Povežite se sa nama

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga. .

„Tokom  moje posjete on se onesvijestio. Tada sam zatvorsko osoblje i tamošnje ljekare lično molila, plakala, kumila da mu pruže adekvatnu pomoć. Rekla sam im da je njegov otac bio lošeg zdravstvenog stanja i da je kao mlad čovjek imao prvi put moždani udar. Objasnila sam im da je njegova polusestra izvršila samoubistvo. Doktorica je izašla i rekla mi – ‘ja sam čula samo riječi hvale o ovom momku, momak je sportista, vi ne možete ovamo, čekajte napolje’. Čekala sam nekih 10-15 minuta, rekli su mi da je to klasični šok, da se to svakome desi barem jednom u životu i da će oni njega da zbrinu“, prisjeća se ona.

Dodaje da je nakon toga njen suprug prevezen u Klinički centar Crne Gore jer je prilikom pada udario glavom. Njegovo medicinsko zbrinjavanje trajalo je, prisjeća se Kristina, skoro pet sati.

„Na par pitanja neurologa Nenad nije odgovarao. Pokazivao je rukama, sad znam da je  pokazivao da ga duša boli, ne srce ili pluća. Odrađen mu je skener glave, a doktor neurolog je kazao: „Nenade, nalaz skenera je uredan, tako da nemoj da me foliraš, progovori“. I tada sam rekla da skener glave ne može da ukaže na nečije psihičko stanje. Opet su mi rekli da izađem napolje“, priča Kristina Novović. Tvrdi i da njenom suprugu nije urađen skener pluća, ni  pregled kardiologa, iako je to zahtijevala zbog prethodnih medicinskih izvještaja njenog supruga, u kojima se navodi da je imao kardioloških problema i problema sa želucem.

Kaže da je svog supruga vidjela tri dana prije nego što je iz medija saznala da se ubio. Bilo je to 20.februara tokom suđenja u podgoričkom Višem sudu. Tada, kaže nije znao odgovoriti ni adresu stanovanja. Ističe da je prije 14 mjeseci, kada je odveden u istražni zatvor, njen suprug imao 105 kilograma, a poslednjih dana života manje od 70.

Ona ,kaže, ima saznanja da se Nenad zatvorskim čuvarima posljednji put javio u 19 sati, a da su ga tri sata kasnije pronašli  mrtvog u toaletu.

„Odakle u istražnom zatvoru vezica, svake patike koje sam donijela bile su bez vezica. Ne može meni niko da kaže da mi se suprug objesio vezicom, koja vezica to može da izdrži? Na koji način je on to uradio? S čim je on to uradio? U jednokrevetnoj ćeliji gdje su 24 časa pod kamerama? Kako vam se izgubio iz vida? Koliko je vremenski dozvoljeno biti u toaletu? „, samo su neka od pitanja su na koja Kristina Novović traži odgovore.

Dodaje da su tek nakon Nenadove smrti otkrili neke detalje, koje porodica nije ranije znala, a koje dodatno ukazuju da je bio narušenog menatalnog zdravlja.

„ U poslednje vrijeme Nenad nije komunicirao ni sa komandirima. Takođe, u sobi dok je bio sa momkom iz Bara nije komunicirao 14 dana. Momak je tražio premještaj. Kazao je da ga je strah. Navodio je da se Neno čudno ponaša. Zašto tada nisu reagovali i odveli ga kod psihijatra? Oni su ga poslali u samicu nakon sukoba sa nekim drugim zatvorenikom o čemu mi nismo ni znali. On je angažovao advokata, a Nenad se branio ćutanjem. Niko nas nije obavjestio o tome. To je uzrok zašto je Nenad premješten u disciplinsku ćeliju gdje je proveo mjesec i po“, kaže Kristina Novović.

Zbog svega supruga stradalog Novovića ima pitanja i za one za one koji su imali moć da spriječe ovu tragediju.

„Da li je potrebno da se na ovako tragičan način ugasi život jednog mladog čovjeka, da bi došlo do korijenite promjene ovog okrutnog sistema? Da li je zatvorenik manje bitan i vrijedan od nas “slobodnih” građana? Da li je normalno da porodica poslednja sazna za smrt voljene osobe – i to preko prijatelja koji su informaciju pročitali u novinama? To je sramno. Zašto su psihijatri u zatvoru i u KBC-u zatvorili oči pred očiglednim problemom? Zahtjevam punu istragu i odgovornost svih onih koji su znali za njegovo stanje, svjesno odlučili da to zanemare i koji su dozvolili da dođe do ove tragedije. Za sve ovo naravno angažovan je advokat. Ovo nije samo lična borba- ovo je borba za svaku osobu koja može postati žrtva istog sistema. Ovo je borba protiv neljudskosti i borba za pravdu“, zaključuje.

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu.

Svetlana ĐOKIĆ

 

Komentari

FOKUS

JUGOSLOVENSKI NARODI POSLIJE JUGOSLAVIJE: Bolje juče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Datum republike obilježavao je  godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Potom dolazi 1. decembar – koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918, stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. U praksi to je bila kraljevina prvog naroda, tj. njegove klike,  u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepriznati narodi. Ujedinjenju prethodi tzv. Podgorička skupština koju  su organizovali Beograd i srbijanska vojska koja je, po riječima vojvode Mišića , okupirala Crnu Goru

 

 

Novembar je pun istorijskih događaja koji su imali veliki uticaj na region i više od regiona. U subotu pada 29. novembar, nekadašnji Dan republike bivše socijalističke Jugoslavije koji se prvi put slavio 1945. godine. Tada je nova država i zvanično postala republika. Datum je obilježavao godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Starije generacije koje su živjele u SFRJ pamte Dan republike po dva neradna dana, svečanim akademijama, školskim priredbama i crvenim maramama đaka prvaka koji su tog dana postajali Titovi pioniri i polagali svečane zakletve.

Za razliku od drugih ex-YU zemalja, u Crnoj Gori i Srbiji Dan republike je ostao praznik zbog birokratskih zavrzlama sve do 2002. godine kada ga je ukinula Savezna skupština Miloševićeve “krnje” Jugoslavije. Sjećanje na datum i dobre trenutke bivše zemlje je dobrim dijelom narušeno ratnim 90-tim u kojima se kao kula karata raspalo ono što su ranije generacije stvarale decenijama.

Odmah nakon 29. novembra dolazi i drugi značajan datum – 1. decembar koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918. godine stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (KSHS). U praksi to je bila kraljevina samo prvog naroda, tj. njegove klike i u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepomenuti/nepriznati narodi.

Nedavno je i vučićevski (i nacionalno ostrašćeni) gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš najavio da je 1. decembar njegov dan proslave “Ujedinjenja Srbije i Crne Gore” koji će se zvanično obilježiti u njegovoj opštini. Skup će upriličiti ekstremisti srpskog sveta čije okupljanje je već blagoslovio i episkop Mileševski Atanasije. Ovaj episkop, u čiju jurisdikciju ulazi opština Pljevlja i dio Bijelog Polja – otrgnuti od teritorije Crnogorske crkve 1918. godine, je od Vučićeve vlasti nedavno dobio titulu “mitropolita” kao i njegov nacionalno i politički ostrašćeni kolega iz Nikšića. Vranešu je neprihvatljiv 20. novembar kao Dan opštine i oslobođenja Pljevalja od nacista i njihovih kvislinga čiji je vatreni podržavalac zajedno sa Vučićevim “mitropolitima”. Vraneš se požalio da su partizani poslije oslobođenja pogubili određeni broj kvislinga bez suđenja. Stoga i nova proslava.

Kada je tzv. “ujedinjenje” u pitanju i stvaranje KSHS, njemu prethodi opet novembarski datum održavanja tzv. Velike narodne skupštine srpskog naroda u Podgorici poznatijeg kao Podgorička skupština od 24. do 29. novembra 1918. “Skupštinu” su organizovali Beograd i njihova vojska koja je, po riječima srbijanskog generala Živojina Mišića,  okupirala Crnu Goru  i ugušila svaku agitaciju protiv srpskih imperijalnih planova. Tako je 26. novembra donijeta odluka (aklamacijom) o zbacivanju dinastije Petrović i da se Crna Gora “ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića”. Slična ujedinjenja i prisajedinjenja su slijedila u drugim djelovima Jugoslavije uz krvavi teror, represalije i pljačke “oslobodilaca” koje ni najmanje ne zaostaju za sličnim nuspojavama 1945. godine. Za malobrojnije narode i ondašnju građansku inteligenciju 29. novembar 1943. i 1945. je značio veliki korak naprijed u emancipaciji i pored komunističkog jednoumlja.

Vremenom je jugoslavenski socijalistički sistem postao puno liberalniji i tolerantniji u odnosu na sovjetski mrak u porobljenim zemljama istočnog bloka i čiji “bratski zagrljaj” je Jugoslavija izbjegla za dlaku. Crna Gora je u socijalizmu doživjela najveći ekonomski procvat u svojoj istoriji. Izgrađeno na desetine fabrika, puteva, mostova i osnovan je univerzitet u glavnom gradu. Industrija je kasnije sva nestala ili razgrabljena tokom  vlasti Momira Bulatovića,  Mila Đukanovića i kumova. Ulaganja u socijalističku Crnu Goru su velikim dijelom omogućena zahvaljujući Fondu za nerazvijene republike i autonomne pokrajine koji su finansirale Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Crnogorski budžet je tokom investicionih zamaha bio dotiran i do 85 odsto iz savezne kase i Fonda.

Krajem 60-tih u Jugoslaviji dolazi i do liberalizacije putovanja, ukidanja viznih režima sa zapadnoevropskim državama i mogućnost momentalnog zapošljavanja u Zapadnoj Evropi zahvaljujući bilateralnim sporazumima Titove vlasti. Takva mogućnost je i dalje pusta želja za većinu ex-YU država – mimo Slovenije i Hrvatske. Slobode i standardi ondašnje Jugoslavije su bili san porobljenih istočnoevropskih i sovjetskih naroda.

Sredinom ove godine Numbeo je objavio novo istraživanje Indeksa kvaliteta života (LQI) u svijetu i Evropi. Numbeo je najveća svjetska online baza podataka za unose troškova života, kvaliteta, bezbjednosti, zdravstvene zaštite, zagađenja itd. Podaci nisu zvanična statistika, ali daju uvid u svakodnevna iskustva građana i omogućavaju brzo poređenje životnih uslova širom svijeta. Po ovom indeksu (kojim je obuhvaćeno 89 država) među prvih 20 se nalaze i Slovenija (19. mjesto) i Hrvatska (20. mjesto). Kao takve pretekle su mnoge zapadne zemlje – Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju, Kanadu itd. U bazı podataka nema Crne Gore i Kosova, dok je BiH na 49. mjestu, Srbija 59. a Makedonija na 63. mjestu. Kada je Evropa u pitanju, od 37 sondiranih zemalja, kvalitet života u Sloveniji je na 13. mjestu dok je Hrvatska na 15. mjestu. Na začelju kolone su BiH (30.mjesto), Srbija (33.) i Makedonija (34.) dok su na dnu Rusija, Ukrajina i Albanija.

Slični Indeks ljudskog razvoja (HDI), ali sa različitom metodologijom računanja, objavljuju Ujedinjene nacije (UN) tj. njihov Program za razvoj (UNDP). Slovenija i Hrvatska su i po ovom indeksu lideri u nekadašnjoj Jugoslaviji kada je u pitanju kvaliteta života po parametrima zdravlja, obrazovanja i visine primanja. Na posljednjoj  rang listi (2023. godine.) Slovenija je na 21. mjestu od ukupno 193 članice UN-a. Hrvatska dijeli 41. mjesto sa Latvijom dok Crna Gora dijeli 47. mjesto s Argentinom. Srbija je 62. zajedno sa Kosta Rikom. BiH je na najnižem 74. mjestu.

Jedan od najboljih pokazatelja kvaliteta života jedne zemlje je prohodnost njenog pasoša diljem svijeta. Po rang listi Henley & Partners (međunarodna konsultantska firma specijalizirana za migracije) za 2025. godinu svrstava slovenački pasoš kao šesti u svijetu (u grupi sa 5 drugih zemalja) s kojim se može bez vize u 185 zemalja. Hrvatska je sedma (sa još 5 država) sa 184 destinacije bez vize. Srbija je 35. mjestu sa 137 država za koje ne treba viza dok je Crna Gora na 42. mjestu sa 128 bezviznih destinacija. Inače, Slovencima i Hrvatima odavno ne trebaju vize ni za prekomorske zemlje kao SAD, Kanada, Australija što se nije moglo ni sa nekadašnjim SFRJ pasošem. Ostali Jugoslaveni i dalje ne mogu bez vize ni za Britaniju i Irsku.

I pored globalnih ocjena koje su bolje nego u doba SFRJ, i dalje veliki broj Slovenaca gaji pozitivno mišljenje o bivšoj državi. Po posljednjem istraživanju Gallup agencije objavljenog ovog mjeseca 45 odsto Slovenaca smatra da im je raspad Jugoslavije naštetio. Onih koji misle suprotno je manje – 41 odsto. U Srbiji  su najnezadovoljniji raspadom SFRJ. Čak 81 odsto misli da im je sada gore, a samo 4 posto da je bolje. U Crnoj Gori 65 odsto misli da je sada gore naspram 15 odsto suprotnog mišljenja. Postotak nezadovoljstva raspadom Jugoslavije je veliki i u BiH (77 odsto) i Makedoniji (61 odsto). Na suprotnoj strani stoje Hrvati (55 odsto da je sada bolje naspram 23 koje se ne slažu) i Kosovari (75 naspram 10 odsto u korist raspada SFRJ). Ove dvije države  imaju traumatično ratno iskustvo iz 90tih ali i pobjednički ishod u ratu sa Srbijom za razliku od BiH gdje je rezultat neriješen.

Jugoslaviji je u osvit rata 1990. godine nuđen ubrzani proces pristupanja tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), preteči EU, kao i članstvo u NATO-u. EEZ se uzaludno nadala da će to biti dobra šargarepa najprosperitetnijoj zemlji socijalističkog bloka da ubrza reforme i ostavi po strani nacionalističko ludilo koje su potpirivali protivnici tekovina 29. novembra. I pored ekonomskog prosperiteta mase su se povele za onima koji su slavili 1. decembar 1918. (i 26. novembar) i njihovim drugarima koji slave 10. travanj 1941. U tome su izgleda imali i jaku podršku onih koji  danas slave Oktobarsku revoluciju, koja po novom kalendaru pada 7. novembra, i koji opet dižu spomenike Staljinu i njegovim zločincima.

Danas je Crna Gora pred vratima EU, kao što je nekad bila Jugoslavija u predvorju EEZ-a. Vlada se nada zatvaranju još nekoliko poglavlja do kraja ove godine i zatvaranju svih 33 poglavlja do kraja iduće godine. Iz EU stižu snažni signali da je to moguće i da su spremni na puno toga zažmuriti kako bi malena Crna Gora (s parametrima u domenu statističke greške) postala 28. članica bloka. Kao i 1990.godine  postoje jake sile gravitacije koje žele da je opet uvuku u kaljužu srpskog (krimi) sveta.

Izbor stoji – ili bolje sjutra ili bolje juče.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.

 

 

Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu  – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.

Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).

Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.

Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.

“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.

Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.

“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.

Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.

Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?

Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok  2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.

“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.

Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946  milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.

Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.

Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju.  Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite  dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvarati  biografiju mitropolita Amfilohija u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture

 

 

MONITOR: Kako komentarišete to što će Podgorica, glasovima lokalne vlasti, dobiti spomen ploču sa likom pokojnog mitropolita Amfilohija i Podgoričanina Halita Đečevića, kao simbol „bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”?

ULJAREVIĆ: Memorijalizacija se u ovom slučaju instrumentalizuje, čime se ne jača, već razgrađuje krhki multikulturalizam. Ako želimo simbole međunacionalne sloge i međuvjerskog sklada, oni moraju biti rezultat širokog društvenog dogovora, a ne odluka proste  koalicione većine koja se ponaša kao da joj vlast daje pravo da redefiniše istoriju i identitet zajednice. Takvi nedemokratski potezi ne liječe  podjele, već ih produbljuju.

Posebno je sporno predstavljanje Amfilohija kao simbola “bratske sloge”. Radi se o čovjeku koji je branio i slavio ratne zločince, uključujući Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, podržavao opsadu Dubrovnika, bodrio jedinice koje su počinile zločine, negirao genocid u Srebrenici, veličao kolaboracionistički četnički pokret i širio ekstremističke narative. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima lažne vjere”, a Crnogorce “komunističkim nakotom”, dok je zbog govora mržnje bio i sudski opomenut. Pretvarati takvu biografiju u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture.

MONITOR: Organizacije civilnog društva, među njima i CGO, sve češće reaguju zbog govora mržnje, istorijskog revizionizma, te  jačanja podjela i tenzija. Šta to govori o crnogorskom društvu danas, koje je, eto, na vratima EU?

ULJAREVIĆ: To su sistemski problemi, sa bezbjednosnom dimenzijom o kojoj se i najmanje govori. Najviši nosioci vlasti ili nijesu sposobni da odgovore, ili svjesno postaju podizvođači u realizaciji tzv. Srpskog, preciznije Vučićevog sveta.

Umjesto odlučnog institucionalnog djelovanja, prečesto imamo ćutanje, relativizaciju ili selektivno postupanje. Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere,  dok se  osvjedočeni zločinci veličaju ako se uklapaju u nacionalističko-ideološke okvire koji  danas imaju prevagu u vlasti.

MONITOR: Na što konkretno mislite?

ULJAREVIĆ: Imali smo apsurdnu situaciju u kojoj je Ministarstvo kulture i medija ekspresno reagovalo na neprovjereni navod o ulici Osmana Rastodera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, u Petnjici, pa je i ministarka išla da se lično uvjeri, iako takva ulica nikada nije postojala. Istovremeno se ignoriše naša inicijativa da se ukloni naziv Ulice Pavla Bulatovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova bio nalogodavac nezakonite deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992.  Podsjetiću da je, po zvaničnim dokumentima, policija po njegovom naređenju uhapsila i izručila oružanim snagama Republike Srpske najmanje 66 civila, od kojih je samo 12 preživjelo, što je potvrđeno i u presudi Ks. 6/12 iz 2012. godine. Kao ministar odbrane SRJ, Bulatović je bio nadležan i za strukture čiji su pripadnici počinili teške ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit potvrdio je i da je bio pod istragom “ne samo za događaje na Kosovu”. Uprkos svemu, radi se na tome da takva osoba dobije ulicu i u Podgorici, kao i da ostane postojeća u Pljevljima, što dokazuje da je naopaka ideologija koju je zastupao živa kroz dio vladajućih struktura i jača od zakona.

MONITOR: Vidi li se to iz EU, i  utiče li na evropski put zemlje ?

ULJAREVIĆ: Politički indukovan revizionizam već je konstatovan u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, a problem od tada raste.

Poniženje kojem SPC izlaže bezbjednosne i pravosudne organe, posebno kroz „šetajući“ kip ratnog zločinca Pavla Đurišića, ulazi u anale urušavanja institucija koje se pretvaraju u servis jedne vjerske organizacije.

EU vidi da država u ovoj fazi pregovora nema funkcionalnu vladavinu prava, iako pokušava da ohrabri njeno uspostavljanje. Društvo na vratima EU mora demonstrirati otpornost na mržnju, a ne toleranciju prema njoj, jer će nam se ovakvo stanje, prije ili kasnije, vratiti kao ozbiljna prepreka u evropeizaciji.

MONITOR:  Samo jedan od trojice  kandidata za sudije Ustavnog suda dobio je  podršku poslanika.  Ustavni sud, iako je i to jedan od zahtjeva EU, nije kompletiran.  Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Funkcionalan i stručan Ustavni sud trebalo bi da bude prioritet svakom poslaniku zbog unutrašnjeg poretka i zaštite ustavnosti. Političko filtriranje kandidata nije neuobičajeno, ali u uređenim društvima ono dolazi nakon procjene stručnosti, integriteta i iskustva, gdje ta dimenzija daje onu nijansu koja odnosi prevagu.

Jako je važno, posebno u kontekstima kakav je naš, da postoji elementarni dijalog vlasti i opozicije, koji je sada izostao. Dodatno se stiče utisak i da je unutar vlasti Andrija Mandić ponovo „odigrao“  kako bi prošao samo kandidat koji njemu odgovara. On već postavlja određene poluge za izbornu 2027. godinu, pokušavajući da obezbijedi i presudan uticaj u Ustavnom sudu, dok drugi akteri kratkoročno planiraju akcije i najčešće djeluju reaktivno.

Mandić stalno testira i EU, pomjera granice onoga što Brisel traži, dok paralelno uzima sve što smatra politički korisnim, računajući da će ga evropske institucije i dalje tretirati kao potrebnog sagovornika, poneko naivan čak i kao konstruktivnog. Najbolje se to vidi i na ovom primjeru, kao i u jednogodišnjoj blokadi izbora članova Savjeta AVMU. To pokazuje da se preuzete obaveze u procesu EU integracija ne shvataju ozbiljno, što ne šteti samo našoj evropskoj agendi, već i  demokratizaciji društva u kojoj bi evropske integracije trebalo da budu ključni korektiv.

MONITOR: Kako vi čitate posljednji izvještaj Evropske komisije i pozitivne tonove iz Brisela?

ULJAREVIĆ: Izvještaj EK onosi pozitivnije tonove, ali je važno razumjeti da nije trijumfalan kako se pokuša predstaviti već diplomatski odmjeren i sa dosta rezervi. Izvještaj nam daje ogledalo, a na nama je da odlučimo da li ćemo u njemu vidjeti uljepšanu sliku ili realnost. Realnost može biti u fomalnom napretku Crne Gore, ali suštinski i dalje se tapka u mjestu.

EK jeste ocijenila Crnu Goru najboljom prosječnom ocjenom do sada, ali između redova jasno upozorava da vladavina prava ne funkcioniše. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju, institucije ostaju pod političkim uticajem, a ključne oblasti – pravosuđe, borba protiv korupcije, medijske slobode i profesionalizacija javne uprave – su najtanji temelji našeg evropskog puta. Posebno zabrinjava to što su neka upozorenja ista kao i 2018. godine, što govori da formalni pomaci nijesu donijeli promjene u radu sistema.

MONITOR: Šta onda znači najveća ocjena do sada?

ULJAREVIĆ: Ta ocjena napretka od 3.63 nije ni za pola procentnog poena veća od prošle godine, što znači da je “najbolji đak u regionu” tek dobar, a ne vrlo dobar ili odličan. Najbolja ocjena do sad ne znači zatvaranje brojnih poglavlja, jer upravo oblasti koje najduže stagniraju – pravosuđe i uprava – ostaju ključna prepreka 2026. godini kao ambiciozno postavljenom roku.

Poruka Brisela je višeslojna. Crna Gora jeste prva u redu, ali bez depolitizacije pravosuđa, uspostavljanja jednakih pravila za sve i raskida sa praksom simuliranja reformi nije izvjesno da će ta trka biti prema članstvu EU biti tako brza. U suštini, rezultati,  a ne obećanja, biće mjerilo,  a tek ulazimo u najzahtjevniju fazu integracija u kojoj se ne broje samo zakoni, već njihova primjena i dokazi da važe jednako za sve.

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova tvrdi da je Crna Gora završila sve obaveze u pet pregovaračkih poglavlja koja treba da budu zatvorena krajem godine i da se čeka ocjena EK i članica EU, uz očekivanje da će rezultati rada Vlade i nadležnih institucija biti prepoznati. Šta očekujete?

ULJAREVIĆ: EU je i do sada vidjela da su tvrdnje Vlade često nepouzdane, što narušava kredibilitet države. To se pokazalo i prilikom izvještavanja o sprovođenju Reformske agende 2024–2027., kada je Vlada tvrdila da je realizovala znatno više obaveza nego što je Evropska komisija potvrdila. Ta diskrepanca nas je koštala i novca iz Plana rasta. Crna Gora je povukla značajno manje sredstava nego što joj je bilo inicijalno opredijeljeno za prvu polovinu godine – svega 38 posto 18,3 od predviđenih 52,1 miliona eura.

Bilo bi pošteno i da MEP, kada govori o ispunjenosti obaveza iz određenih poglavlja, precizira šta je  urađeno u mandatu ove Vlade, a šta je rezultat ranije pripremljenih procesa. Veliki dio tehničkog posla završen je ranije, ali nije postojala politička podrška u EU za dinamiziranje politike proširenja, to su činjenice koje ne treba zamagljivati.

Formalno ispunjavanje obaveza ne može sakriti sve vidljiviju disfunkcionalnost institucija, selektivnu primjenu zakona i partijsko opterećenje sistema. Moja očekivanja su da će EU poslati podstrek za nastavak reformi, ali da će insistirati na konkretnim rezultatima, čak i u njihom minimalnom obimu. Nadam se da će vlast shvatiti da odgovorna politika mora biti više od neukusnih PR kampanja.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos o ideji probnog roka za nove članice, kako ne bi u Evropu „uvela trojanskog konja Rusije“?

ULJAREVIĆ: Izjava Marte Kos je upozorenje državama kandidatkinjama da EU neće dozvoliti da u svoje redove uđe država koja može biti kanal za spoljne, prije svega ruske, uticaje.

To je izazov i za Crnu Goru. Rusija ovdje već djeluje, više posredno nego direktno – kroz hibridne operacije, dezinformacione kampanje, osnaživanje proruskih političkih i društvenih aktera, kao i oslanjanje na infrastrukturu SPC.

Pozitivno je što je MVP pozvalo ruskog ambasadora na razgovor i reagovalo na njegovo ponašanje. To nije stav cijele Vlade i u tome je problem. Nedostatak jedinstvenog pristupa otežava ograničavanje malignog ruskog uticaja, a i ne manje štetnog uticaja režima Aleksandra Vučića.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo