrlinu a njihovo sticanje u jedini cilj vrijedan da nam zatreperi duša i da nam jače zakuca srce.
Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju. Ropstvo je postalo banalna stvarnost ovog svijeta a slobodu jedva da još pamti poneki živ čovjek, ako ga sjećanje nije izdalo.
Ferid MUHIĆ