Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

Može li se po Vašem mišljenju govoriti o modernosti Mahmouda Darwisha, onoj modernosti koja se može opisati kao „ekstraktivna modernost“ u kojoj se kombinuje nekoliko škola, ali čini se da je bez škole ili kao da je škola sama po sebi? Posebna modernost izvan modernosti časopisa „Shi'r“ i svih ostalih modernosti?

Čini mi se da Vi razumijete moju modernost bolje od mene. Pitanje modernosti je zbunjujuće pitanje. Da bi modernost bila ograničena na poetsku, to znači da u arapskom društvu nema druge modernosti. Jedna od zamki arapske modernosti je ta što se ona ostvaruje u poeziji, a možda i u policijskim ili sigurnosnim stanicama. Poetska modernost pokušala je zauzeti mjesto intelektualne, filozofske, naučne i društvene modernosti, što znači da je sama nosila zadatke koje zaista nije mogla podnijeti. Naravno, naučio sam o konceptima modernosti nakon što sam došao u arapski svijet, emigriravši iz Palestine. Prije toga nisam vidio te koncepte. U okupiranoj Palestini živio sam u teškim okolnostima i bio sam upoznat s arapskom i međunarodnom poezijom, a da pitanje modernosti nije bilo toliko urgentno za mene kao za arapske pjesnike. Tada smo imali pitanje kulturnog otpora, pitanje identiteta i morali smo ga spriječiti da se raspadne. Kako branimo svoje pravo na postojanje? Kako ukloniti problem između nacionalnosti i identiteta? Kako poezija stvara promjenu, ili može li to ona učiniti? Pitanja su bila donekle daleko od zaokupljenosti arene pitanjima modernosti. Odrastao sam u toj atmosferi i pisao u njoj. Kad sam izašao u arapski svijet, bio sam donekle poznat i nazivan sam pjesnikom otpora i pjesnikom okupirane zemlje… Ali moj susret s pitanjem modernosti i modernim pjesničkim eksperimentima došao je kasno. Ne znam da li sam bio smješten unutar arapske modernosti ili sam još uvijek izvan nje. Ne znam.

Šta mislite o tome kada neki od njih govore o „modernosti“ Mahmouda Darwisha?

Ja nisam dio te škole, niti sam učenik određenog nastavnika i to je nedostatak. Poželio sam da imam učitelja poezije, jer bi mi on vjerovatno uštedio mnoge obrazovne terete. Slušao sam, meditirao i bio pogođen pitanjem arapske poetske modernosti. Ali nisam odustao od povezivanja modernosti s projektom koji oslobađa, odnosno da možemo osloboditi društvo modernom poezijom. Ili da bi istinska modernost trebala biti sistem ideja koji uključuje sve nivoe društva, a ne samo poeziju. No, budući da je poezija naše područje i nemamo druge mogućnosti, neka bude tako. Živimo u ovoj prekrasnoj iluziji. I dalje vidim da nema prave arapske pjesničke modernosti izvan estetike arapske poezije. Ova se estetika mora temeljiti na arapskoj modernosti kako bi bila globalno istaknuta. Nisam ušao u horizont teoretisanja i da li sam htio biti moderan ili ne, ali mislim da je moja pjesma moderna. A u kom smislu je moderna? Dakle, osluškuje ritam novog vremena i unosi promjene u odnos riječi i stvari i pokušava održati jezik živim i stalno ga vraća u život, nastoji razvijati njegove alate kroz odnos tih alata sa onim što smo nekad nazivali ulogom moderne pjesme u poetskom ukusu i u projektu oslobođenja.

U trećoj epizodi ovog dijaloga pjesnik Mahmoud Darwish govori o časopisu „Poezija“ (al-Shi'r), koji je po njegovom mišljenju monopolizovao modernost, te o mladim pjesnicima i haosu u trenutnoj pjesničkoj areni. Prisjeća se dijela svoje prošlosti i brani svoju ljubav prema al-Mutanabbijevoj poeziji.

