INTERVJU
VLADIMIR PEROVIĆ, REDITELJ: Nema malih života, ima samo velikih istina

Objavljeno prije
11 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Kad smo ulazili u film, znali smo: ne čaka nas ni lak ni kratak posao. Dvije godine, i sve je planina ili ljuti krš, često moraš pješice, a negdje su to ili bespuća ili žestoki usponi, ali svaki put rekli smo: idemo!
Film Ova dobra zemlja u režiji Vladimira Perovića dobio je nagradu Maslačak – za najbolji film u regionalnoj selekciji na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici. Film je imao svjetsku premijeru upravo na UnderhillFestu, a dobio je i nagradu publike s prosječnom ocjenom – 4,90.
Komponovan je iz više različitih priča, minijaturnih vinjeta i svojevrsna je oda planinama, ljudima i njihovim mislima. Film je nastao u produkciji Atomic production iz Podgorice, koprudukcija je RTCG, a podržan je od Filmskog centra Crne Gore.
MONITOR: Jednom ste mi rekli da ljudi traže život, istinu i smisao i pokazalo se da je publika UnderhillFesta to u Vašem filmu i prepoznala. Kako reagujete na povratne informacije publike i koliko vam znači ovo dvostruko priznanje?
PEROVIĆ: Prija naravno spoznaja da se toliko ljudi uživjelo u moj film i tako ga otpratilo, čini mi se: ne dišući. Posebno mladi – izgleda da je UnderhillFest zaista stvorio publiku! A da ne budem skroman, izgleda da sam i ja uspio da im ponudim pokretne slike koje život misle i koje će ih ponukati da i sami, u svom asfaltnom, betonskom, čeličnom, staklenom, ali i ovom za njih novootkrivenom, zabitom, ruralnom, krševitom svijetu, promišljaju život, istinu i smisao… Inače, ovo mi se još nije desilo! Brojni, ali zaista brojni, nepoznati – prilazili su i uzbuđeni čestitali i zahvaljivali. Kao da sam im nekakav dar prinio! Kao da sam negdje napipao i probudio taj zatomljeni nerv urbanog čovjeka, koji mu, probuđen, može pomoći da spozna silu, dubinu i istinu pravog, nepatvorenog života…
MONITOR: Kao i u mnogim Vašim filmovima i ovaj donosi priču o neraskidivoj vezi čovjeka i prirode. Žiri je naveo da se na poetski način i sa izrazitim razumijevanjem bavite „malim čovjekom“ i njegovim usudom na krševitom krajoliku u kojem obitava, kao i načinom na koji je taj krajolik oblikovao čovjeka i njegove svjetonazore. I dalje Vas ove priče ne napuštaju, a u svakoj se čuju ili naslute nevjerovatne mudrosti.
PEROVIĆ: Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje dao Mileta-Mićo Krsmanović, divni usamljenik iz Dragoševca ispod Orujice, tu na prelazu sa Žabljačkog platoa ka Sinjavini: „Nekad smo mali, nekad smo veliki, ko zna. Kad oćeš zlo da uradiš, bogami mož, mož biti veliki! A ako oćeš normalno da živiš, e – mali si…“ Kratko – jasno, bolno istinito, sržna mudrost izvučena iz života!
Šta bi dale svjetska literatura i svjetska dokumentaristika da su se bavile samo „velikijema, znamenitijema, odlikovanijema, slavnijema…“!? Bile bi siromašnije – za cio život! Pola djela bi bilo bljutava udvorička poezija! A kroz onu drugu polovinu bismo dobili spisak pohlepe, obijesti, ljudske niskosti, zlosti, nepočinstava svake vrste.
Nema malih života, ima samo velikih istina. Nadam se da ste i Vi i drugi gledaoci vidjeli koji su to veliki životi i kakve su ljudine svi moji junaci – ljudine po nečemu veličanstvenome iznutra, po onome Zaratustrinom jedinstvu misli, riječi i djela, a neki su i po svojoj pojavnosti istinske ljudine!
Moj je život i definitivno mnogo bogatiji zbog poznanstava i druženja sa ovim ljudima! Sa njima, čini mi se, bolje razumijem fenomen života…
A o tom usudu, kršu – što je možda prava blagodet…!? – davno je pisao Cvijić, ističući kako geografska sredina utiče i na istoriju i raspored civilizacija i tako dalje…, a neposredno ili posredno i na psihičke osobine stanovništva. I zaista, ono što ja vidim jeste da je čovjek ovog podneblja, čovjek planine – jedan! Moralni kod, sistem vrijednosti, sveukupni etos planinskog čovjeka je – jedan! Ja to vidim kao onog Leonardovog čovjeka, a u njemu, u njegovoj duši, u središtu one petokrake koju ljudsko tijelo stvara, u toj tačci presjeka svih silnica, svih odrednica koje tvore ljudsko biće, prosto nestaju svi etnički i svi religiozni priljepci na elementarnog, čistog čovjeka. Ostaje samo: Čoek!
MONITOR: Mnogo je junaka u ovom filmu. Kako ste pridobili njihovo povjerenje? Mnogo ih je bilo na premijeri pa me zanima kako su reagovali nakon odgledanog filma?
PEROVIĆ: Mnogi me pitaju to za povjerenje, jer su osjetili da mi ti ljudi vjeruju, da ne glumataju, ne pokušavaju da budu neko drugi, oni su ti koji jesu, žive svoje živote pred nama kao da nas nema. Povjerenje – pa kao i u životu inače: priđeš im ljudski, ne uvijaš, ne skrivaš, kažeš im za čim tragaš, kako će to sve izgledati, u kakvu cjelinu ćeš ih smjestiti, prosto ponašaš se jednostavno i normalno, sve vrijeme nastojeći da shvatiš bar dio tih veličanstvenih života. A reakcije – sem dopadanja, mislim da smo i oni i ja bili zatečeni dvosatnom tišinom tokom projekcije i aplauzom od dva minuta. Bio je to aplauz ne meni i ekipi i umjetnosti filma, nego aplauz njima, čudesnim ljudima, junacima filma. I kroz njih, spoznatoj istini života. Znate onaj čas kad osjećate da ste nešto doživjeli, razumjeli, da vas je ispunilo, a ne dolaze vam riječi da to iskažete, u podgrlcu vam je guka povelika, a ne izlazi… e, tu je negdje ta istina života. Ona koja nije: dva i dva… Evo, sa njima još razmjenjujem i presabiram utiske, i najkraće: sve nas je ovo silno ispunilo, i njih, istinske junake života, i nas, ekipu filma…
MONITOR: I za ovaj film je karakteristična tišina, ali ona koja je najčešće najglasnija. Upravo su se, nakon filma, komentarisali kadrovi sjedinjenosti ljudi i prirode bez ijednog dodatog zvuka, muzike.
PEROVIĆ: Radeći dugo godina, spoznavao sam kroz praksu koja je moć ovog ili onog elementa filma. Odavno sam isprobavao kako to izgleda kad u filmu daš akcenat samo sa par izgovorenih riječi ili muzičkih akcenata, onda sam, posebno okrenuvši se prirodi i ljudima u njoj, shvatio da je muzika prirode najljepša muzika. Čist zvuk prirode, probran, više i snažnije djeluje nego nametnuto, na silu ubačeno, muzičko potcrtavanje, objašnjavanje ili ilustrovanje života. Moram priznati da me u tome ohrabrio čudesni Rober Breson, odvažnom trvdnjom ili zahtjevom: „bez muzike uopšte“. I ja sam, u ovoj novijoj, posebno crnogorskoj fazi (jer radim i u srpskoj kinematografiji), krenuo u to da stvaram, u suštini najvećim dijelom da lovim, onu harmoniju koja u prirodi postoji. A ona je, na filmu, između ostalog, sklad slike i zvuka. Zvuka prirodnog, tek ponegdje dorađenog i osnaženog, da bi bio upečatljiviji. Kad imate Ivana Čojbašića pored sebe da sliku učini moćnom, životno lijepom a ne razglednički lijepom, pa imate Sašu Brajovića, sjajnog sluha i iskrene posvećenosti zvuku, Doru Filipović da sav taj zvuk upegla i gdje treba pridoda malo onoga što nije moglo da se ulovi na lokaciji, i konačno Nikolu Egerića, da svemu da ritam, red i smisao kroz znalačku montažu, onda vam je lako praviti film! I, eto, vidim da su mnogi, baš mnogi, ako ne i svi, upravo to primijetili, upili sliku i zvuk kao da su dio njih, i time doživjeli film na pravi način…
MONITOR: Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočavali tokom rada na filmu? Vjerujem da je bilo mnogo nepredvidljivih situacijama tokom snimanja u prirodi i sa ljudima?
PEROVIĆ: Kao i kod drugih, kad radite na lokacijama, nebo vam je saveznik. Ili protivnik. Nas je voljelo. Jedino snimanje na koje smo čekali preko godinu dana bilo je sa divnom ljudinom iz Plava, Ahmetom Rekovićem. Njegove obaveze vođenja tura po Prokletijama, koje voli i poznaje u milimetar, njegove privatene obaveze, naše privatne obaveze, pa dostupnost tehnike, pristupačnost planine (recimo, dvaput smo htjeli na Karanfile, ali su jednom snjegovi bili preveliki na nekim djelovima, a drugi put je bila pokidana sajla na ključnom prilazu), i konačno, vremenske prilike… sve to je pomijeralo čas kad ćemo snimiti dio sa njim, jedan od onih koji može da stoji kao potpuno samostalan kratki film. Ali je taj čas došao.
Onda, recimo segment sa Borisom Rajmanom: u onaj najljući krš iznad dobroćanskih strana iznad Kotorskog zaliva, nije imalo smisla voditi ekipu kad su zmije najaktivnije, pa smo čekali prvu jesen, koja je uostalom tu i dalje ljeto. E, toj epizodi možemo da pridamo crnogorski prizvuk, znate ono: ako naše nije prvo, najljepše, najbolje, najstrašnije, ako nije za dlaku izbjegnuta pogibija – nije vrijedno pomena. Tu smo zaista – hodajući i snimajući od osam ujutro do devet naveče, na kraju i bez vode i sa oplatama koje su otpadale sa planinskih cipela, probijajući se ko-zna-kad-poslednji-put-posjećenom, u trnje i šipke zaraslom, ponegdje urušenom stazom, najstrmijom od svih kojima smo hodili, stazom Stube iznad Ljute, kod Orahovca – doživjeli istinsku stravu planine i stravu ljutog bezvodnog krša.
Ili kad nam se kod Kastrata u Kučkim planinama pokvario džip, pa je trebalo Ivanu Čojbašiću i meni nekoliko sati hoda od katuna Jezero iza Bukumirskog jezera, do mjesta odakle možemo uloviti signal, da dozovemo pomoć iz Podgorice…
No, vjerujte mi, niko nije ni zagunđao, a kod Ljute su svi imali puno pravo da me se odreknu što ih povedoh takvim strmoglavom, čini mi se da je vjera i istrajnost cijele ekipe bila u nekoj divnoj sinergiji. Kad smo ulazili u film, znali smo: ne čaka nas ni lak ni kratak posao. Dvije godine, i sve je planina ili ljuti krš, često moraš pješice, a negdje su to ili bespuća ili žestoki usponi, ali svaki put rekli smo: idemo! Ima tu jedna misao koja je mene lično gonila, i održavala. Kad si u podnožju, a visoki vrh daleko, nemoj misliti: jadan ja, kako ću se namučiti, kako će me sve boljeti, i ovo i ono. Misli: srećni ja, kako će mi biti divno, kad stignem na vrh!
Miroslav MINIĆ
Foto: Krsto VULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
The case of Vitaliy Grechin’s group and girls allegedly rescued in Porto Montenegro: Fight against human trafficking or scapegoating for box-ticking
-
IBAR STIGAO U CRNU GORU: A sad povratak u stvarnost
-
DVOJNO DRŽAVLJANSTVO: Pazi, lomljivo
-
EPISKOPI SPC – LJETNJE POSRBLJAVANJE CRNE GORE: Parastosi saradnicima fašista
-
BORIS MARIĆ, PRAVNIK I NEKADAŠNJI GENERALNI SEKRETAR 43. VLADE: Državljanstvo je pitanje koje zahtijeva ozbiljan pristup
-
SUD PONOVO VRAĆA BRĐANINA NA ČELO POLICIJE: Kontinuitet vladinih nezakonitosti
INTERVJU
BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Zarobljeni u istim diobama

Objavljeno prije
21 satna
31 Maja, 2025
Kada je u pitanju bliža prošlost „oslobađanja naroda“ na prostorima bivše SFRJ, ne postoji bitnija (ideološka) razlika između tadašnjih „političkih elita“ na vlasti i znatnog dijela tadašnje opozicije, sada na vlasti. Nekadašnji sljedbenici iste nacionalističke politike nijesu imali i nemaju sukoba u vezi sa tim periodom jer je izostalo njihovo suočavanje sa tom svojom,skladnom, prošlošću
MONITOR: Godišnjica je ubistva Duška Jovanovića. Vrh policije je poručio da će učiniti sve da taj slučaj rasvijetli, uz nagradu od milion eura za informacije. Šta govori o institucijama to što se 21 godinu čeka rasvjetljavanje tog zločina?
MINIĆ: Ubistvo Duška Jovanovića, kao i ubistva Slavoljuba Šćekića, Gorana Žugića… bolna su obilježje transformacije partitokratije u mafiokratiju nakon „buđenja i oslobađanja naroda od stega komunizma“ pred očima, većinski duboko podijeljenog, „oslobođenog naroda“. Predugih 21 godinu čekanja na rasvjetljavanje tog zločina je porazan dokaz opstanka „institucija“ nepromijenjenog sistema i nakon „osvježenja“ od 30.8.2020. godine i smjene političkog dijela mafiokratije u Crnoj Gori. Osnova tog poraznog stanja nepromjenjivosti sistema i „institucija“ je u nepomjenjivosti stanja u društvu zarobljenog istim diobenim temama koje diktiraju „političke elite“ oba „oslobođenja“, što preskupo plaćamo decenijama i opet nastavljamo.
Institucije su svih ovih decenija odraz svijesti naroda. Tu neprijatnu istinu ne žele da saopšte „političke elite“ koje drže zarobljenim državu i društvo smjenjujući se na vlasti upravo na toj „svijesti“ svojih pristalica u sistemu osmišljenom da isključuje dolazak na vlast kredibilnih i kompetentnih ljudi s integritetom. Bez organizovanog i intezivnog pritiska javnosti, koji predugo izostaje, nema ni kvalitativnih promjena sistema pa ni institucija koje će zaustaviti ovaj sunovrat Crne Gore i fingiranje demokratije u „državi zasnovanoj na vladavini prava“ koja je ubila Duška, Slavoljuba, Gorana… i sve ljudsko u nama koji živimo sa tom sramotom.
MONITOR: Potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić kazao je da “danas u Crnoj Gori više nema ni nedodirljivih, ni povlašćenih, ni zaštićenih”.
MINIĆ: Tipičan primjer odsustva stida koji karakteriše predstavnike sve tri grane vlasti u sve tri prethodne decenije kada, nekažnjeno, krupnim notornim neistinama vrijeđaju inteligenciju elementarno informisanog i svjesnog dijela građana.
MONITOR: Ove sedmice je i 33 godine od zločina Deportacija. Očekujete li da će pravosuđe napraviti pomak kada su u pitanju ratni zločini?
MINIĆ: Od nereformisanog pravosuđa niko smislen ništa pozitivno ne može očekivati ni kod neprocesuiranja ratnih zločina, uključujući zločin Deportacije ilustrativan za „proces demokratizacije“ crnogorskog društva i države devedesetih godina.Ko god bolje poznaje disfunkcionalnost pravosuđa kvazidržava nastalih raspadom SFRJ i odsustvo saradnje u procesuiranju svojih „heroja“ za počinjene zločine, ne gaji nadu u skoriji bitni napredak ni na polju naše neslavne bliske prošlosti. Naročito ne nakon svjesnog prolongiranja istraživanja zločina u tako dugom vremenskom periodu.
MONITOR: Vidite li promjenu u odnosu političke klase prema prošlosti?
MINIĆ: Vidim. Nažalost u smjeru suprotnom od očekivanog u demokratskoj, građanskoj državi socijalne pravde, zasnovanoj na vladavini prava. Ne samo kada su u pitanju političke klase, ima mnoštvo razloga za pokajanje zbog počinjenog u prošlosti, bližoj i daljoj. Kada je u pitanju bliža prošlost „oslobađanja naroda“ na prostorima bivše SFRJ, ne postoji bitnija (ideološka) razlika između tadašnjih „političkih elita“ na vlasti i znatnog dijela tadašnje opozicije, koja je sada na vlasti. Nekadašnji sledbenici iste nacionalističke politike nijesu imali (i nemaju) sukoba u vezi sa tim periodom jer je izostalo njihovo suočavanje sa tom svojom (skladnom) prošlošću. Međutim, kada je u pitanju period nakon dva svjetska rata, preuzimateljima (i unerediteljima) programa Liberalnog saveza Crne Gore je otvoreno novo polje „borbe“, tj. zaobilaženja suštinskih tema i pitanja za Crnu Goru i njene građane, sa javno manifestovanim klerofašizmom iz redova crkve, čijem usponu su upravo oni presudno doprinijeli.
