Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Granice ne poznaju ljubav

Objavljeno prije

na

Izvorišta toplih misli valja njegovati svakoga dana, pa i kišnim nedjeljama

 

Od poremećaja danas: uspešno stvaram privid svoje prisutnosti na više mesta istovremeno. Trenutno sam na poslu, kod kuće i na dva roditeljska sastanka na različitim lokacijama.  Sve je pod kontrolom, svi su zadovoljni, a ja imam vremena i da napišem ovo.

Reči mogu da unište živote, ili da ih učine boljim. To je jasno, od postanka jezika. U svakodnevnoj javnoj komunikaciji jezik mržnje koristi se kao alat (oružje?) za ostvarivanje i održavanje monopola na neograničenu moć. Kolateralna šteta je nesaglediva i sve veća. Onih dana kad je takav pristup postao prihvaćen i kad smo se na njega navikli, nismo bili svesni da pristajemo na samouništenje, lišeno svakog spektakla, gotovo prirodno i samopodrazumevajuće, spontano. To traje već toliko dugo da rehumanizacija javnog prostora deluje kao nemogući poduhvat. Volim ljubaznost. Uvek i na svakom mestu. Oni koji su u stanju da budu ljubazni, u ovako poganom svetu, su u stalnoj titanskoj borbi sa sobom. I uspevaju da izaberu pravu stvar. Divim im se. Lako je biti džukela i kevtati i ujedati. To je linija manjeg otpora.

Ponekad ne znam da li sam srećna što ne znam o čemu ljudi pričaju, ili ne znam o čemu ljudi pričaju jer sam srećna. Sve je u detaljima. A onda razbiješ čaroliju tako što ih odneseš. Prepoznam, ali poštujem različitost, a onda mi se poštovanje obije o glavu, ali ne mari, i svinje lupaju u valov, pa posle piju iz njega.

Sad tek shvatam kako su najslađi komplimenti (naučeno od tate) na bosanski način. Treba da bude suptilno da se ne zbuniš, ne pogordiš, pomalo škrto, a da poveruješ, pomalo šeprtljasto i nevešto, sa malo reči. Tata to i danas ume. Mrva ljubavi je pelcer. Sve te ograde za koje ne znam: jesu li tu da me zaštite od ko zna čega spolja, ili da me spreče da pobegnem? Odakle mi ideja da treba sve da razumem, čemu bi se čudo čudilo!?

Pocepa nam se džep na trnje života. Ispadnu nam san i želje. Onda pokupimo sve što je palo i krenemo dalje. Sa pola sna u džepu i puno želja u srcu.. Od životnih lekcija koje se teže uče:  Telo pamti razliku između svega što se moglo u trećoj i što se može (ili više ne može) u petoj deceniji…. Samo nas o tome ne obaveštava glasno.

Izvorišta toplih misli valja negovati svakoga dana, pa i kišnim nedeljama.

P. S. Predugo sam budna za osobu koja uvek zna (i mora znati) u kom grmu leži zec.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Prvenstvo poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve prolazi, ali ono što najprije treba da prođe, baš u inat prilegne

 

Sedim na terasi u majici kratkih rukava i vežbam hladnoću. Kad mi je zima, i ja sam njoj! Juče sam vežbala kišu. Jutros sam se probudila nesposobna, kao tek rođena, prvu kafu sam jedva skuvala, a posle je prosula po sebi. Dan obećava. Iz stomaka su mi, poput talasa, odleteli leptirići, ostavivši za sobom rupu veličine večnosti. Sada lete sa lažnom jeseni. Imaju oblik, ukus i pastelne boje pufnastih bombona. Konzumacija rezervisana samo za sladokusce!

Ma koliko da sam okretala nove listove u životu i menjala olovke, rukopis je uvek ostajao isti. I danas mi je drago što je tako. Ovo je stranica na kojoj želim da se zadržim. Pisaću sporo i temeljno… i znaću, jednom kad se vratim, gde je zaista počelo.