Nekoliko pjesama objavili ste u časopisu „Poezija“…

– Nisam ih ja objavio, časopis je preuzeo pjesme iz palestinske interne štampe. Možda je ovo jedini put da objavljujem pjesme u „Poeziji“.

Kako gledate na časopis „Poezija“?

– Nema sumnje da je časopis „Poezija“ imao svoju ulogu i iluzije. Jedna od tih iluzija je da je monopolizovao koncept pjesničke modernosti i pokušao isključiti druga iskustva izvan „raja“ modernosti, da tako kažemo. Mislim da je časopis „Poezija“ predstavljao tok moderne arapske poezije, ali ne cjelokupne moderne arapske poezije. Jedan od nedostataka suočavanja s tom pojavom je to što postoje univerzitetske studije koje modernu poeziju proučavaju samo kroz časopis „Poezija“. Ne smijemo zaboraviti da je postojao časopis „Al-Adab“, bilo je iračke poezije i egipatske poezije… To su osnovni tokovi nove arapske poezije. Nisu svi pjesnici časopisa „al-Shi'r“ mogli posvetiti ili postići veliki pjesnički status. Postoje samo nekoliko njih.

Bio je to više pjesnički časopis nego samostalni časopis ili časopis jedne provenijencije!

– Pokušao je biti aktuelni časopis, a neki od njegovih pjesnika ponekad su bili zaokupljeni teoretisanjem. To je poput svakog pjesničkog pokreta iz kojeg je na kraju nastalo nekoliko eminentnih pjesnika.

Da li vam je koordinirana intelektualna bitka koju je vodio ovaj časopis išta značila?

– Kasno sam pogledao časopis, odnosno nakon što sam napustio Palestinu, kada je i prestao izlaziti. Bitka koju je najavio je završena, posebno između njega i časopisa al-Adab. Međutim, modernistička pjesnička bitka nastavlja se do sada, ali kroz druge alate: Je li poezija definisana onim što govori, tj. svojim predmetom, ili načinom na koji govori? Ima li poezija neku ulogu? Mora li to biti povezana s čitaocem ili ne? Kakav je odnos između adresata i pjesnika? Je li tema pisanja sama u pjesničkom procesu ili postoji nešto što je zajedničko, na primjer jezik? Takva pitanja i dalje traju do danas. Je li izolacija poezije mjera njenog kvaliteta? Borbeni repovi i dalje postoje. Mislim da je lijepo imati razne struje, umjesto da imamo jednu dominantnu struju na poetskoj sceni.

Ali „Poezija“ je odigrala glavnu ulogu u konsolidaciji moderne pjesme!

– Zašto da ne? Ali i „al-Adab“ je odigrao takvu ulogu.

Ali „Poezija“ je svoj projekat ograničila na poeziju, dok je „Al-Adab“ bio književni projekat i odbacio je proznu pjesmu?

– Nisam vidio scenu dok je bila postavljena. Kasno sam došao jer sam otišao 1971. Poraz iz 1967. promijenio je koncepte samog časopisa „Shi'r„.

„Mawaqif“ časopis pjesnika Adonisa, jeste li ga onda pratili?

– „Mawaqif“ je objavljen kada sam bio u Bejrutu i u jednoj fazi bio dio njegove uređivačke porodice.

Kako vidite „Mawaqif“ posebno u tom periodu?

– Časopis „Mawaqif“ je dodao i pokušao uspostaviti odnos između kreativnosti, misli, revolucije i promjene, između kreativnosti i slobode. „Mawaqif“ je predstavljao prekid sa časopisom „Shi'r“, ali to je bio razvojni prekid. Okrenuo se intelektualnom pitanju i nije bio samo kreativan časopis.

Zašto ste se povukli iz redakcije?

– Nisam se povukao zbog neslaganja ili bilo čega drugog, ali imao sam časopis „Palestinska pitanja“, a zatim je 1981. izašao „Karmel“.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

Jeste li ikada razmišljali o pisanju romana poput mnogih pjesnika koji su na marginama svoje poezije napisali roman?

Uz moju neograničenu ljubav prema romanu, nisam nikada pomislio da ga napišem. Ali zavidim piscima jer je njihov svijet širi. Roman može obuhvatiti sve oblike znanja, kulture, problema, briga i životnih iskustava. Može apsorbovati poeziju i druge književne žanrove i imati najveću korist od njih. Lijepa stvar u romanu je što nije podložan krizama, jer u svakom čovjeku postoji priča. To je dovoljno milionima godina, a romanopisca samo treba inspisirati iskustvom. Nisam razmišljao o pisanju romana jer nisam mogao garantovati rezultate. Roman zahtijeva trud i strpljenje, koji mi nisu dostupni. Mnogi pjesnici su savladali poeziju i pripovijedanje. Neki od njih proširili su svoju naraciju na svoju poeziju, a neki su zasjenili svoju poeziju, pa je ona postala pjesnički roman, dok roman mora imati jezik pripovijedanja i logiku likova i drugih. Volim roman – priču. Ne sviđa mi se roman koji nije fikcija i smatram ga jezičkim brbljanjem. Možda je to lijepo, ali to nije žanr koji volim. Nedavno sam pročitao roman koji me je zadivio Yacoubianova zgrada, egipatskog autora Ala al-Aswanija. Ono što me iznenadilo u vezi s tim romanom je da mu ne treba pisanje ili književni jezik, jer snaga ljudskog iskustva u njemu obogatila ga je jezikom.

Šta mislite o izreci da je budućnost u romanu, a ne u poeziji? I da je sada vrijeme za roman?

Podsjetio bih Vas da je prošlo vrijeme kratke priče. Takva priča ima godišnja doba. Ponekad cvjeta, a ponekad blijedi i nestaje. Roman je u izvjesnom smislu novo pisanje, jer mu poezija prethodi hiljadama godina. Roman je na iskušenju kada se kaže da je sada došlo njegovo vrijeme i da je postao „Divan Arapa“, kako kažu. Lično, ne sviđa mi se taj sukob između dva pisanja. Roman ima svoj svijet, a poezija svoj. U nekim društvima roman je razvijeniji od poezije, a u drugim društvima poezija je razvijenija od romana. Niko ne može naslikati sliku budućnosti niti je monopolizovati. Mislim da je budućnost rezervisana za poeziju isto koliko i za roman.

Ali mislite li da je poezija sposobna izraziti sve što Vam je u duši i sve one misli koje se vrte u glavi?

Postoje pjesnici koji kažu da im jezik ne može udovoljiti i da su veći od jezika. I upornost  pjesnika u objavljivanju velikih citata može biti prihvatljiva. Da li mi poezija dozvoljava da kažem sve što želim reći? To nije pitanje koje sebi postavljam. Umjesto toga, glasi: mogu li reći više nego što sam rekao? To je ono što me brine. Ali niko ne može napisati sve što ima u sebi. Postoje pisci koji su napisali više nego što mogu podnijeti, što znači da su njihove riječi veće od njihovog unutrašnjeg svijeta i njihovog životnog i ljudskog iskustva. Lično se ne žalim na ovo. Vjerujem da mogu reći ono što osjećam, o čemu sanjam i što je misteriozno u različitim oblicima. Ali na kraju može biti istina da pjesnik govori jedno, a romanopisac drugo. Međutim, o čemu je riječ? Pjesnik piše da dođe do te stvari, da sazna šta želi reći.

Sve dok govorimo o sufizmu, priznajem da osjećam da imate mističnu tendenciju ispunjenu metafizičkom dimenzijom, posebno u Vašoj dugoj pjesmi Mural u kojoj ste doživjeli iskustvo smrti? Šta za Vas znači mistična poezija? Da li je čitate?