MONITOR: Ustavni sud će od 31. maja imati četvoro od sedam sudija. Kako to komentarišete?
MINIĆ: Kao nastavak tradicionalne trgovine partitokrata na pazarištu njihovih ponuda bez integriteta i slobode neophodne za sudiju Ustavnog suda. Ali prijeko potrebnih svojstava za sastav kakav poznajem i pratim u svom višegodišnjem praktičnom iskustvu. To iskustvo ukazuje na porazno stanje tog suda, i na praksu odlučivanja – kako im se kaže i dokle im se kaže „odozgo“ iz partitokratskog legla.
MONITOR: Gdje je generalno crnogorsko pravosuđe?
MINIĆ: Svugdje samo ne tamo gdje treba da bude po Ustavu i zakonima Crne Gore i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima, kao sastavnim dijelom unutrašnjeg pravnog poretka Crne Gore. Ni tamo gdje su stvarne životne potrebe građana kao navodnih „nosilaca suvereniteta“ u navodnoj „demokratskog, građanskoj i ekološkoj državi socijalne pravde, zasnovanoj na vladavini prava“.
Po svim istraživanjima dugogodišnje najveće nepovjerenje javnosti je u rad crnogorskih sudova. Takvo stanje je posebno nedopustivo u vrhu sudske vlasti, kada najviši sud mijenja svoju višedecenijsku sudsku praksu, pravne stavove, načela i odluke za potrebe političkih centara moći izvršne vlasti u konkretnom sudskom postupku. Zatvoreni sistem crnogorskog sudstva štiti aktere tog bezakonja i onemogućava informisanje javnosti o imenima sudija najvišeg suda koji, sinhronizovano sa sudijama Ustavnog suda Crne Gore, beskrupulozno krše Ustav Crne Gore za potrebe moćnika izvršne vlasti, a nastalu štetu decenijama plaćaju građani Crne Gore.
U takvom ambijentu je neminovno zapostavljanje slučajeva pomenutih ubistava, ratnih zločina… Sve kada bi ostatak pravosuđa maksimalno posvećeno i stručno obavljao svoj dio poslova u procesuiranju nalogodavaca, finasijera, organizatora i izvršilaca najtežih krivičnih djela, stanje u nereformisanoj sudskoj vlasti bi bila nepremostiva prepreka ishodima tih postupaka i očekivanjima javnosti.
Značajan doprinos takvom stanju u sudskoj vlasti daju crnogorski mediji koji, iako korektivni faktor u savremenom društvu, ostaju nijemi na konkretne očigledne slučajeve bezakonja i nepravde kojima su izloženi crnogorski građani i njihove porodice od takvog sudstva.
Ipak, ključna odgovornost je na izvršnoj i zakonodavnoj vlasti koju čini „elita“, izabrana „slobodno izraženom voljom građana na slobodnim i neposrednim demokratskim izborima“. Ona sistemom partitokratije svjesno i namjerno drži zarobljenim sve državne institucije i crnogorsko društvo.
MONITOR: U četvrtak bi parlament opet trebao da glasa o Sporazumu sa UAE. Šta očekujete?
MINIĆ: Nepromijenju „savjest“ i „odgovornost“ parlamentarne većine u zloupotrebi resursa, kao i do sada.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
NATAŠA BOŠKOVIĆ, BIVŠA SUTKINJA PRIVREDNOG SUDA: Moram da dokazujem da nijesam kriva, ali i da sam živa

Objavljeno prije
21 satna
31 Maja, 2025
Ne znam odakle je Radoje Korać u saznanju da sam umrla. Ako je imao takvo saznanje trebali su da se obrate Opštini Podgorica i da se dostavi izvod iz Matične knjige umrlih
MONITOR: Nedavno ste dobili odluku Sudskog savjeta kojom se nakon 10 godina obustavalja disiplinski postupak protiv Vas. Jeste li zadovoljni takvom odlukom?
BOŠKOVIĆ: Umjesto da postupe po odlukama Ustavnog suda i meritorno odluče tako što će utvrditi da je odluka Disiplinske komisije nezakonita, Sudski savjet obustavlja postupak zbog mog penzionisanja. I zbog toga što sam umrla a da to nijesam znala!
Ova odluka, bolje nego ijedna do sada koje sam vidjela, dokazuje tačnost one latinske izreke da papir ne može da pocrveni od stida. Sadrži nešto zbog čega sam se ja, koja sam sve u sudstvu vidjela, šokirala. Ovu odluku je potpisao predsjednik Sudskog savjeta, profesor dr pravnih nauka Radoje Korać. Suština odluke je u tome da se kaže da je obustavljen postupak protiv mene jer mi je prestala sudijska funkcija. Međutim u izreci se pozivaju na član 249 Zakonika o krivičnom postupku u kome se izričito kaže da se krivični postupak obustavlja kada je okrivljeni umro.
Ne znam odakle je Radoje Korać u saznanju da sam umrla. Ako je imao takvo saznanje trebali su da se obrate Opštini Podgorica i da se dostavi izvod iz Matične knjige umrlih.
U Sudskom savjetu je Valentina Pavličić predsjednica Vrhovnog suda, Predrag Tabaš sudija Apelacionog suda koji je krivičar, Rade Ćetković, takođe krivičar, pa mi nije jasno kako mogu oni meni kao krivičari da objasne da sam umrla? Da li ja sada moram dokazivati da sam živa?
MONITOR: Da li je to, slučajno, možda greška?
BOŠKOVIĆ: Ne bih rekla, prije će biti da ova odluka pokazuje svu konfuziju i neznanje Sudskog savjeta, ali i njihove zle namjere. Neka njihova lična sujeta, iako ovdašnji članovi Sudskog savjeta nemaju nikakve veze sa tadašnjom odlukom Sudskog savjeta.To je možda i neka lična netrpeljivost prema meni, da mi se onemogući da dokažem da sam u pravu. Međutim, ja sam to već dokazala, tako što sam dva puta dobila pred Ustavnim sudom, što su ukinute sve odluke o disciplinskom postupku.
MONITOR: Da se podsjetimo kako je došlo do pokretanja disiplinskog postupka?
BOŠKOVIĆ: Disiplinski postupak je pokrenut krajem septembra 2014. a ova odluka je od 6. maja ove godine. Dakle, postupak traje duže od 10 godina. Pokretnut je po nalogu Vesne Medenice, a izvršilac je bio Blažo Jovanić, koji je kao tadašnji predsjednik Prvirednog suda pokrenuo disciplinski postupak, uključili su se i tadašnji predsjednik Sudskog savjeta Mladen Vukčević, članovi disiplinske komisije Vesna Simović-Zvicer, Stanka Vučinić i Branimir Perić i svi članovi Sudskog savjeta koji su tada glasali.
Jasno je da Medenica koja stoji iza ovog disiplinskog postupka i dan danas ima veliki uticaj u pravosuđu. Nije mi jasno zašto se Sudski savjet izjašnjava na ovaj način iako postoje dvije odluke Ustavnog suda, odluka Vrhovnog suda, odluka Upravnog suda. Sve u moju korist.
MONITOR: Je li uobičajeno da disiplinski postupak traje deceniju?
BOŠKOVIĆ: Smatram da se namjerno odugovlačilo s tim postupkom, vjerovatno su računali da ću se umoriti i odustati.
Meni se čini da se po svaku cijenu htjelo onemogućiti provođenje pravde. Tu je najviše zatajio Ustavni sud, jer je ustavna žalba čekala pet, a drugi put dvije godine. I kada je prvi put usvojena moja ustavna žalba, trojno vijeće Vrhovnog suda, postupajući po nalozima iz odluke Ustavnog suda, bukvalno je prepisalo svoju raniju odluku. U tom vijeću sudija izvjestilac je bila Hasnija Simonović, a predsjednik vijeća Vesna Vučković. Vidjeli smo da je Vučković na posljednjem suđenju protiv Vesne Medenice promijenila svoj iskaz. I umjesto da tužilaštvo reaguje, da im objasni zašto daje dvije različite izjave, nije se desilo ništa. Zašto ovo govorim, sav sudski kadar koji je odlučivao o svim mojim vanrednim pravnim ljekovima u ovom postupku su sudije koje je birala Vesna Medenica.
Postupak je toliko dugo trajao da bi se meni spriječilo napredovanje u službi. Ako sam htjela bilo gdje da konkurišem, u sudstvu i tužilaštvu, išle bi karakteristike i tu bi uvijek išlo to da se protiv mene vodi disiplinski postupak. Mislim da lična netrpeljivost sudija u Vrhovnom i Upravnom sudu, koje je birala Vesna Medenica, bila ključni faktor da se ovaj postupak ne završi.
MONITOR: Krajem juna prošle godine otišli ste u penziju, ali pravosuđe je i dalje uključeno u vaš život.
BOŠKOVIĆ: Trenutno se brinem o svojoj slobodi. O svom jadu sam se zabavila, moram da dokazujem da nisam kriva, ali i da sam živa. Sadašnji predsjednik Privrednog suda, Mladen Grdinić, nakon što sam otišla u penziju podnio je protiv mene krivičnu prijavu zbog nesavjesnog obavljanja sudijske funkcije. Moram sada da uđem u taj postupak. Jako bih voljela da se podigne optužnica, protiv koje ja ne bih podnijela prigovor, i da se organizuje suđenje. Da to bude kruna mog sudijskog rada.Pokazatelj da neko ko se čitav život borio za pravdu doživi da bude na optuženičkoj klupi.
MONITOR: Za šta vas konkretno terete?
BOŠKOVIĆ: Još uvijek ne znam jer nijesam išla da dam izjavu u tužilaštvu. Bila sam spriječena, prvi put, zbog teške operacije. Očekujem poziv ovih dana.
MONITOR: Mnoge sudije prate brojne afere i krivične prijave a ipak ih tužilaštvo nije pozvalo.
BOŠKOVIĆ: Trpjela sam progon do zadnjeg dana penzionisanja, evo i kad sam otišla u penziju progon se nastavio.
Pravosuđe je , nažalost, još zarobljeno i još trpi posljedice vladavine Ratka Vukotića i Vesne Medenice. Sve te sudije birane su zato što su ih oni protežirali. I sada oni sude po toj matrici. Postoje brojne krivične prijave običnih građana protiv sudija, a nema procesuiranih. Životni stil svih sudija je vidljiv, pa bi se moralo znati odakle taj novac pojedinim sudijama.
Tužilaštvo je, kako oni sami kažu, pretrpano predmetima ali eto toliko im se žuri da ovaj moj predmet što prije riješe. Umjesto da se gone kriminalci u sudijskim togama, gonim se ja. Iz Brisela traže da se neki sudija osudi. Pa su domaći možda ocijenili da ću ja biti podobna za to i da sam laka meta.
MONITOR: Tokom karijere imali ste presuda koje su bile na štetu tadašnjih nosioca političke i biznis moći, čime se mnoge sudije ne mogu pohvaliti. Često su obarali te vaše presude.
BOŠKOVIĆ: Obarali i dobijali stanove po povoljnim uslovima, pored napredovanja u profesiji. Na primjer predmet prodaje akcija Rudnika uglja. Tada je EPCG u dogovoru sa Blažom Jovanićem tražila moje izuzeće iz predmeta. On me izuzeo nakon što sam donijela privremene mjere, i naravno sutkinja koja je preuzela predmet donijela je presudu u korist Elektroprivrede, a kasnije napredovala u Apelacioni sud.
Poznat je i slučaj prodaje Ski centra Bjelasica gdje su mali akcionari tražili zaštitu od suda. Pokušala sam ih zaštititi tako što sam podnijela krivičnu prijavu tadašnjoj vrhovnoj tužiteljki Vesni Medenici. Tu je bio čitav niz kriminalnih radnji od strane sudija Privrednog i Apelacionog suda. Nikad od tužilaštva nisam dobila odgovor šta je bilo sa tom krivičnom prijavom. Imajući u vidu bliske odnose Vesne Medenice i Ćoća Bećirovića jasno je kako je to moje ponašanje uticalo na moj dalji rad.
U slučaju Jube, u koji su bili umješani najviši partijski funkcioneri, bila sam životno ugoržena. Kada se dešavao ovaj proces, početkom 2000., neke moje kolege prelazile su na drugu stranu ulice da mi se ne jave. Jedna od posljedica je to što kao sudija sa višedecenijskim stažom nijesam mogla da riješim stambeno pitanje.
Pomenula bih i slučajeve gdje sam presudila u korist građana zbog zagađenja u blizini KAP-ovih bazena crvenog mulja. Iako su zagađenje i šteta evidnetni, na Apelacionom sudu to je sve oboreno.
Slučaj Onogošta gdje sam presudila u korist malih akcionara, slučaj Pantomarketa, i da ne nabrajam dalje. Ovi i slični slučajevi imali su za posljedicu da se strogo vodilo računa da određeni škakljivi predmeti ne dođu kod mene.
MONITOR: Da li vas je sa takvim minulim radom u sudstvu nova vlast kontaktirala i pokušala da na neki način iskoristi vaše pravno znanje?
BOŠKOVIĆ: Ne, naprotiv. Ja ne idem nikom na noge, niti se nikom nudim. Meni je bilo najvažnije da niko iz moje uže i šire porodice ne studira pravo. Uticala sam na njih i uspjela. Upisali su tehniku i namjeravaju da odlaze ne iz Crne Gore, nego iz regiona.
Moram kazati da me, sve ovo što mi se dešavalo i dešava mi se, nije ispunilo goričinom i nezadovoljstvom. Zadovoljna sam sama sobom jer sve to je bio moj izbor. Smatram da sam slobodna i kao čovjek i kao sudija. Ne drhtim ko će mi zazvoniti na vrata. U moju kancelariju za 30 i više godina sudijskog staža nijesu stranke mogle nogom da otvaraju vrata kao što su otvarale nekim sudijama. Kod mene se moralo kucati i pitati je li slobodno.
MONITOR: Stalno se pominje veting u pravosuđu. Smatrate li da bi to moglo pokrenuti nešto na bolje?
BOŠKOVIĆ: Ne, zato što je sudstvo sasječeno u korijenu. Crnom Gorom caruje neznanje u sudstvu, u prosvjeti, u zdravstvu… Napredovali su samo poslušni. To je ušlo u mentalitet sudijskih pripravnika, savjetnika, sudija. Oni imaju autocenzuru. Ne treba čak niko ni da ih nazove, oni imaju urođenu autocenzuru.
Crnogorci ne vole pravdu, ne vole zakon i tu se malo što može. A pravda se ne traži samo u sudu, nego na svakom mjestu. Kad bi svaka građanka ili građanin ustao protiv nepravde koju mu čini saobraćajni policajac, ljekar tražeći mito za liječenje djeteta, šef koji ga maltretira, mi bismo onda govorili o državi dostojanstvenih ljudi. Tako da nijesu samo sudovi ti koji treba da donesu boljitak Crnoj Gori, boljitak državi donose sami pojedinci, hrabri građani. Treba da se zapitamo kakvi smo.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Uvjeren sam da Hrvatska neće biti prepreka Crnoj Gori

Objavljeno prije
21 satna
31 Maja, 2025
Plenković &comp. nastoje biti miljenici Brisela, s Milanovićem je drukčije, ali on ovdje ne odlučuje). Oveća jedrilica bila bi vjerovatno posve zadovoljavajući ulog za otklanjanje i posljednjih sumnji
MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović je prije nekoliko dana najavio povlačenje iz politike. Njega Stipe Mesić, u intervjuu zagrebačkim Novostima, vidi kao jedinog koji bi mogao načiniti odlučne poteze „eventualno“ i „samo ako bi to želio“. Za Mesića je glavni problem što Hrvatska nema, kako kaže, ideološku orijentaciju i što se ne zna gdje je hrvatsko društvo danas. Vidite li Vi Milanovićevu želju da tu nešto promijeni?
PUHOVSKI: Neobično je da netko-poput Milanovića, nakon što je proteklo tek pet posto mandata na koji je izabran, uopće razmišlja o svojoj političkoj budućnosti izvan dane funkcije. Još je neobičnije njegovo obrazloženje („ Shvaćam da je lijepo biti u krdu, ali u krdu i smrdi“), premda nema znakova da mu se je zbilja zgadio život prožet vrhunskim privilegijama političke kaste. No, s obzirom na iskustvo s njegovim javnim istupima (ispadima, najčešće), ni ovo ne treba odveć ozbiljno shvatiti. Još je manje ozbiljno, na žalost, to što predsjednik Mesić vidi Milanovića kao političara koji bi Hrvatskoj donio „političku orijentaciju“ – jer Milanović je notorno politički dezorijentiran (barem) posljednjih godina (što mu, međutim, omogućuje široki zahvat u različite biračke bazene).
MONITOR: U prvom krugu lokalnih izbora SDP je izgubio neka svoja uporišta. „Možemo!“ će ponovo dobiti vlast u Zagrebu, ali ta koalicija nije imala više uspjeha na drugim nivoima. Političke opcije koje se mogu nazvati lijevim kao da samo kruže oko centra „prave vlasti“ u državi. Zašto se tu ,već duže, ništa ne mijenja?
PUHOVSKI: SDP je uspješno – a uglavnom pasivno – prebivao u sjenci Milanovićeva huliganskoga vrludanja hrvatskom političkom scenom uživajući u tomu što su Milanovićevi napadi bili najčešće upereni na vladajuću stranku. Pritom ih nije posebice smetala ni činjenica da su ti napadi s vremenom sve češće bili lansirani s pozicije desno od HDZ-a. No, nakon izbora u siječnju Milanović je iznenada – vjerojatno ipak privremeno – promijenio taktiku, pretežito se suzdržavajući od javnih nastupa (i, osobito, od posljednjih godina obvezatnih „prejakih reči“). Pa je neradnička socijaldemokracija ostala odjednom u zraku. Uz to, lokalni su izbori pokazali da je HDZ jedina stranka koja funkcionira u čitavoj državi, dok je vodstvo SDP-a najprije godinama raspuštalo temeljne organizacije, a posljednjih je mjeseci maltretiralo one preostale.
SDP već dugo ni po čemu nije lijeva politička stranka, pa je razlika spram HDZ-a sve manja (a održavaju ju zapravo brojni osobni animoziteti na obje strane). Možemo pak ima neke lijeve sastojke, ali svjetonazorski u mnogome nepovezane dok su – ponajprije vlastitom strategijom, iskazanom u statutu – ograničeni u širenju čitavom zemljom.
MONITOR: Plenković je kritikovao platformu za postizanje mira u Ukrajini, tvrdeći da će to dovesti do „zastrašujućeg presedana“. Na obilježavanju 30 godina od Dejtonskog sporazuma, pohvalio se ulogom Hrvatske koja je, kako je naglasio, „stajala uz BiH u njenim najmračnijim trenucima“ i da ta solidarnost ne prestaje. Skoro je , međutim, Plenković izjavio da Hrvatska neće uvesti zabranu ulaska Dodiku, koji Draganu Čoviću daje veliku podršku u lobiranju za hrvatski entitet. U čemu je Plenkovićeva „solidarnost“?
PUHOVSKI: Nema govoru o presedanu kada je o mogućim teritorijalnim ustupcima u Ukrajini riječ. Dovoljno je pogledati Palestinu. Uostalom „Zapadna“ interpretacija rata pripisala je bezrazložno Putinu zasluge originalnosti, dok je, u realnosti, on oponašao Busha jr. u Iraku (a i neke ranije „vođe slobodnoga svijeta“).
Grubo interpretiranje nadmoći etničke većine dovelo je bošnjačku komponentu u BiH (posebice u vrijeme Kim Jong Bakira) u poziciju da onoj hrvatskoj višekratno nameće „predstavnike“ u Predsjedništvu BiH. U takvim je uvjetima Dodik bio govornik u ime hrvatske zajednice na najvišoj razini vlasti u zemlji. Zbog toga ga je Hrvatska preko svojih funkcionara ne samo tolerirala, nego i simpatizirala (posebice Milanović). Plenkovićeva je solidarnost kontekstualno usmjerena na BiH u uvjetima ravnopravnosti tri nacije, a pokazna je ključnom ulogom upravo hrvatske diplomacije u nadilaženju zastoja pregovora sa EU.
Kao da se tematski krug iznova zatvara; u Hrvatskoj se ovih dana – jadno – spominje i mogućnost postavljanja prepreka na putu BiH u EU zbog novih optužnica za devedesete koje su došle iz Sarajeva. Do sada je dosta optužnica bilo posve nestručno formulirano – ali ne sve. Povratak u prošlost skriva ono najgore, da, naime, nitko u zemlji ne donosi ključne odluke, jer sporazuma o načinu njihova donošenja nema ni na vidiku. Pa ostaju oni izvana – Ankara, Beograd, Zagreb, Bruxelles; Washington za sada nije zainteresiran (što, barem, oslobađa javnost BiH dugogodišnjih uvredljivih direktiva amerikanskih veleambasadora).
MONITOR: Predvodnici EU institucija, Antonio Košta i Kaja Kalas, boravili su nedavno u posjeti zemljama Zapadnog Balkana. Što bi mogao biti suštinski motiv ovih posjeta: koliko se tu radilo o uticaju Srbije na Dodika- a s tim u vezi i koliko je jak pritisak EU na Srbiju i Hrvatsku da budu konstruktivne?
PUHOVSKI: Mislim da nema pritiska ni na Hrvatsku, niti na Srbiju naprosto stoga što u ovome trenutku EU teško izlazi na kraj i s vlastitom političkom/vojnom/privrednom pozicijom stiješnjenom između Rusije i SAD. Ni za što drugo nema ona kapaciteta – osim simboličkih. Ako se od Vučića nešto traži, to je, uvjeren sam, prije vezano uz Kosovo koje je, po svemu sudeći, izgubilo dobar dio potpore Washingtona, pa se nastoji Vučića nagovoriti da tu slabost ne koristi. Što, pak, on zbog vlastite unutrašnje slabosti i ne može učiniti (razmjeri njegove slabosti pokazuju se ugroženošću njegova poretka bezglavim, posve impotentnim, studentskim – i inim – šetanjima Srbijom).
MONITOR: Šefica diplomatije EU-Kaja Kalas je tokom dvoetapnog boravka na ZB,obećala Crnoj Gori a zatim i Albaniji, skoriji ulazak u EU. Sjeverna Makedonija i dalje nije otvorila pregovore zbog protivljenja Bugarske. Koliko bi Hrvatska mogla biti prepreka Crnoj Gori?
PUHOVSKI: Uvjeren sam da Hrvatska neće biti prepreka Crnoj Gori (unatoč povremenim nacionalističkim glupostima s obje strane); Plenković &comp. nastoje biti miljenici Bruxellesa (s Milanovićem je drukčije, ali on ovdje ne odlučuje). Oveća jedrilica bila bi vjerojatno posve zadovoljavajući ulog za otklanjanje i posljednjih sumnji. Potpuni je, međutim, skandal, svjetskih razmjera, to kako se postupa s tzv. Sjevernom Makedonijom. Najprije, Grčka, pa Bugarska izdovoljavaju nacionalističke fantazme na njezinoj sudbini, a demokratski Zapad prešutno sudjeluje u tim sabotiranjima proširenja. S druge strane, opetovano obećavanje Ukrajini da će uskoro ući u EU promašuje samu narav zajednice – država koja je privredno i infrastrukturno uništena, koja kultivira neslućene razine korupcije, koja ne zna gdje su joj granice, nema mjesta u Uniji. I to još (barem) godinama..
