Pitali smo – kako komentarišete dodjelu posthumnog ordena mitropolitu Amfilohiju od strane predsjednika Jakova Milatovića

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA
Licemjerje

Činom dodjele najvišeg državnog odlikovanja Amfilohiju Radoviću, predsjednik Jakov Milatović preduzima ponavljački potez u odnosu na svoje prethodnike koji su na čelu kolone izgradnjom spomenika, ustoličili tu igru duhova kojim udaraju kao kocem u mrtvo tijelo koje više nema sekularno građanski karakter, na koji se predsjednik često poziva. Vratolomija politike predsjednika države, pokazuje njegov  i loš rad savjetnika u Kabinetu -neko je morao da mu ukaže, a ne da mu savjetuje, primjer kojim zavodi biračko tijelo i spada na najniže grane neodgovorne politike nacional-klerikalnog duha.

S druge strane, time se priznaje i nagrađuje rad čovjeka koji je decenijama širio ideologiju vjerskog i nacionalnog revanšizma, podržavao ratne pohode, veličao ratne zločince i negirao postojanje onih koji nisu iz njegovog nacionalnog legla. Amfilohije Radović nije bio simbol pomirenja, već polarizacije; on je svojim javnim djelovanjem branio poražene ideje etničke dominacije i kleronacionalizma, koje su razorile živote hiljada ljudi u ratovima devedesetih.

Ovakva odluka predsjednika države nije samo politička greška već i licemerje –institucionalna rehabilitacija mržnje i poricanja zločina. Dok se civilno društvo decenijama bori da se u Crnoj Gori obilježe mjesta stradanja i prizna patnja žrtava, vlast nagrađuje ideologa koji je sve to poricao. Užasno je koliko se danas prostora daje ljudima čije su riječi sijale mržnju i podjele. Ovo je nemoral vlasti koja prima platu da bi negirala državu koja ih hrani.

BRANO MANDIĆ, PISAC
Đedo s onog svijeta daje legitimitet vlasti

Djeluje kao postideološka sprdnja kad bivši bankarski činovnik i japi u fotelji predsjednika države brine o ugledu svoje zemlje u pravoslavnom svijetu. Upravo je to Jakov Milatović istakao kao jedan od razloga odlikovanja Amfilohija Radovića – nekakav ugled Crne Gore u pravoslavnom svijetu. Šta je to pravoslavni svijet? U kojem

dokumentu smo mu se obavezali? Zašto je uopšte važno imati ugled u pravoslavnom svijetu – to nam Milatović nije rekao.

Ali reći ću vam ja: slični procesi i rezoni, nažalost, vladaju širom današnjeg svijeta. Neoliberalne kvazielite, suočene sa svojom ideološkom prazninom, biraju nacionalne i

desne ekstreme kako bi svoju političku poziciju oživjele u očima iscrpljenih glasača koji dižu ruke od demokratije. U takvom svijetu, Amfilohije Radović, popularni Đedo, sa onog svijeta daje legitimitet vlasti koja na ovom svijetu gubi snagu i razlog postojanja.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
U limbu prošlosti

Najviši orden moderne države Crne Gore zaslužio bi: onaj pravoslavni duhovnik koji bi sagradio ekumenski hram na Rumiji; onaj koji bi osudio sve kvislinge i saradnike bilo koga okupatora i preporučio Bogu da im oprosti grijehove; onaj koji bi učinio sve da građanskoj Crnoj Gori obezbijedi duhovnu potporu istinski hrišćanske pravoslavne crkve.

Mitropolit Amfilohije ništa od ovoga nije učinio, pa ga moderna Crna Gora ne može odlikovati. A pošto takve Crne Gore ni nema, njega odlikuje Crna Gora koja je zarobljena u limbu prošlosti, Crna Gora u kojoj Amfilohijevi nasljednici veličaju kolaboracioniste i ratne zlikovce, Crna Gora koja očijukava s zločinačkim cionističkim režimom u Izraelu dok on realizuje genocidni plan uništenja Palestinaca.
Amfilohije je, na žalost, bio čovjek prošlosti, kao što je i sadašnja Crna Gora.

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Norme iza političke ambicije

Ne mogu reći da sam iznenađen ovakvim potezom. Predsjednik Milatović u kontinuitetu pokazuje će da bilo kakve vrijednosne norme za koje se zalaže uvijek doći iza političke ambicije. U tom cilju sva sredstva populizma, bez obzira na posljedice, su prihvatljive. A posljedica ovog populističkog poteza  je podrška svim toksičnim i ekstremističkim politikama koje je promovisao Amfilohije.

Međutim, mnogo veći problem od izgradnje ovakvog sjećanja na pokojnog mitropolita je relativno slab otpor nametnutim narativima. Sa jedne strane, nijesmo jedino društvo koje nakon nečije smrti potiskuje kritičke poglede na nečiji život i djelo. Pogledajte samo talas manjka objektivne kritike u SAD, Evropi pa i kod nas nakon atentata na Čarlija Kirka.  Ipak, rijetko gdje je prisutan takav manjak objektivnosti ka ličnostima moći.

Takvo stanje se uvezalo sa pojavom nastalom početkom 90ih, da je kritika ka predstavnicima vjerskih zajednica postala skoro tabu. Manipulativne floskule o „pomiriteljima“, „veoma obrazovanim sveštenicima“ i „obnoviteljima svetinja“ se papagajski ponavljaju bez obzira na jasne izjave koje su širile nacionalnu mržnju, propagiranje pogubnih ideologija kao i na sistematskom uništenju pravoslavnog sakralnog kulturnog nasljeđa.
Nažalost, predsjednik nema kapacitet i širinu da prepozna dalekosežnu štetu promovisanja Amfilohijevog nasljeđa na crnogorsko građansko društvo kojem navodno pripada.

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Kampanja za novi mandat predsjednika

Odlikovanje predsjednika Crne Gore pokojnom mitropolitu SPC Amfilohiju doživljavam kao politički čin kojim Milatović želi da započne kampanju za novi mandat predsjednika i da napravi uvod u formiranje političke partije. Legitimno je imati političke ambicije ali nije dobro uvoditi nova prakse suprotne zakonu u djelovanje institucije predsjednika države.

Predsjednik je morao da ima na umu odredbe zakona koje propisuju da se orden može dodjeliti stranim zvaničnicima zbog posebnih zasluga. Netačna je tvrdnja da je i ranije bilo slučajeva da je svešteno lice dobijalo ordene u Crnoj Gori. Predsjednik države bi morao da štiti Ustav koji definiše Crnu Goru kao sekularnu državu pa je dodjeljivanje ordena bez jasne zasluge problematčno.

Tragično je obrazloženje Milatovića da je Amfilohije dao doprinos demokratizaciji Crne Gore. Ne da nije dao doprinos nego je decenijama radio sve da se država Crna Gora ne demokratizuje. Decenijama je podržavao Mila Đukanovića i njegov korumpirani sistem da bi ostvaro svoje ciljeve kroz trgovinu sa tadašnjim vlastima. Svi manastiri i crkve koji su pripadali građanima Crne Gore upisani u vlasništvo SPC upravo za vrijeme vlasti Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.

Milatović bi kao i oni koji podižu spomenike Amfilohiju morali da sačekaju 20 godina od njegove smrti da bi historija mogla da sagleda stvarno djelo osobe kojoj se želi odati priznanje. Sve ostalo je poltikanstvo.

Podsjećati na sva nedjela Amfilohija od negiranja identiteta Crnogoraca, skrivanja ratnih zločinaca  manastirima, širenje govora mržnje prema manje brojnim narodima, ne može se oprati organizovanjem litija čiji je cilj bila zaštita prava na svojinu ali i smjena režima Đukanovića.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Kupovina biračkog tijela

Dodjeljivanje ordena Amfilohiju vidim kao populistički potez predsjednika Milatovića. „Pritisnut“ prvo podizanjem spomenika Pavlu Đurišiću u  Beranama, pa  odluke u SO Kolašin o spomeniku Amfilohiju, mislim da je to na neki način njegova kupovina jednog dijela biračkog tijela. A to se ovdje najbolje radi kupovinom emocija prema liku i djelu pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića.

Amfilohije Radović je bio sa sigurnošću značajna ličnost Crne Gore, koji jedan dio Crne Gore nije nikako volio, jedan dio ga je podnosio , a  jedan dio stajao iza njegovog djelovanja. Izazivao je puno kontroverzi.  Da bi se o bilo kojoj ličnost sudilo, posebno u kontekstu dodjeljivanja nagrada i ordenja, mora da prođe određeno vrijeme. Zbog toga je ovakav potez predsjednika Milatovića  u najmanju ruku neumjeren. Usmjeren da pridobije biračkog tijelo. U Crnoj Gori mnogi na žalost žive od podjela.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Trideset četiri godine od napada na Dubrovnik, kakav je odnos Crne Gore prema tom  i ostalim zločinima iz devedesetih ?

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA
Devedesete se ponavljaju kao odurna farsa

Ovogodišnje obilježavanje napada JNA na Dubrovnik nesumnjivo je najmučnije do sada, jer nam se devedesete  ponavljaju kao odurna farsa – oronuli ratni huškači s nesmanjenom mržnjom izlaze iz hibernacije na opštenarodno veselje, bivaju ovjenčani najvišim državnim nagradama i nagrađeni članstvom u uredništvu Enciklopedije Crne Gore. Za to vrijeme nemoćna policija lovi bronzanog zločinca po jatačkim jazbinama, a raznorazni zborovi lamentuju što „ljudski škart gazi obraz Crne Gore (…) i potčinjava(ju) državu i narod jednom zlonamjernom Hrvatu“. Tako je počelo devedesetih, sjetimo se.

Ista je politika i danas, a povremeno čak i sa istim akterima. Ne bi se oni mogli po potrebi povampirivati da je bilo odgovornog suočavanja sa prošlošću i da su promoteri štetočinskih politika i medijskih narativa koji su im prethodili i koji su ih pratili bili procesuirani i lustrirani. U nedostatku političke volje, skrajnuti su na klupu do naredne prilike, a zagrijavanje je u toku. Rat devedesetih nije bio neizbježan – nijedan to nije, ukoliko se mržnja prepozna, imenuje i sankcioniše na vrijeme, umjesto što se podnosi i normalizuje. Sramim se takve Crne Gore i ponosna sam na to. Znam i da nisam posve usamljena. U društvu koje je izgubilo kapacitet za stid koji je, po mom je dubokom i mračnom uvjerenju upravo preduslov suočavanja sa prošlošću, mirne budućnosti nema niti je može biti.

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Tranziciona pravda izostala voljom političkih elita

 Napad na Dubrovnik devedesetih je urušio moralni princip čojstva i junaštva u  Crnoj Gori. Ostala je lopovska i podanička država ratnim zločinima obilježena.

Tranziciona pravda je jedini način moralne obnove takvog društva a ona je izostala voljom i interesima političkih elita. Sada je politički instrument manipulacije. U domenu nove političke elite služi za održavanje privida  na spoljnjem planu volje za ulazak u EU a na unutrašnjem za vraćanje u prošlost  i cementiranje nacionalističke ideologije .

Oni koji su rođeni tih godina sada su roditelji  i umjesto da su upoznati sa istinom o tim dešavanjima  nose posledice neprerađenih  traumatskih doživljaja svojih roditelja i njihove laži o neučestvovanju u ratu, što čini defekte na psihološko/moralnom  planu i dobru osnovu za nove ratove/zločine. Nasilje je generalizovano a učvršćuje se  mit o žrtvi i ugroženosti a odbrana je represija, revanšizam i militarizam. Odgovornost i autonomija izostaju.

Ovakva svijest koja dominira Crnom Gorom  pod okriljem vjerskih institucija  gradi budućnost ove države koja ne može biti ništa drugo nego katastrofa, ako ne materijalna onda  moralna i duhovna koja nas čini  inferiornim podanicima kojima je pokretačka snaga zavist i mržnja i destrukcija svake kulture i obrazovanja.

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21 MAJ”
Zataškavajući i kukavički odnos

Odnos države Crne Gore prema sramnoj agresiji na Dubrovnik i okolinu, kao i prema zločinima koji su se desili tokom devedesetih godina je zataškavajući, kukavički i pravno degutantan. Pritom, takav odnos ne čudi ako znamo da dominirajući dio političke klase baštini ideologiju i politiku koja je Crnu Goru učinila saučesnikom u zločinačkim pohodima koji su vođeni iz tadašnjeg Beograda ili je njihova stranačka prošlost vezana za sramotne stranice novije crnogorske istorije. Sjetimo se samo ratnohuškačke uloge čelnika tada vladajućeg DPSa i lidera ondašnje NS ili odanosti velikosrpskom ratnom pohodu od strane sadašnjeg predsjednika Skupštine i dojučerašnjeg prvog premijera poniklog iz litijaško-neočetničkog pokreta.

O ulozi zvanične Crne Gore i njenih satelita u ratovima devedesetih se najmanje govorilo i govori na javnom servisu i privatnim televizijama pod kontrolom iz Srbije, dok su za crnogorsku prosvjetu ti događaji tera inkognita. Što se tiče pravosudnih organa sve što je vezano za zločine devedesetih je daleko ispod potrebe suočavanja sa pravdom. To što je Crna Gora odbila da se suoči sa istinom o njenoj ulozi u zločinačkoj i agresorskoj velikosrpskoj politici, uključujući i potporu takvoj politici od strane  tadašnjih eparhija SPC, razlog je što se danas ponovo suočavamo sa refleksijom te iste politike koja je kao i devedesetih ponovo na vlasti u Crnoj Gori. Umjesto lustracije i javnog suočavanja sa vlastitim likom u ogledalu današnja većinska crnogorska javnost bi se za šaku materijalnog interesa ili partijsko namještenje u javnom sektoru odrekla svake istine i svake potrebe da ovo društvo učinimo poštenijim i boljim. Pritom, i tada kao i danas, najbolji u Crnoj Gori su opet manjina, dok je politička većina ili “niti vino niti voda” ili je odraz najgoreg dijela Crne Gore.

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Perfidna zloupotreba prošlosti

Odnos Crne Gore prema devedesetim može se posmatrati kroz dvije faze. Do 2020. godine prema tom periodu smo se odnosili neodgovorno i nezrelo, dok su vladajuće strukture pokušavale da sakriju svoju ulogu u ratovima i zločinima. Aktivno su sabotirani, usporavani ili zaustavljani procesi tranzicione pravde. Određeni dio odgovornosti svakako snose i građani, koji su, nezainteresovano posmatrajući sve to, u većini smatrali da ne treba otvarati teške teme prošlosti. Ovakav pristup je doveo do toga da je današnji odnos prema kulturi sjećanja bude još gori nego ranije. On se danas ogleda kroz perfidnu zloupotrebu prošlosti radi političke dobiti i „pranje“ biografija onih koji su danas na vlasti, a i dalje njeguju istu ideologiju koja nas je devedesetih gurnula u haos.
Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, naročito sa devedesetim, može se proučavati kao primjer koliko štete društvu donosi nepotpuna tranziciona pravda. Nakon tri decenije crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali još nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onima koji su nas već jednom odveli u rat, razaranje i nemaštinu.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Potrebno nam je suočavanje

Na književnoj večeri diplomate i autora Jovana Vejnovića, posvećenoj knjizi „Posljednji Jugosloveni“, saznao sam da je sve do artiljerijskih hitaca ispaljenih na Dubrovnik postojala nada o očuvanju nekog okvira jugoslovenske države. Žao mi je ako su hici ispaljeni iz ruku pripadnika mog naroda presudili onoj velikoj Jugoslaviji, sa šest republika i dvije autonomne pokrajine. Sramota me je što su ti hici bili usmjereni prema „gospodinu Gradu“, balkanskoj Firenci – Dubrovniku. Gdje je tada bila pamet!?

Pored tadašnjeg rukovodstva Crne Gore, koje je bilo uključeno u planove i logistiku „dubrovačke operacije“, treba reći da odgovornost snosi i rukovodstvo iz perioda socijalizma, koje nije dozvoljavalo emancipaciju identiteta Crne Gore od velikosrpskog uticaja. Štaviše, objektivno proučavanje samosvojnosti identiteta Crne Gore bilo je označeno kao „crnogorski nacionalizam“. Da je svijest o identitetu Crne Gore bila snažnija, manje bi Crnogoraca bilo u rezervnom sastavu JNA, a više na antiratnim mitinzima 1991. i 1992. godine, održanim u Titogradu, Cetinju i Tivtu. Opozicioni i antiratni mediji nisu bili pošteđeni – na redakciju Monitora bačena je bomba  oktobra 1991. godine, kada i počinje napad jedinica JNA i Teritorijalne odbrane Crne Gore, uz podršku specijalnih jedinica MUP-a,  na područje Dubrovnika.

Nakon trideset i četiri godine, jedan dio političkog i društvenog bića Crne Gore „tješi“ se time da se kompletnom operacijom upravljalo iz Beograda. Drugi dio političkih elita Hrvatsku i dalje ne posmatra kao saveznicu. Crnoj Gori je potrebno suočavanje sa prošlošću. Od obrazovnih institucija do političkog sistema i pravosuđa. A za sve to, da se ne zavaravamo, nema dovoljno ni svijesti ni kapaciteta. Ipak, ohrabrilo me postavljanje spomen-ploče u bivšem logoru Morinj, posebno zbog prisustva bivših logoraša iz dubrovačke regije. Volio bih da Crna Gora finansira izgradnju škole ili doma zdravlja u Konavlima.

Apelujem na predsjednika Jakova Milatovića da uruči orden Slavku Peroviću, lideru nekadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore, koji je bio vodeća partija antiratnog pokreta. U Crnoj Gori se poštuju samo oni koji su na vlasti, ali ipak treba uvažiti zasluge ljudi za njihova života.

Čast mi je što za prijatelja imam kotoranina Petra Vučeljića, s kojim je Monitor objavio intervju, budući da je odbio oružje i uniformu na dubrovačkom ratištu, stavljajući sebe i porodicu u rizik. Biti protiv  ostrašćene većine sokratovski je podvig.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Krečenje koje traje

Ono što je uradila većinska i zvanična Crna Gora u strašnim 90- tim prošlog vijeka , bilo je sramotno . Napad na Dubrovnik i hercegovačko ratište ostaju velika mrlja naše prošlosti. Tada je crnogorska vlast poslala svoje građane van granice ,pod izgovorom da ” sačuvaju Jugoslaviju ” i da ” spase svoju braću …”. Svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima u kako su ga nazvali ” rat za mir “. Poslije su pokušali da ” operu ruke ” od tog posla..Sramno je bilo i ono što se tada dešavalo u Crnoj Gori.  Maja 1992. g.desila se ona zločinačka operacija deportacije izbjeglica miuslimana , koju je izvela crnogorska policija Vlade na čelu sa Milom Đukanovićem.A za čitavo vrijeme rata u BiH preko Crne Gore , pa čak i za vrijeme Genocida u Srebrenici 1995,  naftom se snabdijevala Vojska RS.
Nažalost, sa tim se nismo suočili, ni osudili na pravi način. Od 1997. g.počelo je “krečenje ” biografija i uloga u tim ratnim događajima. Mnogi su pokušavali da nam ” ukažu i dokažu ” da Đukanović nije bio ništa kriv . Nego ” Beograd ili Momo”.  U krečenju Đukanovićeve biografije, veliki ulogu imali su i neki koji su za vrijeme 90- tih bili antiratno raspoloženi .

Jedini časni metak koji je ispaljen devedesetih  bio je onaj Vladimira Barovića , koji je sebi oduzeo život , odbijajući da puca u hrvatske gradove. A jednog časnog Slobodana Pejovića , koji je prvi progovorio javno o deportaciji  1992- g. koji je u pravom smislu heroj našeg doba , su  zaštitnici ” lika i djela ” g. Đukanovića , pokušavali,  i pokušavaju,  da rikažu kao zločinca . Što je više nego sramno.

Ni ” rat za mir “, ni Bukovica,  Pljevlja , deportacija …nijesu ni započeli da se ” osvjetljavaju ” kako treba. Na procesuiranju ratnih zločina u pravom i punom značenju tih procesa nije praktično ništa urađeno.

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA
Crna Gora nema politiku suočavanja sa prošlošću

Crna Gora nažalost nema politiku suočavanja sa prošlošću, čiji je sastavni dio politika sjećanja. Ne postoji zvaničan, objavljen stav o njenom učešću u ratovima devedesetih, kao ni o ratnim zločinima.

U obilježavanje godišnjica tih zločina najviše se uključuje predsjednik države, a drugi državni zvaničnici sporadično, prema afinitetima. To tako ne bi smjelo da bude. Posle više od tri decenije, a i u kontekstu dokazivanja za pristup Evropskoj Uniji, država bi morala da zauzme odgovoran stav prema svim zločinima iz prošlosti, svim žrtvama tih zločina i da pruži i taj simbolični, kao i svaki drugi vid podrške njihovim porodicama.

Dužna je to i njima i svoj svojoj djeci, koju ne smije da ostavi pod opterećenjem zločina koje nisu skrivili. Treba zauzeti dostojanstven, utemeljen stav i svaku komemoraciju pretvoriti u priliku za promociju zajedništva, koje je Crnoj Gori neophodno za njen opstanak.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo – gdje je Crna Gora nakon pet godina nove vlasti?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA:
Na ivici

Kada mislim na državu Crnu Goru od prije pet  godina vidim je kao autoritarnu, nedovoljno demokratsku, pa neka bude i Milovu privatnu državu.Ali, državu.  Koja  je  još uvijek promjenom vlasti mogla biti  garant nezavisnosti ljudi i autonomnog razvoja. Vjera da će nova vlast tu državu učiniti takvom :demokratskijom, ekološkijom i humanijom i nije bila tako jaka ali je bilo nade. Nada je bila uzaludna,  lični kapaciteti lidera da  razumiju vrijednost povjerenja  i  preuzmu odgovornost   su  se pokazali limitirani njihovom zavisnošću (autoritetu,nacionalizu, novcu ).

Nezreli narcizam osoba na važnim funkcijama  je vidljivo destruirao i državu i društvo. Nova vlast se  obrušila na državu, sistematski  razgrađuje institucije realno i simbolično, stvara nepotrebnu patnju i nepravdu, selektuje pravdu, projektuje siromaštvo obrazovanima i neposlušnima, rasprodaje prirodne resurse, podvodi terirotiju i ljude onome ko  više plati. Buja blagostanje njih i njima bliskih  uz  indoktrinaciju  zločinačkim  ideologijama siromašnih, kojih je sve više.

Nadu uništava i opozicija koja nije imala niti jednu smislenu akciju u interesu države  svih ovih  pet godina.Što se tiče države ostala je samo fasada  koja se  još jedino ogleda u  međunarodnom priznanju. Ne vidim organizovane snage ljudi koji poštuju državu i teže vrijednostima pravde, jednakosti  i slobode.Više nije pitanje države nego ličnog dostojanstva i gole egzistencije. Uskoro će svi to shvatiti ako nacionalizam ne uzme danak krvi, kao uvijek u crnogorskoj istoriji. Crna Gora je na ivici.

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21.MAJ”:
Država pretvorena u poslugu SPC

Prethodni režim je državu doveo do ambisa, dok je novi režim gurnuo u ambis. Tri novorežimske vlade koje su se promijenile u posljednjih skoro pet godina su tri cirkuske šatre pod čijim okriljem su marširali i marširaju politički klovnovi, lakrdijaši, neznalice i doušnici. Država je pretvorena u poslugu groteskne SPC koja grca od nacionalizma, bezakonja i pohlepe, jedan dio vlasti beskičmeno i po zadatku služi Šešeljevom šegrtu iz susjedstva, dok su ostaci vladajuće politike školski primjeri nezrelosti, neznanja i stupidnog populizma.

Društvo je prepušteno snalaženju, građani su razočarani i bijesni, najgorima u državi je najbolje, dok su najbolji oni koji su na margini prosvijećenog otpora ili su apatični ili razmišljaju da odu iz zemlje. Pritom, opozicija vrijedna pomena ne postoji,pri čemu evropske integracije djeluju bizarno u okolnostima gdje se dvojica importovanih srpskih mitropolita nadmeću u afirmisanju fašističkih zlikovaca, pravosuđe se guši u oportunizmu i neefikasnosti, policija se partitokratizuje, privreda se uništava vladinom retardiranom ekonomskom politikom, dok se obrazovni i zdravstveni sistem raspadaju.

Ukoliko se u Crnoj Gori u dogledno vrijeme ne formira radikalna reformatorska vlast i to isključivo iz nestranačkih i nevladinih krugova računajte da se započeti let u ambis nastavlja. Do tada tzv. narod može izlaziti na beznadežne izbore u režiji korumpirane, kukavičke, izdajničke i nesposobne političke klase.

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD:
Štite svoju i korupciju DPS

Ne treba ponavljati očigledno: da su promjene ostale samo na nivou zamjene imena, da su iznevjerena očekivanja  i prekršena obećanja da će se mijenjati način vođenja države, tj. da se neće vladati nego upavljati, da će vlast slušati glas građana i da ćemo promovisati najbolje na najdogovornije pozicije.
Ono što je novi sloj spoznaje jeste da nova vlast ne samo da nastoji sakriti svoje sitne ili krupnije koruptivne radnje, već štiti prikrivajući i one prethodne vlasti.

Tako je nama sada za istraživanje još manje dostupna čak i dokumentacija koju je donosila prethodna vlast, javne rasprave su po pravilu sasvim fingirane ili ne postoje, a lov na civilni sektor nikad žešći. I to rade isti oni ljudi koji su dok su bili opozicija od tog istog civilnog sektora dobijali ekpertizu, a ako ikada bude sprovođena stvarna pravda ona će se oslanjati na dokaze koje su našli entuzijasti i aktivisti, a ne političari nove vlasti.

Pet godina je trebalo novoj vlasti da sasvim ovladaju koruptivnim mehanizmima stare, uz nadogradnju koju smo dobili u unapređenju prikrivanja te činjenice: ako ih kritikujete vi ste protiv naroda koji oni predstavljaju, a teme koje stvaraju su takve da one ne podrazumijevaju dijalog, već trajnu podjelu. Proći će i ova vlast, kao što je prošla i prethodna, a pet godina od čuvenog 30. avguta dobili smo nauk da državu treba čuvati od svake vlasti.

DEJAN MILOVAC, MANS:
Prokockana šansa

Pet godina nakon istorijske smjene DPS režima, na vlasti imamo političku elitu čija homogenost isključivo počiva na  partijskim interesima, a održava se beskrupuloznom političkom trgovinom koja  za cilj ima isključivo povećanje ličnih i partijskih privilegija, dok su pravda, poštenje i javni interes ostali da se koriste kao pamflet tokom predizbornih kampanja.

Jedan od ključnih problema nove vlasti jeste prokockana šansa da baš ta generacija političara bude ona koja će Crnu Goru okrenuti ka civilizovanom i demoktatski uređenom društvu. Umjesto toga, privilegiju da vode Crnu Goru, sve partije odreda su iskoristile da jačaju svoje baze i sprovode agende koje nas svakim danom sve više udaljavaju od zvanično proklamovanih drżavnih prioriteta.

Ovo je posebno vidljivo u oblasti borbe protiv korupcije, gdje i pet godina nakon preuzimanja svih poluga vlasti, vladajuća elita nije sposobna (ili ne želi) da građanima isporuči ništa više od jako ograničenih rezultata. Brojna hapšenja do sada nedodirljivih pojedinica za koje se sumnja da su bile karike organizovanog kriminala u državnom aparatu, tek su početak procesa koji bi građanima Crne Gore trebao da donese pravdu. Nažalost, mnoga od tih hapšenja poslužila su tek za samopromociju pojedinaca iz vlasti i njihovih partija, dok građani još uvijek čekaju na konačne presude i pravdu.

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT:
Isto, pa gore

Nakon pet godina od promjene vlasti u brojnim segmentima ne možemo govoriti o napretku, pa čak ni o istom stanju kao u vrijeme vladavine DPS-a, već svakodnevno svjedočimo i gorim praksama.

Bezbjednosni sektor u Crnoj Gori gotovo da ne postoji jer njime rukovode neznalice sa sumnjivim diplomama i nesporno lošim namjerama, osobe bez vaspitanja, sa manjkom znanja, ali sa viškom samopouzdanja i ambicije i potpunim odsustvom stida. Zato imamo policiju koja ne sprječava izvršenje krivičnih djela, već više asistira izvršiocima poput nedavnog postavljanja spomenika zločincu Pavlu Đurišiću.  Koja ne postupa po nalozima tužilaštva i sudova, ali zato neprimjereno komentariše rad pravosuđa. Sve ovo daje podstreka izvršiocima krivičnih djela da nastave sa kriminalnom djelatnošću bez straha da će biti procesuirani i sankcionisani.  I podstrek inspiratorima mržnje da vrše reviziju istorije.

Političke partije na vlasti nastavile su i čak značajno unaprijedile brojne zloupotrebe kojima se bukvalno pljačka državni budžet, počev od sumnjivih nabavki i netransparentnih višemilionskih poslova, do besprizornog partijskog zapošljavanja nestručnih i polupismenih partijskih kadrova.

Ako izuzmemo određene pozitivne pomake u radu SDT-a i SPO-a koje su rezultat međunarodne saradnje, u ostalom dijelu pravosuđa napretka nema.

Sa takvim stanjem u bezbjednosnom sektoru i u pravosuđu opravdan je zaključak da poslije pet godina vlasti bez DPS-a imamo na djelu isti sistem vladanja unaprijeđen u negativnom smislu, sa pohlepnim političarima bez stida koji su svjesni da neće vladati ni približno koliko je DPS, pa zato žure da svoju pohlepu zadovolje što prije.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Najveći gubitnici cu borci protiv načina vladanja DPS-a

Najbolje, ili bolje rečeno jedino dobro, što nam je donio 30. avgust je promjena višedecenijske vlasti.

Naravno da niko  nije mogao očekivati nagle promjene  preko noći , ali nažalost na sistemskim promjenama nije se radilo ni ” preko noći, ni preko dana .”  Ovih  pet godina od promjene vlasti , možemo najrealnije nazvati  pet godina izgubljene nade .

Nažalost , najveći gubitnici su  iskreni borci protiv sistema koji je vladao do 2020. Malo se ili skoro nimalo uradilo da Crna Gora  počne da liči na normalno i građansko društvo. Jedino su se desile promjene u personalnom sastavu na političkoj sceni.
Moram da primijetiim  da neki koji su bili protiv onog i onakvog DPS- a su u ovih pet godina dobrano nastavili kao oni, a u nekim situacijama  ih čak i prevazišli.
Ono što me posebno zabrinjava je to što u  nekim stvarima Crna Gora  kao da se ” vraća na fabrička podešavanja” iz strašnih 90-tih. Mislim  na jačanje tj.veći uticaj crkve na društveno – politička kretanja , kao i ponovno bujanje nacionalizma i jačanje nacionalnih partija.

                         Milena PEROVIĆ