Čitao sam i čitam sufijsku literaturu. Moje zapažanje je da poezija nije najbolja u njoj, već prozni tekst. Na primjer, Ibn Arabi, njegov prozni tekst mnogo je bogatiji od njegovog pjesničkog teksta, pun je semantike, ali je puniji misterija i tajanstveniji od njegove poezije. Na sufizam gledam intelektualnim ili filozofskim gledištem, gledam na njega sa poetičnim pogledom u smislu avanture odlaska na al-Aksu i pokušaja drugačije komunikacije sa svemirom i pokušaja traženja onoga što stoji iza ovog univerzuma, šta je izvan prirode i egzistencijalna pitanja. Ne zanima me sufijsko iskustvo, njegovo značenje, koliko me brinu jezični i mistični napori da dosegnu ono što druge avanture ne mogu dosegnuti. To je književna avantura koja je učinila prozu superiornom u odnosu na poeziju u pisanju. Ako želimo potražiti prave izvore koji su uticali na proznu pjesmu, naći ćemo sufijske prozne spise poput al-Nafarija, Bastamija, Suhrawardija i Ibn Arabija. To su bili pjesnici druge vrste, odnosno sa svojim teretom otisnuli su se na što dalji put. Ne možemo otići tamo gdje su oni otišli. To je kreativna strana sufizma, ali postoji sufizam koji podsjeća na čarobnjaštvo i magiju.

Šta mislite o pjesnicima koji koriste stare sufijske izraze u pisanju moderne sufijske poezije?

Mene lično to pitanje ne zanima. I mislim da u našem modernom i burnom dobu nema mjesta za sufijsku poeziju.

A novi sufizam koji nema veze sa starim terminima?

Taj moderni sufizam oblik je pobune protiv prirode savremenog života i reifikacije čovjeka i njegove udaljenosti od duhovnog i vjerskog pitanja. Ono što čitamo u poeziji je intarzija nekih sufijskih izraza koji su izvan konteksta.

Šta je s metafizičkom dimenzijom svojstvenom Vašoj poeziji?

Možda je pitanje smrti u mojoj poeziji usko povezano s metafizičkom dimenzijom. Postoje dva pogleda na smrt: vjerski stav kaže da je smrt prelaz iz efemernog u besmrtno, iz smrtnog u vječno i iz dunjaluka na ahiret. Drugi pogled ili filozofsko gledište smatra ga svojevrsnim postajanjem i smatra da su život i smrt praćeni zemaljskom dijalektikom. Ponekad pišem o smrti, ali ne ulazeći previše duboko u to pitanje. Doći do krajnosti tog pitanja je stvar puna mina koje se ne mogu ukloniti niti detonirati. U Muralu sam pisao o ličnom iskustvu, što mi je bio povod da pređem na pitanje smrti, budući da su najstariji tekstovi koji su govorili o smrti, uključujući i Ep o Gilgamešu, koji je takođe govorio o besmrtnosti i životu. Ovo iskustvo za mene je bilo prikladan okvir za naraciju ili nešto poput biografije. U trenutku smrti, vaš život prolazi ispred vas kao da je na brzoj traci. Živio sam to i vidio. Sve vizije koje sam napisao u pjesmi bile su stvarne: Maarri i susret Heideggera i René Chara… Vidio sam mnogo i nisam sve napisao. Ali primijetio sam da je pjesma više naklonjena pitanju života nego pitanju smrti. I pjesma u zaključku bila je himna života. Najvažnija lekcija koju sam naučio iz ovog pitanja je da je život lijep dar, lijep poklon, neograničena božanska velikodušnost, i moramo ga živjeti svaki minut. Što se tiče pitanja besmrtnosti, na njega nije odgovoreno još od Epa o Gilgamešu do danas. Postoji vjerski odgovor, ali kao pjesnik ne volim ulaziti u vjersku raspravu. Čovjek vjeruje u ono što zna, i u ono šta ne zna. Pored toga, vezan je za vjerovanje u ono što se ne zna, a najvažnija stvar u borbi između života i smrti je da stane na stranu života.

