Da su građani bili prioritet bilo kojoj vlasti, svaki grad u Crnoj Gori bi još prije 20 godina ispuštao prečišćenu otpadnu vodu u more, rijeke i jezera. Ali nijesu. Više su nas zagađivale političke igre nego fekalije. Od 25 opština, samo 11 imaju uređaje za prečišćavanje otpadnih voda, od kojih pojedini nemaju upotrebnu dozvolu

MONITOR: Polemika oko plana da se postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda za Podgoricu gradi u Botunu ne prestaje. Šta je sve rađeno naopako kada se došlo u ovu pat poziciju i zašto ima malo stručnih objašnjenja o postrojenju?

IKOVIĆ:Naše politikanstvo je isključilo struku iz života. Za nju se moramo boriti kao davljenik za slamku spasa, a plaćamo je sve više jer nam škole i bolnice vode podobni, a ne hrabri i samostalni stručnjaci.

Takva politika je dovela do toga da upravo danas preovladava stav da su uređaji za prečišćavanje otpadnih voda problem, iako su oni rješenje za sprječavanje zagađenja. Tamo gdje su ovi uređaji problem, to je samo zato jer se ne koriste po pravilima. Kada bilo koji uređaj koji nam olakšava život ne koristimo po datim uputstvima, on nam postane problem – bila to mašina za veš ili ekspres lonac. Građani su doživjeli nepravilnosti ovih uređaja u Crnoj Gori i sada svi oni kojima se servira postrojenje u blizini njihovog naselja protive se, jer polaze od toga: ako se incidenti javljaju u Budvi ili Nikšiću, zašto se sjutra ne bi desili u Botunu. Činjenica je da Botunjani jesu za ovo postrojenje, ali su protiv odabira lokacije na kojoj se planira njegova gradnja. Da se predano radilo na ovom projektu, do toga ne bi došlo, već bi mještani bili uključeni u planiranje projekta i rukovodstvo bi im obezbijedilo studijsku posjetu gradu koji koristi takav tip postrojenja. To se nije desilo, a lažnu brigu vlasti u Crnoj Gori najbolje su osjetili upravo oni – kao neko ko je trovan godinama radom KAP-a, zato se sada još više protive.

Projekat tretmana otpadnih voda Podgorice je postao problem jer su funkcioneri odugovlačili završetak projekta, uključivanje građana i transparentno informisanje javnosti o svim detaljima. Danas nas gradonačelnik plaši da ćemo morati da vratimo 100 miliona eura, ali ne kaže ko nam taj novac traži. U isto vrijeme govori se o nabavljenoj opremi, a u tom trenutku građevinska i ekološka dozvola nijesu bile izdate. Prvo treba vidjeti šta je sve i kako ugovoreno, a nakon toga tražiti zbog javnog dobra da dođe do određenih izmjena koje mogu biti dobre i za građane i za upravu i za banku. Siguran sam da iniciranjem hitnog postupka izmjene projekta može doći i do boljeg tehničkog rješenja na zadovoljstvo građana, a da banka od toga takođe može imati samo korist.

Zato je postrojenje civilizacijsko pitanje, a ne predmet partijskih igara. Problem je što su i ovdje partijski interesi i sukobi oko tehničko rješenja, cijene i lokacije zasjenili samu suštinu – čistu Moraču, u kojoj se kupamo, pecamo i koristimo vodu za navodnjavanje.

MONITOR: I u Danilovgradu je otvorena priča oko postrojenja. Kako tamo stvari stoje i kakvo je uopšteno stanje u Crnoj Gori?

IKOVIĆ:U Danilovgradu je bila planirana slična tehnologija, na 300 metara od centra grada, uz samu sportsko-rekreativnu zonu gdje treba da se pravi prvi gradski park Landža. Mještani su znali da je to u suprotnosti jedno sa drugim i da će potencijalni neprijatni mirisi da im onemoguće korišćenje igrališta i gradskog kupališta, zato su bili protiv gradnje takvog postrojenja u dvorištu centra grada.

U međuvremenu se promijenila vlast, ali ta vlast izbjegava bilo koju neprijatnu temu, pa i rješavanje otpadnih voda koje idu u rijeku Zetu, a pri tome Opština za svaki kubik otpadne vode uzima preko računa za vodu nekad pola, a nekad čitav euro. Ovo će uskoro postati jedno od glavnih pitanja kod nas jer je u izradi urbanistički plan koji će morati da predvidi lokacije na kojima će se tretirati otpadne vode iz centra Danilovgrada i Spuža.

Uređaji za tretman otpadnih voda su pitanje osnovne higijene i zdravstvene bezbjednosti. Da su građani bili prioritet bilo kojoj vlasti, svaki grad u Crnoj Gori bi još prije 20 godina ispuštao prečišćenu otpadnu vodu u more, rijeke i jezera. Ali nijesu. Više su nas zagađivale političke igre nego fekalije. Od 25 opština, samo 11 imaju uređaje za prečišćavanje otpadnih voda, od kojih pojedini nemaju upotrebnu dozvolu, a kanalizacioni mulj ne obrađuju na bezbjedan način. Ovo znači da 14 opština ispušta otpadnu vodu iz kolektora direktno u rijeku, jezero ili more.

Ako vlast ne stvara osnovnu zdravstvenu bezbjednost – pitku vodu, zdravu hranu i čist vazduh – onda ona lažno brine o tebi, a to je najveći stepen egoizma, jer je ti plaćaš da živiš u sigurnoj državi. Botun treba da bude okidač za Vladu da se oformi tim za sigurne vode, koji će proći dodatne obuke i posjetiti dostupne tehnologije tretmana otpadnih voda u Evropi, i da se paralelno sa tim krene u projektovanje I izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i reciklažu kanalizacionog mulja u svim gradovima. Ovo znači da ćemo dobiti tim stručnih ljudi koji će sjutra umjeti da upravljaju ovim postrojenjima. Nijesmo uspjeli ovo završiti za 30 godina, ali možemo najkasnije za narednih 10.

MONITOR: Nedavno smo proslavili 34 godine ekološke države. Imamo li što da slavimo?

IKOVIĆ:Danas možemo da slavimo i da se ugledamo na sve one pojedince i grupe građana koji su uspjeli da zaštite rijeke, šume, zemlju od rukovodstva, jer vlast je ta koja posljednje 34 godine omogućava zloupotrebu prirode, koja je uvijek praćena zloupotrebom čovjeka. Danas smo više svjesni ideje ekološke države nego prije 34 godine, jer one stvari kojih su se pribojavali idejni tvorci ovog projekta su se do danas obistinile. Ideja ekološke države je pokrenuta da bismo živjeli od svog znanja i rada koje ulažemo u naše resurse. Time bi se vremenom nadomjestio nedostatak stručnjaka u Crnoj Gori, izbjegla rasprodaja najatraktivnijih lokacija u državi, izbjegla urbanizacija zbog koje trajno gubimo prostor, a samim tim i siromašenje. Više smo danas svjesni da je naš pritisak na prirodu veći nego sve nacionalne, vjerske i političke razlike između nas, što ohrabruje jer borba za prirodu tek predstoji.

MONITOR: Koji su ključni izazovi u ispunjavanju uslova za Poglavlje 27 i možemo li se uopšte nadati da će ono biti zatvoreno u narednih nekoliko godina?

IKOVIĆ: Ključni izazov u ispunjavanju Poglavlja 27 je da političari razumiju posao koji obavljaju, jer pitanje životne sredine nije isključivo tehničko, naučno ili fenomenološko, već danas prije svega političko. Šta će nama život u jednom gradu koji ima dobre kulturne sadržaje i jaku privredu, ako naša djeca pri tome nemaju pitku vodu i čist vazduh? Poglavlje 27 je postalo najzahtjevnije zato što životna sredina posljednje 34 godine nije bila politički prioritet i zato što smo projekte poput uređaja za prečišćavanje otpadnih voda stalno odlagali pa nam se sada sve nagomilalo. . Botun treba da bude okidač za Vladu da se oformi tim za sigurne vode, koji će proći dodatne obuke i posjetiti dostupne tehnologije tretmana otpadnih voda u Evropi, i da se paralelno sa tim krene u projektovanje i izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i reciklažu kanalizacionog mulja u svim gradovima..

Što se više građani bore za opstanak prirode od koje zavise, to se i političar više bavi očuvanjem prirode. Ako građani brinu o svojoj životnoj sredini, onda političar to vidi kao temu koja odnosi glasove. Najbrže bi se proces odvijao da politika diktira ekologizaciju društva, ali za sada imamo proces „ekologizacije političara“ pod pritiskom lokalne zajednice – zato je ispred nas zelena, kapilarna revolucija koja je jako spora, ali smo njeni svjedoci i učesnici – odbrana rijeka od malih elektrana i šuma od sumanute sječe.

MONITOR: Ima li pomaka što se zaštite životne sredine tiče u posljednjih pet godina, otkako nova vlast rukovodi procesima?

IKOVIĆ:Pomak svakako postoji, najviše zahvaljujući organizovanim grupama građana koje vrše pritisak na vlast, ali i medijima i novinarima koji su postali sve jači pokretači i nosioci ekoloških tema.

Još jedan vidljiv napredak dolazi od onih preduzetnika koji su shvatili da primjena standarda zaštite životne sredine nije prepreka, već prednost – alat za jaču konkurentnost i dugoročno uspješnije poslovanje.

Građani i novinari uspjeli su da zaustave brojne štetne prakse: od kopanja pijeska i uništavanja rijeka, sumanutih sječa šuma, do nasilne urbanizacije. U isto vrijeme imamo preduzetnike koji pokazuju da je moguće ostvarivati profit, a da se priroda ne uništava.

Čak i najgora vlast, pod pritiskom javnosti, uradi nešto dobro. Treba da budemo svjesni da je današnje stanje posljedica višedecenijskog siromašenja čovjeka – prvo tokom 30 godina nakon pada socijalizma, a zatim poslednjih pet godina jer nova vlast nije imala rješenja za izlazak iz krize ili je radila na tome da ih blokira.

Predrag NIKOLIĆ

Mislim da je veličanje ustaštva i četništva-uz ovaj sumrak demokratije koji je zahvatio SAD, najozbiljnija prijetnja pristojnom životu u demokratskoj državi, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. To su prijeteće polazne pozicije za neke nove sukobe, a što bi rekao Milošević, „ni oružani nisu isključeni“. Ponašanje vodećih ljudi SPC-a, a isto mogu reći za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, meni je duboko razočaravajuće. Kao da su mnogi od njih izdali vlastito poslanje

MONITOR: Poslije mlakih reagovanja hrvatskog državnog vrha na ustaške simbole na koncertu Marka Perkovića Tompsona- gdje se nije krilo oduševljenje brojem okupljenih, šta su Hrvatskoj danas antifašističke snage i ko ih politički zastupa?

PUSIĆ: Danas u Hrvatskoj ima više organizacija koje u svom nazivu imaju antifašizam, Savez antifašističkih boraca i antifašista, Veterani domovinskog rata i antifašisti, Mlade antifašistkinje Zagreba, Antifašistička liga RH, …  Ja mogu mjerodavno govoriti o Antifašističkoj ligi koju smo i osnovali da bi promovirali moderni, vrijednosni antifašizam. Načela vrijednosnog antifašizma su obrana individualnih sloboda, miroljubiva država u službi svojih građana, usmjerena prema većoj socijalnoj pravednosti. Te vrijednosti neće prevladati bez našeg upornog nastojanja; prevladati će sebičnost, netrpeljivost, bezosjećajnost, kao toliko puta u ljudskoj historiji. U tom smislu nema ništa važnije od djelovanja u skladu s tim načelima. To je obrana onog najboljeg što je ponegdje već dostignuto u ljudskoj civilizaciji. A takva nastojanja ima smisla nazvati antifašizmom jer su suprotstavljena temeljnim karakteristikama fašizma. Prema kojima pojedinac treba biti potpuno u službi veličanja nacije i države, po kojima dobitak moje države može biti samo na račun gubitka druge države, a ratovi su zato nužni, a i dobri za „pročišćenje“ nacije. Mislim da stavove vrijednosnog antifašizma, načelno, dijele mnogi ljudi iz stranaka Možemo i SDP-a, kao i nekih manjih stranaka. Problem sa strankama je da načelni vrijednosni stavovi često budu potisnuti pragmatičnim dnevno-političkim prilagodbama.

MONITOR: Da li je problem u faktičkom dvopartizmu-HDZ i SDP, strankama i liderima koji su stalno na temi „patriotizma“ i dokazivanja da tu nisu poklekli?

PUSIĆ: Za  rastuću nesigurnost Hrvatske kao demokratske države, posebno poslije Thompsonovog koncerta, odgovorna je, pa i kriva, Vlada RH. Kad ministar obrane Anušić kaže da Hrvatska i Europa moraju počivati na vrijednostima koje nam je jasno definirao Thompson, prirodno je zapitati se koje su to vrijednosti. Ako se lak lakih nota skine, ostaje sirovi klerikalizam, jedinstvo propisano oktroiranim stavovima baziranim na falsificiranoj, mitomanskoj povijesti, otvorena identifikacija s notornim ustaškim simbolima i sve manje uvijeno pozivanje na nasilje prema onima koji te stavove ne dijele. SDP naglašava da zastupa suprotnu politiku. Ali ima postupaka, recimo nedavni prijedlog SDP-a kako regulirati zabranu uzvika „Za dom spremni“, kad izgleda, što bi rekli neki saborski zastupnici, da je to, koji puta, suprotno za „360 stupnjeva“.

MONITOR: Zoran Milanović je, nedavno, pred hrvatskom dijasporom u Minesoti, izjavio da je Hrvatska „preopterećena istorijom“ i da bi od zlatne ribice poželeo za Hrvatsku „predvidljivu i dosadnu budućnost“…Kako ste  to razumjeli?

PUSIĆ: To je parafraza izjave koja se pripisuje Churchillu, da su Balkanske nacije progutale više historije nego što mogu probaviti. A i ovo drugo  – „da malo živimo dosadno k’o Švicarci“ je suprotnost onoj, mislim, židovskoj kletvi – „neka vam Bog da da živite u interesantnim vremenima“. Mi živimo 35 godina u „interesantnim vremenima“ i malo dosade ne bi škodilo.

MONITOR: Na GS UN, Peter Sijarto-šef mađarske diplomatije, napao je Hrvatsku za „ratno profiterstvo“. Njene cijene na usluge snabdijevanja energentima su-kako tvrdi Sijarto, naglo porasle od početka rata u Ukrajini. I Srbija je-zbog zavisnosti od Janaf naftovoda, upućena na Hrvatsku..Koliko je ovaj rat i „rat šansi“ i kako se Hrvatska snalazi u tome?

PUSIĆ: Mađarska je došla do INE besramnim korumpiranjem hrvatskog premjera. Sijjarto bi, da dade primjer dobrosusjedske politike, mogao prvo počistiti pred „svojim vratima“. U kabinetu njegovog predsjednika, gdje Orban prima i mađarske srednjoškolce, visi karta velike Mađarske koja obuhvaća pola Hrvatske i Vojvodinu. I Orban i Sijjarto daju bahate izjave kad mađarski dronovi uđu u zračni prostor Ukrajine jer im Ukrajina, u ratu za vlastiti opstanak s Putinovom Ruskom federacijom i ovisna o Trumpovim mušičavostima, ne može odgovoriti. Što se tiče cijena usluga, mislim da njih regulira slobodno tržište, a Mađarska nije u nikakvoj krizi, za razliku od Ukrajine, da bi joj Hrvatska trebala  pružati „ekonomsku pomoć“. Da li Mađarska Vlada očekuje da će možda Srbija otkazati Janafu, pa se sprema to iskoristiti za smanjenje cijena usluge, vidjet će se.

MONITOR: Obraćajući se sa govornice GS UN, predsjednik Hrvatske Milanović, pričao je i o globanoj krizi, nazvavši onu u Gazi „ pokoljem“ a ne ratom. Milanović je i ranije kritikovao tolerantnost prema Izraelu. Vlada Hrvatske djeluje-po tim pitanjima, uzdržanije. Koliko su ona, uopšte,važna za hrvatsko građanstvo i traži li se od vlasti –o njima, jedinstven pristup?

PUSIĆ: Milanovićeva otvorena osuda pokolja u Gazi, bez navodnika, je njegov najbolji vanjskopolitički i unutarpolitički stav. Unutarpolitički, jer je to i kritika kunktatorskog i nemoralnog stava Hrvatske vlade. Osuda genocida nad Palestincima koju nemilosrdno provodi Netanyahuova vlada, postala je kriterij ne više samo političkog nego i elementarnog, etičkog poštenja.

MONITOR: Hrvatska i Crna Gora su imale-u novije vrijeme, i nekoliko prepucavanja nimalo diplomatski intoniranih. Crna Gora je favoritkinja Brisela za naredni ciklus prijema u EU. Hrvatska je „podsjetila“ da će i ona odlučivati o tome…Da li se Vi slažete sa savjetom Florijana Bibera, da Crna Gora ne bi trebalo da provocira Hrvatsku? I zašto su zločini u Jasenovcu i dalje okosnica kritičnosti-pa i optužbi, i Crne Gore i Srbije?

PUSIĆ: Koliko se sjećam to „iskrenje“ između Hrvatske i Crnogorske vlade oko Jasenovca je bilo početkom prošlog ljeta, kad je Crnogorski parlament usvojio rezoluciju kojom se proglašava, „iz vedra neba“, da su u Jasenovcu, Mathausenu i još nekom trećem nacističkom logoru počinjeni genocidi. Naravno, svi su znali da to nije „iz vedra neba“, nego je glupa reakcija na izglasavanje rezolucije UN-a kojom se 11. juli proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ni odgovor Hrvatske, preko ministra vanjskih poslova, nije baš bio odraz neke mudrosti ni diplomacije. Umjesto da se prijeti usporavanjem puta Crne Gore prema članstvu u EU-a članstvo Crne Gore u EU je važan interes RH, trebalo je odgovoriti: „Da, u Jasenovcu se dogodio genocid, to je opće poznato 80 godina. Ta činjenica ni na koji način ne relativizira genocid počinjen u Srebrenici.“ E sad, pitanje je da li u Hrvatskoj vladi postoji konsenzus za takav jednostavan i istinit odgovor. A to je već problem današnje Hrvatske.

MONITOR: Kako kao jedan od najvećih zagovornika tradicije antifašizma u ovom dijelu Evrope, gledate na neskriveno veličanje počinilaca zločina-i iz starije i iz novije istorije, koji ne prestaju?

PUSIĆ: Mislim da je veličanje ustaštva i četništva, uz ovaj sumrak demokracije koji je zahvatio SAD, najozbiljnija prijetnja pristojnom životu u demokratskoj državi, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. To su prijeteće polazne pozicije za neke nove sukobe, a što bi rekao Milošević, „ni oružani nisu isključeni“. Ponašanje vodećih ljudi SPC-a, a isto mogu reći za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, meni je duboko razočaravajuće. Kao da su mnogi od njih izdali vlastito poslanje, širenje onog najboljeg u kršćanstvu-mira i ljubavi prema bližnjem, i zaglibili u politikanstvo i netrpeljivost vlastitih nacionalizama.

A što se tiče novije historije, ratova 90-tih, činjenica jest da su svi počinioci zločina s hrvatske strane otvoreno izražavali sklonost ustaštvu, a počinioci zločina sa srpske strane četništvu. To i nije tako čudno; ako činiš zločin ti si zločinac i ubojica, ali ako to radiš u ime hrvatskog ili srpskog naroda ti si-možda malo radikalan, patriot. Žrtve tih zločina birane su gotovo uvijek po etničkom ključu, dakle počiniocima su trebale ideologije koje to opravdavaju; nisu se mogli pozivati na partizane, čija noseća parola je bila bratstvo i jedinstvo.

MONITOR: UN su upravo obiljeležile 80 godina od osnivanja-u godini u kojoj one pokazuju, možda, najmanju moć da utiču na globalna zbivanja, a prije svega na smanjenje patnje ljudi. Posebno Palestinaca u Gazi.  Svijetu se, kao glavni mirovni pregovarač, nameće Donald Tramp, izraziti kritičar UN. Da li je problem-kako neki tvrde, sama organizacija odlučivanja, prije svega SB UN, koja je takva od osnivanja?

PUSIĆ: Sjedinjene Države, posebno predsjednik Franklin Roosevelt, bili su glavni pokretač ideje Ujedinjenih naroda usred Drugog svjetskog rata i njenog ostvarenja na kraju rata. UN su najznačajnija međunarodna institucija u svjetskoj historiji, pokušaj čovječanstva da agresivne ratove učini ilegalnim, da ukine kolonijalizam, da usmjeri djelovanje država prema smanjenju gladi, bolesti i siromaštva, da plemenita etička načela operacionalizira u konkretne korake. Današnji predsjednik SAD otvoreno djeluje na marginalizaciji uloge UN-a, na ukidanju i onemogućavanju institucija UN-a koje su poboljšavale-a često i spašavale, živote milijuna ljudi, na vraćanju svijeta na njegove „polazne postavke“ – „might is right“ ili-po naški, „pravda u topuzu leži“. Sve je to svijet već vidio; ključnu ulogu američkog predsjednika Woodwarda Wilsona u osnivanju Lige naroda, opstruiranje Republikanske stranke da se SAD pridruži toj važnoj međunarodnoj organizaciji, zamišljenoj da spriječi buduće ratove i nasilje jakih država nad slabijima, slabljenje moći Lige pred bahatošću fašizma i uslijed neodlučnosti njegovih budućih žrtava, .. Znamo kako je završilo.

Nastasja RADOVIĆ  

Radi se o vaskrsavanju duha vremena devedesetih koji stojovićevskoj feli novinara vraća vitalnost i samopouzdanje. I to me ne čudi nimalo, jer crnogorsko društvo se suštinski nije mijenjalo posljednjih decenija, samo što je ta suština bila skrivena u šarenlažama političkog marketinga

MONITOR: Nastup Milana Stojovića, nekadašnjega direktora RTV Nikšić u vrijeme ratnohuškačke propagande devedesetih, na svečanosti povodom Dana Opštine Nikšić, izazvao je reakcije dijela civilnog sektora. Je li iznenađenje Stojovićevo “vaskrsenje”?  

VUKOVIĆ: Stojovićevska fela novinara bila je u Crnoj Gori devedesetih veoma brojna i većina njih se, slijedeći promjene u ideološko-političkom ‘vjeruju’ vlasti,  prošvercovala bez gubitaka u neku novu crnogorsku stvarnost, služeći na stari način rebrendiranim starim ili nekim novim gospodarima.

Mislim da je vjerodostojnije govoriti o vaskrsavanju duha vremena devedesetih koji stojovićevskoj feli novinara vraća vitalnost i samopouzdanje. I to me ne čudi nimalo, jer crnogorsko društvo se suštinski nije mijenjalo posljednjih decenija, samo što je ta suština bila skrivena u šarenlažama političkog marketinga.

MONITOR: Redakcija „Enciklopedije Crne Gore“, projekta CANU  imenovala ga je u uredništvo struke Mediji i novinarstvo. Stojović nije jedini medijski ili ratni hučkaš iz devedesedih koji je danas u Crnoj Gori dobio institucionalnu poziciju ili nagradu. Šta to govori?

VUKOVIĆ:  Govori o tome, nažalost, da ono što je bilo većinsko raspoloženje u Crnoj Gori početkom devedesetih nije bio incident, kratkotrajna istorijska devijacija, nego duboko ukorijenjena realnost koja se, recimo, tako jasno očituje kroz nekritičko povjerenje u početničenu i dehristijanizovanu Crkvu, o čemu nam uporno, godinama, svjedoče sondaže javnog  mnjenja. Govori o tome da smo jedno zapušteno, nezdravo društvo i da ta zapuštenost i nezdravost savršeno odgovara našoj tranzicionoj, pljačkaškoj buržoaziji i njenoj pripadajućoj političkoj klasi i intelektualnoj posluzi.

Ona Crna Gora koja je nastojala da u istorijskim tmušama kraja dvadesetog vijeka slijedi revolucionarna socijalna i humanistička pregnuća prethodnih generacija bila je i ostala u manjini, rasuta po svijetu i domaji, dezorijentisana i obeshrabrena.

MONITOR: Bliži se godišnjica napada na Dubrovnik. Gdje je Crna Gora 34 kasnije kada je u pitanju suočavanje sa ratnom prošlošću?

VUKOVIĆ: Ova sadašnja Crna Gora bi se, čini mi se, radije vratila u prošlost nego što bi se suočila sa njom. Suočavanje s prošlošću podrazumijeva zrelost, spremnost da se kritički sučelimo sa onim što smo u jednom periodu činili na tuđu i vlastitu štetu, i iz toga izvučeno pouke za budućnost. Ono što je do sada činjeno u vezi sa prošlošću je bilo više na tragu nekog neiskrenog pokajničkog pravdanja, uopštavanja koje je ravnomjerno dijelilo krivicu na sve pripadnike i pripadnice društva.

MONITOR: Odnosi sa Hrvatskom?

VUKOVIĆ:  Aktuelna Hrvatska koja sve češće i masovnije opjevava svoju kratkotrajnu ustaško-zločinačku prošlost iz Drugog svjetskog rata čini se da više odgovara akuelnoj Crnoj Gori nego što bi joj odgovarala Hrvatska koja bi opjevavala svoje antifašiste, slavne partizanske jedinice čija je hrabrost ušla u legendu. Na putu u svijetlu evropsku budućnost i jedni i drugi smo zabasali na stranputicu koja nas vraća nazad, ali ne u onu prošlost koja je imala emancipatorski potencijal i koja nas je zbližavala u cilju zajedničke koristi i slave, nego u prošlost koja obnavlja destruktivne i samodestruktivne plemenske, tribalističke energije.

MONITOR: Vlast, svi njeni djelovi, kunu se da će nas uvesti u Evropu. Koliko je međutim ova vlast evropska?

VUKOVIĆ: Kao i ona prethodna, dugotrajuća vlast, i ova se zaklinje da nas uvodi u Evropu, odnosno u Evropsku uniju. Ali i jedna i druga su to uvođenje uglavnom praktikovale kao dodvoravanje briselskoj birokratiji, crpeći iz tog dodvoravanja legitimitet za obmanjivanje čeljadi u svojoj, crnogorskoj kući.

I da budemo pošteni, sve je umjesnije pitanje: koliko je briselska birokratija evropska u smislu emancipatorskog potencijala ideje o Evropi kao zajedničkoj, prozračnoj kući u kojoj vlada duh slobode, bratstva i jednakosti. Bojim se da nije, niti će u doglednoj budućnosti biti, što ne znači da Crna Gora ima neku poželjnu alternativu, na žalost. Nadati se da će evropski projekat preživjeti, ali ne kao nadnacionalni tehnokratsko-birokratski entitet, već kao zajednički dom evropskih naroda, utemeljen na idejama prosvjetiteljstva i humanizma.

MONITOR: Evropski parlamentarac Tomas Vajs ocijenio je da lider DNP Milan Knežević otvoreno brani interese Aleksandra Vučića, i da želi da spriječi ulazak Crne Gore u EU. Vidite li ovdašnje politike koje to pokušavaju?

VUKOVIĆ: Znamo mi i bez Tomasa Vajsa koga i šta brani Milan Knežević, a i skoro sam stopostotno siguran da bi on radije Crnu Goru vidio u BRIKS-u nego u EU. To je, naravno, legitimna politička plaforma, pod uslovom da se jasno artikuliše i zagovara. No, Knežević i brojni drugi na crnogorskoj političkoj sceni nemaju petlje da sebe i nas kurtališu svoga dvoličnjaštva.

Imam utisak da oni jedva čekaju da se EU uruši i da, po mapi puta koju su visokopozicionirani srbijanski klirici Irinej i Porfirije nedavno predstavili u Moskvi Vladimiru Putinu, privežu naš mali brod za onaj veliki ruski.

MONITOR: Kako komentarišete prijetnje Kneževića ekološkom aktivisti Aleksandru Dragićeviću, ali i sve češće prijetnje vlasti kritičarima?

VUKOVIĆ: Svako zapušteno, nezdravo društvo gaji kult nasilja – nasilja koje se ispoljava u različitim formama. Kneževićev istup je samo jedna od skorašnjih vidljivih manifestacija toga nasilničkog pristupa drugima i drugačijima. Takav pristup u drugome i drugačijemu ne vidi sagovornika i potencijalnog partnera u rješavanju problema nego neprijatelja koga treba poniziti riječju i djelom ili eliminisati ako treba. To je, ako hoćete, izraz palanačke svijesti koja zazire od otvorenosti i koja se jedino sigurno osjeća u svojoj pećini, okružena sebi sličnima.

MONITOR: Kako vidite drugu zvaničnu posjetu crnogorskih funkcionera vlasti Izraelu, dok se sprovodi nezamislivi genocid u Gazi?

VUKOVIĆ: Osjetljivi su oni na genocid, ali čekaju istorijsku distancu da ga osude u nekoj rezoluciji, a do tada će sa onima koji genocid sprovode piti rujno vino i svršavati unosne poslove!

Ovdje je, zaista, primjeren ovakav sarkazam, jer je riječ o ljudima iz parlamentarne većine koja je nedavno usvojila rezoluciju o Jasenovcu i drugim genocidnim stratištima koja su situirana u sredinu minulog vijeka. Ponoviću ovdje moju reakciju sa fejsbuk profila: ‘Naše vazale, velike i male, ne muči stid kad vide genocid. Izgleda im godi što se to dogodi’.

Mene je istinski stid zbog ovakve vlasti i volio bih da sam u ovim istorijskim trenucima – Slovenac!

MONITOR: Ove sedmice objavljeno je da je slučaj Telekom, povezan sa porodicom Đukanović,  definitivno zastareo. Osim što imamo problem sa suočavanjem sa ratnom prošlošću, ne ide nam ni suočavanje sa vremenima sistemske korupcije i sumnjivih poslova?

VUKOVIĆ:  Baš ne ide, jer za tako nešto je trebalo da se dese revolucionarne promjene u društvu, a kod nas se desilo da je jedna od frakcija tranzicione pljačkaške buržoazije zamijenjena drugom. Ova druga radi samo ono što joj olakšava da poveća i usidri svoju moć unutar institucija sistema. Javni interes je tu deveta rupa na njenoj svirali, ako ta rupa uopšte postoji.

Milena PEROVIĆ