Prostorija u koju su nas prinudno smjestili je, najblaže rečeno, neuslovna, u njoj je aktivna trafo-tabla. Pošto ova tehnička soba nikada nije bila projektovana za ljude, a direktor Raonić je pretvorio u svojevrsnu kaznionicu za neposlušne, među zaposlenima je prozvana trafo-betonjerka

MONITOR: Kada i kako je došlo do toga da Vi i Vaš kolega, reditelj Milan Šofranac, budete premješteni u neuslovnu prostoriju poznatu kao „trafo-betonjerka“?

ŠĆEPANOVIĆ: U trafo-betonjerci smo od maja prošle godine. Imali smo lijepu kancelariju na trećem spratu i onda nam je samo rečeno da se iz nje iselimo kako bi se oslobodila za reditelja Senada Šahmanovića. Kada sam shvatio gdje nas šalju ostao sam bez riječi. Ja sam dugo u ovoj kući i veoma dobro pamtim razne detalje. Znam da ova prostorija nikada nije bila namijenjena boravku ljudi. U nju su godinama odlagane promijenjene WC šolje, slavine i vodokotlići. Kompletan vodoinstalaterski materijal se ovdje skladištio kako bi se pravio godišnji popis. Kada su nam naložili da se selimo ovdje, kada sam ušao u ovu prostoriju, rekao sam kolegi Šofrancu: ,,Mićo, evo stigosmo u kanalizaciju.“ Ovo je, naravno, svjesno urađeno. Kolega Šofranac je sjajan reditelj. Iza njega su brojne dokumentarne emisije, igrani program, a on je i režiser poznatog serijala istraživačkog novinarstva „Mehanizam“. Obojica smo članovi Sindikata zaposlenih RTCG-a. Svi članovi u poslednje dvije godine trpe strahovite pritiske. Prostorija u koju su nas prinudno smjestili je, najblaže rečeno, neuslovna, u njoj je aktivna trafo-tabla. Pošto ova tehnička soba nikada nije bila projektovana za ljude, a direktor Raonić je pretvorio u svojevrsnu kaznionicu za neposlušne, među zaposlenima je prozvana trafo-betonjerka.

Sindikat zaposlenih RTCG-a obraćao se ovim povodom direktorici produkcije RTCG-a, rukovoditeljki HR službe, pomoćniku generalnog direktora za tehniku, ali niko ne reaguje, niko ne preuzima odgovornost za premještaj. Niko nište ne zna. A svi znaju sve – da direktor Raonić vuče sve konce, naročito kada je u pitanju kažnjavanje neistomišljenika.

MONITOR: Kako komentarišete ponudu menadžmenta RTCG-a da pojedini političari obiđu prostorije u kojima ste kako bi demantovali tvrdnje o nehumanim uslovima?

ŠĆEPANOVIĆ: Poznato mi je da je direktor Raonić pozvao poslanike Evropskog saveza da posjete RTCG. Direktor maše nekakvim izvještajem o tome da je zračenje trafo-table u granicama dozvoljenog kao da taj komad papira ima moć da ovu ruiniranu udžericu pretvori u prostor dostojan ljudskog bića. Nije nam baš ova betonjerka idealna za posjete, ali ćemo rado, na našem rešou iz prošlog vijeka, skuvati kafu za poslanike svih političkih partija, koji zakucaju na naša vrata. Sindikat zaposlenih RTCG-a uputio je poziv i parlamentarcima i ministrima, i predsjedniku Skupštine i premijeru i predsjedniku države. Svi su dobrodošli da barem na pola sata osjete kako se Javni servis ophodi prema svojim zaposlenima. Ja srijedom režiram emisiju „Budimo budni – pitajte Vladu“, pa ministri koji gostuju mogu poslije snimanja da svrate kod nas na kafu.

MONITOR:Završili ste Fimsku akademiju u Pragu, od kada radite u Javnom servisu?

ŠĆEPANOVIĆ: U Radio-Televiziju Titograd došao sam davne 1987. Te sam godine diplomirao Filmsku i televizijsku igranu režiju u Pragu i odmah po povratku u Crnu Goru pošao sam do Rajka Cerovića kojega sam vidio poslednji put godinu i po dana prije diplomiranja, tada je bio urednik Kulturno-umjetničkog programa. Kad sam ga potražio u zgradi, saznao sam da je u međuvremenu postao glavni i odgovorni urednik Televizije. Kako sam se pojavio u njegovoj kancelariji, Rajko me umjesto pozdrava dočekao pitanjem: „Jesi li završio?“.

„Jesam“, jedva sam uspio da odgovorim jer me on već uhvatio za ruku i gotovo ugurao u susjednu kancelariju uz riječi: ,,Pero, evo ga, završio je!“. Obratio se tadašnjem generalnom direktoru Peru Radoviću i uzviknuo: „Naš je!“. Tako je počela moja tridesetdevetogodišnja karijera u nacionalnoj televiziji – kući koja me je stvorila. Naime, Radio-Televizija Titograd me stipendirala od druge godine studija, a nakon druge godine su moji roditelji dobili poziv od republičke vlade gdje su informisani da će i vlada finansijski podržati moje školovanje.

Filmsku akademiju scenskih umjetnosti – FAMU  završio sam za 4 i po godine iako su studije trajale 5 godina. Studiranje je skraćeno zbog značajnog uspjeha mog studentskog filma „Lilika“ koji je snimljen po istoimenoj priči Dragoslava Mihailovića. Film je, mimo protokola, uvršten u takmičarski repertoar prilikom izbora najbolje filmske akademije na svijetu. Bio je to presedan jer FAMU, po pravilu, nije kandidovala ostvarenja stranih studenata. Međutim, „Lilika“ je bila izuzetak i te godine FAMU je izabrana za najbolju filmsku akademiju.

Pola godine nakon što sam se zaposlio u Radio-Televiziji Titograd, počeo sam da snimam svoj prvi igrani film „ Da capo“ sa Milanom Štrljićem u glavnoj ulozi. Štrljić je glumio sina iza kojega stoji otac i očev položaj. U filmu uz njega nastupa sjajna glumačka postava – Boro Begović, Suzana Petričević, Abdurahman Šalja, Branka Sekulović i drugi. Pamtim mnoge lijepe trenutke sa snimanja ove TV drame. Dolazi Milan jedan dan i kaže : „Bobo, ne znam što da radim, baš mi je neprijatno, gdje god dođem da nešto kupim, niko ništa neće da naplati. Kafanu da ne pominjem.“ Ja mu kažem: „ Milane, ne brini. Nisi svjestan da grad pravi ovaj film.“. Mislim da nigdje nismo platili nijedan prostor koji je korišćen za snimanje. Producent je pri kraju snimanja došao kod direktora i rekao da planirana sredstva u velikoj mjeri nisu potrošena. Taj razgovor se poslije prepričavao. Pita Pero Radović: „Kako ne potrošiste taj novac?“, a producent odgovara: „Prebaci to, Pero, na Đeknu, njima će trebati!“

MONITOR: Po čemu još pamtite taj period rada u Televiziji?

ŠĆEPANOVIĆ: Živo se sjećam prve klape prvog filma koji sam režirao za moju kuću. Prva klapa je svima bila važna, došlo je cijelo rukovodstvo televizije. Jer to je bio veliki događaj ne samo na nivou televizije. Grad je to doživio kao svoj projekat, a i republika. Svi jugoslovenski ilustrovani časopisi su poslali novinare. Prilazi mi direktor i kaže: ,,Trebao si mi na trenutak. Slobodane, ja sam ti direktor. Svi smo evo došli i radosni smo što počinješ. Dovoljno je da čisto zanatski snimiš film i mi smo ogroman uspjeh napravili“.  Htio je da me podrži, da ne budem opterećen njegovim očekivanjima, da mi da slobodu da radim. Film nastaje, naša koleginica se vraća iz Makedonije gdje je bila prodaja i javlja nam da je šest zemalja kupilo film „Da capo“. Stiže informacija do generalnog direktora. On, zadovoljan, kaže Rajku Ceroviću: „Radimo sledeći projekat“. A ja sam već bio predložio film „Zašto si tako tužan?“ po tekstu Vaclava Havela. Originalni naziv je „Audijencija“, u njemu su igrali Boro Begović i Goran Sultanović. I tako je krenulo. Uslijedili su drugi projekti – filmovi, TV drame, komedije.

Evo da izdvojim još jedan detalj. Sjećam se kada smo 1994. snimali TV komediju „Kreni prema meni“ sa Danilom Lazovićem koji tumači ulogu instruktora vožnje i Ljljanom Blagojević u ulozi vrsne intelektualke koja uči da vozi, njenu majku je glumila čuvena Olivera Marković. Snimamo scenu na groblju, Danilo nosi dva bidona sa po 20 litara vode. Tražim da se ponovi scena. Kažem: „Ispravi se Danilo i nosi tu vodu muški kako ti i dolikuje!“. A on odgovara: „E ‘ajde, Bobo, dođi da ti natovarim ovih 40 litara, pa da svi vidimo kako se to muški voda nosi!“.

MONITOR: Kako Vam se čini današnja atmosfera u RTCG-u u odnosu na protekle decenije?

ŠĆEPANOVIĆ: Nasuprot tom vremenu kada su me objeručke dočekali kao školovanog reditelja i dali mi sve uslove da radim, poslednjih godina ja nemam priliku da izrazim svoje znanje, iskustvo, kreativnost. Javno kritikujem rad aktuelnog menadžmenta i direktora RTCG-a koji je na intervjuu pred Savjetom, prije nego što je izabran za prvog čovjeka Javnog servisa i sam rekao da ne poznaje mnogo televiziju. Kritika se u RTCG-u ne prašta kao ni to što sam član Sindikata zaposlenih RTCG-a i to su već dva razloga da se odbijaju svi projekti koje svake godine predlažem kroz, do detalja razrađene, knjige snimanja. Evo samo da pomenem igranu seriju od osam jednosatnih epizoda ,,Bihorci“ po romanu poznatog pisca Ćamila Sijarića. A bilo je dosta drugih predloženih projekata. To je užasno i surovo. Opet želim da naglasim – mene je ova kuća stvorila. I ja poslije svih ovih godina često imam osjećaj da joj nisam dovoljno uzvratio. Zato želim da radim, odatle crpim snagu iako smo u betonjerci.

Što se atmosfere u kući tiče – odnosi među kolegama su poremećeni. Osnovni princip je „zavadi, pa vladaj“. Ne poštuje se znanje. Forma je iznad suštine. Kvantitet je iznad kvaliteta. Kupuje se tehnika, a ne znamo što ćemo da snimamo. Uvijek se tehnika kupovala na osnovu onoga što planiraš da proizvodiš. Kupili smo tri robot-kamere za 740.000 eura. To su kamere za specijalizovane emisije. Recimo za kvizove gdje se tačno zna dinamika, pitanje-odgovor, pitanje-odgovor. Mi smo prvo kupili kamere, pa tek onda smišljamo kako da ih koristimo. Stavili smo ih u prostor od 50 kvadrata gdje se ne može iz svake pozicije dati total, pa reditelj nema puni dijapazon mogućnosti kada radi.

Predrag NIKOLIĆ

Prve poruke i izjave predstavnika Studentske liste ulivaju oprezni optimizam, jer ukazuju na namjeru uspostavljanja zrelih i formalnih međudržavnih odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutrašnje stvari susjeda. Ipak, za realnu procjenu dometa ove transformacije potreban je protok vremena

MONITOR: Srbija je na izborima u nedjelju smijenila vlast Aleksandra Vučića. Vaš komentar?

MAROVIĆ: Trijumf Studentske liste predstavlja epilog višegodišnjeg gomilanog građanskog otpora, koji je od teške, olovne tišine nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i tragičnog stradanja šesnaestoro ljudi, prerastao u talas otvorenog, gotovo dvogodišnjeg, bunta širom zemlje. Tokom čitavog tog perioda, režim Srpske napredne stranke (SNS) demonstrirao je silu kroz sistematsko zastrašivanje, otpuštanje i revanšizam prema učesnicama i učesnicima protesta, institucionalizaciju medijskog mraka, policijsku represiju i faktičko odustajanje od evropske integracije i EU. Država je godinama pretvarana u feud jedne političke partije i njenog lidera, zbog čega je izborni ishod neminovna kulminacija sveopšteg društvenog nezadovoljstva.

Pad dosadašnjeg režima pokazuje da pred autentičnom voljom građanki i građana i sazrelim osjećajem društvene nepravde padaju u vodu i zarobljeni mediji, klijentelističke mreže i namješteni izborni uslovi. Kada u jednom društvu revolt prema nepravdi dostigne kritičnu tačku, on se pretvara u snagu koja ne zavisi od klasičnih političkih resursa, formalnih lidera, stranačkih infrastruktura ili vanjskih blagoslova. Riječ je o iskonskom odbrambenom refleksu zajednice koja je odbila nastavak života u mraku i odabrala slobodu kao  preduslov opstanka i razvoja.

MONITOR: Šta to znači za Crnu Goru i njenu političku scenu?

MAROVIĆ: Političke promjene u Srbiji morale bi označiti početak znatno mirnije i institucionalno stabilnije faze regionalnih odnosa. Crnogorski politički i društveni prostor bio je izložen direktnom uticaju iz Beograda koji je kontrolisao ne samo državni aparat u Srbiji, već i značajan dio medijskog sektora, političkih stranaka i društvenih aktera u Crnoj Gori. Takav patronat kontinuirano je služio kao destruktivan i ometajući faktor u unutrašnjim crnogorskim prilikama, opstruirajući reformske procese i produbljujući polarizaciju. Prve poruke i izjave predstavnika Studentske liste ulivaju oprezni optimizam, jer ukazuju na namjeru uspostavljanja zrelih i formalnih međudržavnih odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutrašnje stvari susjeda.

Ipak, za realnu procjenu dometa ove transformacije potreban je protok vremena kako bi se u praksi vidjelo da li ulazimo u trajnu eru regionalne stabilnosti ili ćemo svjedočiti tek prekompoziciji interesnih mreža pod novim imenima. Posebno osjetljivo pitanje odnosi se na poziciju i buduće usmjerenje dosadašnjih Vučićevih saveznika u Crnoj Gori, pred kojima je neumitni period političke dezorijentacije i prinudnog prestrojavanja. Nije tajna da je prethodni režim u Beogradu izdašno i direktno podržavao čitavu strukturu političkih, medijskih i vjersko-kulturnih organizacija u Crnoj Gori. Finansijska i logistička podrška mjerila se milionima eura, uključujući direktnu donaciju Vlade Srbije i Grada Beograda od 2 miliona eura Opštini Nikšić za projekte infrastrukture i kulture, kupovinu i opremanje Srpske kuće u Podgorici za koju je izdvojeno preko 3,4 miliona eura kako bi postala političko sjedište, kao i kontinuirana milionska davanja SPC.

Akteri koji su otvoreno pružali podršku režimu u Beogradu nastaviće to da čine, ali u bitno izmijenjenoj konstelaciji snaga u kojoj njihov politički patron više ne raspolaže državnim resursima moći. Politički subjekti koji su u Crnoj Gori nedavno prihvatili proevropsku retoriku sada ubrzano pokušavaju da stvore dodatnu distancu od dosadašnjih beogradskih saveznika. Međutim, oni previđaju da njihovo biračko tijelo nije sretno zbog tog distanciranja, a ono drugo dobro pamti njihovo dugogodišnje prećutkivanje, kompromise sa autokratom i politički oportunizam pokazan u prelomnim trenucima.

MONITOR: Glavna tema kod kuće su međupartijske optužbe ko je više ili manje sarađivao sa Vučićem.

MAROVIĆ: Unutrašnje političke trvenja u Crnoj Gori uvek brzo ogole razliku između deklarativnih stavova i stvarnih djela. Kada govorimo o političkim akterima u Crnoj Gori i njihovom odnosu prema bivšem režimu u Beogradu, neophodno je napraviti distinkciju između onih koji su iza kulisa pravili političke i finansijske aranžmane sa Beogradom i onih koji su to radili javno. Za osudu su i jedni i drugi, ali je ovo prvo mnogo teže dokazati i razlika se pravi isključivo zbog toga što su jedni dobijali glasove na račun savezništva sa Vučićem, a drugi zbog otvorenog sukobljavanja.

Kada govorimo o partijama vlasti, ako se analizira postupanje Pokreta Evropa sad (PES), uočava se da su svoju političku poziciju i vlast gradili pretežno kroz ćutanje i podilaženje beogradskim vlastima. PES je uveo u strukture izvršne i zakonodavne vlasti aktere poput Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP), prećutkujući brojne uvrede i nipodaštavanja upućena sa  zvaničnih adresa u Beogradu na račun crnogorskog državnog suvereniteta. Tolerisali su potpunu ideološku i funkcionalnu samovolju svojih partnera u opštinama, da bi danas pokušali da se predstave  kao jedini istinski nosioci evropskih vrijednosti i veliki podržavaoci Studentske liste.

Politički subjekti okupljeni oko NSD djelovali su kao direktna politička ispostava režima iz Beograda. Predsjednici opština iz redova ove partije, poput Vraneša u Pljevljima, su pozivali građanke i građane da glasaju za Vučića na ovim izborima, dok je lider partije,  Andrija Mandić, do nedavno aktivno učestvovao u izbornim štabovima SNS-a i prihvatao državna odlikovanja iz ruku srbijanskog predsjednika prošle godine na Vidovdan.

Djelovanje Demokrata u ovom kontekstu obilježeno je strategijom institucionalnog balansiranja i cenzure svega što bi moglo narušiti odnose sa Beogradom. Najdrastičniji primjer dogodio se na Filmskom festivalu u Herceg Novom, gdje je Ministarstvo kulture i medija na čelu sa kadrovima Demokrata onemogućilo proslavljenom glumcu Draganu Mićanoviću da održi pripremljeni govor na svečanom otvaranju festivala. Razlog za zabranu ležao je u tome što je Mićanovićev tekst sadržao kritičke opaske o društvenoj klimi i nasilju u Srbiji, što su resorno ministarstvo i lokalne vlasti procijenili kao „politički neprikladno“. Umjesto glumca, festival su otvorili ministarka kulture Tamara Vujović i predsjednik opštine Stevan Katić, pokazujući spremnost da se zarad očuvanja dobrih odnosa sa režimom u Beogradu žrtvuje sloboda umjetničkog i javnog izražavanja.

MONITOR: Hoće li promjene u Beogradu ubrzati ulazak regiona u „evropski svijet“ ?

MAROVIĆ: Demokratska i institucionalno uređena Srbija predstavlja ključni preduslov i daje neuporedivo bolji zamah evropskoj integraciji čitavog Zapadnog Balkana. Ipak, Studentska lista još treba da ponudi jasne odgovore na neka od najvažnijih vanjskopolitičkih i geopolitičkih pitanja koja se nalaze u središtu pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom. Izjave pojedinih njihovih istaknutih predstavnika i ekonomskih stručnjaka, poput doktora Dejana Šoškića, ukazuju na stav da bi o konačnom ulasku Srbije u EU trebalo odlučivati na narodnom referendumu, što otvara pitanje brzine i dinamike sprovođenja neophodnih usaglašavanja.

Moram još jednom podvući da je evropski put jedina održiva razvojna opcija za države regiona. EU posjeduje jedinstvenu transformativnu moć koja kroz mehanizme uslovljavanja primorava regionalne političarke i političare da uspostavljaju vladavinu prava, nezavisno pravosuđe i transparentne institucije. Bez tog vanjskog nadzora i čvrstog regulatornog okvira, balkanska društva po pravilu skreću u autoritarne oblike vladavine i klijentelizam.

MONITOR: Ubrzo se očekuje izvještaj EK o Crnoj Gori. Mislite da će preovladavati optimističan ton Brisela očito zainteresovanog za proširenje, ili će ton i nalazi biti objektivni, spram našeg učinka?

MAROVIĆ: Imajući u vidu da je Crna Gora poslala sve pregovaračke pozicije, a da ih je EK zvanično proslijedila Savjetu EU, ona će u svom predstojećem izvještaju taj segment prirodno prikazati kao uspješno okončan dio posla iz domena sopstvene administrativne nadležnosti.

MONITOR: Koliko smo zaista uspješni u reformama?

MAROVIĆ: Crna Gora je na tehničkom i normativno-pravnom nivou besprekorna učenica. Na praktičnom nivou i u svakodnevnom životu građanki i građana, stvarni učinak reformi daleko je ispod očekivanja. Moraće da prođe dosta vremena dok normativno usvojeni evropski standardi  ne postanu realnost.

U opasci Marte Kos ima i istine

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos da se u Crnoj Gori osjeća kao „čobanica koja brine o stadu“? To je saopštila govoreći o ovdašnjoj političkoj klasi.

MAROVIĆ: Iako je namjera evropske komesarke vjerovatno bila da kroz metaforu dočara zaštitničku, usmjeravajuću i disciplinujuću ulogu Evropske komisije u procesu pristupanja, takav leksički izbor nosi sa sobom izrazito neprijatan ton. U praktično-političkom smislu, u toj opasci ima i istine jer, pristajući na uslove pregovaračkog okvira, svaka država kandidatkinja dobrovoljno ustupa dio svoje autonomne volje i pristaje na direktno vođenje iz Brisela. Međutim, svrstavanje političkih predstavnica i predstavnika i građanske zajednice u kategorije „stada“ duboko je nesmotreno i uvredljivo za bilo koju državu, a posebno za našu koja baštini dugu tradiciju suvereniteta i slobode. Evropske vrijednosti zasnivaju se na principima jednakosti, ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja članica i budućih članica, zbog čega je mentorska uloga EU morala biti izražena kroz znatno pažljivije i partnerske metafore.

Svjetska i evropska književno-filozofska baština nudi obilje znatno prikladnijih i dostojanstvenijih analogija koje su se mogle iskoristiti za opisivanje ove dinamike, a ja bih se radije prisjetila Muzilovog upozorenja na opasnost birokratske otuđenosti i duha ‘Kakanije’. U svijetu u kojem evropska birokratija često pribjegava paternalističkim metaforama o stadu i pastirima, gubi se iz vida ono suštinsko  da se evropske vrijednosti ne mogu nametati administrativnim diktatom sa visine. Istinska integracija ne počiva na disciplinovanju pokornih podanica i podanika, već na uvažavanju dostojanstva društava koja moraju svjesno i voljno, a ne pognute glave, usvojiti standarde  slobodne zajednice.

Komesarka je  imala dužnost da nakon reakcija javnosti pruži dodatno pojašnjenje i vrati javni govor u okvire ravnopravnog dijaloga.

Milena PEROVIĆ

Dokumentovanje zagađenja nije krivično djelo, nego pravo. Garantuju ga Evropska konvencija o ljudskim pravima i Arhuska konvencija, koja zabranjuje da iko bude proganjan zato što štiti životnu sredinu.Država zato ne smije da koristi policiju protiv onih koji prijavljuju zagađenje. Treba da je koristi protiv onih koji zagađuju

MONITOR: U subotu ste sa kolegom Aleksandrom Dragićevićem privedeni, nakon što su vas radnici Naše farme u Spužu prijavili policiji. Prije toga jedan od radnika vam je oduzeo telefone. Kako komentarišete postupanje radnika, policije i postupajućeg tužioca? 

IKOVIĆ: Policija je prema nama bila profesionalna, ali je cijeli postupak bio zbunjujući. U prostorijama policije proveli smo skoro šest sati. Rečeno nam je da će nam telefoni biti zadržani najmanje 24 sata. Siguran sam da bi tako i bilo da cijeli događaj nije odmah postao javan i da se građani nisu počeli okupljati ispred policije. Tek tada je tužilac, u roku od šest sati, donio jedinu zakonitu odluku: da nema elemenata krivičnog djela i da nam se telefoni odmah vrate.

Ne radi se o nama, nego o principu. Dokumentovanje zagađenja nije krivično djelo, nego pravo. Garantuju ga Evropska konvencija o ljudskim pravima i Arhuska konvencija, koja zabranjuje da iko bude proganjan zato što štiti životnu sredinu. Država zato ne smije da koristi policiju protiv onih koji prijavljuju zagađenje. Treba da je koristi protiv onih koji zagađuju.

Na teren smo otišli jer su nam institucije govorile jedno, a snimci koje su nam građani slali pokazivali nešto sasvim drugo. Tada neko mora da provjeri o čemu se radi.

Šef proizvodnje je, po mom uvjerenju, radio ono što mu je naređeno, prije svega od strane menadžerke za regulatorne poslove Vesne Daković, koja nas je i prijavila policiji. Čovjek koji nam je oteo telefone vjerovao je da postupa ispravno i da štiti firmu od koje živi. Zato ga lično ne krivim. Ali ovo nije lična priča. Ovo je priča o javnom dobru, zagađenju i odgovornosti.

Razumijem ljutnju uprave Voli Naše farme što otkrivamo ono što ne žele da se vidi. Ali moraju shvatiti da građani imaju oči i uši. Godinama trpe zagađen vazduh i nehigijenske uslove, a prema njihovim svjedočenjima, stanje je postalo još gore otkako je Voli preuzeo farmu.

Svaki radnik, a posebno šef proizvodnje, treba da zna kakve posljedice ostavlja firma u kojoj radi jer i on i njegova porodica dišu isti vazduh i piju istu vodu kao i svi mi.

Zdrava životna sredina nije luksuz. To je pravo građana i obaveza institucija da obezbijede pitku vodu i čist vazduh. Kada one to ne rade ni nakon brojnih prijava i protesta, onda smo prinuđeni da štitimo građane i od zagađenja farme i klanice, i od institucija koje ne rade svoj posao.

MONITOR: Dan nakon boravka u policiji, opet ste obišli farmu u Spužu. Šta ste tamo zatekli, snimili? Koje su vaše glavne zamjerke na rad farme i klanice? 

IKOVIĆ: Već sjutradan na farmi su postavljene stražarske kućice sa kamerama i rasvjetom, navodno da se zaštite od mještana. Kao da mještani sami sebi podmeću mrtve svinje, a ne psi koji ih, nepropisno zakopane, kroz porušenu ogradu iznose do susjednih dvorišta. Novac koji je mogao da ode u bezbjedan uzgoj i zaštitu životne sredine troši se na čuvanje farme od građana.

Na gradilištu klanice Primato P iskop i građevinski otpad odlažu se na samu obalu Zete, u Parku prirode, i prva veća kiša odnijeće ih u rijeku. Na gradilištu nema ni informativne table, a klanica i dalje ispušta otpadne vode u Zetu. Zato smo građevinskoj inspekciji podnijeli prijavu i zatražili hitnu obustavu radova.

Obje firme ponašaju se kao da pravila za njih ne važe. Farma godinama radi bez procjene uticaja, uginule svinje se ne zbrinjavaju propisno, a mještani nedjeljama ne mogu da otvore prozore.

Pomaka ipak ima. Ministar ekologije se uključio, inspekcije češće izlaze na teren, a priprema se akcioni plan za sliv Zete. Zahvaljujući upornosti građana pitanje je stiglo i do Brisela, jer je ovaj prostor predložen za Natura 2000 područje. Ali na terenu je i dalje isto, a ponegdje i gore.

Rješenja postoje. Farma je sama najavila dva miliona eura za zatvorene lagune, klanica može da ugradi prečistač, a Opština za mjesec dana može da odredi upravljača Parka prirode. Zeta je park sedam godina, a Opština za to vrijeme nije odredila upravljača niti uspostavila stočno groblje, iako joj je rok istekao u maju. Zato rijeku danas čuvaju građani, svojim telefonima, svojim vremenom, pa i odlaskom u policiju. Mogli bismo da pričamo o Zeti kao najvećoj razvojnoj šansi ovog kraja. Umjesto toga, borimo se za čist vazduh i čistu vodu. Njima fali volja. Zato smo tu mi.
MONITOR: Naveli ste da se određeni problemi mogu riješiti za svega par dana. Što je od toga rješivo u kratkom roku, a za što je potrebno duže vrijeme? 

IKOVIĆ:Dosta toga može odmah. Otpadne vode iz klanice ne moraju da završavaju u rijeci. Mogu da se crpe i odvoze na tretman tamo gdje za to postoje uslovi. To je pitanje dana, ne godina.

Ako je Voli odgovorna firma kakvom se predstavlja, neka već sjutra podnese zahtjev za ekološku saglasnost.

Opština Danilovgrad može odmah da formira Službu zaštite parka prirode. Za to nisu potrebna velika ulaganja već prije svega politička volja.

Duže traje jedino ono što zahtijeva gradnju, ali ni tu nema izgovora. Ako pojedine manje mesne industrije imaju sopstvena postrojenja za termički tretman životinjskog otpada, ko brani klanici i farmi da obezbijede svoje? Ne fali tehnologija za ovaj problem, fali snaga institucija.

Sve ovo može da se uradi. Ko hoće, nađe rješenje, a ko neće, nađe izgovor. Ako investitori neće sami, država mora da ih natjera, jer niko ne smije da zarađuje na štetu građana.

MONITOR: Da li i u ovom slučaju, kao i u nekim drugim, poput primjera plaže u Baošićima, država pokazuje nemoć pred investitorima?

IKOVIĆ:To nije nemoć, to je obrazac. I u Baošićima i u Spužu investitor prvo uradi, a država poslije traži način da to opravda. Država ima i zakone i inspekcije, a kada hoće, zna da bude brza. Nas su zbog fotografisanja za sat vremena odveli u policiju. Dakle, nije u pitanju nemoć, nego izbor koga država štiti. Investitori su dobrodošli, ali pod istim pravilima kao i svi ostali. Evropska Crna Gora ne može imati jedan zakon za građane, a drugi za one sa novcem. To mijenjamo mi, i to već vidimo na Zeti.

MONITOR: Da li nam se ponavlja scenario gdje građani trpe usljed štetnih projekata nezajažljivih tajkuna i korumpiranih političara? 

IKOVIĆ: Ponavlja se, ali ovaj put sa jednom važnom razlikom: građani više ne čekaju i ne ćute. Snimaju, prijavljuju, izlaze na ulice, ne kupuju mesne proizvode Voli Naše farme i Primata P i naravno, ne pristaju da im zagađenje bude cijena tuđeg profita.

Godinama se od građana očekivalo da ćute, trpe i prihvataju da je zagađenje neizbježna posljedica razvoja. Ali kakav je to razvoj ako ljudi ne mogu da otvore prozore, ako im rijeke služe kao kanalizacija, a dvorišta postaju mjesta na kojima završavaju uginule životinje?

Nijesmo protiv investicija niti protiv razvoja. Naprotiv, želimo investicije koje donose radna mjesta, ali i poštuju zakone, prirodu i ljude koji tu žive. Profit jedne kompanije ne može biti važniji od zdravlja čitave zajednice.

Država koja to dozvoljava mora da odgovori na jednostavno pitanje: čije interese zapravo zastupa?

MONITOR: Očekujete li da će se Poglavlje 27 privremeno zatvoriti do kraja godine? Koliko je toga do sada urađeno, a koliko nam je posla ostalo za prelazni period i punu implementaciju EU regulative za životnu sredinu?

IKOVIĆ:Na papiru smo đaci odlikaši, a na terenu padamo na svakom ispitu. Poglavlje 27 se možda i zatvori do kraja godine, ali to neće riješiti probleme sa kojima građani žive svaki dan.

Recikliramo svega oko jedan odsto otpada. Danilovgrad nema prečistač, pa otpadne vode završavaju u Zeti. Država nema ni postrojenje za životinjski otpad, pa leševe svinja gledamo po dvorištima. Za evropske standarde potrebno je više od tri milijarde eura. Taj novac ćemo platiti u svakom slučaju, ili kroz ulaganja ili kroz kazne. Ulaganja nam ostavljaju čistu vodu i zdrav život, a od kazni ćemo biti samo siromašniji, dok rijeke ostaju zagađene.

Zato zatvaranje poglavlja ne smije biti samo politički uspjeh za kamere. Pravi uspjeh biće kada evropski standardi počnu da važe i u Danilovgradu. Evropa se ne mjeri brojem usvojenih zakona, nego time da li možete da otvorite prozor od zagađenog vazduha i da li vam je rijeka čista.

Predrag NIKOLIĆ