Odlazak posljednjeg pisca koji je bio dio južnoameričkog književnog buma u drugoj polovini 20. vijeka
,,Život je sranje, u kojem je umjetnost naš jedini kišobran”, citat je peruanskog nobelovca Maria Vargasa Ljose koji se nakon njegove smrti širi društvenim mrežama. Ljosa je svojim djelom upotpunio šareni kišobran južnoameričke književnosti pod kojim ne prestaju da se sklanjaju čitaoci širom svijeta.
Ljosa je preminuo u nedelju 13. aprila u 89. godini života. Vijest o njegovoj smrti saopštila su njegova djeca — Álvaro, Gonzalo i Morgana Vargas Ljosa.
,,Naš otac preminuo je mirno u Limi, okružen porodicom. Njegov odlazak će rastužiti porodicu, prijatelje i čitaoce širom svijeta, ali nadamo se da će, kao i mi, naći utjehu u činjenici da je imao dug, bogat i plodan život, ostavivši za sobom djelo koje će ga nadživjeti”, poručili su njegovi potomci.
Tokom karijere duže od 50 godina, Ljosa je u svojim romanima istraživao teme koje su mučile društva Južne Amerike, ali je i aktivno i direktno učestvovao u političkom životu. Napisao je više od 50 djela, osvojio je Nobelovu nagradu za književnost 2010. godine, kada ga je žiri opisao kao „božanski talentovanog pripovjedača” koji je nagrađen zbog opisa „strukture moći i slika individualnog otpora, revolta i poraza”.
Vargas Ljosa je u početku bio blizak ljevičarskim idejama, kasnije se razočarao u revolucionarne ideje i na kraju je bio predsjednički kandidat na izborima u Peruu 1990. godine, kao predstavnik partije desnog centra.
Rođen je 1936. u porodici srednje klase u gradu Arekipa na jugu Perua, a već sa 15 godina počeo je da radi kao novinar crne hronike.
Putovanje u Pariz 1958. bilo je početak šesnaestogodišnjeg života u inostranstvu — u Madridu, Barseloni, Londonu i Parizu. Dok je radio kao novinar, predavač i voditelj, u svojim romanima se uvijek vraćao rodnom Peruu.
Prvi roman, Grad i psi, objavio je 1963. u Španiji. Knjiga o ubistvu u vojnoj akademiji “Leoncio Prado” — koju je Vargas Ljosa i sam pohađao dvije godine — izazvala je veliki skandal u Peruu, gdje je, navodno, čak 1.000 primjeraka javno spaljeno u dvorištu škole.
Uslijedili su romani Razgovor u Katedrali, Tetka Julija i piskaralo i Rat na kraju sveta. Kako mu je rasla popularnost, sve se više uključivao u politiku. Odmakavši se od marksizma svoje mladosti, vodio je televizijsku emisiju u Peruu i 1984. odbio ponudu konzervativnog predsjednika Fernanda Belaunde Terijada postane premijer.
Okuplja 120.000 ljudi, 1987. godine, na protestu protiv nacionalizacije finansijskog sistema i pokreće predsjedničku kampanju. Nakon brojnih prijetnji i uvreda, izgubio je izbore 1990. u drugom krugu od Alberta Fuhimorija i ubrzo napustio zemlju.
Od 1993. imao je i špansko državljanstvo, a književno stvaralaštvo nije prekidao. Roman Jarčeva fešta, objavljen 2000, zastrašujuće je zavirio u um dominikanskog diktatora Rafaela Truhilja. Njegov roman iz 2006. Avanture nevaljale devojčice prati vezu punu prekida i pomirenja koja traje više od 40 godina.
Kada mu je 2010. Švedska akademija dodijelila Nobelovu nagradu, u prvi mah je pomislio da je u pitanju šala. ,,Nobel je bajka koja traje nedelju dana, a noćna mora cijele godine. Ne možete da zamislite kakav je to pritisak — intervjui, sajmovi, nastupi…”, rekao je za Guardian 2012.
Ljosa je iskoristio svoj globalni uticaj da govori protiv manipulacija u peruanskim medijima, propagande iz Rusije i Donalda Trampa.
Svoj buran život opisao je u memoarima Riba u vodi, a 2023. objavio je svoj posljednji roman Posvećujem vam svoju tišinu.
U junu 2025. posjetio je Crnu Goru i govorio pred publikom u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju. ,,Nikada nijesam zaboravio koliko mi je u životu pomoglo što znam da čitam. Zato je i posjeta knjižari značajna, koja je za mene uvijek bila kuća snova”, kazao je Ljosa.
Njegova smrt znači i odlazak posljednjeg pisca koji je bio dio južnoameričkog književnog buma u drugoj polovini 20. vijeka.
P. NIKOLIĆ