MONITOR: Trampov mirovnjački uzlet nije uspjeo kada se radi o Ukrajini.. Ponovo se nazire mogući prekid vatre u Gazi -uz posredovanje SAD, ali je i to neizvjesno jer je Izrael prije nekoliko mjeseci prekinuo sličan dogovor. I Putin i Netanjahu su optuženi pred MKS i na potjernicama su. Oni se, očigledno , nadaju velikim teritorijalnim uspjesima. Kakva bi mogla biti uloga Kine u ovoj sve globalnijoj „transakciji“?
PUHOVSKI: I dalje smatram mogućim-pa i vjerojatnim, da će Trump dovesti do prekida neprijateljstava u Ukrajini. Realno je problemsko pitanje samo ono o jamstvima da se NATO više neće širiti. Na što bi, vjerujem, Trump ionako rado pristao. Vidjet ćemo hoće li – carinama ili drukčije – navesti evropske države da ga slijede. No, to je rješivo – sa svim rezervama spram „nove realnosti“. Ipak, s takvom realnošću u Palestini cijeli svijet živi već dugo, s neovisnošću Kosova/ također. Ozbiljno će rješenje biti moguće tek kada – jednom – dođe do ozbiljnih promjena unutar Rusije. A to „međuvrijeme“ teško će biti izdržati.
Palestina je utoliko teži problemski sklop ukoliko unutrašnje promjene u pravcu liberalne demokratizacije na arapskoj strani još zadugo- čini se, nisu na epohalnome dnevnom redu. A u Izraelu proces ide natraške – Izrael danonoćno gubi ulogu pronositelja ovoga procesa u toj regiji. U dodatnoj paraleli s nama bližim – postkomunističkim krajolicima, postaje jasnije koliko je dug put do normalizacije. Jer tek nakon liberalne demokratizacije moći se ozbiljnije tretirati – urgentna a desetljećima zapretena – pitanja socijalne strukture.
A Kina bi mogla uskoro preuzeti himnu od Jerryja Ragovoya – i tako već dugo pjevuše: „Time is on my side“.
Između Milanovića i Plenkovića nema bitnih političkih razlika
MONITOR: Poslije tri i po godine i Milanović i Plenković su dali saglasnost na osnovna odbrambena strateška dokumenta. Da li će to uticati na drugačiji odnos Hrvatske u vezi sa pomaganjem Ukrajini, obaveznim vojnim rokom i drugim pitanjima koja su, navodno, kočila postizanje saglasnosti dvojice hrvatskih lidera?
PUHOVSKI: Postizanje suglasnosti je u biti priječila dilema tko je pravi sheriff u zemlji, jer između njih dvojice nema bitnih političkih razlika. Milanović se je nakon trijumfa na predsjedničkim izborima, te Trumpova poremećaja međunarodnih odnosa (u mnogome čemu sukladnoga motivima hrvatskoga predsjednika) osjetio bližim ravnoteži (jer, politički, premijer je nedvosmisleno najmoćnija figura u sustavu), pa se je primirio. O vojnome roku su ionako suglasni – kao, npr., i o odnosu spram BiH – o Ukrajini postoje razmimoilaženja, ali su sada nebitna, jer obojica otklanjaju mogućnost slanja vojske u bilo kakvu intervenciju (što je zapravo šteta, jer u demokratskome modelu vojska ima samo dvije dopuštene uloge – obranu zemlje i sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama).
EU se osramotila s Ukrajinom, a odnos spram Izraela još je mnogo jadniji
MONITOR: EU ostavlja, istovremeno, utisak postojanosti i nemoći kada se radi o Ukrajini. Stradanje u Gazi prilično je udaljeno od njenog fokusa. Tramp ne pokazuje namjeru da konsultuje Brisel i London, što je izgleda dovelo do približavanja EU i UK. Može li dolazak Fridriha Merca za njemačkog kancelara, tu nešto promijeniti?
PUHOVSKI: EU se osramotila s Ukrajinom. S jedne strane neobičnim stupnjevanjem vojne pomoći, a s duge – bitno – time što su tek nakon Trumpove provale u međunarodne koridore moći počeli uopće govoriti o žrtvama u tom ratu kao o ozbiljnome problemu. Odnos spram Izraela još je mnogo jadniji. I u tomu će Merz možda nešto promijeniti-jer je, izgleda, prvi njemački državnik koji se ne da ucjenjivati prošlošću. Intelektualna, politička, moralna i pravna neodrživost pozicije Zapada iskazivala se je godinama time što su Putinu (s pravom) pripisivali povrede međunarodnoga prava koje su (krivo) Izraelu decenijama tolerirali.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


KAKO DOČEKUJEMO TURISTIČKU SEZONU: Prazne priče kriju praznu kasu

VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama

ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmice
KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja
-
INTERVJU3 sedmice
ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Ćutanje vlasti je saučesništvo u normalizaciji zločina
-
DRUŠTVO3 sedmice
UKINUT PRITVOR PETRU IVANOVIĆU: Junak prve arapske priče se brani sa slobode
-
FOKUS3 sedmice
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić
-
FOKUS2 sedmice
HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta
-
Izdvojeno1 sedmica
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći
-
INTERVJU2 sedmice
MARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, POTPREDSJEDNICA SINDIKATA MEDIJA, ČLANICA SAVJETA RTCG: RTCG i dalje služi vladajućim partijama
-
DRUŠTVO2 sedmice
KOLAŠIN: STARI EKOLOŠKI PROBLEMI I NOVI HOTELI: Luksuz na obali otpadnih voda