Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka
Prošlo je od tada 15 godina, i malo više. – Imaš li želju, da nešto posebno vidiš u Sarajevu – pitala me je Svetlana Broz . – Nemam – rekoh. – U isti tren se predomislih – U stvari imam, imam. Želim da upoznam Halida Bešlića.- Grohotan smijeh. Bez obećanja.
Dvije godine ranije… S mučninom se budim, jedva razabirem svijet oko sebe. Tek sam dopremljen iz operacione sale. Ishod – neizvjestan. Odjednom ženski usplahiren glas: – Poginuo Halid Bešlić.- Kao da me je neko polio ledenom kišom. Budim se. …Nekoliko minuta kasnije, razaznajem isti glas i drugačiji zvon u njemu: – Nije, nije. Samo je povrijeđen. – Uzdasi radosti mladih medicinskih sestara zatreperiše urgentnom sobom podgoričkog Kliničkog centra. Sasvim zaboravljam na sebe i na ovo mjesto gdje se nalazim i na ono što sam prošao i što me čeka: – Bože samo daj da Halid preživi i da bude dobro – sa tom neizdrživom i jedinom željom tonem opet u polusan.
Čudno je to, nikada tu eksploziiju tuge i radosti nisam sebi razjasnio. Halida Bešlića nikada nisam vidio. Tek nikada nisam bio na njegovom koncertu. Nikada kupio gramofonsku ploču ni kasetu s njegovim pjesmama. Halida slušam, uglavnom dok vozim. Brkam ga sa „onim drugim Halidom“. Legendarna je moja nemuzikalnost. Da me ubiješ ne znam šta je od refrena pjesama Halidovo a šta ja nadopunjujem. Samo znam – sviđa mi se ta boja glasa, snaga i prisnost.
Poslije izlaska iz bolnice i oporavka, redovno slušam Halidove pjesme. I shvatam: svi oko mene slušaju ih. I svi vole Halida: filozofi, novinari, šoferi, konobarice i konobari, pjesnikinje i natmureni pisci. Noćobdije i akademici. Slušaoci teškog roka. I Šopena. Vole ga na način drukčiji, podrazumijevajući – ono, da je svijet nekako ljepši, da se planeta s nekim prisnijim šumom okreće oko sunca zato što postoji Halid i njegova pjesma. Da je ljudskost nešto stvarno, dokučivo, tako obično, tako dodirljivo.
Prepuna ogromna sala, bosanskog kulturnog centra. NVO GARIWO dodjeljuje međunarodnu Nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Dobitnicima nagrade uručuju poznate Sarajlije. Među prvima primjećujem Josipa Bukala, onog s ekspolozivom u nogama, Željinog bombardera. Odjednom, vidim, bini prilazi Halid. Oporavljen od povrede, ali poneki tragovi još su tu. Svetlana je tajanstvena, ne osvrće se na mene, ni uzgred. Zavjera Broz-Bešlić, izvedena je savršeno. Ništa nijesam naslutio. Da skratim – nagradu mi je uručio Halid Bešlić. Zagrlili smo se prisno, bratski, kao da smo odrastali zajedno.
Ima tu još nešto, sasvim familijarno. Šogor moj, Slavonac od gležnja do tjemena, silno je obradovan događajem u Sarajevu. «Jesi uspio u životu«, poručio mi je. Čast nagradi, ali ovom prigodom nije mislio moj šogor na nju. Druženje i tulumarenje s Halidom je ono dostignće na kojem se zavidi.
Potresni trenuci prate dodjelu nagrada GARIWO. Pred prizorima ljudskih zlodjela ledi se duša; prizori herojstva onih koji su po svaku cijenu stali uz žrtve, uzdižu tu istu ljudsku dušu do beskraja nebesa. Prateći hor – prigušeni jecaji i šapat suza. Da, Halida Bešlića uživo sam prvo vidio kako plače, kako mu se otkidaju suze niz lice, pa tek onda kako pjeva. Oboje – to je on.
Eto, stigla je vijest. Zaplovio je beskrajem duh Halida Bešlića. Onoga koj je činio da uz njega i mi budemo bolji. Bar na tren, da nas ponese ta beskrajna snaga ljudske dobrote. Na vijest o Halidovom odlasku Mišo Marić, mostarski novinar, tvorac legendarnog ansambla Mostarske kiše, koji od devedesetih živi i pati u Londonu, napisao je: Danas bi svaki Jugosloven jedan drugome mogao izjaviti saučešće.
Tuga je preplavila ovo parče planete od Triglava do Đevđelije. Koje je nekada bilo naš dom. Možda posljednji put, s ovolikom snagom i ovolikom iskrenošću.
Halidova normalnost, uživo, je zbunjujuća. Nema toga ko to nije osjetio, čak i pri uzgrednom susretu sa njim. A red je posvjedočiti: Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha, i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka.
Esad KOČAN