Sumnjati u poštenje i iskrenost čovjeka kog ne poznaješ uvijek mi je izgledalo paranoično i nekako podlo. Moj princip je – instinktivno, još od najranijeg djetinjstva! – upravo suprotan: da vjerujem svakome dok god me postupcima ne uvjeri u suprotno! Lakovjerno, naivno? Možda, ali uvijek sam smatrao da je prevareni bolji od prevaranta
Nikako ne mogu prihvatiti da su svi ljudi zli. Nikada nisam mogao. Savjet da nikome ne vjeruješ dok se sam ne uvjeriš da zaslužuje tvoje povjerenje, činio mi se uvrjedljiv. Najprije generalno – za cijeli ljudski rod uvrjedljiv. A zatim i za ljude s kojima prvi put dolaziš u kontakt. Sumnjati u poštenje i iskrenost čovjeka kog ne poznaješ izgledalo mi je s jedne strane paranoično, s druge strane nekako podlo. Moj princip je oduvijek, – instinktivno, još od najranijeg djetinjstva! – upravo suprotan: da vjerujem svakome dok god me svojim postupcima ne uvjeri u suprotno! Lakovjerno, naivno? Možda, ali uvijek sam smatrao da je prevareni bolji od prevaranta!
Pitanje da li je čovjek izvorno dobar ili zao, koliko god bilo apstraktno i teorijsko, istovremeno je konretno i praktično. Da bih beskrajni niz konkretnih instanci obuhvatio u integralnu, teorijski konsistentnu cjelinu, jednom prilikom sam napravio slijedeći test. Prepun amfiteatar studenata dobio je zadatak da iskreno odgovori slažu li se sa tvrdnjom da je postojanje efikasnih zakonskih sankcija protiv nasilja, ključni faktor koji ljude sprečava da iskoriste prvu priliku da napadnu nekoga ko im se ne dopada? Da bih to pitanje učinio sasvim jasnim, predložio sam da zamisle kako je upravo stupio na snagu zakon kojim se ukida gonjenje svih oblika nasilja.
“Da li bi vas u tom slučaju bio strah da će vas sada neko od vaših kolega lupiti nekim predmetom po glavi, odnosno, da li biste vi bili spremni da to odmah i ovdje sami učinite?“
Malo je reći da sam bio zaprepašćen! Preko 80 posto od prisutnih, 250 studenata je odgovorilo potvrdno na oba pitanja?? Malo šta me je u životu tako temeljito potreslo, potuklo do nogu. Kad bolje razmislim – ništa! Jer sve drugo je poljulalo moje povjerenje u nekog pojedinca, u instituciju, u najgorem slučaju, u neki kolektivni mit. Ovo mi je srušilo cijeli svijet! Onakav kakav sam ja vjerovao da jeste. Pa zar se vi osjećate sigurni samo zato što znate da se vaši prijatelji, kolege, uzdržavaju da vas napadnu, pretuku, opljačkaju, ubiju – iz straha od sankcija? Zar smo mi, ljudi, u biti nasilnici, pljaškaši, ubice koje samo željezni zakoni prinude i neizbježne kazne drže na uzdi, a fijuk biča pacificira? Upravo tako – potvrdili su.
Tih dana jedan moj prijatelj, Albanac, ispričao mi je dvije priče koje kao da su potvrđivale strašnu istinu pred kojom sam zatvarao oči koja je prijetila da pretvori u prah moje uvjerenje da prisustvo ili odsustvo zakonskih sankcija nije nikakav faktor u regulaciji ljudskih odnosa. Prirodna dobronamjernost, ljubaznost, odsustvo zle namjere – to su pravi i jedini faktori koji određuju ponašanje praktično svih ljudi, sa izuzetkom onih par promila zbog kojih su sankcije i uvedene.
Priča počinje kada je njegov sin, sa dva prijatelja, krajem ’80 prvi put posjetio Albaniju, koja se tek tada otvorila. Usput su zastali na nekoj česmi da se osvježe. U Tirani su primijetili da su tašnu sa dokumentima i većom sumom novca zaboravili na česmi. Domaćini su ih uvjeravali da će tašnu naći gdje su je i ostavili. Tri časa kasnije, to se i potvrdilo; tašna je bila tamo, na betonskoj česmi, nedirnuta.
Sasvim suprotan tok je imala posjeta mog prijatelja Tirani:“Kad smo u po dana stigli u centar Tirane, ja sam od sreće poljubio tlo. Naslonio sam se na krilo našeg Mercedesa i pun radosti, zagledao se u prizor na tom trgu. Odjednom, osjetio sam da se auto ljulja. Pomislio sam da je zemljotres, ali sam odmah shvatio da se niko od prolaznika nije uznemirio i da se zapravo ni tlo pod mojim nogama ne ljulja. Okrenuo aam se i šta da vidim: Na prednjem sjedištu našeg Mercedesa jedan momak šrafcigerom odvrće radio! ‘Šta to radiš, kako te nije sramota!?’ – prekorio sam ga. ‘O amidža, ti imaš Mercedes ja nemam ni radio.’ Srećom, utom je stigao moj sin i momak je pobjegao neobavljenog posla.“
Oba događaja su se desila u razmaku od svega par godina. Da li je moguće da isti momak juče ostavi tuđu tašnu nedirnutu na česmi, danas pokuša ukrasti radio? Ne vjerujem! Pristajem na rizik da lopova smatram poštenim, ali ne i da poštenog smatram za lopova! Dobre ljude ne čini zakon dobrima. Zle ljude ne čini bezakonje zlim.
Nismo isti.
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice