Pitali smo – gdje je Crna Gora dvije decenije od nezavisnosti?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Građansku državu nema ko da brani

Za proteklih 20 godina Crna Gora je  učvrstila pozicijiu nezavisne države po principima savremenog svijeta i međunarodne politike, kao većina malih, nerazvijenih država bez moći i uticaja –  pokorna moćnim državama i primorana da se opredijeli za stranu u geopolitičkim dešavanjima.  Izbor strane je određen (EU) za ovih dvadeset godina, ali u krajnjem ishodu zavisi od svijesti i ideologije vladajuće elite. Ali i svijesti onih kojima vladaju.Sigurno je i da će opstati i Crnogorci i Crnogorke zato što osjećanje etničke i kulturne pripadnosti prevazilazi geografske granice. Građanska država i razvoj svijesti su neizvjesni.

Poenta nezavisnosti bilo je ne samo pravo na državu koje je proisticalo iz SFRJ nego i vizija građanske države,  upisane  u Ustav. Dvadeset godina kasnije Crnoj Gori prijeti izmjena Ustava, jer u realnosti građansku državu nema ko da brani . Političke elite su uspješno sprovele program 4N (nezrelost, neobrazovanost, neodgovornost, neosviještenost) sa efikasnim alatom: crkva, nacija, partija. Tako je  patrijarhalna svijet prigrlila logiku brutalnog kapitalizma i lukavog pretvornog neoliberalizma, i obezbijedila moć i prestiž na račun većine. Ljudska prava su postala mamac za naivne. Najveća opasnost je slobodna i   kritična misao i ona se radikalno eliminiše. Najodgovorniji za ovakav pravac razvoja su oni u prvoj i drugoj vladi Nezavisne države (personalno), a  taj pravac savršeno odgovara svim narednim Vladama. Toliko da se danas broj abonenata udvostručio i zatvorena su vrata svakoj svjesnoj, odgovornoj  i pravednoj promjeni. Ljudska pohlepa, zavist, glupost i eksploatacija su valoralizovani na račun obrazovanja, svijesti i savjesti  pa ,,pleme snom mrtvijem spava”.

Političke elite Nezavisnost slave il bojkotuju sa istom javnom i političkom dobiti. Uniženoj većini organizovane su malograđanske zabave koje će skupo platiti (izuzeci potvrđuju matricu). Pitam se –  da li će ikad ljudi u Crnoj Gori razumjeti Njegoševe riječi i probuditi se, ili će one ostati kičasti brend za širenje lažnih vrijednosti daleko od nezavisnosti, svijesti i savjesti? Sužen je prostor solidarnosti.

MILKA TADIĆ-MIJOVIĆ, CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO CRNE GORE
Vjerujem u Crnu Goru

Da parafraziram Pekića: Ovih su dvadeset godina pojeli skakavci. I to zahvaljujući prije svega vlasti koja je upravljala i upravlja zemljom, a pomalo, bogme, i nama, građanima i građankama, što smo ih pustili da nam decenijama devastiraju i razaraju državu, njen prostor, njene institucije, zakone i Ustav.

Nadali smo se da će promjene 30. avgusta donijeti bolje upravljanje, ali nažalost jednu je gramzivu vlast samo smijenila druga, još gladnija, koja otima nekako bahatije i bez rukavica. Pogledajte im samo vozni park, te majbahe koje su izvukli iz garaža, potrošene milione za nabavke novih automobila, kolone koje ih prate, puteve na koje idu, a na kojima obično ništa ne rade važno za zemlju, ali uredno obavljaju šoping po svjetskim prijestonicama. Pogledajte kako nam aktuelni ministri čuvaju prostor, kako oligarsima, starim i novim, daju da ubijaju obalu i zaštićena UNESCO područja…

Ali, pored svega toga, vjerujem u Crnu Goru, ona je jača od svih njenih razarača, to je pokazala kroz istoriju, to pokazuje i danas. Dobro je da ubrzano zatvaramo poglavlja, ali naša nada nije samo Evropa, već možda još više samosvjesni građani i građanke, koji će, nadam se, kazniti na narednim izborima i ovu vlast, a kad pravosuđe bude zaista nezavisno, odgovaraće se valjda zbog svih ovih nepočinstava. Tek tada krenuće se iz ništavila.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Valjalo je uz Riki Martina pozvati i Dubrovačke trubadure

Kao i većina Crnogoraca, volim Crnu Goru na iracionalan način. Ipak se pitam koji je smisao države koju vode elite za čije odluke niste sigurni jesu li svjesno donesene u cilju slabljenja institucija i same države ili iz neznanja visokih javnih funkcionera. Pitam se i kako smo od popa Ilije Plamenca, vojvode Marka Miljanova, Gavra Vukovića, odnosno od Milovana Đilasa, akademika Božine Ivanovića, Marka Orlandića i drugih državnika iz ere Socijalističke Republike Crne Gore stigli do ovoga što danas vodi Crnu Goru. Povijesna ironija, negativna dijalektika Teodora Adorna ili trodecenijska politika vladavine najgorih?

Ipak, uz sve slabosti, Crna Gora koja čeka na prijem u EU bolja je od Crne Gore koja je dio nekog drugog „sveta“ i to je jasno čak i vladajućim političarima.

Čestitam 20 godina nezavisnosti redakciji Monitora. Bez Vas, Kruga, Liberala i drugih medija koji su svijetlili u mraku devedesetih, ne bi bilo ni nezavisne Crne Gore.

Ipak treba ispoštovati i gospodina Đukanovića. Valjalo je uz Rikija Martina pozvati i Dubrovačke trubadure, da mu makar jednu numeru sotto voce otpjevaju pod prozor. Pjesmu Jadranke Stojaković „Sve smo mogli mi da si samo htio ti“. Ako bi Dubrovčani šćeli da dođu…

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Nekad je DPS plašio građane DF-om, sad ih DF plaši DPS-om

Nakon 20 godina  Crna Gora se nije značajno promijenila.  Jednim dijelom razlog je što su država i njene institucije sistematski uništavane i potčinjavanje ličnim i partijskim interesima još od 1989. godine i dolaska DPS-a na vlast. Nakon 2006. godine Milo Đukanović, kao neprikosnoveni vladar, nije imao volju da državu okrene u pravcu razvoja, do čega jedino mogu da dovedu profesionalizovane institucije. Sve što je funkcionisalo sasvim pristojno, u staroj Jugoslaviji,  uništeno je do 2006. godine a onda je propaganda vlasti pokušala da nam prikaže da je početak uspostavljanja institucija u Crnoj Gori bio 21. maj 2006.

Uspostavljena je 2020. godine,  najvažnija tekovina demokratskog društva, mirna smjena vlasti na izborima.  Druga važna promjena vrijedna pomena se odnosi na oslobađanje građana straha od posljedica slobodnog izražavanja mišljenja. Dobro je što jača građanska hrabrost. Za jedan manji dio građanski orijentisanih ljudi koji su se borili za demokratiju a protiv korumpiranog DPS-a, mučno je gledati kako  većina političkih partija iz nekadašnje opozicije, pojačane PES-om, ponavlja iste prakse DPS-a. Institucije drži zarobljenim, kritikuje slobodne medije i NVO koje su samostalne u svom radu, resurse države prodaje direktnom pogodbom sa investitorima, namješta tendere, nastavlja sa korupcionaškim poslovima, vrši pritisak na pravosuđe…

U jednom dijelu stanje je i gore, jer se sadašnja vlast igra sa finansijama države i obmanjuje građane da se zadužuje samo za vraćanje starih dugova i kapitalne investicije. Jednog dana, ako se nastavi sa zaduživanjem,  doći će tzv. „grčki scenario“ .

Osim nacionalizma došao je i populizam koji prijeti da uništi ekonomiju i finansije države zarad očuvanja vlasti. Imamo Sudski savjet koji nije u stanju da sa Ministarstvom pravde predloži  i započne sprovođenje suštinskih reformi i Tužilački savjet koji nije u stanju da predloži i počne, u saradnji sa Vladom i Skupštinom, sprovođenje reformi koja treba da dovede do profesionalizacije, pogotovo osnovnih tužilaštava. Izbori kandidata za Ustavni sud, Sudski i Tužilački savjet su i dalje predmet partijskih dogovora.

U nekim situacijama stanje je gore nego ikada. Najbolji je primjer su pravosnažne sudske odluke koje ne sprovode. Tužilaštvo nije u stanju da završi godinama bruku sa nezakonitim izborom generalnog direktora RTCG.

I pored razočaravajućih 20 godina, valja spomenuti pozitivan pomak što je u zadnjih nekoliko godina došlo do hapšenja članova kriminalnih klanova, visokih javnih funkcionera a i to opet zahvaljujući manjem timu ljudi u SDT-u i Specijalnom policijskom odjeljenju, a i stručnoj pomoći koju dobijamo od država EU.

Da sve bude kao što je bilo i prije dvije decenije 20 godine pobrinuli su se ponovo dva najveća problema političke scene, samo što su promijenili uloge. Nekad je DPS plašio svoje tradicionalne partnere i građane sa DF-om a danas DF plaši svoje koalicione partnere i građane povratkom DPS-a na vlast. A da sve bude kao nekada brine se i SPC koja i dalje širi velikosrpski nacionalizam i promoviše fašizam bez pravnih posljedica.

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA
Ni jedni ni drugi se nijesu  potrudili da pomire podijeljeno društvo

Prije dvadeset godina, građani Crne Gore su na referendumu samo formalno potvrdili hiljadugodišnjicu njene svijetle i burne istorije. Bio je to dan kada je duša mnogih od nas plesala od radosti, zajedno sa vilama na Lovćenu. Danas, na ovaj veliki jubilej, dok slavimo dvadeset godina obnove nezavisnosti, nemoguće je ne postaviti suštinsko pitanje: da li su političke elite — i bivše i sadašnje — uopšte dostojne države kojom upravljaju? ​Umjesto da grade mostove i pruže ruku onima koji su te 2006. godine željeli zajedničku državu, političari su izabrali lakši i sebičniji put. Ni jedni ni drugi se nijesu istinski potrudili da pomire i zacijele podijeljeno društvo.

Gledajući njihovo djelovanje, stiče se gorak utisak da ni bivši ni sadašnji vlastodržci ne vole Crnu Goru više od sopstvenog primarnog interesa — lične moći, fotelja i privilegija. ​Dok su stvarni građani u ovom procesu gotovo nestali, u javni prostor nam se ponovo „desio narod“. Danas se, nažalost, prebrojavamo i gledamo preko duboko iskopanih šančeva nacionalizma. Jasno je i kome ovakvo stanje jedino odgovara — onima koji znaju da vladaju samo tako što potenciraju i produbljuju razlike, dok od naših očiglednih sličnosti panično bježe. ​

Ipak, vjerujem u zrelost ovog društva. Moja je nada da će građani Crne Gore — svih nacionalnosti i religija — prepoznati ovu matricu i na izborima adekvatno kazniti ovakve politike. Ova država je kroz vjekove preživjela mnogo teže istorijske lomove, pogibije i okupacije, pa sam potpuno sigurna da će preživjeti i ovako loše i nedorasle političare. Jer Crna Gora nijesu oni i njihove funkcije, Crna Gora su njeni ljudi!

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Daleko od države za koju se zalagao LSCG

Taj 21.maj.2006.  je svakako veliki i značajan datum. Ali  moram naglasiti da spadam u grupu onih  koja ne vjeruje da nikad nije kasno i da smo malo ,,zakasnili” sa dobijanjem nezavisnosti. Jer je  90-ih  20 vijeka  većinska Crna Gora  bila i u moralnom  i praktičnom smislu bila  (sa)učesnik u zlu.
Gdje smo danas? Baš daleko od onakve nezavisne države za koju smo se mi izvorni suverenisti borili i zalagali. Nije ovo ona država za koju se zalagao LSCG i Slavko Perović.
Još smo daleko od stvaranja jakih institucija. Umjesto toga,  i prije i poslije  30.avgusta  dobijali smo i dobijamo jake  partijske  ispostave  za podmirivanje i zapošljavanja svojih ,,po širini i dubini “. Na žalost umjesto da bude važno ,,kakve su nam “, važno je ,,čije su…”

Uz to  malo se ili skoro nimalo  nije uradilo na pomirenju i približavanju onih koji su bili za DA ili NE. Tome su po meni najviše doprinijeli oni koji su 90-ih bili za zajedničku državu a  početkom 21 vijeka  postali najveći ,,zagovornici ” nezavisnosti, a koji su u ovima drugima  uvijek vidjeli protivnike.  Mora se priznati ni da im ovi drugi  nijesu baš ostali dužni.
Da se vratim na  21.maj 2006 ..Dobro je što smo tada povratili nezavisnost, ali bi bilo bi odlično da smo od tada i dobili državu.

SRĐAN PERIĆ, PREOKRET
Uz svaki važan iskorak, pratili su nas promašaji

Neupitan je istorijski značaj obnove nezavisnosti. Ipak, dvije decenije kasnije ostaje utisak pomiješanih osjećanja: uz svaki važan društveni iskorak pratili su nas i ozbiljni promašaji. Država je dobila cjelovitiji institucionalni okvir, ali ne i potreban sadržaj. Smjena tridesetogodišnje političke oligarhije otvorila je mogućnost demokratizacije i dugoročne održivosti, ali je stari sistem preživio kroz konzerviranje ranijih problema i stvaranje novih koji podrivaju samu ideju zajednice. Nadomak smo EU, ali smo iz procesa pristupanja izvukli daleko manje nego što smo mogli, jer je, umjesto na suštinskim reformama, fokus bio na brojanju administrativnih štrikova.

Da se ova sinusoida naše zbilje ne bi neprestano ispoljavala na ovaj način, potrebno je uraditi ono što je odavno moralo biti prioritet: izgraditi sistem u kome je ostvarena ravnoteža efikasnosti i pravednosti, obezbijediti integritet pravnog poretka, suzbiti korupciju, te ukorijeniti evropske vrijednosti koje podrazumijevaju slobodnog i osnaženog pojedinca. Naravno, to podrazumijeva istinsko zaokruživanje zajednice koja stvara preduslove da to bude moguće. Sve drugo značilo bi nastavak rasipanja vremena i životne energije građana Crne Gore, bez obzira na to kako su glasali na referendumu 2006. godine. Ishod tog procesa odrediće hoćemo li postati održivo društvo ili tavoriti na periferiji istorijskih tokova.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo sagovonike/ce šta su u 2025. godini prepoznali kao najznačajniji kulturni događaj, a šta kao njen najveći promašaj

MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Karadaglićevo odbijanje nagrade

Najznačajniji kulturni događaj ne samo ove godine, nego i godinama unazad je odbijanje Miloša Karadaglića da primi Trinaestojulsku nagradu – jedan od najdostojanstvenijih i najčasnijih gestova više decenija. Suprotno tome, veliki minus za ostale dobitnike nepostojećih djela, komisiju, žiri, minus za sva ona imena koji jedva čekaju da prime prestižne, posebno finansijske, nagrade države koju ne priznaju. Apsurdni hobi, popularan samo kod nas. Sramno je i 35 procesuiranih zato što su mirno iskazali svoju građansku volju.

Obradovao me je veliki broj crnogorskih filmova u jednoj godini, najveći broj od 2011, te opet možemo govoriti o novom bumu crnogorske kinematografije. Sva dostignuća Filmskog centra Crne Gore na lokalnoj i međunarodnoj sceni, saradnja u filmskom programu Kinoteke i Francuskog instituta; tradicionalno dobri godišnji događaji – Festival Odakle zovem, Ubrzaj, UnderhillFest, Rokumentarni dani, novi pozorišni festival u čast Jagoša Markovića. Vjerovatno ima još pozitivnoga, ali negativnosti nikako ne zaboravljam. Nasillje u svim (sub)kulturama sve vše raste, na žalost; porodično, partnersko (femicidi), vršnjačko, digitalno, retoričko, nasilje u medijskoj, saobraćajnoj, zdravstvenoj, političkoj, institucionalnoj, obrazovnoj kulturi, nasilje je svuda oko nas i to nam je postalo sasvim normalno, kao što nam je normalno da se prekine jedan sjajni crnogorski film (Roda) samo zato što je na albanskom jeziku.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Partijske direktive

MINUS:

Sve vezano za dodjelu najvećih državnih nagrada nekolicini opskurnih pojava, ogledni je primjer nedostatka čak i minimuma ličnog integriteta partijskih aparatčika iz Ministarstva kulture.

Sa druge strane, pućkanje NKVDemokrata na 35 ljudi, paradoksalno je učinilo neke od njih čak i simpatičnim, iako su mi, kao dvorski umjetnici djelovali kao dekor iz DPS izloga jeftinih slatkiša. Autori koji koriste tupavost ekipe na vlasti i etabliraju se dobrim self-marketingom, dok su im djela i dalje čista definicija mediokritetstva.

PLUS:

Miloš Karadaglić, veliki umjetnik, još bitnije, sjajan čovjek, koji je odbio da bude mirođija u brlogu u koji su pokušali da ga uguraju lokalni manipulatori. Osam filmova u crnogorskoj produkciji od kojih makar pola kvalitetno! Takođe, kakvo-takvo postojanje, odnosno opstajanje kulture uprkos sistemu koji nikako da ukapira da neko zaista može imati sopstveni stav i mišljenje, a ne isključivo ono što propisuje partijska direktiva.

DRAGANA TRIPKOVIĆ, KNJIŽEVNICA
Sudar ideala i stvarnosti

Godina za nama bila je blag, ali uporan sudar ideala i stvarnosti. Izbor Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture doživljavam kao dobar signal, ma kad god ta budućnost stigla. Ta činjenica govori da naša scena još može oživjeti, da uprkos skromnim resursima umijemo da stvaramo, mislimo i razgovaramo sa vremenom koje dolazi.

Ovo je zemlja koja istovremeno slavi i zapostavlja sopstvenu kulturnu vitalnost: naši gradovi, galerije i festivali ostaju živi prostori susreta i razmjene, ali duh kulture ponekad izgleda kao da boravi u dvije paralelne stvarnosti. U jednoj se stvaralaštvo rađa i cvjeta na sceni, a u drugoj institucije, umorne ili opterećene politikom, ne prate ni sopstvene konkurse, ni stvarnu brigu o baštini. Primjer je konkurs za zaštitu kulturnih dobara bez ijedne prijave na petnaest projekata. To je slika našeg odnosa prema nasljeđu.

Uz to, isključivanje Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz institucionalnih tokova i omalovažavanje udruženja starog tri decenije pokazuju koliko je javni prostor sve uži za one koji nijesu „na liniji“. Na tom putu, godinu je obilježila i ponižavajuća dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji pripadaju više ideološkom nego umjetničkom polju, bolan podsjetnik koliko lako kultura postaje moneta političke trgovine.

Ipak, vjerujem u tihu, urednu snagu književnosti, u razgovore, u publiku, u stvaraoce. Ako nas politika već dijeli, možda kultura još može da nas nenametljivo okuplja. Pa makar malo. Pa makar tvrdoglavo.

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Otapanje vladara

Za mene je najznačajniji kulturni događaj 2025. godine u Crnoj Gori film Otapanje vladara Ivana Salatića. Film na jedan radikalan način razgrađuje figuru takozvanog Njegoša i vladara uopšte, i to ne na klasičan, biografski ili psihološki način, već kao istorijski talog, kao simbol koji se otapa pred kamerom… On ne nudi katarzu, nego njenu nemogućnost. On ne priča priču, nego pokazuje što ostane kad priče nestanu. Salatić je uzeo Njegoša, ono što se u Crnoj Gori ne dira, i pustio ga da iscuri, da se razvodni, da izgubi glas… I da ga otope oni kojima je svet, odnosno, onima koji ga ne razumiju a njime se diče. U tom smislu, film je važan jer odbija da učestvuje u komfornoj nacionalističko-nacionalnoj reprezentaciji kultura već umjesto toga otvara prostor za nelagodna pitanja kao što su: šta danas znači vladati, koje nam je istinsko nasljeđe, koji su nam mitovi, i to u vremenu kad nas desnica potapa. U opštoj atmosferi kulturne konfuzije, svebrzih proizvoda i haotičnog identitetskog konsenzusa, Otapanje vladara djeluje kao rijedak čin umjetničke odgovornosti. To je film koji ne teži da sebe objašnjava, ne ulizuje se publici i ne traži saglasnost. Traži samo obrazovanje gledaoca. Upravo zato je važan za crnogorsku i svjetsku kulturu.

Negativno – sistemsko uništavanje kulture na svim poljima. Mislim na sistemskom urušavanju institucija i smisla kulturne politike, čime dodjela Trinaestojulske nagrade za nenapisanu knjigu nije incident, već plan. I da, kad smo organizovali proteste protiv ministarke, čim je zasjela (jer to je jedini ispravan glagol) na čelo kulture, većina dušebrižnika je reklo da joj damo šansu. Evo, otela je šansu. I? Kultura je opet plijen.

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Izostanak sistemske brige o kulturi

Kulturnim događajem 2025. godine smatram uspjehe Crnogorskog narodnog pozorišta, naročito nagrade i priznanja koja su tokom godine ostvarili i ansambl u cjelini i pojedini glumci i glumice mog teatra – Aleksandar Radulović, Kristina Obradović, Ana Vujošević, Mišo Obradović, Nada Vukčević, Ana Vučković… U vremenu opšte institucionalne dezorijentacije, činjenica da su umjetnici CNP-a prepoznati na relevantnim festivalima i smotrama potvrđuje da kontinuitet, posvećenost i kolektivni rad i dalje daju rezultate. Posebno je važno što su ta priznanja dolazila i za ansambl-igru i za individualna ostvarenja, čime se potvrđuje snaga pozorišta kao živog, funkcionalnog sistema.

Kao kulturni promašaj godine izdvajam izostanak sistemske brige o kulturi i odsustvo jasne kulturne politike. Umjesto dugoročnog promišljanja i stvaranja uslova za razvoj, svjedočimo improvizacijama, političkom uplivu i normalizaciji osrednjosti. Miješanju SPC, kakav apsurd. Takav odnos prema kulturi proizvodi osjećaj umora i obeshrabrenja. Opšta atmosfera u kulturi Crne Gore tokom 2025. godine je ambivalentna – obilježena zamorom i neizvjesnošću, ali i istrajnošću onih koji i dalje vjeruju da kultura ima društvenu odgovornost i smisao.

ANA MATIĆ, DIZAJNERKA
Protestni skupovi

Nemam nikavu sumnju da je kulturni promašaj 2025. godine procedura i izbor dobitnika Trinaestojulske nagrade i sve ono što se nakon toga dešavalo i NEdešavalo, a očekivalo od nadležnih institucija. I o nekim prethodnim dobitnicima Trinaestojulske nagrade bi se moglo itekako polemisati, jer ona i razne druge državne nagrade su često instrument za ostvarivanje političkih ciljeva, ali, od kako se ova nagrada dodjeljuje, ovogodišnja farsa je zasigurno ubjedljivi pobjednik.  I ne mislim tu samo na „nema CIP – ima CIP“, već na opšta načela na kojima bi trebalo da počiva ova nagrada, a to su poštovanje antifašističkih vrijednosti, državnog i kulturnog identiteta Crne Gore.

Povod za kulturni događaj godine nije nimalo pozitivan, a tiče se tragičnih događaja koji su se desili 1.1.2025. godine na Cetinju. Kao odgovor na neadekvatnu reakciju državnih organa, desio se niz protestnih skupova. Te „kolektivne šutnje“ odraz su empatije prema stradalima i njihovim porodicama, ali su i ogledalo civilnog društva. Kulturno nasljeđe i umjetnost danas su izuzetno značajne za emancipaciju našeg društva, ali ne možemo očekivati da nam društvo bude bolje bez etičke i socijalne kulture.

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture

Kao događaj godine izdvojio bih izložbu Dada Đurića u CANU, koju je crnogorska akademija organizovala sa Fondacijom „Luča Artis“. Tokom dva mjeseca posjetioci su mogli da vide njegove slike, crteže, grafike, skulpture, od kojih većina dotad nije bila izlagana u Crnoj Gori i regionu. Time je opus ovog crnogorskog velikana svjetske umjetnosti dostojno predstavljen. I uopšte, crnogorska likovna umjetnost zaslužuje mnogo bolji tretman i bolju povezanost sa javnošću. Počev od Pera Počeka, prvog školovanog crnogorskog slikara, ovo podneblje iznjedrilo je nevjerovatnu reprezentaciju umjetnika sasvim osobenih poetika. Naša likovna scena komotno može ići rame uz rame sa najznačajnijima u Evropi. Zato je ne treba tretirati samo kao puku „granu umjetnosti“, već kao poseban i fascinantan kulturni fenomen.

Oko promašaja godine ne moram se puno dovijati – dovoljno je da krenem od početka, vječitog sumornog početka, a to su mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture. Oni već godinama sarkastično koketiraju sa brojkom od 1 posto državnog budžeta. Imam utisak da se glavešine i na tu crkavicu odlučuju teška srca. Njima je kultura nepotrebna stavka, da kako mogu rado bi je se odrekli. I sve je to, naravno, proizvod jednog šire rasprostranjenog instinkta, po kojem je kultura nešto poptuno sporedno, dekorativno, rezervisano za potonje minute u dnevniku, potonje stranice u novinama i neke jedva vidljive potkategorije padajućih menija na portalima. Treba samo podsjetiti da se slična količina sredstava ulaže u godišnji rad političkih partija. Iako se radi o parazitskim skupinama koje sišu životne sokove društva, dok kultura čini sasvim suprotno – podstiče njegovo zdravlje i vitalnost.

VANJA VUKČEVIĆ, TEORETIČARKA MUZIKE
Apsurd, jedina stabilna kategorija

Ako je 2025. godina u crnogorskoj kulturi imala lajtmotiv, onda su to bile – nagrade. I kao povod za zdravicu uz proseko, ali i kao razlog za kupovinu kontroloka. U onom prvom dijelu te slike, pored pojedinaca koji se svake godine prirodno izdvoje, imamo i kolektive koji su priznanja zaista zaslužili, a ne žickali. Crnogorsko narodno pozorište osvojilo je čak 17 nagrada na domaćim i regionalnim festivalima, dok je Gradskoj muzici Kotor pripalo zlato u Beču, na World Orchestra Festivalu, u kategoriji duvačkih orkestara. To su primjeri u kojima se jasno vidi snaga zajedništva – snaga koja ne curi kroz pukotine, već počiva na mehanizmu u kojem svaka karika nosi teret cjeline. Kod njih su nagrade došle kao proizvod rada, kontinuiteta i zalaganja, a ne kao cilj sam po sebi.

A onda dolazimo do nagrada zbog kojih su se, umjesto reflektora, upalili alarmi. Kod Trinaestojulske nagrade i dodjele statusa Istaknuti kulturni stvaralac vrlo precizne pravno-administrativne procedure odjednom su postale nepotrebne i nepodobne. A plesni koraci pojedinih učesnika ovih igrokaza vodili su neupućenu publiku sve dublje u lavirint, i u toj igri, nagrade i status prestali su da budu kruna rada i znak zahvalnosti društva. Postali su mnogo više – simptom. U tom smislu, postalo je jasno da je i u 2025. apsurd ostao jedina stabilna kategorija.

Priredio: M.M.

Pitali smo: Šta nam je donijela 2025.?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Drama Crne Gore nastavlja se i u sljedećoj godini

Patnja živih bića, ljudska beskupuloznost, uništavanje solidarnosti, raspadi političkih sistema, pregrupisavanje moći, vojna sila i nasilje, ali i pokušaji organizovanja drugačijih sistema, apeli  mislećih vizionara i buđenje alternativa obilježavaju 2025.u svijetu.

Crna Gora je započela ovu godinu ponovnom tragedijom na Cetinju. Šok je bio ponuđena šansa političarima da počnu liječenje i integraciju društva. Nisu htjeli . Mogli su. Teror nad žrtvama i svim mislećim, solidarnim, su nastavili  neznanjem i lažima. Mediji i civilno društvo su izgubili viziju, strategiju i kredibilitet. Cilj su zagubili u patronatu evropskih političara. Naši političari  urušavaju pravo značenje politike, zadovoljni što se nalaze u krugu ispodprosječnih i nemoralnih, ostavljajući naivnima ideju o etici  dok gospodare njihovim životima, čineći od njih meso za topove svojih i  interesa nadređenih.  I to nije slučajno i nije kraj.

Sigurna sam da se drama pozicije Crne Gore nastavlja i u narednoj godini i isto tako sve sam bliža mišljenu, koje sam uprkos znanju odbijala da prihvatim, da su naša oštećenja u strukturi ličnosti izazvana kontinuiranim djelovanjem višegeneracijskih trauma takvog nivoa da ih jedan ljudski vijek ne može zaliječiti. Za vođe  biramo inferiorne nasilnike koji su u stanju samo da ponavljaju šeme mržnje, rata i vlastitu grandomaniju. Cetinje nas  je dva puta opomenulo i dalo šansu .  Nismo razumjeli. Sada smo tu gdje jesmo, ugroženi sa svih strana  i sa „la belle indifference”.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
Nastavak samoobmane

Godina koja nije najavila ništa dobro, na žalost. Ni lokalno, ni globalno.
Lokalno smo se samoobmanjivali tobožnjim napretkom u EU integrativnim procesima – brdskobrzinski smo usvajali zakone i istom ih brzinom kršili. Nastavili smo da se samoobmanjujemo idejom o ekološkoj državi i nastavili da planski uništavamo prostor.

Nastavili smo da se samoobmanjujemo kako smo na tragu slobodarskih tradicija, a nije nam bastalo da javno osudimo genocidni rat Izraela protiv Palestinaca.
A ovaj rat nije samo pokazao zločinačko lice države koja je izmišljena da spasava Jevreje od pogibelji, nego i licemjernost onoga šta se smatra civilizovanim svijetom; svijetom koji je jedino sposoban da nagovijesti vlastitu propast.

BORIS MARIĆ, PRAVNIK
Morali smo  više

Ova 2025.godina je počela nezapamćenom tragedijom, a završila se nekom vrstom nade u naš EU put. U središtu protekle godine živjeli smo uobičajene krize, reforme na čekanju, vladavinu  prava kao viziju i obavezu iz pregovora sa EU, politizovane institucije i javne politike koje funkcionišu taman toliko da možemo reći da ih imamo.

I ništa novo u Crnoj Gori, ništa neočekivano. Žalili smo se do skoro da je DPS zarobio institucije, čitaj državu, a sada smo dobili pluralizam pri zarobljavanju institucija, neki vid njihove feudalizacije. Težak je put demokratizacije društva, očigledno duži od puta u EU.

Držim da je reforma svih reformi konsolidacija državne uprave. Dodir partijskih i partikularnih interesa razara državnu upravu. To znači da razara sve javne politike, javne finansije posebno.

Zato je reforma državne uprave jedina suštinska ekonomska reforma bez koje se ne možemo nadati društvu progresa i prosperiteta. Nema te EU ili UAE, šta god da iskombinujemo, koje mogu nadomjestiti nedostatak državne strategije, poštenu kadrovsku politiku, istinsku volju za uspostavljanjem vladavine prava. Morali smo mnogo više da uradimo tokom 2025.godine, da bi strepnja od 2026. bila manja. Ono što je izvjesno, preživjećemo.

BRANO MANDIĆ, PISAC
Cirkus u kom jača desni populizam

Godina 2025. donijela je još dublju depolitizaciju društva. Čini se da naša lična i privatna nezadovoljstva i problemi nisu nikad bili dalji od takozvane društvene javne scene i političkih agendi. Ove godine svjedočili smo nastupima ministara, poslanika i tribuna mlađe generacije koji očigledno zavise od svojih ajfona, vještačke inteligencije i Instagram filtera koji oblikuju nove parapolitičke senzibilitete.

Naravno da u takvom cirkusu jača desni populizam, kao gnojivo fašistoidnih praksi. Krajem godine imali smo rasističke, ksenofobne demonstracije u glavnom gradu. Crna Gora nam se pred očima mijenja, reklo bi se. Neki to zovu – pripremom za članstvo u Evropskoj uniji.

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA  SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG)
Raskorak puta u EU i evropskih vrijednosti

Proteklu godinu u Crnoj Gori, po mom mišljenju, obilježilo je zatvaranje šest poglavlja u pregovorima za punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Ne zbog broja – već zbog simboličkog  značaja i potvrde da je ispunjeno sve što je u mapi puta bilo planirano za ovu godinu. Time se san o ulasku u EU 2028. ne gasi, već – uprkos svemu – nastavlja. San iz kojeg ne želimo da se probudimo.

Naravno, neodgovorno bi bilo ignorisati prepreke, a njih je mnogo – unutrašnjih i vanjskih, institucionalnih slabosti, političkih opstrukcija, geopolitičkih lomova koji nemaju mnogo sluha za male i krhke demokratije. Ipak, zatvaranje poglavlja u ovom trenutku ima dodatnu vrijednost: ono potvrđuje da je evropski put i dalje jedini ozbiljan i održiv politički pravac za Crnu Goru. Sve ostalo na polju javnih politika i oblasti acquis-ja, koliko god važno bilo, ove godine ostaje u sjenci tog procesa.

Paralelno, godina je prošla u znaku dubokih društvenih i političkih previranja. Svjedočili smo fašističkim ispadima pojedinih predstavnika vladajuće koalicije, kontinuiranim skandalima, trvenjima među partijama, nerazumijevanju i stalnim vrijednosnim spoticanjima. Koalicija na vlasti opstaje, ali ne zahvaljujući zajedničkoj viziji evropske Crne Gore, već isključivo na interesnoj osnovi. Njena heterogenost se ne pokazuje kao prednost, već kao trajni izvor nestabilnosti i političke konfuzije.

Posebno zabrinjava podatak istraživanja Centra za napredne studije Univerziteta u Rijeci, prema kojem manje od trećine stanovništva dijeli ili uopšte razumije šta su evropske vrijednosti. Još je poraznije što političke strukture djeluju toliko apatično i bezidejno da danas ne postoji ni naznaka da bi do izbora 2027. mogao biti formiran autentičan, uvjerljiv i vrijednosno dosljedan evropski politički blok.

Zato Crna Gora danas živi u dubokom raskoraku: institucionalno se približava Evropskoj uniji, dok se suštinski udaljava od njenih vrijednosti. Napredujemo kroz procedure, ali nazadujemo kroz političku kulturu i društvenu svijest. Ako se taj jaz ne prepozna i ne počne zatvarati, evropsko članstvo će ostati tehnički uspjeh bez sadržaja – a država bez jasnog identitetskog i vrijednosnog uporišta.

I to je suštinski izazov koji nosimo u narednu i naredne godine.

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT
Institucije i dalje slabije od politike

Nažalost, godina je počela sa tragedijom na Cetinju u kojoj je ubijeno 12 osoba, uključujući  djecu. Taj događaj podsjetio je na prethodnu tragediju u istom gradu iz 12. avgusta 2022. godine, iz koje službe bezbjednosti nijesu izvukle nikakve pouke. Zločin je opet pokazao ozbiljne nedostatake u bezbjednosnom sistemu.

Kao i prvom zločinu, u trenutku kada su počela ubistva, u gradu nije bilo dovoljno policije, policija je djelovala , mjere sprječavanja i prevencije su izostale i nijesu bile adekvatne. Ministar unutrašnjih poslova je ispoljio neprofesionalan odnos i nesposobnost, a kao i u prvom slučaju izostala je djelotvorna istraga.

Uslijedio je skandalozan odnos vrha bezbjednosnog sektora prema studentima koji su pozivali na odgovornost,  koji su zbog toga targetirani i predstavljani kao saradnici kriminalnih klanova.

Crna Gora i dalje ima probleme sa nezavisnošću sudova, sporim procesima i percepcijom političkog uticaja na pravosuđe i Ustavni sud. Posebno je izražen nastavak otvorene političke trgovine u slučaju izbora sudija Ustavnog suda, čime se taj sud i njegove sudije dodatno javno kompromituju i predstavljaju kao partijski kadrovi.

Tu je i odsustvo epiloga u velikim aferama iz prethodnih godina i sumnja da se istrage često koriste kao politička poruka, a ne kao put ka presudi.

Iako se često govorilo o potrebi vetinga sudija i tužilaca kako bi se uklonili kompromitovani kadrovi, konkretnih zakonskih rješenja ili sprovedenih procedura još nema u mjerama koje bi imale legitimitet i realnu primjenu.

Jedna politička partija, pod izgovorom vetinga, u bezbjednosnom sektoru sprovodila je partijske čistke, kršila osnovna ljudska prava i stvarala uslove za formiranje partijske policije. U tom cilju, nakon neuspješnog pokušaja u julu, Demokrate su u decembru preko Vlade ponovo predložili izmjene Zakona o MUP-u koje treba da omoguće njihovom ministru da preko svoje komisije jednostrano proglašava „bezbjednosne smetnje“ i tako bez disciplinskog postupka uklanja policajce i istovremeno na isti način zapošljava nove. Ovaj predlog izazvao je ozbiljne kritike stručne i civilne javnosti i pokazao da je Vlada ovaj predlog dala u proceduru bez prethodnog mišljenja Evropske komisije, iako se prethodno obavezala da će to mišljenje pribaviti.

Na kraju, prvi nastup vd direktora policije nakon što je od Vlade predložen za izbor u punom mandatu, potvrdio je da se radi o partijskom kadru Demokrata koji je spreman da se besprupulozno i neetički obračunava sa organizacijama civilnog društva, umjesto sa akterima kriminalna u Crnoj Gori.

Ako bi se 2025. sažela u jednoj rečenici, moglo bi se reći da je to bila godina u kojoj su problemi bili jasno dijagnostikovani, ali je politička volja za stvarne reforme izostala.

Institucije su i dalje slabije od politike.

MIODRAG VUJOVIĆ, KOD
Politički Matrix

Učestalost i obim politički i društveno značajnih događaja ubrzali su se do mjere u kojoj je gotovo nemoguće napraviti potpunu retrospektivu bez utiska da je nešto suštinski važno izostavljeno. Vrijeme se ubrzava brže nego što ga naša percepcija može pratiti. Godina protiče u znaku stalne vanrednosti, u kojoj se odluke donose i saopštavaju tempom koji nadilazi mogućnost javnosti da ih razumije, dok institucije sve češće djeluju obesmišljeno, lišene stvarnog smisla i moći.

Posebno mjesto u tom kontekstu zauzimaju ugovori sa UAE, koji su snažno obilježili godinu – ne toliko zbog svojih potencijalnih posljedica, koliko zbog načina na koji su uvedeni u javni prostor. Ulazak u potencijalno ogromnu i dugoročnu priču bez jasnih informacija, ozbiljne javne rasprave i odgovora na osnovna pitanja o ciljevima, rizicima i posljedicama, ostavlja utisak da živimo u političkom Matrixu koji je teško sagledati, a još teže razumjeti.

Na kraju, ostaje želja i nada da će godine pred nama obilježiti neki novi ljudi sa vizijom i osjećajem za javni interes, ispred kratkoročnih kalkulacija.

Milena PEROVIĆ