Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XX): Vrijeme je teško, poslovi stali

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Beč
4. 05. 93.

Dragi Miško,
Izvinjavam se što nijesam odgovorio na dva pisma. Pretpostavljam da znaš, jer sam ti nagovijestio, od koje „bolesti” bolujem. Vrijeme je teško, poslovi stali, krade se, ne plaše se ni boga ni nikoga. Vjerovatno ću biti u teškoj situaciji 4 mjeseca. Za ovo vrijeme pokušaću da raščistim mnoge stvari. Radim puno. Dolazim u Titograd u četvrtak uveče. Želio bih da se vidimo. Produžavam za Nikšić uveče. U petak sam na sjednici komisije o slobodnoj carinskoj zoni.

Pozdrav,
Ćano

Komentar. Kriza o kojoj govori Ćano sastojala u sljedećem. Smanjivao se prihod Montexa. ́Ćano nije želio da se otpuštaju radnici, iako se to nametalo kao obavezni element rješenja. Ekonomija Crne Gore je propadala, pa su crnogorska preduzeća iz Montexovog sistema počela da posluju s gubicima. Ćanovi mladi saradnici tražili su da se formira novo privatno preduzeće koje bi preuzelo poslove poludržavnog Montexa. Nezadovoljni što je Ćano oklijevao, počeli su da formiraju sopstvena preduzeća u koja su prenosili referate koje su vodili u Montexu.

Bilo mi je žao velikog čovjeka iz epohe koja je nestajala, ali sa štamparijom sam se toliko zahuktao da nijesam mogao da čekam četiri mjeseca. (Sljedeća tranša Ćanove pomoći za Monitor od 4200 DM prispjela je, zaista, kroz četiri mjeseca – 20. 08. 1993. Ali ne i za štampariju i radio.) Nadao sam se da ću mašinu staviti u pogon za par mjeseci i početi da ponešto zarađujem za ispomoć Monitoru.

Mjesec dana poslije majskog pisma u kojem je najavio da do kraja avgusta neće moći ništa da pomogne čak ni za Monitor, trećeg juna došlo je na Montexov  teleks sljedeće Ćanovo pismo u kojem oživljava priču o televiziji.

Moskva,
3. 06. 93.

Tlx-0835, Montex – Podgorica, hitno hitno

 

Dragi i mili Miško,

Još se ne propada. Poslovi novi izviru. Perspektiva i budućnost sjajna.

Hitno pogledaj ovaj predlog. Potpisao sam ugovor. Uslovi: da dođu specijalisti i da potvrde ovo.

Javi ko dolazi od specijalista i kada? Isporuka studija promptna.

Pozdrav,
S. Koprivica
Montex – Moskva

Ćanu su, očigledno, u Moskvi bili u izgledu neki novi poslovi, pa se ponadao da može da kupi rusku opremu za našu televiziju. Već sam navikao da formulaciju „već sam potpisao ugovor” ne shvatam dramatično. Riješio sam da produžim osposobljavanje štamparije i da paralelno obavljam zadatke koje mi daje u vezi sa televizijom. Raspitao sam se kod kolega na Elektrotehničkom fakultetu i poslao Ćanu sljedeći odgovor.

Ref: cano 18
6.06. 93.

Dragi Ćano,

U vezi sa onim što si pitao teleksom stvari stoje ovako.

a) Rusi prave (donedavno su pravili) sliku u kolor televiziji pomoću 400 tačkica na jednom inču. Zapadnjaci (i mi) imamo 600–800, a u najnovije vrijeme i više od 1000 tačaka. Zato slika na ruskoj televiziji izgleda razlivena, neoštra za naše navike.

b) Čak i ako je ovo pod a) u redu, … može se desiti da potrošni materijal koji se kupuje na ovom tržištu ne odgovara tehnologiji koju oni koriste …

d) Itd.

Rečeno mi je da to što Rusi nude, ipak, zvuči primamljivo i … da bi neko odavde trebao da doputuje to da vidi. …

Poslije ovakvog teleksa očekujem da u Beču nađem injekciju za umirenje i vraćanje optimizma.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

P.S. Poslovi i u štampariji i u nabavci opreme za radio su napredovali.

Dvije nedjelje docnije u Moskvu je otišao dipl. ing. Milan Marić, moj bivši student.  Vratio se sa negativnim izvještajem. Najveći dio opreme tehnički nije odgovarao evropskim standardima koji su bili propisani u bivšoj Jugoslaviji. …

Puštanje štamparije u rad.

Moji kolege mašinski inženjeri Bobo Zeković i RatkoTomašević, koji su osnovali prve projektno-mašinske radionice u Titogradu, su obavili niz poslova na remontu Millerove mašine i izrade njene pomoćne opreme, ne postavljajući pitanje kad ću im platiti. Pitanje elektronike riješio je moj bivši student Đorđije Marković. Uz konsultacije sa dr Zoranom Mijanovićem, jednim od najboljih studenata Elektrotehničkog fakulteta kojeg sam ikad imao, nacrtao je nedostajući dio električnih šema, da bi kasnije i manje kvalifikovani električari mogli da izvrše opravku kad zatreba. Početkom ljeta počeli smo da prihvatamo najjednostavnije poslove, kao što je štampanje knjiga. Posao su neko vrijeme obavljali majstori iz Beograda kao probni rad, tokom kojeg bi se otkrivalo da mašinu treba „podmladiti” nekim rezervnim dijelom. Kako nijesmo imali nož za rezanje papira, Bobo i ja smo vozili papir u drugu štampariju da ga obrežemo na format koji treba štampati, pa nakon štampanja, ponovo na obrezivanje na konačni format. Svaki put trebalo je čekati da se u toj drugoj štampariji oslobodi nož za naše potrebe. Uz druge poslove koje smo obavljali, to je bilo i komplikovano i fizički naporno, jer količine papira koje smo utovarali i istovarali bile su teške po više desetina kilograma. Važan događaj bio je to što je inženjer Mirko Mančić iz Pobjede prihvatio da honorarno vodi poslove u našoj štampariji. Zahvaljujući njegovom umijeću da isplanira i organizuje posao počeli smo da ostvarujemo neveliki prihod.

Radi ilustracije političke klime koja je u Crnoj Gori još vladala, valja da ispričam sljedeću priču. Uzeli smo da štampamo jednu knjigu na albanskom jeziku. Taman što sam napustio štampariju i stigao u Monitor, zove me Mančić i kaže da je majstor V. O., koji je takođe počeo da honorarno radi kod nas, prekinuo posao. Rekao je da se ne osjeća dobro i otišao kući. Kad sam došao u štampariju, Mirko mi je rekao da misli da V. O. nije htio da štampa knjigu zato što je na albanskom. Otišao sam kod O. V. kući, jer drugog majstora nijesam mogao da obezbijedim za taj vikend. Rekao mi je da su ruke počele da mu drhte kad je vidio da je knjiga na albanskom. Izveo sam ga u najbližu kafanu i započeo strpljivu lekciju o suživotu i demokratiji. Objašnjavao sam da su Albanci isto takvi ljudi kao i Crnogorci i Srbi. Da ja s njima živim u Podgorici i gradim prijateljstva cio život. U njegovom selu na Durmitoru on nije imao prilike da se s njima druži i zato je propaganda uspjela da kod njega stvori pogrešnu predstavu da su Albanci naši neprijatelji. Ako Albanci u Crnoj Gori ne budu imali ista prava kao i Crnogorci i Srbi, oni neće Crnu Goru doživljavati kao svoju državu. To nije dobro ni za nas ni za njih. Nakon sat vremena sjeli smo u moja kola i vratili se u štampariju. Knjiga je u ponedjeljak bila završena.

Poslove sa većim tiražom za štampariju nijesmo mogli da uzimamo jer je mučenje sa korišćenjem noža druge štamparije bilo neizdrživo. Kad je moj brat vidio koliko truda ulažemo Bobo i ja za poslove manjeg tiraža, u avgustu 1993. kupio nam je polovni nož marke Maxima 107 za 15.500 DM. Vlado Nikaljević je od ranije bio spreman da nam da štampanje kutija za slatkiše Čiča Gliša, ali bez svog noža nijesmo mogli da uzmemo taj posao. Sad smo Bobo i ja htjeli da prihvatimo posao, ali je i nož i mašinu trebalo još dotjerivati da bismo tehnički zahtjevni posao u koloru mogli kako-tako da obavimo.

Kad smo polovinom avgusta minimalno opremili štampariju, planirao sam da dio buduće zarade usmjerim na kupovinu nedostajuće opreme za radio. Produžio sam sa braćom Vučinić saradnju na osnivanju zajedničkog radija. Glavni problem je bio to što su oni željeli da njihov radio bude sličan partijskom llistu Liberal. Ja sam želio da radio bude nezavisan od partija i u korist cijelog suverenističkog pokreta. Takav stav kod njih je izazivao nepovjerenje. Našli smo kompromis. Da ja budem nominalni glavni urednik i da imam dva ravnopravnog zamjenika. Oni bi imenovali jednog a ja drugog. Zamjenici bi radili a ja kontrolisao. Stevo i ja bismo se o svemu dogovarali. Stevo me provjerio pitanjem: Ako tebe nema, da li ja mogu da uđem u studio i naredim prekid nekog programa, ako budem smatrao neophodnim. Odgovorio sam potvrdno, uz opasku da se nadam da to nećemo nikad učiniti ni on ni ja. Ovim dogovorom moja rukovodeća pozicija je oslabljena i dogovor je za njih postao prihvatljiv.

Taman što smo postigli načelni dogovor za radio, iznenada su nastupile administrativne komplikacije, za koje sam u počeku pretpostavljao da su slučajne. Zato u prvom poslijeljetnjem pismu Ćanu nijesam tome poklanjao veliku pažnju.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXI): Izgradnja  svetilišta u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

„24. Oltar od zemlje načini mi, na kojem ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice… i žrtve svoje zahvalne.
Ako li mi načiniš oltar od kamena nemoj načiniti od tesanog kamena; jer ako povučeš po njemu gvožđem, oskvrnićeš ga...“ (Druga Knjiga Mojsijeva, Glava 20.T.)

Vjerovanje je staro koliko i čovjek. Mijenjali su se samo idoli i kultovi u koje se vjerovalo. Vjerovanje je nastalo iz straha od nepoznatog, iz potrebe za zaštitnikom… iz nade…  Što je bilo više nepoznatog i više strahova utoliko je bilo više bogova: Bog vatre, Bog sunca, Bog mora, Bog rata… za svaki od strahova postojao je po jedan moćan bog zaštitnik… kome su se molili, prinosili mu žrtve i u njegovu slavu gradili hramove.

Hramovi i svetilišta pripadaju najzačajnijim i najvrednijim djelima kulturne baštine i graditeljskog nasljeđa sveukupnog čovječanstva.

Najstarija svetilišta izgrađena su par hiljada godina prije nove ere: Stounhendž, Palata Knosos, Hram Amade, Hagar Qim i Hramovi Džganitija na Malti, Gobekli Tepe u Anadoliji…

Na području sadašnje Crne Gore, u antičko doba, egzistirale su tri grupe kultova: domaćih – ilirskih, rimskih i orijentalnih kultova. O svetilištima iz tog perioda se malo zna jer su se po pravilu nalazila pod vedrim nebom. Neki kultovi i vjerovanja antičkog doba i danas traju. Jedno od glavnih božanstava i zaštitnika Ilira bila je zmija. I danas, u nekim djelovima Crne Gore, zmija se smatra zaštitnikom i čuvarem kuće. Bog vegetacije i bog pastira bio je Silvan, o čijem poštivanju i danas ima tragova na više lokacija u Crnoj Gori…

Razvoj prvih gradova gradi i prve hramove. U antičkoj Duklji postojao je hram boginje Dijane, u Risnu  su pronađeni tragovi poštovanja boga konjanika Medaura, a na lokaciji na Carinama ostaci nekadašnje bazilike. U Risnu su i mozaici boga sna Hipnosa…

NAJSTARIJE CRKVE U CRNOJ GORI: Sa pojavom hrišćanstva počinje i izgradnja crkvenih objekata na prostoru današnje Crne Gore. Tako je period V i VI vijeka obilježila izgradnja nekoliko crkvenih građevina. Najpoznatije su bazilike A i B u samoj Duklji, bazilike u Doljanima, Martinićićima, Budimlji i Kolovratu kod Berana, u Boki (ispod crkve Sv.Petra u Bijeloj)…

Istorija je neprekidni proces promjena i preokreta. Smjenjivali su se vjekovi u kojima su nastajale i nestajale države i narodi, smjenjivali vladari i osvajači. Svaki novi vijek je, neki manje a neki više,  donosio nešto novo i predstavljao svojevrsnu prekretnicu u istoriji ljudskog roda. Istorija crnogorskog naroda obiluje ovim prekretnicima. Istorija nam priča da je IX vijek predstavljao jedan od najznačajnih perioda u stvaranju crnogorske države, o čemu je nešto više rečeno u posebnom poglavlju.

Novoj ekonomskoj-feudalnoj klasi treba i nova ideologija koja bi je podržala. To je bila hrišćanska crkva koja je i sama, sa svojim posjedima, bila dio te nove ekonomske klase, pa u IX vijeku paganska religija konačno ustupa mjesto hrišćanstvu. Proces hrišćanizacije uslovljen je izgradnjom crkvenih objekata. Podizali su ih vladari i vlastela kako bi kupili podršku crkve i oprost od grijeha. U njima su krštavani, krunisani i sahranjivanju vladari.

Prema istorijskim izvorima i arheološkim istraživanjima i u Dukljanskoj državi su građene mnoge crkve. Crkva svete Marije izgrađena je, najvjerovatnije početkom IX vijeka, u samom gradu Duklji. U njoj je sahranjen dukljanski kralj Svetopelek i krunisan njegov sin Svetolik. Katedrala svetog Tripuna u Kotoru podignuta je 809. godine. U isto vrijeme, između 797. i 809. godine, podignuta je Crkva Sv. Petra u Bijeloj. U periodu od 813. do 820. godine podignuta je crkva ispod velike katedrale iz doba Balšića kod ulcinjske kapije. Početkom IX vijeka podignute su i crkve: Sv. Tome u Prčanju, Sv. Stevana u Vranovićima u Grblju,  Sv. Jovana u Zatonu na Limu… Najmlađa crkva iz IX vijeka je crkva Sv. Marije u Budvi sagrađena 840. godine.

Značajnu ulogu u procesu hrišćanizacije imala je izgradnja prethodno pobrojanih crkava u Boki. Njihovu izgradnju predvodio je kotorski episkop Jovan. Oslanjajući se na kotorske plemiće, obezbjeđivao je neophodna sredstva za izgradnju crkvenih objekata.  U svrhu hrišćanizacije poslužio je i kult Svetog Tripuna.

Ugledni kotorski građanin Andreaci (Andrea Saracenis) otkupio je od mletačkog trgovca relikvijama mošti Svetog Tripuna i 908. godine podigao crkvu u samom gradu Kotoru, posvećenu ovom svecu.

Par vjekova kasnije, od 1124. do 1166. godine u Kotoru se gradi nova katedrala posvećena Sv. Tripunu. Jedna je od najvećih i najraskošnijih građevina u Starom gradu. Preživjela je nekoliko razornih zemljotersa 1667.  i 1979. godine i nakon njih je obnavljana. Katedrala Sv. Tripuna je stolna crkva Kotorske biskupije.

Andreaci je sahranjen u crkvi Sv. Tripuna koju je sagradio, o čemu svjedoči natpis na sarkofagu.

Natpis na sarkofagu u crkvi Sv. Tripuna: „U ime gospoda, ja Andreaci zajedno sa ženom svojom Marijom, podigosmo ovu grobnicu i ležimo u njoj. Svi vi koji čitate (ovaj natpis) molite Boga za nas grešnike

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo