Euro model nije samo skup brojki. To je test institucionalnog kvaliteta Crne Gore. Ako nastavimo da se raspravljamo samo o visini plata i penzija, promašićemo poentu, kao i do sada

Kada se krajem 2026. godine pojavio „Euro model“, vladin paket mjera za 2027, koji najavljuje minimalne plate od 1.000 do 1.400 eura, ukidanje doprinosa za PIO fond i četvorokratno godišnje usklađivanje penzija, javna rasprava je odmah krenula u dva pravca.

Jedni kažu: „Odlično, konačno veći životni standard!“ Drugi upozoravaju: „Preveliki deficit, neodrživo zaduživanje!” Obje strane imaju poentu. Ali obje promašuju suštinu. Dok se raspravlja o brojkama (koliko će iznositi plate, koliki će biti deficit), gotovo niko ne postavlja ključno pitanje: Da li ove mjere grade bolje institucije ili nas dublje uvlače u „institucionalnu zamku“ (institutional lock in)?

Šta je „institucionalna zamka“ i zašto bi trebalo da nas brine?

Nova institucionalna ekonomija (NIE) – pravac u ekonomskoj nauci koji su razvili Douglass North, Oliver Williamson, Elinor Ostrom i drugi – ne gleda na ekonomiju kao na skup brojeva (BDP, inflacija, deficit). Umjesto toga, NIE pita: Koja pravila igre oblikuju ponašanje ljudi i firmi? Ko vrši prinudu (u daljem tekstu engl. enforcement) nad sprovođenjem tih pravila (pravosuđe, administracija, inspekcije, kumovi, partije, mafija)? I zašto neke zemlje uspijevaju da izgrade povjerenje i pravnu sigurnost, dok druge ostaju zarobljene u korupciji i sivoj ekonomiji? Za Crnu Goru, zemlju u tranziciji koja je „umjereno spremna“ za reforme, sa sistemskim problemom korupcije i slabim enforcementom, ovo nije akademsko pitanje. Ovo je pitanje opstanka.

Što NIE vidi u „euro modelu“, a makromodeli ne vide?

Standardni makroekonomski modeli (koje koriste MMF, Svjetska banka, EBRD) vide „Euro model“ ovako:

– Veće plate → veća potrošnja → rast BDP-a

– Manji doprinosi → manji troškovi za poslodavce → više formalnih radnih mjesta

– Veće penzije → veća socijalna sigurnost → politička stabilnost

Ali NIE pita dalje:

1. Ko vrši prinudu nad sprovođenjem da minimalna plata bude 1.000 eura? Da li inspekcija rada u Crnoj Gori ima dovoljno ljudi, budžeta i političke podrške da kazni poslodavce koji ne isplaćuju ovu platu? Ili će mjera ostati na papiru, kao i mnoge prije nje?
2. Koje neformalne norme blokiraju reformu?

Ako poslodavci i radnici već imaju dogovore o „manjoj plati na papiru, razlika na crno“, da li će ukidanje doprinosa to promijeniti?  Ili će siva ekonomija samo dobiti novi oblik?

3. Da li mjera stvara zavisnost od naučenog obrasca ponašanja (dalje u tekstu enlg. „path dependence“)?

Kada se građani naviknu na minimalne plate koje „garantuje“ država i penzije koje se usklađuju četiri puta godišnje, hoće li ijedna buduća vlada moći da povuče ove mjere bez političkog samoubistva?

4. Ko ima podsticaj (u daljem tekstu engl. incentiv) da podrži, a ko da blokira reformu?

Političke elite dobijaju kratkoročnu podršku birača. Poslodavci su podijeljeni (neki žele formalizaciju, drugi profitiraju od sive zone). Sindikati traže još više. A ko snosi dugoročni trošak? Buduće generacije, kroz veći javni dug i slabije institucije.

5. Da li mjera gradi povjerenje u institucije ili ga slabi?

Ako građani vide da se doprinosi ukidaju, a penzije isplaćuju iz budžeta (bez jasne veze između uplate i prava), da li će i dalje vjerovati u sistem?  Ili će ovo biti još jedan korak ka „državi kao bankomatu“, gdje se uzima od budućnosti da bi se dalo sadašnjosti?

Zašto su institucionalne reforme važnije od visine plate? Podaci govore sami za sebe: Crna Gora je „umjereno spremna“ za reforme javne uprave;  Pravosuđe je usvojilo reforme 2024–2027, ali je implementacija upitna; Korupcija ostaje sistemski problem; Gubici državnih preduzeća (Elektroprivreda, Željeznica) se pokrivaju iz budžeta, bez reforme.

U ovakvom kontekstu, povećanje plata i penzija bez jačanja institucija je kao stavljanje skupog motora u auto sa probušenim gumama. Možeš imati najljepši motor na papiru, ali ako nemaš enforcement, povjerenje i pravnu sigurnost, ekonomija neće ići naprijed. Zato NIE kaže: Institucije su temelj, sve ostalo je nadogradnja.

Šta bi trebalo da radimo drugačije? Prvo, promijeniti jezik javne debate. Umjesto:

– „Minimalna plata je previše/premalo!“, „Deficit je neodrživ!“, trebalo bi da pitamo: „Ko vrši enforcement nad ovom mjerom?“  „Da li mjera gradi povjerenje u institucije?“ „Koje neformalne norme mogu blokirati reformu?“ „Da li ovo stvara path dependence?“

Drugo, koristiti postojeće izvještaje. EBRD, Evropska komisija i MMF već pišu o institucionalnim problemima Crne Gore, ali ti nalazi ne ulaze u javni diskurs.  Treba ih citirati, prevoditi na pristupačan jezik i postavljati pitanja na osnovu njih.

Treće, edukovati širu publiku. Kao nastavnici, profesori, novinari, NVO aktivisti, imamo odgovornost da objasnimo da institucije nisu apstrakcija. One određuju hoće li „Euro model“ uspjeti ili propasti. Hoće li Crna Gora ući u EU sa stvarnim kvalitetom vladavine prava ili samo sa zakonima na papiru?

Zaključak: vrijeme je za ozbiljniju debatu.

„Euro model“ nije samo skup brojki. To je test institucionalnog kvaliteta Crne Gore. Ako nastavimo da se raspravljamo samo o visini plata i penzija, promašićemo poentu, kao i do sada.

Ako počnemo da pitamo ko sprovodi enforcement, koje norme blokiraju ekonomiju, ko snosi troškove i šta ostaje budućim generacijama, možda, samo možda, počnemo da gradimo institucije koje vrijede više od bilo koje plate. Jer na kraju, ne određuje budućnost Crne Gore visina minimalne plate. Određuje je kvalitet institucija koje putem mehanizama institucionalne prinude tu platu čine sigurnom.

A za to su nadležna i druga ministarstva, ne samo Ministarstvo finansija, već i Ministarstvo pravde, Tužilaštvo, Uprava policije, Uprava prihoda, razne inspekcije, a prije svih Skupština i predstavnici parlamentarnih stranaka, koji treba pitanje institucionalnih reformi i vladavinu  prava da postave kao prioritet za djelovanje. Po strani sada to što lično smatram da su ove institucije i same „zaglavljene“ i u stanju zavisnosti od neformalnih normi klijentelističkog tipa, koje mi u Crnoj Gori eufemistički nazivamo „učinjenošću“.

Zato pitanje nije samo – da li je Euro model za 2027. budžetski (fiskalno), makro i mikroekonomski održiv, nego i da li su institucije dovoljno jake da podrže njegovo sprovođenje i postave temelje za održivo funkcionisanje ekonomskog sistema. A to se, u prvom redu, odnosi na reformu pravosuđa i državne administracije.

Mirjana KULJAK

Pražnjenje sela, klimatske promjene i sve veća zavisnost od uvoza hrane nijesu odvojeni problemi. To je jedna ista priča o budućnosti Crne Gore.

Pišem kao čovjek koji je više od četiri decenije proveo u poljoprivredi. Kao poljoprivrednik, preživio sam suše, poplave, požare, snjegolome i oluje.  Ali nikada nijesam bio zabrinutiji za budućnost crnogorskog sela i domaće poljoprivrede nego danas.

Nedavno objavljeni podaci Monstata morali bi zabrinuti svakoga kome je stalo do ove zemlje. Crna Gora danas ima 74 naselja bez ijednog stanovnika, dok u još 304 naselja živi deset ili manje ljudi. U najvećem broju tih sela ostala su uglavnom staračka domaćinstva. Ti brojevi nijesu samo statistika. Oni predstavljaju tihu promjenu koja traje decenijama. Kada nestaje selo, ne nestaje samo nekoliko kuća na geografskoj karti.  Nestaju ljudi koji obrađuju zemlju, čuvaju stoku, održavaju prostor i prenose znanje koje se stiče generacijama.

Demografsko pražnjenje sela nije jedina prijetnja. Na preostalu domaću poljoprivrednu proizvodnju sve snažnije utiču klimatske promjene – sve duže suše, razorne poplave, požari, kasni proljećni mrazevi i sve češće oluje sa gradom. Istovremeno, dok sela ostaju bez ljudi, a proizvodnja postaje sve neizvjesnija, Crna Gora svake godine izdvaja ogroman novac za uvoz hrane. Zato pražnjenje sela, klimatski rizici i rastuća zavisnost od uvoza nijesu tri odvojene vijesti. To su tri lica iste krize – krize sposobnosti Crne Gore da proizvodi hranu.

Poljoprivreda nije samo proizvodnja hrane, nego politika očuvanja domaćina, ruralnog prostora, ekonomije i slobode jedne države. Ne gubimo samo stanovništvo na selu. Gubimo ljude koji proizvode hranu, sigurnost da će proizvodnja opstati i novac kojim svake godine plaćamo tuđu proizvodnju. To više nije samo pitanje poljoprivrede, nego budućnosti države. Milijarda eura za tuđu hranu.

Dok se naša sela gase, Crna Gora se sve više oslanja na hranu proizvedenu na tuđim njivama, voćnjacima i farmama. Ogroman novac koji izdvajamo za uvoz hrane  pokazuje koliko smo postali zavisni od proizvodnje drugih država, međunarodnih trgovačkih lanaca i tržišnih poremećaja na koje gotovo da nemamo nikakav uticaj. Teško je objasniti kako zemlja koja raspolaže izuzetnim vodnim bogatstvom, obradivim zemljištem, pašnjacima i čak tri klimatske zone može dozvoliti da njena prehrambena sigurnost u tolikoj mjeri zavisi od drugih.

Naravno, nijedna država ne proizvodi sve što troši. Uvoz će uvijek biti dio savremene ekonomije i Crna Gora ne treba da teži ekonomskoj izolaciji. Ali postoji ogromna razlika između normalne trgovinske razmjene i opasne zavisnosti od uvoza osnovnih životnih namirnica. Svaki kamion hrane koji uđe u Crnu Goru nije problem sam po sebi. Problem nastaje kada iz naše zemlje istovremeno izlazi novac, dok iz naših sela odlaze ljudi koji su tu hranu mogli proizvesti. Nepogoda prođe, ali ko će ponovo da uzore?

Prethodnih dana ledene kugle grada za svega nekoliko minuta uništile su mjesece rada poljoprivrednika u Bjelopavlićima, Lješkopolju i Zetskoj ravnici. Stradali su kukuruz, stočna hrana, povrće, voće i vinogradi. Jedni su izgubili hranu za stoku. Drugi ovogodišnji rod. Mnogi desetine hiljada eura prihoda. Za većinu građana to je bila samo vijest. Za mene nije. Jer najveća opasnost nijesu ni grad, ni suša, ni poplava, ni bolesti biljaka i životinja. Poljoprivreda je oduvijek živjela sa rizikom. Problem je što danas te rizike dočekuju sela u kojima više nema dovoljno radno sposobnih ljudi da poslije štete ponovo ustanu, obnove proizvodnju i nastave dalje. Bez ljudi nema sela. Bez sela nema domaće proizvodnje hrane.

Zaboravljamo i jednu jednostavnu činjenicu. Nema dugoročne sigurnosti ni za grad ako selo propadne. Kada selo oslabi, njegov ceh prije ili kasnije plaćaju svi građani – kroz skuplju hranu, veći uvoz, prazniji prostor, izgubljena radna mjesta i sve veću zavisnost države.

Najveća šteta nastaje kada domaćin izgubi volju da se bavi poljoprivredom. Među poljoprivrednicima sve češće čujem rečenicu koja me iskreno plaši: „Gubim volju da se više bavim poljoprivredom.” To je, po mom dubokom uvjerenju, najveći gubitak koji jedna država može doživjeti u svom agraru. Nije najveća šteta kada propadne jedan urod, berba ili jedna proizvodna sezona. Najveća šteta nastaje onda kada domaćin izgubi volju da ponovo sije, sadi i dalje proizvodi. Još je veća kada iza njega nema nasljednika koji će nastaviti ono što je porodica stvarala generacijama.

Tada ne gubimo samo jednog proizvođača. Gubimo čovjeka koji poznaje svaki pedalj svoje zemlje, biološke potrebe svoje farme, vremenske cikluse i iskustvo koje se ne može kupiti niti naučiti iz udžbenika. Zato godinama ponavljam jednu jednostavnu istinu – država ne smije da spašava samo rod i proizvodnju. Mora da sačuva domaćina. Ako izgubimo domaćina, uzalud  svi fondovi, strategije i programi, jer više neće imati ko da ih sprovede.

Često čujemo da mladi neće da ostanu na selu. Ali krajnje je vrijeme da kao društvo postavimo mnogo važnije pitanje: Jesmo li im dali razlog da ostanu?

Nijedan mlad čovjek neće ostati na selu ako od svog rada ne može pristojno da živi. Zato agrarna politika više ne smije biti prvenstveno socijalna politika. Njena osnovna misija mora biti da omogući da poljoprivreda postane sigurna, profitabilna, tehnološki savremena i društveno cijenjena djelatnost. Samo takva poljoprivreda može zadržati mlade na selu, vratiti dio onih koji su otišli i privući novu generaciju obrazovanih proizvođača.

Nekada je najveća briga poljoprivrednika bila kako da proizvede više. Danas je podjednako važno kako da sačuva ono što proizvede do berbe ili žetve. U 21. vijeku poljoprivreda se od klimatskih udara i ekstrema ne može braniti nadom i molitvom. Potrebni su nam savremeni sistemi protivgradne zaštite, pouzdano navodnjavanje, pristupačno osiguranje koje zaista pokriva rizike proizvodnje, efikasna veterinarska i fitosanitarna služba, kao i krizni fond sa jasnim pravilima i brzom isplatom nakon procjene štete.

Potrebna nam je i funkcionalna seoska infrastruktura: kvalitetni putevi, stabilno napajanje električnom energijom, voda, brz internet, dostupno obrazovanje, organizovan prevoz djece i zdravstvena zaštita. To nijesu privilegije, nego osnovni uslovi za život.

Danas uspješna poljoprivreda više nije samo pitanje znanja i vrijednog rada. Ona je prije svega sposobnost upravljanja rizicima. Ozbiljne države ne čekaju da šteta nastane. One ulažu da je spriječe.

Obradivo zemljište nije samo nekretnina niti broj u katastru. Poljoprivredno zemljište je fabrika hrane pod otvorenim nebom. Kada se proizvodnja jednom ugasi, a ljudi odu, njeno ponovno pokretanje postaje mnogo teže, sporije i skuplje nego što danas često mislimo. Zato svako ugašeno porodično gazdinstvo mora postati državni problem, a ne samo porodična tragedija. Crna Gora više nema pravo da izgubi još jednu generaciju poljoprivrednih proizvođača. Ne treba nam još jedna strategija koja će, nakon svečanog usvajanja, ostati na policama ministarstava.

Potreban nam je operativni program obnove sela i domaće proizvodnje hrane, sa jasno definisanim ciljevima, odgovornostima, rokovima, izvorima finansiranja i mjerljivim rezultatima. Za to je potreban i znatno snažniji razvojni agrarni budžet. Ne kao socijalni trošak nego kao investicija. Jer svaki euro uložen u domaću proizvodnju hrane višestruko se vraća kroz preradu, transport, trgovinu, zapošljavanje, poreske prihode i razvoj ruralnih područja.

Istovremeno, domaći proizvođač mora dobiti uslove da bude konkurentan. Ne možemo očekivati da se ravnopravno takmiči sa proizvođačima iz država koje decenijama ulažu višestruko više u svoje poljoprivrednike, infrastrukturu, nauku i tržišnu organizaciju.

Crnogorska poljoprivredna kriza je istovremeno demografska, klimatska i ekonomska kriza. Kada nestaju ljudi sa sela, smanjuje se domaća proizvodnja. Kada preostalu proizvodnju sve češće pogađaju klimatske nepogode, ona postaje još nesigurnija. Kada domaće proizvodnje nema dovoljno, prazninu popunjava uvoz. A kada uvoz raste, domaći proizvođač postaje sve manje konkurentan i još više ljudi napušta selo. Tako nastaje začarani krug.

Taj krug može prekinuti jedino država jasnom, dugoročnom i razvojnom agrarnom politikom. I zato vjerujem da svaka buduća agrarna strategija treba da počiva na tri jednostavna prioriteta: 1. Sačuvati domaćina. 2.nbZaštititi proizvodnju. 3. Povećati domaću proizvodnju hrane. Sve ostale mjere trebalo bi da služe ostvarivanju upravo ta tri cilja.

Prehrambena sigurnost svake pa i naše države nije samo ekonomsko pitanje. Ona je pitanje društvene stabilnosti, javnog zdravlja, nacionalne otpornosti i suvereniteta. Država koja nije sposobna da proizvede makar najveći dio osnovnih životnih namirnica postaje zavisna od odluka drugih država, poremećaja na međunarodnim tržištima, transportnih pravaca, cijena energenata i globalnih kriza. Zbog toga ulaganje u selo nije trošak. To je ulaganje u sigurnost države.

Crna Gora još može promijeniti ovaj trend. Ali to neće biti moguće ako selo budemo posmatrali samo kroz subvencije, socijalne mjere i obeštećenja nakon elementarnih nepogoda. Moramo ga posmatrati kao jedan od temelja razvoja države. Vremena za odlaganje – nema.

Željlko VIDAKOVIĆ
poljoprivredni proizvođač i osnivač rasadnika EKOPLANT

Poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori ne nestaje uz sirene i vanredne odluke. Nego uz dozvole, planove i pečate. Tiho, administrativno i nepovratno

Postoje resursi na kojima država može planirati, graditi i obnavljati. I postoji jedan koji praktično ne može. To je  poljoprivredno zemljište koje je ograničeno i nenadoknadivo. Uprkos tome, u Crnoj Gori danas je to najlakše potrošni resurs. Ono ne nestaje uz sirene i vanredne odluke. Nego uz dozvole, planove i pečate. Tiho, administrativno i nepovratno.

U javnom govoru o razvoju Crne Gore dominiraju uglavnom isti pojmovi: putevi, investicije, gradnja stambenih i hotelskih objekata „veliki projekti“. O tome što se tim razvojem sistematski gubi ne govori se uopšte, ili vrlo malo. A gubi se resurs bez kojeg nema ni poljoprivrede, ni sela, ni prehrambene sigurnosti, ni dugoročne stabilnosti države.

Evropska unija je taj problem davno prepoznala i postavila jasan politički cilj: do 2050. godine neto zauzimanje zemljišta urbanizacijom mora biti svedeno na nulu. Crna Gora, međutim, još nema ni osnovni alat za suočavanje s tim izazovom – savremen zakon o poljoprivrednom zemljištu. Imamo zakon, vjerovali ili ne, još iz bivše Jugoslavije! Dok zakon kasni, praksa ne čeka.

Najveći dio poljoprivrednog zemljišta ne gubi se kroz velike i spektakularne urbanističke zahvate, već kroz ono što se u administraciji često doživljava kao „manje intervencije“.  U okolini Podgorice i drugih većih gradova, plodne njive se sve češće zauzimaju pored kuća za stanovanje takozvanim privremenim objektima – magacinima, skladištima, halama – uz minimalne prepreke i gotovo simbolične naknade za prenamjenu. Što naši sugrađani mogu vidjeti svakog dana kroz prozor auta, na putu prema Marezi, Danilovgradu, Zeti, Tuzima …

Privremenost je ovđe nažalost ključna riječ. Na papiru, objekat je privremen. U stvarnosti, on postaje trajna činjenica . Objekat u prostoru. Ta činjenica se zatim „uskladi“ planom, legalizuje, dogradi i, na kraju, pretvori u novu urbanizovanu zonu. Tako privremeni objekat postaje prvi korak ka trajnom gubitku najkvalitetnijeg poljoprivrednog zemljišta.

Ovaj obrazac nije slučajan. On je rezultat dugogodišnjeg odsustva jasnih pravila i slabog institucionalnog otpora prema snažnim interesima građevinskog sektora, koji je u proteklim decenijama bujao upravo na račun zapuštenih i nedovoljno zaštićenih njiva. Nekontrolisana urbanizacija poljoprivrednog zemljišta djelovala je poput karcinoma: širi se tiho, zahvata najvitalnije djelove prostora i dugoročno uništava njegovu osnovnu funkciju.

U uređenim evropskim državama upravo se na ovom mjestu postavlja jasna brana. Promjena namjene ima strogu proceduru, visoku cijenu i obavezno obrazloženje javnog interesa. Poljoprivredno zemljište se tretira kao dobro od posebnog interesa, a ne kao rezerva za improvizaciju. Poenta nije u kopiranju tuđih zakona, već u prihvatanju principa: ako društvo trajno gubi resurs, taj gubitak mora biti vidljiv, skup i izuzetak – a ne pravilo.

Drugi veliki i često zanemareni mehanizam propadanja poljoprivrede je usitnjavanje zemljišta. U Crnoj Gori se poljoprivredno zemljište nasljeđuje gotovo isto kao gradsko građevinsko – dijeli se, cijepa i pretvara u sve složenije suvlasničke odnose. Rezultat je predvidiv: parcele postaju premale i rascjepkane za racionalnu proizvodnju.

Kada nema ekonomije proizvodnje, nema ni budućnosti sela. Iz mog iskustva, stečenog kroz više od četrdeset godina rada u poljoprivredi i hortikulturi, ovo je jedan od najpodcjenjenijih uzroka depopulacije ruralnih područja. Proces je gotovo uvijek isti: prvo se zemlja podijeli do apsurda, zatim postane neisplativa, potom se zapusti, a na kraju se prodaje „u djelovima“. U završnoj fazi, često dolazi upravo onaj „privremeni objekat“ koji označava kraj njene poljoprivredne funkcije.

Ovo nije prirodna neminovnost, već posljedica zakonskih rješenja – ili njihovog izostanka. Brojne evropske države su upravo zbog toga uvele poseban režim za promet i nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta, s ciljem očuvanja funkcionalnih cjelina. Crna Gora to još nije uradila.

U središtu problema nalazi se pojam koji se često koristi, a rijetko objašnjava – javni interes. Bez jasnih kriterijuma, javni interes postaje prazna fraza kojom se opravdava gotovo svaka prenamjena. U ozbiljnim sistemima, on podrazumijeva strogu procjenu: da li je projekat zaista nužan, da li postoji alternativna lokacija i da li društvo dobija više nego što gubi.

Ako je zaštita zemljišta standard Evropske unije, onda je to i obaveza Crne Gore u njenoj pristupnoj fazi. Evropska politika ne ostavlja mnogo prostora za dilemu: nekontrolisana konverzija zemljišta ugrožava prehrambenu sigurnost, biodiverzitet i otpornost društva na krize.

Minimum odgovorne politike je jasan odavno, ali je sada zaista krajnje vrijeme. Potrebno je hitno donijeti savremen zakon o poljoprivrednom zemljištu koji jasno razdvaja poljoprivredno od građevinskog zemljišta. Uvesti zaštitne zone za najkvalitetnije zemljište. Spriječiti zloupotrebu preko privremenih objekata. Urediti nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta radi očuvanja funkcionalnih cjelina.  I na kraju, ali ne manje važno, uvesti realne, a ne simbolične naknade za trajnu prenamjenu i gubitak plodnog zemljišta.

Ovo nijesu tek puke teorijske želje poljoprivrednika, već standardi koji već postoje u državama Evropske unije. Vlada Crne Gore ne treba da izmišlja rješenja, već da prestane da odlaže njihovu primjenu.

Poljoprivredno zemljište nije budžetska stavka koja se nadoknađuje rebalansom. Kada se jednom izgubi, ne vraća se. Puteve možemo rekonstruisati. Objekte možemo rušiti i graditi ponovo. Poljoprivredno zemljište – ne.

Kada „privremeno“ postane sistem, država ostaje bez zemlje, bez sela i bez sopstvene hrane, i prehrambene sigurnosti stanovništva. A greške koje se prave ne ispravljaju se amandmanima – već se plaćaju generacijama.

Željko VIDAKOVIĆ, dipl.agr.dir.rasadnika Ekoplant