Sve dok govorimo o religiji, primjećujemo da u Vašoj poeziji postoji biblijski trag, posebno iz „Pjesme nad pjesmama”, koja je zastupljena u Vašoj visokoj lirici u zbirci „Krevet strankinje” i drugima! Šta Vas kao pjesnika privlači u biblijskom tekstu i kako je to uticalo na Vas?

U početku sam studirao na okupiranim teritorijama, a neke knjige Tore bile su obavezne u programu na hebrejskom jeziku, a ja sam ih tada proučavao. Ali, na Toru ne gledam s vjerskog gledišta, čitao sam je kao književno djelo, a ne vjersko ili historijsko. Čak i ozbiljni jevrejski istoričari ne bi prihvatili Toru kao istorijsku referencu. Ili makar gledam književnu stranu Tore. Tri su knjige ispunjene poezijom i izražavaju visoko ljudsko iskustvo: Knjiga o Jovu, Knjiga propovjednika koja postavlja pitanje smrti i Pjesma nad pjesmama.

Psalmi?

Neki od psalama manje su književni od knjiga koje sam spomenuo. Dakle, Tora je za mene književna knjiga i ima visoka književna i pjesnička poglavlja.

Je li Tora jedan od Vaših izvora?

Nema sumnje da je ona jedan od mojih književnih izvora.

Jeste li ponovo pročitali Toru na arapskom?

Da, pročitao sam nekoliko arapskih prevoda, uključujući i one moderne. Sviđa mi se malo suptilnosti. Takve knjige moraju biti prevedene na poseban način. Veliki pjesnici u svijetu smatraju Pjesmu nad pjesmama jednom od najvažnijih pastirskih pjesama u istoriji poezije, bez obzira na izvore te faraonske ili asirske himne.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

Šta je sa inspiracijom?

Mislim da postoji inspiracija! Ali šta je inspiracija? Jednom sam pokušao da je upoznam i rekao da je njena podsvijest pronašla njene riječi. Ali ovo je netačna i neopipljiva definicija. Inspiracija je ponekad kompatibilnost vanjskih elemenata s unutrašnjim elementima, otvorenost uma prema spokoju i način da se hemijskim procesom čiji se elementi ne mogu odrediti pretvori vidljivo u nevidljivo, a nevidljivo u vidljivo. Mislim da postoji neka tajna poetskog motiva. Zašto pjesnik ustaje i piše? Zašto dolazi s bijelim papirima i trudi se, a ne zna kuda ide? Opasnost poetskog djela leži u činjenici da nema sigurnih garancija uspjeha. Pisanje je trajna i opasna avantura i nema sigurnosti. Zapravo ne postoji osiguravajuće društvo koje se uopšte slaže s poetskom avanturom, a u poeziji ima toliko „saobraćajnih nesreća“ (smijeh). Ponekad osjećate da imate goruću želju za pisanjem. Sjednete za sto i ne napišete ništa. Ponekad lijeno odete do stola i iznenadite se da je inspiracija u vama, pa se okrenete pisanju. Neki su pisci oklijevali oko inspiracije, postojala ona ili ne. Ali ako postoji inspiracija, moramo je znati čekati, jer ona ne dolazi sama. Moramo sarađivati ​​s njom kao što sarađujemo s tajanstvenim i nepoznatim kako bi nešto postalo jasno.

Šta je sa prvim stihom o kojem Valerie govori!

Prvi stih je kroz moje iskustvo manje važan od ostalih redaka. Poezija počinje bez poezije. A put do pjesme će biti trnovit na početku. Lično nemam prvi stih koji je tako važan jer nemam nijedan poetski stih. Pjesma se rađa i postepeno uzdiže. Ponekad pjesnička inspiracija može biti loša, ali daje dobar rezultat. Nije problem. I ponovo pitam šta znači inspiracija: inspiracija vam govori: Sjedite i radite i radite, i onda ode. Ona vas priprema poetično, pere vas iznutra ili animira iznutra ili balansira toplinu i hladnoću, a ostalo je na vama, kao pjesniku, da zavisite o sebi, o svom iskustvu i o tome kako pronaći vlastiti tekst koji drži u sjećanju čitavo vaše pisanje. Bijeli papir pred vama ispunjen je prethodnim zapisima, vašim zapisima. Sjećam se da je Eliot rekao kako je književna zrelost sjećanje na naše pretke i osjećaj da iza tog pjesničkog teksta stoje preci.

Čak i u pjesmama koje proizlaze iz određene teme ili određene činjenice? Na primjer, Vaša pjesma o sjećanju na Sayyaba ili o Muhammedu Durri ili Edwardu Saidu! Je li Vas tema motivisala da ih napišete? Je li to isti način pisanja? Odnosno, da li tema prethodi pjesmi?

Postoji poezija koja stvara svoj predmet pisanja. Ali kad pišete, imate na umu nešto potpuno nedefinisano, ali imenovano. Postoji naziv za ono što želite napisati, na kraju ćete pisati poeziju. Stavovi i ideje koje pišete ne definišu vašu temu, već način na koji je izražavate. Postoje pjesme koje nemaju temu, ili su one samostalne i pune jezičke napetosti, jezičke igre ili jezičke pobune protiv vas, ili vašeg pokušaja da kontrolišete jezik. Problem je u tome što pjesnik misli da upravlja jezikom. To nije istina. Jezik više kontroliše pjesnika jer ima svoje pamćenje, sistem, format, istoriju i naslijeđe. Ono što pjesnik može učiniti je da oživi jezik koji je postao poznat i uobičajen. Kako kaže Heidegger, pjesnik je sredstvo jezika, a jezik nije sredstvo pjesnika.

Patite li od dileme bijelog papira, te dileme o kojoj govore mnogi pjesnici?

Kad pišete, idete svojoj sudbini sami, bez ičije pomoći. A ako nađete nekoga ko vam pomaže, on zapravo od vas vrši otklon zbog jačine svog prisustva. Svaki pjesnik ima u sebi hiljade pjesnika. Nema pjesnika koji polazi od praznine ili bjeline, pjesnik može završiti u bjelini. Bijela boja ne postoji u pisanom obliku. U svakom pjesniku postoji istorija poezije, od usmene pastorale do pisane poezije, od klasične poezije do moderne poezije. Tada se pjesnik plaši svojih čitanja, da će nešto od njih nesvjesno skočiti u njegov tekst, nešto će mu biti dvosmisleno. Mislim da to nije poseban tekst za određenog pjesnika. Pjesnik nosi karakteristike ili crte svih pjesnika koje je čitao, ali ne skrivajući svoje crte, tj. poput unuka koji nosi crte svog djeda, a da pritom ne nestane vlastitih crta. Teško pitanje koje se postavlja svakom pjesniku je: na kojoj strani bijelog papira može dodati nešto novo? To je prava poteškoća. Stoga je prava poezija malobrojna i rijetka.

Kad čitam Vaše pjesme ne osjećam da imate krizu u pisanju ili izražavanju! Vaš pjesnički leksikon je vrlo raskošan, što ukazuje na to da ste prevazišli krizu „bijelih papira“. Poezija Vam je tečna i nadiruća! Odakle dolazi ta poetska širina ili prostranost i ta svjetlost? Je li to iz pjesničkog sidra ili iz internog iskustva?

Prije svega, hvala Vam na tom mišljenju, koje je kritičko mišljenje, koje izuzetno cijenim. Zašto? Zato što se moja kriza ne pojavljuje u mojoj pjesmi, već u pred-pjesmi. Moja kriza je s prošlošću pjesme. U pjesmi ne biste trebali pokazati svoju patnju kao pjesnika, niti svoju muku koja joj prethodi. Čitaoc vidi novorođenče a ne zna šta je porod. On vidi stvar u njenom zrelom obliku. Što se tiče onoga što stoji iza toga, ne. Da je poezija bila tako laka, bijeli papir ne bi sadržavao pjesme. Ne. Pjesnik mora sakriti svoju patnju i pojaviti se kao da je njegova pjesma sama napisana. Napetost se ne treba pojaviti. Sjećam se šta je njemački pjesnik Rilke rekao u vezi s tim: „Ako želite napisati jedan redak poezije, morate posjetiti mnoge gradove, vidjeti mnogo stvari i ubrati mnogo cvijeća. Pjesma je oličenje sve te patnje i iskustva“.

Ali iz toga proizlazi raskošnost Vašeg pjesničkog vokabulara? Postoje veliki pjesnici na svijetu čiji je vokabular uzak?

Bojao sam se da će moj pjesnički leksikon biti gori od toga. Zaista sam se bojao. Primjećujem, na primjer, da neki važni arapski pjesnici imaju loš leksikon. Ne želim nikoga ovdje imenovati.

Ja ću imenovati Saida Akla, na primjer. On je veliki pjesnik, ali mu je fond riječi ograničen.

Neću nikoga imenovati. Možda kontradiktorni svjetovi koje osjećam oko sebe, svaki opstoji s drugačijim leksikonom. Mislim, stavljam nebesko na stranu zemaljskog, metafizičko na stranu materijalnog…

Rusa sa sufijom…!

Volim odnose između kontradikcija i potreban im je jezik koji podnosi tu napetost. Ne mogu Vam reći da puno čitam. I možda prvi put u životu izjavljujem nešto: imam svakodnevni sport, svako jutro nasumice otvaram „Lisan al-Arab“ i čitam o nekoj riječi na koju naiđem, o njenoj istoriji, porijeklu i izvedenicama koje iz nje proizilaze. Uvijek otkrijem da arapski ne pišem dobro.

Možda je tamo Vaša snaga.

Priznavanje neznanja uči. Najbolji učitelj ili najbolji poticaj za učenje je znati da ne znate.

Vaša poezija ne izražava da ste pjesnik rječitosti, elokvencije i leksikografije…!

Pokušavam pojednostaviti svoj jezik i riješiti se mrtvog rječnika, ali imam stalne vježbe za bolje razumijevanje jezika.

Čitate li, na primjer, romane?

Naravno.

Čitate li poeziju, Vi ste taj koji poziva pjesnika da ne čita mnogo poezije?

Mislim da je to dobar savjet u određenim godinama. Jer poezija, poput svega lijepog, donosi neku vrstu sitosti. Niko ne može pojesti kilogram meda. Stropoštat će se s gađenjem. Poezija je toliko intenzivna da je čak ni dobar želudac ne može tako lako svariti. Tako da i mala količina poezije može zauzeti pravo mjesto i funkciju. Ali na početku pjesnik mora čitati dosta poezije kako bi ublažio ritam, izgladio jezik i odgojio svoju tvrdoglavost koja ako se otupi pomaže pjesniku da se riješi pjesničke mrzovolje. Poezija, bez obzira na svoje filozofske ideje i dimenzije, mora djelovati spontano, a to seže do čina pristojnih manira. Mnogo čitam istorijske knjige, čitao sam intelektualne i filozofske knjige i neke knjige koje nemaju veze sa poezijom, poput „Povijesti gusara“ ili „Povijesti soli“. Volim svestrana čitanja, posebno u području geografije, mora i zemalja.

Posjećujete li bioskop i pozorište?

Da naravno.

Jesu li to dva Vaša pjesnička izvora?

Bioskop kao moj vizuelni izvor da. Ali to je vrlo nejasan izvor. Međutim, priznajem da sam veliki ljubitelj romana.

(Nastaviće se)

Komentari