I ove kao minule sedmice, pred našim očima, promiču primjeri osakaćene,  selektivne logike koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema

Odjeci prvostepene presude vođama OVK u Hagu prelili su se i na naš sokak. Očekivano. Podsjećajući nas ponovo koliko i Crnu Goru i region košta, i još može koštati nesuočavanje sa zajedničkom krvavom prošlošću. I koliko je ta prošlost i dalje blizu.

Nema gotovo nikog ko u načelu ne osuđuje zločine bez obzira čiji su. I malo, veoma malo je onih koji to zaista i misle. Kad kucne čas istine, na sve strane provali ista logika – pravdanje „naših” i osuda „tuđih” zločinaca. Nakon što je potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj javno negodovao zbog presude liderima OVK, krenula je lavina kontrareakcija. Sve skupa svjedoči o tome da su devedesete tu, žive.

 „Nikad nisam vjerovao da sudska odluka može biti ovoliko nepravedna, rat Oslobodilačke vojske Kosova je bio oslobodilački”, kazao je Đeljošaj, naglašavajući da je presuda prvostepena i da vjeruje da će se u konačnici promijeniti. Lideri OVK u Hagu su osuđeni za konkretne ratne zločine. Po Đeljošaju, ti se zločini, izgleda, ne računaju zbog prirode rata. Kao da se u oslobodilačkom ratu ne mogu vršiti ratni zločini.

Još su interesantnije reakcije koje su uslijedile. Istih onih koji Ratka Mladića, ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, nazivaju generalom i herojem. Javno, ili ćutke.

Glasnule su se čak i Demokrate. Saopštenjem u kom kažu da je „neprihvatljivo veličanje ratnih zločinaca“ i da  odgovornost za ratne zločine mora biti individualna i jednaka za sve. Ćutali su kad se na sve strane veličao Mladić, i u njihovim redovima. To su krstili u „lični stav“ mladog i neznavenog partijskog kolege. Saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio porodici Ratka Mladića u „stav lidera druge partije“ koji, kao takav, ne komentarišu. Zašto je Đeljošaj onda zaslužio saopštenje, kao lider druge partije sa ličnim stavom?  I šta bi sa onim „jednako za sve“.

Na portalu Borba, koji kontrolišu strukture bivšeg Demokratskog fronta, pronađen je krivac za selektivnost – civilni sektor predvođen Drugom familijom. Koji je, vele, razapinjao Mandića jer je „po hrišćanskoj tradiciji uputio telegram saučešća porodici generala Ratka Mladića”, a sada „glasno ćuti i ignorisanjem brani terorističku OVK i presuđenog Hašima Tačija, umjesto da osudi što je Đeljošaj stao u odbranu teroriste odgovornog za svirepo ubijanje Srba“.  Mladić je „general“, Tači je „terorista“. Genocid u Srebrenici se uobičajeno i ne pominje. Na stranu to što civilni sektor jeste reagovao na Đeljošajevu izjavu. No, kad je Borba držala do istine?

Iz prosrpskih partija krenulo se sa inicijativama da se Tačiju u Ulcinju oduzme titula počasnog građanina. Vladimir Dobričanin pozvao je Vladu da to učini, jer su ga, kako reče, „međunarodni partneri prepoznali kao ratnog kriminalca“. Kad su međunarodni partneri Mladića prepoznali kao ratnog zločinca osuđenog za genocid, ništa. Ne bi bilo mjesta čuđenju ni da se Mladiću izlije bista. I sakrije negdje u SPC, kraj one Pavla Đurišića, do pogodnog trenutka.

Civilni sektor se, zanimljivo, našao i na meti poslanice vladajućeg PES-a, Jelene Nedović. To što su NVO aktivisti osudili njenu izjavu u kojoj je relativizovala genocid u Srebrenici, za nju je, veli, za osudu.

„Poštujemo presude suda u Hagu ali imamo osjećaj za žrtve na prostorima bivše Jugoslavije. Ne smijemo da zaboravimo Bratunac i fotografije ubijenih dječaka”, saopštila je Nedović, nakon Mladićeve smrti. „Ovakvim neumjesnim poređenjem poslanica PES-a je pokušala da opravda genocid nad nedužnim civilima, koji se ničim ne može opravdati“, ocijenio je civilni sektor i uputio reagovanje Evropskoj delegaciji.

„Nikada neću prihvatiti logiku po kojoj je odavanje pošte jednim nevinim žrtvama opravdavanje zločina nad drugim. Osuđivati me zato što sam pomenula ubijenu djecu i civile u Bratuncu nije borba za ljudska prava. Žrtve ne smiju biti predmet političke selekcije. Ne postoje žrtve prvog i drugog reda. Današnji potez dijela NVO-a je za osudu”, na kraju je saopštila poslanica. U Bratuncu, kao i u svim podrinjskim opštinama, kao i u cijoj BiH, ubjedljivo najbrojnije žrtve, civili,  devedesetih bili su Bošnjaci. Jeleni nije imao ko to da kaže. Možda bi i njih obišla.

Uglavnom, i ove, kao minule sedmice, pred našim očima promiču primjeri osakaćene, selektivne logike, koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema.

Milena PEROVIĆ

Nije se breme zločina devedesetih nadvilo nad Crnom Gorom kad je Mandić uputio saučešće sinu ratnog zločinca. Ono je tu. Pritiska svih ovih decenija kroz nekažnjene ratne zločine, ćutanja, amnezije i falsifikovanja istorije. Kroz prazne udžbenike, grafite, svakodnevne mrziteljske komentare i nesankcionisane političke govore mržnje. Stiglo nas je, opet, pred vratima Evrope. Pred kojom se sve teže sramiti

Nakon što je ratni zločinac Ratko Mladić u Beogradu sahranjen uz sve počasti i prisustvo crkve, vojske i tamošnje vlasti, Vučić u Parizu, na Međunarodnom samitu, raspreda o svemiru. Mediji su objavili da će srpski predsjednik govoriti na sesiji Budući svemir za svijet koji se brzo mijenja. Vučićev svemir se ne mijenja. Traje satkan od ratnih zločinaca, krvavih ideologija i nasilja. I prijeti i Srbiji i regionu. Srpski je predsjednik u Parizu, osim o svemiru, sa Makronom pričao i o „evropskom putu” Srbije. Francuski predsjednik izgleda nije rekao ništa. Vučić mu se zahvalio na podršci.

Sahrana je, ispade, jedino uzdrmala Martu Kos. Evropska komesarka za proširenje otkazala je posjetu Beogradu nakon sahrane Mladiću. Izjavila je da poslije sahrane zvaničnici Evropske unije treba da razjasne veoma važno pitanje – da li je Srbija i dalje pogodna da bude kandidat za članstvo. „Moramo da provjerimo u kojoj je mjeri Srbija i dalje iskrena sa svojim evropskim putem”, kazala je. Osim što je čudno da Evropa i dalje nema odgovor na to pitanje, još su čudniji blagost i dupli aršini njenih funkcionera kada je u pitanju Vučićev srpski svemir. Iz Evropske komisije je najprije stiglo saopštenje da Mladićeva sahrana nije održana uz državne počasti. Jeftini trikovi, kao onaj kad Vučić na sahranu pošalje sina, nijesu uspjeli da zavaraju nikog, sem evo, ispade, Brisel.

Trikom se poslužio i naš predsjednik parlamenta. Nije, kaže, veličao Mladića, samo je poštovao tradiciju i uputio saučešće porodici Ratka Mladića, odnosno njegovom sinu. Istom onom koji je nakon što je Mladić osuđen u Hagu, prenio očevu poruku da – „nije važan on, nego Republika Srpska”. To je taj krvavi svemir, i dalje nadvijen nad nama.

Inicijativa za Mandićevu smjenu je pred crnogorskim parlamentom. Podnio je opozicioni DPS, čije selektivno suočavanje sa prošlošću počinje 1997. Đukanović od prije, i njegova podrška zločinačkoj, velikodržavnoj politici i njenim autorima od Dubrovnika do Srebrenice za tu partiju ne postoje. Vladajući PES, koji ih rado na to podsjeća, istovremeno se pravi da oni sa Mandićem nemaju ništa. Samo, eto, vlast. Ni Demokrate nemaju ništa sa svojim nižim funkcionerima koji se javno pozdravljaju sa „herojem“. Dok najveći dio vlasti ljubi SPC, jedan od stubova krvavih devedesetih. Nije baš sjajna slika parlamenta buduće evropske zemlje.

Nije se breme zločina devedesetih nadvilo nad Crnom Gorom kad je Mandić uputio saučešće sinu ratnog zločinca. Ono je tu. Pritiska svih ovih decenija kroz nekažnjene ratne zločine, ćutanja, amnezije, falsifikovanje istorije i mitove. Kroz prazne udžbenike, grafite, svakodnevne mrziteljske komentare i nesankcionisane političke govore mržnje. Zar je neko stvarno mislio da će taj teret spasti s Crne Gore sam od sebe. Iščeznuti u magli fraza. Nije, niti će. Stiže nas svakog dana. Stiglo nas je i pred vratima Evrope. Pred kojom se, zavijanom desnim vjetrovima, sve teže sramiti.

U Vučićevom svemiru, Mandićeva smjena bi bila plus. Osim što srpski predsjednik u Crnoj Gori sad ima druge „ovlašćene predstavnike”, svaka ovdašnja kriza njemu je dobro došla. Crna Gora bolju nadu od Evrope, kakve takve, nema. Nažalost, koncentracionu vladu, kao odgovor sebi i drugima, niko ne pominje. Iako je taj model ne samo najbolje rješenje tekuće političke krize nego i neka vrsta suočavanja sa sobom. Bio bi to samokrtički glas: ovo smo mi, ne baš za primjer, ali zajedničkim snagama želimo u Evropu, i želimo da se na dan prijema naše domovine u EU niko ne osjeti kao gubitnik. Očito – previsoka je to  ljestvica.

Globalne okolnosti nam idu na ruku. Realne su nade da ćemo nekako dogiljati do Brisela. A hoćemo li, jednom, tamo u Evropi, postati evropski, zavisi presudno od toga hoćemo li smoći snage i pogledati naš mrak u ogledalu.

Milena PEROVIĆ

Još je noć u Montenegru. Uzalud noga na vratima EU. Ratni zločinac Mladić samo nas je još jednom ogolio

Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. I mrtav nas ogolio. Ne samo političke i crkvene funkcionere koji ga glasno veličaju i njihova stada i biračka tijela koja mrežama divljaju o generalu junaku.  Nego i one što glasno ćute. Tek im je kalkulacija drugačija.

Perverziju ovdašnje stvarnosti možda najbolje ilustruje kad gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš „brani“ poslanicu Bošnjačke stranke, njegovu „sugrađanku” Kenanu Harbić Strujić.  Kojoj je na porodičnoj kući u Pljevljima osvanuo Mladićev grafit.

Nakon što je „najoštrije osudio“ ispisivanje grafita, Vraneš kaže:  „Svi imamo pravo na svoj politički stav, kao i na stav prema nacionalnim herojima i narodu kojem pripadamo, ali ispisivanje grafita na zidu kuće koji mogu izazvati negativnu emociju bilo kom našem sugrađaninu su nedopustivi“. Kakav divan čovjek i komšija. Koji misli da je veličanje osuđenog ratnog zločinca za genocid legitiman politički stav prema nacionalnim herojima i svom narodu. Institucije koje bi trebale Dariju da pojasne da  je veličanje doživotno osuđenog ratnog zločinca krivično djelo a ne legitiman politički stav, ćute. U nedogled prate i izviđaju. Istina, gužva bi bila na osuđeničkoj klupi. Od Metodija i Vučićevog Milana, do raznoraznih sitnih političkih šrafova koji su se na svojim profilima društvenih mreža oprostili od ratnog zločinca.

Da nam je na šestu godišnjicu avgustovskih „promjena“, granulo sunce ubjeđivao nas je lider Demokrata Aleksa Bečić . Stanje u Crnoj Gori je, veli, prije i nakon 30. avgusta 2020. „poput dana i noći“.

“Nekad sistem neslobode, diskriminacije, političkog ćeranja, pohare i rasprodaje, mizernih penzija i plata, bez dječjih dodataka i besplatnih udžbenika, sistem koji je davao braći, đeci, kumovima razne limenke, trajekte, hidrocentrale, šume odnosno milione, funkcionerima stanove i stambene kredite….”, ređao je Bečić svoj uobičajeni politički repertoar. Pomenuo je, doduše, da je moglo bolje da je odmah, kako reče,  formirana „jaka građanska vlada“.  Ni slova o njegovima koji su se javno oprostili od zločinca Mladića. Građanski orjentisani, šta ćeš. Ništa ni o tome kako su  novi po dubini okupirali javna preduzeća suprugama, tetkama, braćom i kumovima. Mada, jeste, ti besplatni udžbenici razlika su. Dan i noć.

Odgovornost kao politička kategorija nastavlja da ne postoji. Nakon tragedije u Danilovgradu uobičajeno samohvalisanje vrha bezbjednosnog sektora. Policija je otkrila ubicu i on je izabrao smrt od svoje ruke. No, hiljade neugodnih pitanja o potencijalnim propustima sistema, ostaju bez odgovora.

Poslije zločina u Danilovgradu nije bilo hordi po ulicama, niti izliva mržnje prema sunarodnicima stranog državljanina  koji je počinio trostruko ubistvo. To je dobro, naravno. Nego nemojmo se lagati. Da li  bi ih bilo da je počinitelj umjesto ruski, bio turski državljanin? Kao ono, nedavno, kad se ulicama izlila mržnja zbog tuče u kojoj su učestvovali, kako se orilo – Turci. Ispostavilo se ne samo da nijesu bili turski državljani. Nego i da su žrtve. Nas i naših bijesova i  mržnji.

Koju riječ zaslužio je i opozicioni DPS koji je podnio inciijativu da se funkcije razriješi predsjednik parlamenta Andrija Mandić nakon javnog saučešća porodici Ratka Mladića. Da je sreće, živjeli bismo u zemlji u kojoj na čelu bilo koje institucije, a ne parlamenta, ne može biti neko ko ne samo direktno ili  izokola, nego ni ćutke podržava ratne zločince. Možda bi i živjeli, da je bilo volje da se sprovede  lustracija. No, onda bi se desetkovala i opozicija.

U vrijeme DPS, treba ponoviti, nijedan ratni zločin nije rasvijetljen.  Nije ni mogao biti, jer višedecenijski vođa nije mogao kažnjavati sebe od prije 1997. Njegov podmladak danas, pravi se da tog Đukanovića nije ni bilo.

Zato, još je noć u Montenegru. Uzalud ta noga na vratima EU.  Smrt generala zločinca je samo raspirila zalihe mraka.  Koje čekaju priliku da buknu.

Milena PEROVIĆ