Ne znam jesam li vam pričala kako mi, najmlađa ćerka Rada, uporno traži da joj vratim njen duks, koji sam ja sebi kupila pre par godina. Ljudi koji vole da komplikuju kažu nije sve crno-belo, a, u stvari, jeste. Ulazak u sivo je komplikacija, nagađanje, odlaganje, opravdanje i odugovlačenje, pre nego što izabereš crno ili belo.

Tanku opnu koja čini granicu između mog svesnog (donekle normalnog) i nesvesnog (potpuno nenormalnog) realnost pritiska kao ogroman teg i deformiše je. Otpor je iznenađujuće veliki, ali znam da nije beskonačan. Kad god pogrešim, proglasim to generalnom probom. A sve lepote dana ušuškam pod jastuk. Čovek biva razapet stotinu puta dnevno ili štono kažu – u raljama sopstva.

U narodu važi neko mišljenje da ako nešto ne probaš/ne pokušaš, nećeš ni znati ili ćeš se kajati. Mnogo toga nisam pokušala, jer me ne interesuje, a ne moram, niti mogu da znam, sve i da hoću.

Mi smo kao priredba jasnih predstava o tome šta mislimo jedni o drugima, samo sa giljotinom umesto spuštenih zavesa za kraj, glava proturenih na pogrešnu stranu. Nekad sam maštala  o super moćima. Nevidljivost mi je bila dobra. Pretvaranje, promena oblika, takođe. Sada sam nevidljiva i menjam oblik u kompromisne praznine. Grickam semenke i pitam se kako je došlo do toga… Sve prolazi, ali ono što najpre treba da prođe, baš u inat prilegne.

Prvo mi je bilo hladno do kostiju, onda je duvalo ludački, sad pada kiša, još samo zemljotres da grune i večna vatra zaplamti… I još samo da vas podsetim: san je podjednako važan, kao i java. Čak važniji. Jer, snovi su temelji na kojima stvaramo javu. I to uopšte ne znači da moramo da spavamo.

P.S. Vodim svoj život, evo, samo što nismo stigli.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Staromodni kreator

Objavljeno prije

na

Objavio:

Natašte, govorila je moja baba, se valja meda uz frišku vodu sa bunara, šoljica kafe i čokanjčić šljive ili zrele jabuke, ali nikako natašte umarati glavu teškim mislima

 

 

Tog nekog septembra čvrsto sam stisnula zube da zagrizem reč, da ne utekne. Bila sam ljuta i na svet i na vreme, na svet što mu manjka boja, na vreme što prolazi suviše sporo, suviše brzo. Skuvala sam sebi drugu kafu, osetila sam da mi treba. U mislima mi je bila pokojna majka, zamišljala sam kako je nekad bilo, šta je radila, kako je lako pravila punđu na vrh glave… „Dobro je. Sve je dobro“, nehotice je izašlo iz mojih usta, a onda sam vrelom kafom spržila jezik.

Dominantan osećaj otkad sam se doselila ovde samo se nastavlja i usložnjava – kako sam baš tu gde treba da budem. Pa da, gde bih drugo i mogla biti kad je to baš tako trebalo, na stranu sad emotivni potresi koje imam, ovo je između mene i ovog sela i života.

Sedela sam na terasi i razgovarala sa sobom.

„Mnogo mi je lepo ovde.“

„Mhm.“

„Ima baš puno biljaka, valja to sve spremiti za zimu, ali baš je lepo…“

„Mhm.“

„I ova bodljikava je baš ovde gde se prolazi…“

„Mhm.“

„I malo su ove stolice neudobne.“

„Mhm.“

„I malo su preblizu stolu…“

„Jesi li ti sigurna da ti je lepo?“

„Da! Mnogo mi je lepo!“

Da bi se rekle lepe i nežne stvari bira se i odlaže trenutak. Za grubosti se uopšte ne gubi vreme. Sad i odmah! Malo naopako, zar ne? Šteta… Nekad sam to zvala “problem“, sad “novo stanje stvari“. Problem zahteva rešavanje, stanje zahteva prihvatanje. To je promenilo sve. Važno je da postoji raspored kad će ko da pukne, potone, digne ruke, da podržava, bodri i podstiče kako bi se održala ravnoteža. Skockaš u glavi, prihvatiš u duši, umiriš srce i lagano prođe.

Kvalitetna analiza podrazumeva uzorke, više puta u različitim situacijama. Stekneš sliku, ali još uvek ima prostora za obradu i nadogradnju. Za izbor i odluku koristimo sopstvene vage znanja, iskustava, intuicije i one su kalibrisane u skladu sa tim. Ne postoje dve iste vage. Dok smo bili mladi kretali smo se po azimutu spram zvezda, meseca, mahovine, a sad držim spravu i merim korake po koordinatama, a šta ću kad sprava izneveri? Hoće li srce da prepozna pravac – kod fontane levo, kod penjalice desno, preko potoka kroz suncokrete…?

Natašte, govorila je moja baba, se valja meda uz frišku vodu sa bunara, šoljica kafe i čokanjčić šljive ili zrele jabuke, ali nikako natašte umarati glavu teškim mislima. Kako je divno slovio Milan Rakić: „Kad srce zapišti, misao je kriva“.

Jesen je, konačno pripadam sebi.

P.S. Okupaciona radna terapija u stilu jeseni: kupila sam divnu vunicu, isplešću džemper.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Priča sa nužnim krajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nostalgija ne treba da nas vodi kroz život, ali sigurno dobro posluži da vidimo gdje smo bili slijepi, a gdje previše glasni

 

Sedamnaesti septembar. Slutim jesen i kiše koje slede. Kad nisi spreman da vidiš ono što ti je pred nosom, pomaže da razbiješ fokus i tražiš probleme gde ih nema. Radi kao sat! Mozak, instikt, duša i ovo malo preteklih živaca su većali, shvatili da se donekle slažu, pozvali strpljenje u pomoć i dogovorili nov sastanak za nekoliko dana.

Setih se detinjstva. Brat i ja smo najviše voleli jesenje dane kod babe. Padne kiša i od kanala Galovica, koji razdvaja komšijino i naše dvorište, napravi pravu reku. Čitav dan smo tu… zemlja je bila vlažna, idealna za kopanje rupa koje nisu imale nikakvu svrhu. Majci su rogovi nicali od rupetina u dvorištu koje su izgledale kao da je krtici bilo dosadno. Baba nas nikada nije grdila, osim u jednom danu, kada nam je palo na pamet da pušimo praveći cigarete Talični Tom, motajući seno u listove stripova. Popnemo se na seno i od gore gledamo u budućnost. Smejali smo se, baba je čekala dole.

Sve u svemu, septembar je bio znak za nevolje. Čim se vreme promeni na tmurno, meni se nižu uspomene. Tragovi života postoje i kad ih neko nagazi, probudi prošlost. Da bih razumela sebe, volim da se vraćam i prisećam u sebi, starih vremena. Svratim tako ponekad da proverim da slučajno nisam tamo gde me odavno nema. Nostalgija ne treba da nas vodi kroz život, ali sigurno dobro posluži da vidimo gde smo bili slepi, a gde previše glasni…

Postoji tendencija da se svakoj idiotariji dodeli neki duboki smisao, dramatično povezan sa odrastanjem, emocijama, neprihvatanjem. Kad pitate dete zašto je nešto glupo uradilo, reći će: „Ne znam“. I stvarno ne zna! Ni odrasli nisu drugačiji. Vole da rade idiotluke. Bez razloga.

Pronašla sam sebe u mraku, ali sad se pitam da li sam to uopšte bila ja. Mesta na kojima sozercavam su izvori i ljudski koren. U njima buja i šumi, nema beskorisnog blebetanja – samo život, sirov i raskošan klizi niz pleća. Svim silama pokušavam da se oduprem svim tim fascinantnim, ali apsolutno nebitnim stvarima koje mi odvlače fokus u neželjenom pravcu, dok bitne stvari neumoljivo i nepomično stoje, gledaju me i blago klimaju glavom.

Ove bezlične srede, oblaci su sivi i teški, preteški da ih nosim do isteka dana, ali se još uvek dobro držim kad niko ne gleda.

P.S. „Bitno je da se trudiš“ – moja učiteljica Mevlida Lakić, iz prošlog veka, pre interneta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo