Zabrinjavajaća je sličnost onovremenih hvalospjeva “najefikasnijem sudstvu u regionu” sa ovovremenim “regionalnim predvodništvom” u evropskim integracijama

“Punoljetstvo” moje države unosi mi dodatni nemir. Građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava, na ovom nivou zaostalosti u svom razvoju,  ne može ostaviti mirnog ni jednog svog,  istinski posvećenog, građanina. Posebno ne onoga sa iskustvom višedecenijske borbe unutar struke protiv uneređivanja prvo bezbjednosnog sektora, a poslednjih više od četvrt vijeka i protiv devastacije pravosuđa i, posebno, “najefikasnijeg sudstva u regionu”. Suočen sa podacima dobijenim od međunarodnih partnera o dubini sunovrata ta dva sistema, zapažam zabrinjavajaću sličnost onovremenih hvalospjeva “najefikasnijem sudstvu u regionu” sa ovovremenim “regionalnim predvodništvom” u evropskim integracijama. Zabrinutost je utoliko veća što su floskule o “najefikasnijem sudstvu u regionu” plasirane u “ranom djetinjstvu”  države a “regionalno predvodništvo”, sa istim sudstvom kao (pre)krupnom preprekom na evropskom putu Crne Gore, plasira se u vrijeme njenog “punoljetstva”.

Sunovrat sudstva je neprekidan. Ne usuđujem se reći da je nekontrolisan. No, sigurno je da nakon ustavnih promjena iz 2013. godine, nije kontrolisan od zakonodavne vlasti u kontekstu proklamovane ravnoteže i međusobne kontrole tri grane vlasti.

Proces transformacije partitokratije u mafiokratiju, podrazumijevao je i transformaciju sudske grane vlasti u zatvoreni sistem, kontrolisan instaliranim rukovodećim kadrom iznutra. Mafiokrate su, osmišljenim kadriranjem njima odanih kadrova od samog vrha piramide sudske vlasti nadolje, sprovele koncept zatvorenog sudstva u “sigurnim rukama”.

Najefikasnije sudstvo u regionu je “principijelnost” i “etičnost” pokazalo u brojnim, javnosti poznatim, slučajevima nesankcionisane zastare krivičnih gonjenja i drugih manifestacija korupcije. Slučajevi su “rješavani” zahtjevima “zatečenih” sudija za dobrovoljni prestanak sudijske funkcije, redovno odobravanim uz pravo na isplatu zarade u narednih (najmanje) šest mjeseci. Bez procesuiranja – krivičnog, materijalnog i drugog …

Ilustrativan je slučaj  jednog suda sa crnogorskog primorja kojeg je, na taj način, u kratkom roku napuštilo bezmalo pola sudija. Jedino je predsjednik tog suda stameno izdržao na toj funkciji od 1989. do 2020. godine, gradeći “najefikasnije sudstvo u regionu”. Na taj način je izgrađen i održan postojeći “ugled” sudstva, a “dobrovoljcima” iz sudstva je ojačana crnogorska advokatura.

Ilustrativan primjer “kadriranja” je raspored u pravosuđu u jednom momentu jedne porodice: striko na čelu Ustavnog suda, sinovac – premijer, snaha – sutkinja  uz “projektovanu” predsjednicu Vrhovnog suda, brat – predsjednik Advokatske komore… Sinhronizacija u realizaciji koncepta samostalnog i nezavisnog sudstva podrazumijevala je i kumu predsjednice Vrhovnog suda za predsjednicu Konferencije sudija. To tijelo bira članove Sudskog savjeta iz reda sudija koji čine većinu… A Sudski savjet je služio kao navodni garant nezavisnosti sudstva kroz rad svojih komisija (za testiranje, za ocjenjivanje, za raspoređivanje, za napredovanje, za pritužbe…) i tijela (Disciplinsko vijeće, Vijeće za ocjenjivanje rada sudija…).

I na isteku četvrte godine od kada su mafiokrate izgubile zakonodavnu i izvršnu vlast, tako izgrađen sudski sistem opstaje uprkos godinama najnižem povjerenju javnosti u rad sudstva i uprkos optuženjima nosilaca najviših funkcija u crnogorskom sudstvu.

U samo nekolika dana ređaju se događaji. Građani protestuju protiv skandalozno neujednačene sudske prakse u vrlo osjetljivoj oblasti jačanja nasilja prema ženama. Suđenje bivšoj predsjednici Vrhovnog suda, njenom sinu i ostalim optuženima za organizovani kriminal odloženo je 16. put. Na Opštoj sjednici Vrhovnog suda propao 9. pokušaj za izbor predsjednika Vrhovnog suda…

Alarmi iz sudstva ostaju bez odjeka kod donosilaca odluka. Nove vlasti se ne pokazuju ni izbliza doraslim za izazove koji stoje pred Crnom Gorom za demontiranje struktura mafokratskog sistema.  Štaviše, zloupotrebljavaju globalna kretanja i pojačan interes zemalja EU za prijem Crne Gore u članstvo, prikazujući to svojim postignućem – bez bitnih kvalitativnih promjena u oblasti vladavine prava i reformi u pravosuđu kao preduslovu suštinskih promjena.

IBAR ne donosi rješenja.

Bez javnog suočavanja kandidata i nosilaca najviših sudijskih funkcija, uključujući novoizabrane, sa činjenicama i dokazima o svom dosadašnjem radu nema suštinskog napretka.

Budislav MINIĆ

Najstrašnija je svijest o tome da su svi koji negiraju genocid u Srebrenici spremni da ga ponove! Zato im i rezolucijom Generalne skupštine UN-a treba jasno reći da svijet to više neće tolerisati i da će cio svijet učiti iz ovog iskustva

Piše: Svetlana BROZ

Od rane mladosti i saznanja šta je inteligencija, čemu služi, kako se procenjuje i kakvim testovima se utvrđuje, suočena sa mnogim lažima u društvu, brzo sam shvatila da je baš laž najveća uvreda inteligencije. 

Svaka prosečno inteligentna osoba zna da razlikuje laž od istine. Zašto to ne čini ili ćuti svakom se „knjiži“ na sopstvenu savest. Jednom će ipak, hteli ili ne, svoditi račune sa sobom ili sa svojim potomcima.

Ne mogu a da ne podsetim na Nemačku nakon Drugog svetskog rata, poraženu, prezrenu, usamljenu, prepolovljenu, pod nadzorom onih koji su je uz ogromne žrtve zaustavili i pobedili. Početkom osamdesetih posetila sam memorijalni kompleks nacističkog logora Dahau udaljenog samo 30 kilometara od Minhena. Logor je otvoren odmah po dolasku Hitlera na vlast, 1933. Prošle godine obeleženo je u celom svetu 90 godina od njegovog osnivanja! Provela sam sate na tom jezivom stratištu na kojem su svi detalji bili izloženi. Prikazivali su i dokumentarni film o ulasku oslobodilaca u logor, snimljene gomile logoraša koje su nacisti ubili, a bežeći pred saveznicima nisu ih stigli spaliti. Snimili su i stotine Nemaca, stanovnika Minhena koji su negirali da znaju šta je bilo u Dahau-u, pa su ih saveznici doveli da vide ono što se dešavalo dvanaest godina u njihovom najbližem susedstvu, a oni nisu znali?! I pored svih negiranja miliona Nemaca koji su okretali glavu od istine, sva ta nacistička zlodela zabeležile su kamere za večnost. 

Bilo je teško i bolno Nemcima suočiti se svim posledicama nacizma; iako su proces započeli odmah dugo je trajao, decenijama čak. Pa ipak, iako su milioni bili slepi sledbenici Hitlera, zemlja Getea digla se iz pepela i povratila dostojanstvo u svetu. 

Ima neretko istorijskih trenutaka u kojima gotovo cele nacije pristaju na laž u ime „višeg cilja“, koji im je „veliki knez“ ili „otac nacije“ odredio. Nama, na zapadnom Balkanu već gotovo četrdeset godina stalno iste „poglavice“ ponavljaju laži kojima zamenjuju istinu koju smo svi znali, po poznatom principu Hitlerovog ministra propagande Gebelsa, da „deset puta ponovljena laž postaje istina“.

I kada smo pomislili da nam „niko ne može prodavati rog za sveću“ pojavio se novi, mladoliki ministar propagande, ovoga puta ne Hitlerov nego Miloševićev. Kolo laži i zločina zavrtelo se mojom ubijenom zemljom, Jugoslavijom, i vrti se već predugih trideset pet godina. Bez šansi da se u dogledno vreme zaustavi.

 Poslednjih nedelja svedočimo novoj bezobzirnoj kampanji ispiranja mozga milionima u Srbiji, regiji, pa su prešli i na ceo svet!? Nikada bezočnije, nemoralnije i drskije uvrede inteligencije za svojih skoro sedamdeset godina nisam čula! 

Za sve koji su na bilo koji način protiv usvajanja rezolucije Generalne skupštine UN o genocidu u Srebrenici moram reći da su glupi, jer glupo je i besmisleno negiranje pravosnažnih presuda zločincima osuđenim za genocid pred međunarodnim krivičnim sudovima pravde. U civilizovanim zemljama to je i zakonom zabranjeno, što znači kažnjivo. 

Obzirom da se radi o najglasnijem otporu ovoj rezoluciji baš u Srbiji, koji predvodi lično „veliki knez“, jasno je da je okupio previše „duvača u rog“ vrlo oskudnih intelektualnih kapaciteta, te svi njihovi napori poprimaju elemente farse u međunarodnim razmerama. 

Kažu da je narod u Srbiji zaplašen retorikom vladajuće klike danas, a isto je bilo i 1995. samo se tadašnji „veliki knez“ zvao Slobodan Milošević, ali tada se mnogi nisu bojali jer je svaki zločin bio nekažnjiv. Velika greška, opet posledica gluposti, bila je verovanje da će najveći zločin, zločin genocida, ostati zauvek nekažnjiv. Oni koji taj zločin negiraju i danas, glupo misleći da će se vremenom zaboraviti, zatvaraju perspektivu normalnog života budućim generacijama. 

U Nemačkoj se u školama nije izučavao Drugi svetski rat do sedamdesetih godina, jer su učenjaci procenili da je potrebno da prođe dovoljno vremena, odnosno „čekala se vremenska distanca“. 

A 1976. prvi put je na državnoj televiziji emitovan osmočasovni dokumentarni film Shoah u kojem se cela Nemačka suočila sa svedočenjem preživelih žrtava Aušvica i drugih nacističkih logora. Rezultat je bio logičan: preko milion mladih Nemaca, rođenih posle rata napustilo je domove svojih roditelja! Verovatno na pitanje roditeljima gde su bili i šta su radili za vreme nacizma nisu dobili iskren i pošten odgovor, ili su roditelji jednostavno ćutali. 

To isto moglo bi se dogoditi i onima koji negiraju genocid u Srebrenici jednog dana kada im deca, unuci ili praunuci, vršnjaci tog genocida ili rođeni posle njega, koji samo posete memorijalni centar „Potočari“, a moraće, jer to je pitanje elementarne moralnosti,  postave jednostavno pitanje: „Kako si i zašto ikada mogao da negiraš taj genocid?“ Pitaju li se ti ljudi kada će im se to dogoditi i šta će odgovoriti? Ili i dalje veruju da njihovi potomci neće nikada razumeti kolika je to uvreda njihove inteligencije?!

 Pa nisu vaši potomci idioti iako još ćute! Ne zavaravajte se svi vi što gledate u oči i lažete svoju rođenu decu – da ćete umreti spokojni! Znam za desetine onih koji su videli gde su pokopane žrtve genocida u Srebrenici koji su godinama sve poricali, a onda kada im se sasvim približio sudnji dan tražili način da anonimno prijave vlastima to mesto, kao mesto iskupljenja svog greha. 

Čestiti roditelji vaspitavaju svoju decu da nauče da odgovaraju za sve što čine: ako je nešto dobro da će biti nagrađeni, a za ono što nije dobro, da shvate i priznaju sebi, da to ne bi nikada ponovili. 

Pitam se ima li takvih roditelja još u Srbiji, više od onih koji se mogu na prste prebrojati? I, ako ih ima, gde su, što ćute? Koga se to plaše? Onih koji lažu i negiraju istinu? Pa dokle?

Najstrašnija je svest o tome da su svi koji negiraju genocid u Srebrenici spremni da ga ponove! Zato im i rezolucijom Generalne skupštine UN-a treba jasno reći da svet to više neće tolerisati i da će ceo svet učiti iz ovog iskustva. 

Willy Brandt, čuveni nemački kancalar je 1970. prilikom prve posete Poljskoj od kapitulacije Nemačke, položio  venac na spomenik žrtvama varšavskog geta, vratio se par koraka unazad – klekao i oborio glavu! – „Nad ponorom nemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže“ – napisao je kasnije Brandt.

Hoće li Srbija ikada imati političara Brandtovog formata, morala i pameti? Ili će nastaviti da ubija svakog ko ume i sme da misli i govori javno i ostati sama dok potpuno ne potone u kal zločina koji je već osudio ceo civilizovani svet?

Meni ostaje samo da javno pozovem sve čestite ljude u celom svetu da podrže rezoluciju Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici. Biće to još jedan važan doprinos sveta istini o zločinu genocida i odavanje počasti žrtvama, kao i trajno sećanje na njih.  

Ostaje mi da po ko zna koji put javno kažem da se od 1995. godine stidim što pripadam ljudskom rodu! 

I da još jednom, kao rođena Beograđanka, javno zatražim oproštaj od svih preživelih žrtava genocida u Srebrenici!

Sve druge teme u medijima padaju u sjenku privođenja predsjednika u Specijalno tužilaštvo, radi procesuiranja! Na predsjednika Atlas grupe mislim U svakom slučaju, “obruč se steže”. Da li samo oko tvoraca mafiokratskog sistema ili i oko  njihovih nasljednika na vlasti koji, nakon 2020. godine, suludaju u partitokratiji – vidjećemo

Krenem danas na pješačenje od  podgoričkog Tuškog puta prema Zabjelu. Policija blokirala saobraćaj ulicama 4. jula i Zetskih vladara u oba smjera dokle pogled seže?! Poprečne ulice i bulevari začepljeni nepreglednim kolonama vozila. Kod jednih od više policijskih vozila duž ulice, mladi policajac, uz osmijeh, potvrđuje moju pretpostavku: “Plava torba stiže iz Londona”!

Sve druge teme u medijima padaju u sjenku privođenja Predsjednika u Specijalno tužilaštvo, radi procesuiranja! Na predsjednika Atlas grupe mislim.

Bivam zatečen činjenicom da mi logika bivšeg bezbjednjaka potpuno potisnu advokatsku logiku. Šest potvrđenih optužnica – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi, povodom kojih je uslijedilo izručenje “odbjeglog biznismena” iz Velike Britanije, bivaju mi nebitne(?!) kod činjenice da je dolazeći predsjednik poznavalac iznutra višedecenijskog procesa mafiokratskog devastiranja Crne Gore od strane “dvorjana” navodno odlazećeg iz politike “predsjednika svih Crnogoraca” i njemu bliskih struktura. Nadzemnih i podzemnih.

Prisjetih se Afere koverta  i svojih (bezuspješnih) nastojanja,  u najužem rukovodstvu Odupri se,  kao advokata i edukovanog bezbjednjaka, da sa međunarodnim predstavništvima u Crnoj Gori realizujemo koncept zdravog jezgra u pravosuđu, koje će biti kadro da se izbori sa izazovima “koverti”. Ne zaboravljam riječi bezbjednjaka u britanskoj ambasadi koji, nakon što me saslušao, kaže: “Gospodine, godinama čekamo od predstavnika naroda da čujemo tako nešto. Britanija je, uz prethodni pristanak crnogorske vlasti, finansirala projekat protiv visoke korupcije. Angažovali smo eksperta koji je taj koncept prethodno realizovao na Tajlandu i krenuli smo u realizaciju projekta.” Međutim, dok se tajlandski Šinavatra, sa crnogorskim državljanstvom, sklonio kod crnogorskog da izbjegne krivični progon, vlast se predomislila i projekat je obustavljen. Tadašnju opoziciju to nije interesovalo.

Nakon isteka pet godina od te 2019., i obznane Afere koverta u “ondašnjoj Crnoj Gori”,  stiže “odbjegli biznismen” sa plavom torbom u “sadašnju” Crnu Goru. Mnogo toga se u Crnoj Gori promijenilo u proteklih pet godina, nabolje i nagore. No, svjedočimo i izostanku onih dugo očekivanih promjena. Nekadašnja vlast je  opozicija a opozicija je na vlasti već četvrtu godinu. “Sve je isto samo Njega nema” reklo bi se u pogledu nastavka stare prakse u državnom sistemu i izostanka ozbiljnih reformskih procesa u državnom sistemu. Te dvije rečenice odslikavaju ambijent u kojem iznova rastu nerealna očekivanja dok, uz rotacije i zvuke sirena policijskih vozila, kolona velikom brzinom grabi prema Palati pravde u Njegoševoj. “Apsurdistan” u kojem živimo spojio je u Spužu isporučenog “odbjeglog biznismena” optuženog za organizovani kriminal sa glavnim specijalnim tužiocem i njegovim najvažnijim zamjenikom iz vremena optuženja?! Predsjednica tadašnjeg crnogorskog sudstva je svojim izlaskom oslobodila mjesto u istražnom zatvoru i, šesnaestim odlaganjem ročišta u Višem sudu u Podgorici, šalje jasne poruke javnosti iz netaknutog bedema posljednje odbrane visokopozicioniranih graditelja mafiokratskog sistema.

Ne napušta me (realan) pesimizam u pogledu ishoda postupaka u nereformisanom pravosuđu sa kadrovima u tužilaštvu iz vremena prije izbora Novovića i Markovića i bez ikakve odgovornosti za brojne katastrofalne nepravilnosti i nezakonitosti u svom radu i teškim posledicama. Ne napušta me pesmizam  u  pogledu “dijeljenja pravde” u netaknutom sudstvu od najvećeg nepovjerenja javnosti od početaka dijeljenja pravde u crnogorskim plemenima. Isto tako, ni u pogledu “finansijskih istraga” i drugih vještačenja sudskih vještaka kakve sam godinama sretao po crnogorskim sudovima… Uz (rijetke) izuzetke u svim djelovima pravosuđa, najmanje na čelnim pozicijama.

Ipak, optimistički gledam na aktuelne postupke inicirane od tužilaštva, nezavisno od njihovog ishoda pred crnogorskim sudovima. Kroz sučeljavanje argumenata i dokaza u procesima koji predstoje saznaćemo bitne činjenice za koje smo bili uskraćeni u proteklom vremenu. Te činjenice će (pr)osvijetliti svijest crnogorskih građana o sopstvenoj ulozi u izgradnji/razgradnji crnogorske države i društva, kako ko shvata taj proces u ambijentu podjela kojima se odvijao proteklih decenija.

U svakom slučaju, “obruč se steže”. Da li samo oko tvoraca mafiokratskog sistema ili i oko  njihovih nasljednika na vlasti koji, nakon 2020. godine, suludaju u partitokratiji – vidjećemo.

Zasluga svih “političkih elita” višedecenijske simulirane višestranačke demokratije u Crnoj Gori do danas je što će tužilaštvo i u ovom vrlo složenom slučaju postupati sa motom:  “Malo rukah, malena i snaga”.

Budislav MINIĆ