Povežite se sa nama

DUHANKESA

Izbrisani ljudi

Objavljeno prije

na

Zar samo osramoćen još može biti živ? Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

 

Kada u neku državu uvezu simentalske krave,  sanske koze, arapske konje,  šarplanince,  angorske mačke, svugdje i uvijek svi ostaju to što jesu bez obzira u kojoj zemlji pasu, brste,  galopiraju, laju,  mjauču. Kada se LJUDI, pripadnici različitih naroda dosele u drugu državu, izbriše se ono što jesu a oni postaju statistička varijabla, fluktuirajuća političko-teritorijalna odrednica  koja se mijenja sa promjenom države u kojoj žive. O tome šta su, niko ih i ne pita. Ono su što im kaže država da jesu.

Naravno, država  ne bi toliko truda uložila u obezličavanje ljudi kad u tome ne bi vidjela veliku korist za sebe Ako bi im priznala da su pripadnici svog naroda, eto problema: svi oni bi vagali i odmjeravali svaku odluku države kroz prizmu efekta koji ta odluka ima za njihov narod. Iz perspektive države, to je krajnje ružna navika koja se svim sredstvima mora suzbiti. Pedagošku lekciju odvikavanja masovnih razmjera,  očitale su svojim građanima države učesnice u  Prvom svjetskom ratu da bi suzbile pacifistički pokret bratimljenja ljudi zaraćenih strana, podsjetivši ih autoritetot prijekog suda da su u takvim situacijama građani vlasnuštvo svojih država, te  da su bez države niko i ništa, ljudi bez svojstava,  puke utvare koje obitavaju samo na stranicama monumentalnog romana Roberta Muzila: Ljudi bez svojstava!

Tako su autentični pripadnici mnogih naroda postali puka valuta – anonimno sredstvo za plaćanje nenamirenih dugova među državama, vrsta novca,  univerzalni ekivalent čija vrijednost raste i pada u situaciji u kojoj ratovi postaju zbivanja čiji se efekti odražavaju na  tržište ljudi-novca a  migracije cijelih naroda kontrolišu se kao kretanje svojevrsne kriptovalute.

Iz dana u dan, narodi postaju bezimeni vazali velikog političkog, vojnog, ekonomskog, kulturnog i duhovnog pakta, koji svakome posebno određuje šta će i kada će raditi, koliko će novaca godišnje dobijati, na šta će ih trošiti, kada će živjeti a kada ginuti, koga će voliti a koga mrziti, čemu će težiti na javi, od čega će strijepiti u snu.

,,Kamen na kamenu; gdje li nestade čovjek?” Gotovo je s čovjekom. Dugo mu je trebalo ali najzad smo dočekali da nestane! Pojedinac je postojao dok je bila moguća tragedija, kao i obratno. Antička tragedija je tragedija pojedinca ali i njegova najveća potvrda! Hamartia, neumoljiva sudbina, upravljala je njegovim postupcima ali u njega samog nije dirala! I kralj Edip i Fedra bili su najviše svoji, u trenutku najdublje tragedije. Bilo je to vrijeme kada je svaki čovjek imao svoju sudbinu! – može li se biti više čovjek?

Za Hegela i Karlajla, samo su još veliki ljudi bili pojedinci! Za njih, istorija je djelo takvih  pojedinaca, vođa: svijet je melanholična ali uzvišena  aleja velikana! Bijeli supremacionisti proglasili su svoju rasu za tvorca istorije, da bi izbor stijesnili na anglosaksonski, odnosno, na germanski narod – Kipling, Karlajl, Kingsli, Čerčil u prvom, Gobino, Hitler, Hmsun u drugom slučaju. Za Marksa, vrijeme velikih socijalnih revolucija je bilo dokaz da istoriju ne stvaraju ni pojedinci, ni narodi, ni rase,  nego radnici – socijalna klasa kao jedina lokomotiva istorije!

Narodi se pretapaju  u građane – anonimna stada sa žigom država kojima upravljaju anonimni bordovi. Pojedinac više ne postoji. S njim  je iščezla i tragedija i hamartia. Došlo je vrijeme kada niko više nema svoju subinu. Može li se biti manje čovjek!?

Šta drugo može inteligentan čovjek, osim da se prilagodi ovoj situaciji!? Inteligencija se i definiše kao sposobnost prilagođavanja situaciji. Dobro zvuči, ali kad malo bolje promislim, pitam se nije li uvreda za inteligenciju da se adaptira na sve promjene, da se prilagodi svakoj situaciji, kakva god ona bila!? Zar inteligencija nema svoje dostojanstvo, neki minimum samopoštovanja ispod kog je bruka i sramota ići!?

Zar samo osramoćen još može biti živ?

Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Preuzimanje kobiline kletve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teški hrastov trupac pritisnuo je amidžu Šemsa. Preko lijevog kuka. U jednom trenutku je glasno poželio: “Ako preživim, neka ostanem hrom, samo da mi kobila ozdravi!“  Izuzetno snažne konstitucije i čeličnog zdravlja, preživio je. Kad je poslije mjesec dana izišao iz bolnice, čekao ga je sin. Sa kobilom koja više nije hramala. Ozdravila je. On je stao  hrom

 

Amidža Šemso je bio veliki ljubitelj i još veći poznavalac konja. Unutar tog područja interesovanja, brzi konji su mu bili specijalizacija a sub-specijalizacija – najbrži konji! Iz činjenice da, strogo govoreći,  u superlativu ne postoji plural („najbrži konji“) nego samo singular („najbrži konj“), za amidžu Šemsu slijedile su dvije konsekvence. Prva teorijska, druga praktična. Teorijska se odnosila na broj konja obuhvaćnih njegovom sub-specijalizacijom. Pošto se svaka specijalizacija svodi na formulu – “više znanja za manje konja“, slijedi da je formula sub-specijalizacije “sve više znanja o   sve manje konja“, pri čemu najviši stepen sub-sub-specijalizacije definiše onog koji “Zna sve o jednom konju!“  Ne znam da li je amidža Šemso dostigao taj najviši stepen, ali po onome što se pričalo o njegovom poznavanju konja, bio je veoma blizu toga. Druga, praktična konsekvenca je obavezivala amidžu Šemsu da uvijek drži samo jednog konja – onog najbržeg! Tako je i bilo: amidža Šemso je uvijek držao za sebe samo jednog konja i to je uvijek bio onaj najbrži. Osim kad bi se desilo da najbrži ne bude konj nego neka kobila. A to se dešavalo češće nego što bi čovjek očekivao, češće nego što bi prognozirala i statistička vjerovatnoća. Od deset njegovih konja – najbržih u cijelom tom području, bezmalo tokom 50 godina – sedam su bile kobile.

Kobila iz ove priče, po njegovoj procjeni, bila je najbrža od svih konja i kobila koje je amidža Šemso imao u životu. Pobjeđivala je za deset ili više dužina na svim trkama na kojima se takmičila.  Dok je nije zadesila kletva.   Bilo je to kada je pobijedila i jednog engleskog galopera, šampiona države, kog su doveli da trenira na lokalnom hipodromu, daleko od zavidljivih očiju konkurencije. Konja su sakrili od zavidljivih očiju, ali kobilu nisu spasili od urokljivih očiju! Nedugo poslije te najslavnuje trke, kobila je počela šepati na prednju lijevu nogu. Svo ogromno poznavanje anatomije konja amidže Šemse, bilo je beskorisno. Nije se on protivio niti jer bio uobražen. Konsultovani su i veterinari i zvanična medicina, ali su sva ispitivanja, snimanja, testiranja, ostala bez rezultata. Od kopita do grebena plećke lijeve strane, fiziološka slika kobile bila je besprijekorna. Upotrijebljeni su svi mehlemi, svi lijekovi, masaže – ništa. Kobila je sve jače hramala na lijevu nogu. Bilo je jasno. neko je urekao kletvom kobilu! Amidža Šemso se prvi put našao u situaciji da ima konja a da njegov konj nije najbrži. Mogao je potražiti drugog, najbržeg konja,  ali u tom slučaju bi ili morao otuđiti svoju kobilu, ili uraditi nešto što nikada nije uradio: držati dva konja!  Zadržao je samo hromu kobilu.

Jednog dana amidžu Šemsu je duboko u planini zadesila strašna ljetnja provala oblaka. Baš kada je pretrčavao preko mosta, sručila se divlja bujica,  izlomila i odnijela most a s njim i amidžu Šemsu. Bacila ga je u plićak blizu obale, par stotina metara niže i tu ga ostavila prikovanog. Teški hrastov trupac dugačak pet metara, jednim krajem je ostao na obali a drugim krajem je pritisnuo amidžu Šemsu. Preko lijevog kuka. Samo mu je glava ostala iznad vode. Punih deset sati je tako ležao u ledenoj vodi brdske rijeke, pristisnut hrastovim trupcem. U jednoim trenutku je glasno poželio: “Ako preživim, neka ostanem hrom, samo da mi kobila ozdravi!“    Čim je oluja malo  popustila, cijelo selo je krenulo da traži amidžu Šemsu. Nisu ga našli. Oko ponoći, vratio se u šumu da ga traži njegov sin Hasan. Poveo je hromu kobilu. Kad su došli do mjesta gdje je most odnijet, kobila je zahrzala i krenula niz rijeku, obalom kroz gustiš, dok nije došla do amidže Šemse. Izuzetno snažne konstitucije i čeličnog zdravlja, preživio je. Zdrobljeni kuk skratio mu je lijevu nogu za deset centimetara. Kad je poslije mjesec dana izišao iz bolnice, čekao ga je sin Hasan. Sa kobilom koja više nije hramala. Ozdravila je. Amidža Šemso je preuzeo kobilinu kletvu.  Ostao je hrom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O proljeću i prvoj lasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proljeće je misterija kao svako buđenje, renesansa, preporod – obnova. Ono što je bilo uspavano, razbudilo se. Zemlja se budi, martovski povjetarac je njeno jutarnje zijevanje

 

 

Kakvo divno čudo: biti živ i gledati prvu lastu ovog proljeća! U proljeće svo cvijeće i drveće su kao djeca koja su napamet naučila svoje pjesmice. Pjesmice su zakopane duboko pod zemljom a zapisane su u njihovom sjemenu. Imam veliko povjerenje u sjeme svake biljke. Uvjerim li se da u zemlji ima sjemena, spreman sam do očekujem čuda. Sjemenke su podzemne lastavice. Na isti zov proljeća se odazivaju. Lastavicama zov stiže s neba, sjemenkama ispod zemlje.  Sjemenke  znaju kada je vrijeme da proklijaju, lastavice znaju kada je vrijeme da polete!  Tada iz sjemenki procvali cvjetovi rašire latice – krila lastavice!

Da proljeće dolazi, to svi znamo. Tačnije – to svi kažemo. Čak proljeću poželimo dobrodošlicu, divnim pjesmama: Voici venir a nous printemps…Aprite le finestre a nuovo sole, e a primavera… Jesmo li se pitali odakle nam to dolazi proljeće? Ako proljeće dolazi, mora da je već negdje bilo spremno i onda došlo. Pošto očigledno proljeće nije moglo da bude spremno na nekom drugom mjestu pa tek onda da nam dođe, to znači da proljeće zapravo uopšte ne dolazi, proljeće nadolazi.  Ono nastaje, počinje tu u svakoj vlati trave, cvijetu, korijenu; podstaknuto suncem i razvigorom proljeće nastaje. Desi se. Proljeće je misterija kao svako buđenje, renesansa, preporod – obnova. Ono što je bilo uspavano, razbudilo se. Zemlja se budi, martovski povjetarac je njeno jutarnje zijevanje!

Kao što letargičnom čovjeku neće elan doći odnekud spolja, nego upravo iz njega samog, iz njegove odlučnosti i volje da iziđe iz letargije, tako i proljeće ne dolazi, nego se zbiva tu – unutar svakog pedlja zemlje, svakog cvijeta, u srcu svake ptice, u žuboru svakog planinskog potoka koji grgolji ispod raskravljenog leda. Iako kažemo:“Dođe mi ponekad loše raspoloženje!“. Zapravo nam ni dobro ni loše raspoloženje ne dođe niotkuda nego  nam raspoloženje nadođe našom voljom, kao što nadođe tijesto sa kvascem, germom, majom, i kao što nam ne ode, nego mi pustimo da nas svlada mrzovolja, kao što tijesto splasne, kad nema kvasca, germe, maje. Sva naša kratkoročna i dugoročna stanja ne dolaze niotkuda nego se pripremaju, nastaju i dešavaju u nama  Nadođu, pa splasnu. Budu pa prođu. I mladost, i zrelost, i starost. I život

Jedna lasta ne čini proljeće!  Ako je tako, to bi značilo da je ta jedna lasta došla prerano, prije proljeća, što je nemoguće. Da proljeće nije počelo, ne bi ona doletila. Nikada prva lasta ne  može doći prerano. Razumije, ona ne donese proljeće svojim dolaskom. Ne donese ga ni hiljadu lastavica. Proljeće se desi, došle ne došle laste. Iako neka uvijek mora doći prva, ipak ni jedna ne poleti na daleki put sama; uvijek mnoga jata polete zajedno. Važno je znati da ni jedna lasta ne poleti prije nego što počne proljeće. Laste  nisu uzrok proljeća, čak ni najava ili znak da je vrijeme proljeću, nego upravo obrnuto: proljeće je uzrok dolaska lastavica. Lasta su posljedica koja potvrđuje  da je uzrok (proljeće) već djelovao. Lastavice doletile –  proljeće nastupilo. Ne zato što je lastavica doletila, nego je lastavica doletila zato što je proljeće već nastupilo. Vidjeli mi to ili ne, znali ili ne znali, vjerovali ili nevjerovali. Prema tome: Jedna lasta čini proljeće! – bolje reći, potvrđuje proljeće upravo samim svojim dolaskom. Jer proljeće zna domaćinski red: nikada ne poziva lastavice na praznu sofru.

Ne samo laste i biljke, nego i ljudi  koji su sačuvali intenzivan kontakt sa prirodom, mogu osjetiti prvi znak proljeća mnogo prije dolaska one jedne laste iz poslovice i oficijalnog datuma, s kojim se, uzgred rečeno,  u dan poklopilo pisanje ovog teksta. Decenijama sam ja osjećao, detektirao, prepoznavao trenutak u kom se novo proljeće prvi put oglasilo,  trepnulo, tek otvorilo oči. Tako znam da se 1967. godine u Skopju proljeće javilo 9. februara, u 8 sati i 54 minuta prije podne nježnim dahom razvigora. Od tada sam mnogo puta osjetio, tačno u minut, prvi znak proljeća, gdje god bi me taj trenutak zatekao uvijek na isti način: nježnim dahom razvigora.

 Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aporije kosmopolitizma i globalizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša , nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije

 

 

Upitan zašto se protivi nekim zakonima i običajima koji vladaju u Atini, kada je on sam građanin Atine, Sokrat je odgovorio:”Ja sam građanin svijeta.” Na grčkom jeziku: “Kosmopolit”. U ovoj rečenici, formulisana je suština kosmopolitizma: najviši cilj ljudskog života je živjeti u skladu sa razumom. Svaki čovjek jeste građanin svoje države, ali je, kao biće razuma, ujedno i kosmopolit – građanin svijeta. Kao građanin svijeta, čovjek je dužan da poštuje Logos – Razum, što znači, univerzalne vrijednosti, iskrenost, uzajamno povjerenje i zajedničko dobro, a ne Hijerarhiju – što podrazumijeva i potčinjenost vladajućim lokalnim, nacionalnim, kulturnim i političkim predrasudama, koje ga ograničavaju kao građanina konkretne države! – da se pozovemo na objašnjenje koje je o ovom Sokratovom stavu dao Aristotel.

Međutim,  s obzirom da realno postoje samo ovozemaljske države, činjenica je da niko nije ‘kosmopolit’, nego da je svaki čovjek građanin neke od tih realno postojećih država. Koncept globalizacije, koji precizno rečeno, podrazumijeva ekonomsko i teritorijalno širenje u pravcu standardizovanog multikulturalizma kao jedinstvenog pogleda na svijet,  u praksi znači nametanje elitističke političke i ekskluzivne vrijednosne matrice, uz nepravednu ekonomsku raspodjelu u kojoj dominantne trans-nacionalne kompanije, podržane pravnim i političkim regulativima njihovih država, zapravo nasilno nameću svoju vlast globaliziranim državama, u perspektivi – cijelom svijetu. Ovaj proces podrazumijeva eroziju  multi-nacionalnih država, narušava njihovu tradicionalnu koheziju, raspiruje konflikt među različitim interesnim grupama unutar tih država, da bi im postepeno nametnuo svoje hegemonističke interese.

Tipičan primjer predstavlja ‘Vašingtonski sporazum 1980’ (‘1980s Washington consensus’), kao agenda “globalističkog usaglašavanja”. Iako je doveo do ekonomskog buma davanjem praktično neograničene kredite lokalnim režimima za realizaciju njihovih lukrativnih ambicija, ovaj dogovor je  izazvao globalni disbalans i “sekularnu stagnaciju”, tj. pretjeran rast ušteda na račun smanjenih investicija, što je aktiviralo efekat ekonomske zategntosti među susjednim  državama, nazvan “dotjeraj susjeda na prosjački štap”.

Zbog svega ovoga, objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša, nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije?  U savremenom digitalnom svijetu, poseban problem predstavlja dominacija elitističkih mreža koje uspostavljaju kontrolu nad najvećim medijskim korporacijama, preko kojih se sve većem broju ljudi nameće jedan isti homogeni model kulture, pred kojim iščezavaju lokalne, tradicionalne kulture a s njima i sam koncept ‘građanina’ kao kulturno prazna odrednica.

Nasuprot globalizaciji, koncept kosmopolitizma afirmiše suvereni status pojedinca, njegovo pravo na lični izbor i moralni stav. Iako počiva na premisi o jednakosti svakog pojedinca bez obzira na kulturnu, političku i socijalnu sredinu iz koje potiče, ta premisa ne može isključiti realno postojeće stvarne razlike socijalnih sredina u kojima se svaki pojedinac formirao i koje su presudno odredile njegov “pogled na svijet”. Budući da je Svjetska država( Kosmo polis), puka fikcija, sve vrijednosti koje toj fiktivnoj državi pripisuje Sokrat, zapravo su vrijednosti preuzete iz konkretnih kuturnih tradicija realnih država a “kosmopolit”  Sokrat je uistinu građanin svog rodnog polisa – Atine.  Njegov navodni kosmopolitizam u stvarnosti je apstraktna projekcija iz koje je izostavio sopstvene internalizirane temeljne vrijednosti i shvatanja svoje sredine, dok je zadržao samo opšte principe života svake ljudske zajednice i promovisao ih u zakone Kosmopolisa a sebe proglasio kosmopolitom. Ono što važi za Sokrata, važi i za svijet kosmopolitizma: lišen konkretne sadržine realnih društvenih i kulturnih tradicija, sveden samo na najopštije postulate moralnih vrijednosti, svijet bi se pretvorio u mlaku baru a čovječanstvo u milijarde punoglavaca koji se po ničemu ne bi uzajamno razlikovali, niti bi se razvili u definisane vrste.

Da sumiramo:

Globalizacija promoviše princip Hijerarhije, koji je imanentno antinomijski – s jedne strane nužno se zasniva na  supremaciji jednog konkretnog modela kulture na osnovu njegove predpostavljene superiornosti nad svim drugim modelima,  dok s druge strane previđa da se kulture po definiciji ne dijele na “superiorne” i “inferiorne”, te da objektivnoi ne stoje u nikakvom hijerarhijskom odnosu.

Kosmopolitizam afirmiše princip Logosa, ali time što ga proglašava za apsolutni kriterij, prekida vezu čovjeka sa društvenom sredinom, lišava ga interakcije sa sopstvenim životom.  Kosmopolitiski ideal kulturno jedinstvenog/unitarnog čovječanstva je par excellence imperijalna ideja! Njegov antinomijski karakter potvrđuje se u činjenici da bi izvorni humanistički kosmopolitizam degenerisao u ekonomsku hegemoniju, politički neo-kolonijalizma i kulturni supremacionizam.

Priroda nije isključiva. Svi žive svojim životom: mravi i slonovi, planktoni i kitovi. Ne postoji ni obavezna, ni zabranjena boja cvijeća.

Možda bismo iz toga mogli nešto naučiti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo