Povežite se sa nama

DUHANKESA

Orlovo pero

Objavljeno prije

na

Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak

 

Poslije četiri sata brzog hoda kroz ovaj začarani svijet primordijalne ljepote, prezasićen opojnim mirisima trava i cvijeća, izbio sam na zaobljenu uzvisinu iznad ovog topografski neobičnog mjesta, jednako neobičnog toponima – Gini Voda! U jednom trenutku, na kosini obrasloj niskom, gustom visokoplaninskom travom, ugledao sam nešto duguljasto i tamno, uspravno pobodeno u  niski grm borovnica. Trajektorija kojom sam se planirao spustiti do bačila nije vodila na tu stranu, ali me je sam taj neobični predmet svojim neočekivanim prisustvom smjesta privukao. Izgledalo je kao da mu tu nije mjesto a ipak, kao da je namjerno ostavljen tu gdje  niko ne prolazi. Da se vidi, da privuče pažnju – kome? Mjesto je bilo tako  zabačeno, toliko izvan ovčarskih planinskih staza, da je pravo čudo što sam ja naišao iz pravca iz kog niko ne ide, putanjom po kojoj niko ne prolazi! Nema druge: čim sam ja naišao, ako je bilo išaret za bilo koga, bilo je išaret za mene!

Toponim Gini Voda označava mjesto na kom jedan snažan vodeni tok izbija iz velike pukotine u sjenovitoj travnatoj strmini i svega dvadesetak metara kasnije propada, nestaje, gubi se – gine u zemlji! Da bi se ko zna gdje i ko zna kada, ponovo pojavio,  izbio kao vrelo – oživio!  Ko zna kada i gdje su potonule riječi  koje su sada ponovo izbile  u nazivu ovog neobičmnog mjesta!? Možda su  se javljale postepeno, tokom nomadskog života ovčara, u njihovim stalnim odlascima i dolascima po istim stazama, na ista mjesta, sa pepelom ugaslih ognjišta na odlasku i vatrom ponovo zapaljenih ognjišta na povratku!? Možda je za njih Gini Voda postala isto što i Gini Život – čas na zemlji, čas pod pod zemljom, ista rijeka se pojavljuje i gine, isti život traje i nestaje, gine  i nastaje – neprestano!

Počinjalo je jedno od onih dugih popodneva ranog ljeta. Popodneva kada ti se čini da je sve stalo i da će tako zauvijek ostati. Da se Sunce zaustavilo na nebu i da se sa njim zaustavilo i sve drugo. Svjetlost dana, jasna i ujednačena, titra iznad horizonta bez i najmanjeg znaka da će nekada utrnuti. Jara jednakim žarom grije, ne jenjava. Prepustio sam se tom miru, bolje reći, potonuo sam sav u oniričku čaroliju dugog ljetnjeg  popodneva. U ruci  sam rasijano vrtio veliko orlovo pero.

Ne znam koliko je ta veličanstvena siesta mogla trajati. Znam da sam u jednom trenutku zatekao sebe kako gledam u to pero, kao iz dubokog sna probuđen. Odjednom – omen, znak, poruka – išaret  orlovog pera ukaza mi se, kao prizor pred očima. Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak. Došlo je vrijeme. Vrijeme Gini Vode. Čas kada voda ponire, Gine – sve dok se negdje, nekada, ponovo ne pojavi. A hoće! Uvijek se. nekada i negdje, svejedno kada i gdje – voda koja je jednom ponirala, ponovo pojavi!

Opet ne znam zašto, ali nisam se iznenadio kada mi je, usred ovih  misli,  prišao Bigor. Primio je istu poruku preko nekog drugog znaka, shvatio je. Krenuo je sa svog stražarskog mjesta kod ovaca i sjeo pokraj mene. Dugo smo sjedjeli jedan uz drugog, bliži nego ikada jedan drugom. Na mjestu Gini Voda, u ovo popodne što ne završava. Svaki trenutak, svaki dah, svaki otkucaj srca pretvarao se u zlatni tok prijateljstva koje neće proći. Tok snažan kao ovaj nabujali kratki potok na mjestu Gini Voda: uvire ali i izvire. Ne znam koliko dugo smo ostali začarani u ekstatičkoj kontemplaciji, sjedinjeni na zajedničkoj metafizičkoj osmatračnici.

Ustali smo istovremeno. Bez najave i pripreme. Iznebuha. I krenuli. Bigor ovcama, ja svojim putem. Kao ona dva Zevsova orla – svaki na svoju stranu. Istom brzinom, da bismo se sreli na istom mjestu, jednom kada napravimo krug oko ovoga svijeta. Izbio sam na rub oboda doline u kojoj je ostala Gini Voda, zastao i okrenuo se: na njenom drugom rubu ugledao sam, kao utisnutu u žar popodneva, siluetu: Bigor! Ostali smo nepomični, gledajući se, sve dok iza ruba uzvisine na kojoj je stajao Bigor, nije zašlo Sunce.

Prvi sumrak počeo se spuštati na svijet neosjetno i nečujno kao veo istkan od najfinijeg sivog pepela.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Opsjena zvana “nacija”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica

 

Pojam nacije formiran je krajem XVII vijeka. Ne nacija. Tada su neke države – primarno evropske kolonijalne sile, utisnule sopstvenički žig na svoju cjelokupnu populaciju i proglasili ih jednakim na osnovu činjenice da su svi oni vlasništvo države. U realnosti, „nacija“ nije nikakav viši oblik političke organizacije, kako se neosnovano tvrdi. Razgraničenje kategorija „narod“ i „nacija“ i praksa osporavanja statusa „nacije“ mnogim narodima, u osnovi su hegemonistički motivisani politički projekti.

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica. Kao prvo, nijedan  pripadnik novoosnovane „nacije“, ni u jednoj državi svijeta nije postao nešto drugo nego što je do tada bio, što znači da je dotadašnji demografski, rasni, etnički, kuturni, duhovni, obrazovni i svaki drugi  sastav stanovništva svih država svijeta ostao u dlaku isti i nakon promovisanja trika zvanog „nacija“.

Kao drugo, da pripadnost „naciji“ ne sadrži nikakvu realnu osobinu ni trajno svojstvo, vidi se pri promjeni imena države: brisanjem imena „Jugoslavija, izbrisani su i „Jugosloveni“. Ako se pripadnik jedne „nacije“ trajno preseli u drugu državu, postaje pripadnik te druge „nacije“ – kao kada igrač pređe iz jednog kluba u drugi. Svjesne toga, mnoge države više ne tolerišu dvojno državljanstvo jer žele uspostaviti trajno vlasništvo nad svim pripadnicima svoje „nacije“!

Nadalje, karakter svakog odnosa određuje status aktera u ekstremnim ili/ili situacijama a ne u okolnostima njhove harmonične koegzistencije. Da život svake porodice počiva na postulatu neprikosnovenog autoriteta roditelja a ne obratno, postaje vidljivo tek kada se među njima desi otvoren konflikt; ako ne pomognu argumenti, roditelji uvijek mogi poslati djecu u krevet, djeca roditelje nikada. Iako  je autoritet države nad pripadnicima „nacije“ u principu isti, u praksi je daleko radikalniji i proteže se na pravo države na život i smrt svih pripadnika „nacije“. Ekstremna situacija objave rata demonstrira pravo države da uvođenjem prijekog suda legitimira to pravo strijeljanjem dezertera iz svoje „nacije“. Skrivena, sveprisutna logika neograničene vlasti države nad svim svojim stanovnicima, omogućena uvođenjem virtuelne kategorije „nacije“, odredila je i odnos savremeanih država prema (još) nerođenoj djeci. Iako je većina savremenih država deklarativno snažno religijski utemeljena, iako sve monotoeističke religije izričito zabranjuju prekid trudnoće (osim ako porođaj ugrožava život majke), abortus je legaliziran praktično u svim državama svijeta. Razlog: nerođena djeca nisu (još) upisana u vlasnički spisak države. Čim se djeca rode i upišu u taj spisak, država preuzima ulogu vlasnika koji rigorozno štiti svoje pravo nad njima. Iz istih motiva država bez dvoumljenja daje apsolutni prioritet životu majki (koje su, kao pripadnice „nacije“, vlasništvo države), nad životima njihove (još) nerođene djece (koja nisu upisana u rubriku „nacije“ kao vlasništvo države). Da je  vlasništvo države nad svim pripadnicima „nacije“ srž ovog odnosa, potvrđuje i sve raširenija praksa nekih od najrazvijenijih država svijeta da u ime zaštite djece, prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja koji se o njima nedovoljno ili neadekvatno brinu o:  svojoj djeci? Ne! Iz perspektive države, rodivši djecu, roditelji su samo stekli pravo i preuzeli obavezu da se o njima brinu ali ne kao o svojoj djeci nego kao o vlasništvu države, koja ih je njima povjerila na čuvanje.

Opsjenom zvanom „nacija“, država je čovjeku oduzela ono što ga čini čovjekom  – slobodu!

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Mit o tolerantnom zapadu i despotskom Orijentu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Medinski Ustav, koji je napisao Muhamed a.s., objavljen 622. godine –prvi je dokument u istoriji koji eksplicite promoviše slobodu vjeroispovijesti kao temeljno ustavno pravo. Da bismo shvatili koliko je Medinski Ustav bio ispred svega što se dešavalo u Zapadnoj Evropi, podsjećamo da je proglašen cijelih 1167 godina prije Francuske revolucije

 

 

Cijeli svijet zna da je Zapad tolerantan i da je tolerancija tekovina Zapadnog društva, kao što zna i da je Orijentalno društvo bilo i ostalo despotsko i netolerantno do dana današnjeg! Kao dokaz, navodi se rasprava filozofa Džona Loka, Pismo o toleranciji (John Locke, A Letter Concerning Toleration, 1685 – 1686). Tekst zapravo sadrži dva pisma, napisana u vrijeme dok je Lok živio u  Holandiji kao prognanik i ima status kamena temeljca Zapadne tolerancije i liberalizma, prva rasprava u historiji o potrebi i opravdanosti  tolerancije kao državne politike u do tada netolerantnoj historiji svijeta.

U prilog ove tvrdnje,  navode se slijedeći argumenti:

  1. Država štiti spoljne interese građana (život, slobodu, i imovinu), dok se crkva brine o spasenju njihovih duša; 2. U vjeri nema prinude, što znači da sveštenstvo ne može legalno koristiti nasilje da nametne vjerske istine, zato što istinska vjera počiva na unutrašnjem uvjerenju koje se ne može nametnuti; 3. Crkva nema moć nad građanima. Crkveni velikdostojnici nemaju jurisdikciju u građanskim i svjetovnim stvarima, niti mogu koristiti državu u vjerskim raspravama. Moć crkve ograničava se zbog javne sigurnosti u slučaju da prekrši građanske zakone ili ugrozi  mir i temelje države. Sve ovo važi samo za anglikansku enlgesku crkvu kao jedino dozvoljenoj religiji u državi. Rimokatoličanstvo je zabranjeno jer znači podaništvo vjernika stranom vjerskom autoritetu. Judejstvo je striktno zabranjeno, kao i paganizam, dok se Islam ne spominje nijednom u cijelom tekstu.

Skoro niko ne zna (a oni malobrojni koji znaju, kriju kao zmija noge), da postoji dokument nazvan Medinski Ustav koji je napisao Muhamed a.s. – sa istom tematikom i daleko progresivnijim i tolerantnijim stavovima,  objavljen 622. godine – ravno 1063 godine prije Lokove tasprave, prihvaćene kao „prve u historiji“(??). Ponovićemo još jednom: Hiljadu šezdeset tri godine prije svima poznatog i navodno prvog! Objavljen u gradu Medini, po čemu je i dobio naziv, ovaj dokument od tada do danas je stub svih islamskih država,  prvi te vrste u historiji. Ovim Ustavom mir, vjerski pluralizam, uzajamno poštovanje i jednakost svih građana, bez obzira na naciju, rasu, pol i bilo koje druge razlike, pomovisani su u najviše vrijednosti medinske zajednice.

Za ilustraciju,  član 47 izričito štiti osnovna ljudska prava svih građana, u koja ubraja: jednakost, pravo na slobodnu saradnju, slobodu savjesti u vjeri, slobodno javno i privatno praktikovanje vjere, uključujući Judejstvo i hrišćanstvo („slijedbenika Knjige”). U poređenju sa vjerskom isključivošću Lokove koncepcije jedne vjere u jednoj državi, član 25 Medinskog Ustava specifično naglašava da su, uz Jevreje i Hrišćane, kao Narode knjige, i Arapi pagani koji žive u Medini,  slobodni da javno i privatno praktikuju svoju vjeru bez ikakvih ograničenja. Odredbama sadržanim u članovima 26 – 35, nabrojane su sve zajednice Jevreja i sva mjesta u kojima žive Jevreji, uz napomenu da se njihovi saveznici i bliski prijatelji smatraju jednkim njima i da uživaju ista prava, što potvrđuje da je Medinski Ustav prvi dokument u historiji koji eksplicite promoviše slobodu vjeroispovjesti kao temeljno ustavno pravo. Da bismo shvatili koliko je Medinski Ustav bio ispred svega što se dešavalo u Zapadnoj Evropi, podsjećamo da je proglašen cijelih 1167 godina prije Francuske revolucije (1789) i punih 1376 godina prije Engleske (UK), gdje je isto pravo postalo ustavno 1998. godine (Human Rights Act), a stupilo na snagu 2000. godine!

Kako shvatiti totalno ignorisanje ovog veličanstvenog, blistavog, najznačajnijeg dokumenta političke historije svijeta i njegove isto toliko duge dosljedne primjene u praksi svih islamskih država između ostalog, prisutnih i na tlu Evrope punih 14 stoljeća!?

Ne znam zašto pitam, kad i ja znam da znate!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo