Njegova je duboka posvećenost svemu što je radio bila nesvakidašnja. Unio bi u svaku svoju angažovanost cijelo svoje biće, i uvlačio je u tu mrežu neizrecive potrebe za stvaranjem i analiziranjem svakoga ko bi zastao na trenutak tek da oslušne šta je taj fascinantni um smislio i osmislio, šta je pomislio i kroz koje je sitne niti svoje zapetljane mreže fascinacija i boja provukao cijeli svijet

Mori Švarc u romanu „Utorci s Morijem“ kaže: „Smrt okončava život, ali ne i veze“. To mi je bila prva misao na vijest o smrti Boža Koprivice, omiljenog nikšićkog pripovjedača, dramaturga nesputane vizije, dječački opčinjenog ljubitelja lopte, poezije, rečenica koje u svakom trenutku mogu da se prošire preko margina dok ne izađu iz korica, prijatelja i učitelja mladih književnika, prijatelja i poštovaoca „starih“ književnika.

Lako je smjestiti Boža Koprivicu u književni rod, u gradove i okolnosti koje se ne zaboravljaju. Njegova je duboka posvećenost svemu što je radio bila nesvakidašnja. Unio bi u svaku svoju angažovanost cijelo svoje biće, i uvlačio je u tu mrežu neizrecive potrebe za stvaranjem i analiziranjem svakoga ko bi zastao na trenutak tek da oslušne šta je taj fascinantni um smislio i osmislio, šta je pomislio i kroz koje je sitne niti svoje zapetljane mreže fascinacija i boja provukao cijeli svijet.

Slojevitost i neizreciva uklopivost u sve moguće životne okolnosti, posebno u ljubav prema onima koji vjeruju da slovo na papiru ne može biti mrtvo, bile su njegove referentne vrijednosti. Njegova rečenica je samoj sebi otvarala polja, širila se i skupljala po osjećaju zgode i nelagode, a njegova misao je bila široka i konkretna toliko da bi nekad nisko startovala na prološkoj granici teksta, meškoljila se kroz poglavlja i namigivala iz digresije da bi se u svojoj raskoši šepurila u finalu, pobjednički otresito, zaokružena i korisna. Božo je hvatao najsitnije trzaje tuđih savjesti, odgonetao tajne poruke sopstvenih nesvjesnosti grandiozno kao da su pobjednički gol koji je krenuo iz nespretnog kornera. Bio je misteriozan kad pomislimo da će nas opustiti i „zapetljan“ kad je i sam opušten. Ispravljao je samog sebe, produbljivao sopstvenu misao, gonio se sa svojim stavovima nekad stajući pred streljački vod svih drugih književnika koji su znali da mu neće nikad prići pa su izabrali da ga ne uvažavaju iz sujete.

Koprivica je ostao i posljednji svjedok jedne generacije autora koji su obilježili živote tinejdžera iz devedesetih, posljednji svjedok rađanja jugoslovenskog postmodernizma za koji je tek par decenija kasnije postalo jasno da je „začet u mukama noći“ i izazovima dana.

Ispratio je mnoge kojima se divio, Mirka Kovača, Filipa Davida, Danila Kiša i Borislava Pekića; ispratio ih je nježno i s dubokim poštovanjem da čovjek zaboravi kako „tuži mlada đevera Andriju“. Oplakao je u svojim djelima i Miru Trailović i Predraga Lucića, pocijepao nam je srce na pola i zgazio ga svojim zapisom o posljednjem razgovoru sa Dašom Drndić.

A onda je i sam otišao, da se svojima pridruži u beskraju.

Sastavio se Božo Koprivica sa svojom apsolutnom tišinom, onom koja „eliminiše svaki strah, hipohondriju, lošu misao“, otplivao je svoju posljednju zemaljsku trku i preselio se u besmrtnost u kojoj ćemo ga zadržati dok budemo mogli da se sjećamo, prenositi ga mlađima od nas da ga čuvaju kao što je on nama na čuvanje povjerio svoju braću po oštrom i briljantnom peru. Ako smo išta naučili od Boža, onda je to održavanje u životu svih onih koji su vrijedni zadržavanja.

Posljednje veliko književno druženje s Božom u Crnoj Gori bilo je u decembru prošle godine na „Danima Mirka Kovača“. Bio je u skoro svakom programu ove višednevne manifestacije koju je organizovao Fokalizator, naša zajednička izdavačka kuća, nekad kao govornik, povremeno kao pitanje iz publike, kao inspiracija za razgovor ili kao kreator skice za cijeli jedan portret. Sjatila se oko njega i književna ekipa njegovih godina, ali i omladina koja je, srećom po njih, sa svojim uzorom mogla da razmijeni riječ. Ima nas koji ćemo pamtiti ove godine kao vrijeme Boža Koprivice, nas koji ćemo budućim generacijama na nekim Danima Boža Koprivice biti važni samo zato što smo ga okrznuli ramenom u prolazu ili ga izazvali da nas ospori. Njegov je kompliment bio nalik krilima, njegova je pažnja bila znak da smo na dobrom putu u svojim razmišljanjima i pisanjima. Stvarao je uporedo s najvećima u književnosti, a nije do kraja bio svjestan koliko je i sam važan.

Ostale su nam i „Luda knjiga“ i „Vježbanka“, ostali su nam „Razgovori s Pekićem“, „San ulice“ i „Dječak koji je obećavao“. Ostala je i terasa KIC-a „Budo Tomović“ gdje smo se upoznali tokom FIAT-a (Božo je obožavao FIAT), nikšićki „Bluz“ u kome sam pobrala prvu pohvalu i „Book cafe“ u kome smo više puta zajedno govorili o Mirku Kovaču, ali i o Servantesu. Sva ta mjesta sada imaju njegov potpis u lijevom (da, lijevom) uglu. Sve te knjige se ponovo vraćaju na čitanje. Možda je zaokruženo jedno od najvažnijih poglavlja jugoslovenske književnosti, ali nijedna velika književna priča nije završila smrću autora.

Dragana ERJAVŠEK

Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano  ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta

Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu  njihova djela, koja śedoče o njihovoj snazi, često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da je neko umro ili „preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara, što bi rekli moji Cetinjani, često se śetimo tek kada „pasa“,  kada prođe. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih, svijetlih imena. Tek nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna, koja smo mimoišli, odjednom traže pogled. Smrt slikara zato ne donosi kraj dijaloga. Naprotiv. Ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više ne može biti prekinut.

Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja, niti potrebu za završnom izjavom. Ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez prisustva ruke koja ih je stvorila. Karailova djela funkcionišu kao memorijali egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.

Bez obzira na nagrade, državna priznanja i profesorsko-pedagoški rad, ostaje i gorčina što kao društvo za života Smaila Smaja Karaila nijesmo učinili više. Kod nas, nažalost, mnogo toga počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari umjetnosti i majstori pera likovne i književne kritike Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i brojni drugi, ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je uostalom, odavno, još za života, prerastao mjeru likovnih kritika. Pripadao je onoj rijetkoj vrsti stvaralaca koji nijesu gradili samo opus, već su oblikovali etički prostor umjetnosti. Ova gorčina o kojoj je riječ nije optužba, već uvid u stanje društva koje se prečesto oslanja na pojedince, a prerijetko preuzima odgovornost kao zajednica. U takvom ambijentu umjetnik nerijetko ostaje prepušten sopstvenoj snazi, strpljenju i unutrašnjoj etici, dok priznanja dolaze kasno ili nedovoljno snažno.

Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost, već i samu suštinu, ośećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno ishodište,  polazna tačka, ali i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. Bio je cetinjski slikar u najdubljem, duhovnom značenju te riječi.

Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano  ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta. Njegovo slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo. Ono pripada toj liniji po likovnoj formi kojom govori, po ozbiljnosti s kojom gradi sliku i po odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo.

Za razliku od mnogih koji su u velikim centrima tražili potvrdu, Karailo je svoju umjetničku snagu crpio iz unutrašnje sintagme Cetinja. Upravo u tom kontrastu  između ljepote Prijestonice i velikih estetskih dometa njegovog opusa  ogleda se njegova posebnost. Cetinje mu nije bilo ograničenje, već mjera. Centar iz kojeg se njegov likovni svijet širio prema univerzalnom.

Karailova slika ne traži pažnju agresijom boje niti spektaklom motiva. Ona se obraća slojevitošću i unutrašnjom napetošću. Njegov izraz se kreće između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gubi dodir sa stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se ne opisuje, već naslućuje. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima odnos prema prostoru Crne Gore. Krš, kamen, svjetlost i ogoljeni pejzaž kod Karaila su svojevrsni prikazi egzistencijalne kategorije.

U etičkom smislu, Smail Smajo Karailo nije pravio razliku između života i rada. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha. Njegova posvećenost bila je istrajna i duboko autentična. U tome leži njegova trajna vrijednost. U dosljednosti, u odbijanju improvizacije i u nepokolebljivoj vjernosti slici kao moralnoj obavezi.

Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali i nešto možda još važnije – način. Cetinje, a s njim i Crna Gora, izgubili su jednog od svojih nenametljivih čuvara, ali su dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom.

Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka

Prošlo je od tada 15 godina, i malo više. – Imaš li želju, da nešto posebno vidiš u Sarajevu – pitala me je Svetlana Broz . – Nemam – rekoh. – U isti tren se predomislih – U stvari imam, imam. Želim da upoznam Halida Bešlića.- Grohotan smijeh. Bez obećanja.

Dvije godine ranije… S mučninom se budim, jedva razabirem svijet oko sebe. Tek sam dopremljen iz operacione sale. Ishod – neizvjestan. Odjednom ženski usplahiren glas: – Poginuo Halid Bešlić.- Kao da me je neko polio ledenom kišom. Budim se. …Nekoliko minuta kasnije, razaznajem isti glas i drugačiji zvon u njemu: – Nije, nije. Samo je povrijeđen. – Uzdasi radosti mladih medicinskih sestara zatreperiše urgentnom sobom podgoričkog Kliničkog centra. Sasvim zaboravljam na sebe i na ovo mjesto gdje se nalazim i na ono što sam prošao i što me čeka: – Bože samo daj da Halid preživi i da bude dobro – sa tom neizdrživom i jedinom željom tonem opet u polusan.

Čudno je to, nikada tu eksploziiju tuge i radosti nisam sebi razjasnio. Halida Bešlića nikada nisam vidio. Tek nikada nisam bio na njegovom koncertu. Nikada kupio gramofonsku ploču ni kasetu s njegovim pjesmama. Halida slušam, uglavnom dok vozim. Brkam ga sa „onim drugim Halidom“. Legendarna je moja nemuzikalnost. Da me ubiješ ne znam šta je od refrena pjesama Halidovo a šta ja nadopunjujem. Samo znam – sviđa mi se ta boja glasa, snaga i prisnost.

Poslije izlaska iz bolnice i oporavka, redovno slušam Halidove pjesme. I shvatam: svi oko mene slušaju ih. I svi vole Halida: filozofi, novinari, šoferi, konobarice i konobari, pjesnikinje i natmureni pisci. Noćobdije i akademici. Slušaoci teškog roka. I Šopena. Vole ga na način drukčiji, podrazumijevajući – ono, da je svijet nekako ljepši, da se planeta s nekim prisnijim šumom okreće oko sunca zato što postoji Halid i njegova pjesma. Da je ljudskost nešto stvarno, dokučivo, tako obično, tako dodirljivo.

Prepuna ogromna sala, bosanskog kulturnog centra. NVO GARIWO dodjeljuje međunarodnu Nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Dobitnicima nagrade uručuju poznate Sarajlije. Među prvima primjećujem Josipa Bukala, onog s ekspolozivom u nogama, Željinog bombardera. Odjednom, vidim, bini prilazi Halid. Oporavljen od povrede, ali poneki tragovi još su tu. Svetlana je tajanstvena, ne osvrće se na mene, ni uzgred. Zavjera Broz-Bešlić, izvedena je savršeno. Ništa nijesam naslutio. Da skratim – nagradu mi je uručio Halid Bešlić. Zagrlili smo se prisno, bratski, kao da smo odrastali zajedno.

Ima tu još nešto, sasvim familijarno. Šogor moj, Slavonac od gležnja do tjemena, silno je obradovan događajem u Sarajevu. «Jesi uspio u životu«, poručio mi je. Čast nagradi, ali ovom prigodom nije mislio moj šogor na nju. Druženje i tulumarenje s Halidom je ono dostignće na kojem se zavidi.

Potresni trenuci prate dodjelu nagrada GARIWO. Pred prizorima ljudskih zlodjela ledi se duša; prizori herojstva onih koji su po svaku cijenu stali uz žrtve, uzdižu tu istu ljudsku dušu do beskraja nebesa. Prateći hor – prigušeni jecaji i šapat suza. Da, Halida Bešlića uživo sam prvo vidio kako plače, kako mu se otkidaju suze niz lice, pa tek onda kako pjeva. Oboje – to je on.

Eto, stigla je vijest. Zaplovio je beskrajem duh Halida Bešlića. Onoga koj je činio da uz njega i mi budemo bolji. Bar na tren, da nas ponese ta beskrajna snaga ljudske dobrote. Na vijest o Halidovom odlasku Mišo Marić, mostarski novinar, tvorac legendarnog ansambla Mostarske kiše, koji od devedesetih živi i pati u Londonu, napisao je: Danas bi svaki Jugosloven jedan drugome mogao izjaviti saučešće.

Tuga je preplavila ovo parče planete od Triglava do Đevđelije. Koje je nekada bilo naš dom. Možda posljednji put, s ovolikom snagom i ovolikom iskrenošću.

Halidova normalnost, uživo, je zbunjujuća. Nema toga ko to nije osjetio, čak i pri uzgrednom susretu sa njim. A red je posvjedočiti: Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha, i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka.

Esad KOČAN