Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo

MONITOR: Na dodjeli Trinaestojulske nagrade, predsjednik parlamenta Andrija Mandić je  saopštio da su „velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Kako vidite tu izjavu?

VUKANOVIĆ: Tu izjavu posmatram kao i skoro sve što radi trenutni predsjednik skupštine Crne Gore. Kao pokušaj manipulacije i kontaminacije. Ako uzmemo i analiziramo izrečenu tvrdnju, ona sama po sebi nije netačna, samo nije kompletno tačna. A ako iz seta informacija uklonite dio koji vam ne odgovara, onda radite manipulišete istinom. Manipulisanje istinom je isto što i laž.

U ovom slučaju manipulacija se odnosi na malu ali krucijalnu činjenicu ko je organizovao i sproveo ustanak, na kojim idejama i ko je nastavio da nosi baklju ustanka. Među pripadnicima NOB-a je bilo i intelektualaca, kraljevskih oficira, dobrovoljaca, sveštenika, vjerujućeg naroda i slobodoljubivih ateista, ali prije svega je najviše bilo partizana. Najmanje, ako je uopšte i bilo, je bilo  lica koja su na neki način bila preteče velikodržavnih zločinačkih ideala na kojima se Andrija Mandić profilisao kao političar. Štoviše, učesnici ustanka su se borili kako protiv okupatora tako i struktura prethodnih vlasti i  kolaboranata.

Zašto predsjednik skupštine izgovara laž? Prvo, postoji šablon ekstremističkog djelovanja prije svih značajnih državnih praznike ili nakon informacija da je Crna Gora korak bliže ulasku u EU. Potrebno je gušiti svaki osjećaj napretka, ponosa ali i društvene kohezije. Potrebno je hraniti ostrašćeno biračko tijelo novim društvenim kontaminacijama. Ako će takvo djelovanje usput da izazove agresivne reakcije i sukobe, za tu politiku još bolje.

MONITOR: Šef delegacije EU Johan Satler upozorio je da krečenje istorije nije pomirenje. Koliko se istorija u posljednje vrijeme kreči i sa kojim ciljem?

VUKANOVIĆ: Izjava gospodina Satlera ukazuje da je Delegacija itekako u toku i da razumije namjere ali i posljedice ovakvog djelovanja vlasti. Osim kratkoročnih motiva „krečenja“ istorije, naravno da postoje i dalekosežniji i kompleksniji motivi. Primarni cilj revizionizma je da kroz sveobuhvatan proces dođe do promjene identitetskih i vrijednosnih normi na kojima se jedno društvo zasniva. Revizionizam s kojim se mi suočavamo u Crnoj Gori, iako želi da ima slične ishode, ima mnogo veća ograničenja u ljudskim i ideološkim kapacitetima. Cilj klero-nacionalnog revizionizma koji je aktivan u crnogorskom i većem dijelu postkomunističkih društava je da jača političke struje ideologije koju sprovodi. Kao takva želi učvršćivanje narativa u jednom dijelu glasačkog tijela, ali i određenu perfidniju ulogu. Ovakav revizionizam se koristi da kreira konfuziju i spriječi konstruktivnu raspravu u cilju postizanja društvenog konsenzusa i napretka. Zašto? Jer naučna i konstruktivna rasprava neminovno dovodi do urušavanja ekstremističkih teza, a time i validnost te ideologije.

MONITOR: Na izjavu mitropolita Joanikija da je “Pavle Đurišić heroj nepobjedivog karaktera”, najveći dio vlasti nije kazao ništa, dok je predsjednik parlamenta to nazvao slobodom govora?

VUKANOVIĆ: Primjetna je modernizacija i usložnjavanje govora predsjednika parlamenta i „stručnjaka“ iz njegovog okruženja. Odjednom revizionističke teze nijesu više odbrana srpstva, predaka, majčinih suza, kosovskog zavjeta i ostale patetike generisane 90-ih. Sada se ti narativi provlače kroz demokratske, ljudskopravaške i humanističke koncepte slobode govora, pomirenja, ostvarivanja pravde i istine. Naravno da svi imaju velike sumnje kada ličnosti i organizacije sa debelom biografijom promocije i pravdanja zločinačkih ideologija to rade. Međutim, treba reagovati i na ovu novu formu manipulacije gdje se vrijednosti koje su se s mukom razvijale u crnogorskom društvu koriste sa lošim namjerama.

Najveći dio vlasti ćuti. Ponavljam da dio misli da ovakva degradacija društvene atmosfere nema uticaja na njih i čekaju da prođe bura da bi oni nastavili sa svojim poslovima.

Mislim da se prije svega radi o personalnim odlikama većeg dijela predstavnika vlasti. Jedna je definitivno kukavičluk da se suprotstave objektivno ozbiljnijim političarima iz nekadašnjeg DF-a, ali i autoritetu crkve. Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo. Ne treba isključiti da dio njih intimno podržava bljuvotine koje iznosi mitropolit, ali su previše oportuni i svjesni da će ih većina društva podozrivo gledati ako javno iznesu podršku tim stavovima. Neka čitaoci zaključe da li nas oportune kukavice i licemjeri mogu adekvatno voditi ka Evropi.

MONITOR: Koliko je uvriježen istorijski revizionizam u regionu?

VUKANOVIĆ: Od 80-ih godina prošlog vijeka političke strukture koje su se formirale unutar republičkih ogranaka komunističke partije počele su da kreiraju programe u kojima je nacionalno i vjersko buđenje trebalo da odigra ključnu ulogu u njihovom preuzimanju i održavanju na vlasti. Neke od tih struktura su svoje ambicije projektovale i na više okolnih republika i zbog toga smo imali ratove 90-ih. Od tog perioda u većoj ili manjoj mjeri revizionizam je sveprisutan u regionu, prije svega kroz tzv. istoriju „naše slavne istorije i naše patnje“. Dodatno, ušlo se u intenzivno protjerivanje svih etničkih, vjerskih i kulturnih elemenata koji su „različiti od nas“, ali i elemenata sopstvenog identiteta koji se ne uklapaju u nacionalistički narativ jednoumlja.

Nakon ratova 90-ih i uspostavljanja postkomunističkih država došlo je do određenog društvenog napretka i otklona od svega što su 90-e predstavljale. Ipak nakon više nacionalnih, regionalnih i evropskih kriza, ali prije svega nedovoljnog institucionalnog i ekonomskog razvoja, imamo sve intenzivniji povratak revizionizma. Što je ovakav revizionizam uspješniji, država je više zarobljena u koruptivno-tranzicionoj pljački, odnosno, što društvo ima većih problema, ovakav revizionizam je izraženiji.

MONITOR: A ideologije devedesetih?

VUKANOVIĆ: Svako ko je doživio 90-e može lako da primijeti kako danas imamo preslikane elemente ne samo političkog narativa, već i medijskog i kulturnog „stvaralaštva“ i ulične kulture toga perioda. Zaprepašćujuće je da građani koji su to već proživjeli nijesu svjesni mehanizama manipulacije, primitivizma, agresije i zatupljivanja koji su jednom na njih isprobani. Što je država udaljenija od vrijednosti EU, ti mehanizmi su jači. Interesantna je komplementarnost nasljeđa ideologije 90-ih sa savremenim alatima propagande koji dolaze prije svega iz Rusije. Na nasljeđu neriješenog otrova i trauma 90-ih zasađene su antizapadne, navodno anti-imperijalne ideje iz kojih su izrasle generacije korisnih idiota.

U Crnoj Gori ideologija 90-ih je evoluirala iako je u osnovi ista. Crkva više i ne krije uticaj na politiku i društvo, te je postala primarni megafon i sponzor prizemnog nacionalizma. Međutim, političari te ideologije koji su sada na vlasti više ne mogu da koristi ulične performanse, da veličaju ratne zločince 90-ih i da pozivaju ratne drugove. Oni svoje ostrašćeno biračko tijelo, koje je tri decenije temeljno hranjeno na najgorim istorijskim lažima ideologije 90-ih, sada moraju da hrane novim setom manipulacija. Kao i 90-ih, okomili su se na građansko, antifašističko, tolerantno, sekularno i humanističko nasljeđe crnogorskog društva. Posprdavanje sa državotvornim nasljeđem Crne Gore je samo predjelo.

Radi se o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade

MONITOR: Dešavanja oko Trinaestojulske nagrade?

VUKANOVIĆ: Ako izuzmemo dešavanja oko Trinaestojulske nagrade iz šablona dvogodišnjeg djelovanja desničarskih grupacija unutar vladajuće većine, i posmatramo ovaj događaj izolovano, uočavaju se neki koliko zabrinjavajući toliko i patetični elementi. Zabrinjavajuće je degradiranje i očigledna neregularnost procesa dok je patetika rezervisana za očiglednu nesposobnost desničarskih perjanica. Ne umiju ni da slažu kako treba.

Ovdje se ne radi o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade. Moguće da ovogodišnji konspiratori i dobitnici toliko loše misle o vlastitom plemenu, da su se toliko potrudili da unize nagradu dajući je samom sebi.  Ipak, mislim da se radi o najbanalnijoj materijalnoj alavosti, grabeži za novčani aspekt nagrade, honorar i unutar-partijske kompenzacije.

Ono što dešavanja oko ovogodišnje Trinaestojulske nagrade jesu pokazala su tri činjenična stanja koja su do sada djelimično zamaskirana. Prvo, ne postoji pluralizam između NSD-a, DNP-a, SNP-a, ali i Demokrata. Priče da postoje različita mišljenja i vrijednosti nakon ovako usklađenog djelovanja padaju u vodu. Drugo, PES je spreman dosta toga da proguta i dozvoli ozbiljnu degradaciju države i društva. Pretpostavljam da misle da ovakvo djelovanje njihovih ekstremističkih saveznika nema i neće imati uticaja na njih, ali ipak mislim da se radi o ozbiljnom kukavičluku. Na kraju, tu je muk već zaboravljenih građanskih aktivista sa aktivističkim stažom do 2020.

Trenutni odnos prema  kulturi sjećanja je još gori nego prije 2020

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

VUKANOVIĆ: Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, prije svega oko 90-ih, može da se proučava kao sociološki primjer kakvu štetu na društvo može imati nepotpuna tranziciona pravda. Višedecenijska vlast je opstruirala sudske procese optuženima za ratne zločine, pružala otpor kreiranju adekvatnih udžbenika i postavljanju spomen obilježja na mjestima zločina, ali i tupila oštricu kritike. Promovisani su regionalni antiratni heroji, dok su lokalni heroji i aktivisti ili zaboravljeni ili sistemski ostrakovani.

Crnogorsko društvo je 2020. godine ušlo u značajne političke i društvene promjene, ali sa zloupotrijebljenom i iskrivljenom slikom prošlosti, prije svega o 90 – tim. . Ovakav pristup kao rezultat je imao da trenutni odnos ka kulturi sjećanja bude još gori nego prije 2020.  Srebrenica je postala oruđe za političke ucjene, u parlamentu se čulo osporavanje međunarodno utvrđenih sudskih presuda, dok je napad na Dubrovnik djelimično zaboravljen. Perfidna zloupotreba prošlosti u cilju ostvarivanja političke dobiti i pranje biografija subjekata koji i dalje imaju istu ideologiju koja nas je gurnula u haos 90-ih je najkonkretniji ishod limitiranja procesa tranzicione pravde i selektivnosti i namjerne ograničenosti kod izgradnje kulture sjećanja. Druga zaostavština takvog pristupa je to što je trenutno tranziciona pravda, nakon što je iskorišćena za političku dobit, zaustavljena ili svedena na folklor.

Nakon dvadeset godina crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onim koji su nas jednom poveli u rat, razaranje i nemaštinu.

Milena PEROVIĆ

Iz nekih sadašnjih tekstova o nama može se steći dojam da smo bili uljuljkana skupina dobro plaćenih novinara koja je imala na pretek vremena za izradu priča, neopterećena brojkama gledanosti. Ne, mi smo bili tim koji je promišljao o svim temama, i oni najtežim, koje ovdje inače posvađaju i komšije i političare drugih nacionalnosti ili drugih ideoloških uvjerenja

Šemsudin Skejić je 14 godina radio u Al Jazeeri Balkans, koja je nedavno ugašena. Za Monitor kaže da ne može govoriti o zatvaranju ovog medija ali može o njoj dok je radila: ,,Moj generalni dojam za tih 14 godina jeste da su bile dostojanstvene u zanatskom smislu, radničkom i ljudskom. U zanatskom to znači da smo imali sve uvjete da radimo slobodno unutar novinarskih standarda i standarda Al Jazeere. Nijesu to različiti standardi nego su standardi AJ mnogo širi i mnogo detaljniji od npr: kodeksa novinarske etike i drugih pravila kojih bi se i inače novinari trebali pridržavati. U radničkom smislu dostojanstvo znači da su naša prava bila poštovana tokom rada i tokom zatvaranja”.

MONITOR: Zatvaranje Al Jazeere ste dočekali na poziciji direktora vijesti.

SKEJIĆ: Ja sam na AJB počeo kao asistent urednika vijesti. Godinu kasnije postao sam urednik vijesti i to sam radio sve do oktobra prošle godine. Tada su počeli razgovori da preuzmem funkciju direktora vijesti. Predstavio sam određene smjernice i razmišljanja o programu i tako sam došao na tu poziciju, sigurno najodgovorniju za mene do sada, ali i najponosniji posao koji sam radio. Napravili smo određene promjene a pri tome, barem se meni čini, da sam nastavio graditi autoritet kod kolega na način da budem od koristi. Ta pozicija direktora vijesti zahtijeva od vas određeno upravljanje ljudima, a meni je uvijek bilo važno da kolege moje ideje prihvate kao svoje i da ih unaprijede, a ne da ih provode zato što je to neki direktor rekao. Mislim da se autoritet, bilo gdje, ako hoćete da traje i da nema otpora, mora izgraditi na nekom znanju i radu, onda je puno lakše provoditi sve ideje.

MONITOR: Kakva je bila atmosfera i saradnja sa kolegama?

SKEJIĆ: Saradnja s kolegama bila je neopisivo ugodna i učinkovita. Pazite, iz nekih sadašnjih tekstova o nama može se steći dojam da smo bili uljuljkana skupina dobro plaćenih novinara koja je imala na pretek vremena za izradu priča, pri tome neopterećena brojkama gledanosti. Ne, mi smo bili tim koji je promišljao o svim temama, i oni najtežim, koje ovdje inače posvađaju i komšije i političare drugih nacionalnosti ili drugih ideoloških uvjerenja. Sve najteže teme mogli ste vidjeti u našem programu, i treba znati da su ih uobličavali upravo ljudi različitih nacionalnosti, uvjerenja, religija, godina, spolova… ali mi smo uvijek pronalazili način da svaku tu priču ispričamo, da u njoj nađemo i vijest i javni interes i da se pri tome ne posvađamo, nego ugodno sarađujemo. Uvijek je ključno pitanje za svaku priču bilo – šta obični ljudi imaju od nje… To, ta saradnja koju ističem, taj zajednički rad koji smo onda predstavljali svima na kritiku, možda je jedna od stvari koja nema direktne veze sa novinarstvom kao zanatom, ali ima sa svima nama u regiji.

MONITOR: ALB je bila primjer profesionalizma a za svoj rad novinari ovog medija su osvojili brojne nagrade.

SKEJIĆ: Sve ovo o čemu sam govorio smatram kolektivnim uspjesima, a usko novinarski gledano, redakcija vijesti, dobili smo mnoštvo nagrada. Teško je izdvajati neku, ali naši novinari su, na primjer, proglašavani novinarima godine u više zemalja regije. Jedna od zanimljivijih nagrada je prva nagrada za istraživačku priču, koju dodjeljuje Evropska unija. Svi ostali dobitnici su istraživački portali, mi smo bili jedina televizija. Nije uopšte lako u tri televizijske minute ispričati takvu priču: otkriti je, pojasniti gledateljima aktere, dokazivati je različitim sredstvima, dati priliku svima da kažu šta imaju, analizirati njene posljedice, sve u tri minute.

Uspjeh je što za 14 godina u tv vijestima nijesmo morali objaviti demant. Bilo je zahtjeva, neke smo odbijali mi, neke Agencija za komunikacije, a neke sudovi.

Osim toga, ja uspjehom vidim i to što nijesmo osramotili brend. Al Jazeera je brend i nama je neko dao da upravljamo djelićem toga, i zaista svi možemo biti ponosni što ga vraćamo neukaljanog. Naprotiv, stručna javnost o AJB govori kao o mediju koji će itetako nedostajati ovim prostorima.

Na kraju, uspjehom smatram i što se ja i moje kolege, a i mnogi drugi koji su sarađivali direktno s nama, opraštamo od AJB kao da je ljudsko biće i takve joj osobine pripisujemo. Mislim da vam razloge za to ne može nametnuti brend, standardi, niti pristojne plate, to smo mi stvorili odnosom jednih prema drugima. To vam mogu potvrditi i kolege iz Crne Gore Dragan Sjekloća, koji je radio u Sarajevu, te Predrag, Željka i kolege kamermani iz dopisništva u Podgorici.

MONITOR: Koji su dalji profesionalni planovi?

SKEJIĆ: Čuo sam dosta mojih kolega koji su rekli da će poslije Al Jazeere biti teško raditi u medijima. Sigurno je tačno, ali ja bih volio da svi oni nastave raditi upravo u medijima, zbog njih ali i drugih profesionalaca koji se u tim medijima trude raditi ovaj posao na pravi način. Možda će im biti lakše raditi posao na pravi način ako dobiju uz sebe još  jednog profesionalca. Možda i sebe trebam ubijediti u ovo.

MONITOR: Iskustvo Crne Gore govori da je sve manje mladih koji se odlučuju da se bave novinarstvom, imamo poplavu patrijskih i tajkunskih medija… Kako biste ocijenili medijsku scenu u BiH i regionu?

SKEJIĆ: Što se tiče mladih, ne znam brojke o zainteresovanosti, ali mislim da neće novinarstvo izumrijeti jer nema studenata na fakultetima političkih nauka. Pravnici su recimo vrlo dobri novinari, ljudi sa sa završenim jezičkim fakultetima takođe. Dakle, mislim da neće novinarstvo biti ugroženo ako se malo ljudi školuje za taj posao.

Koncept finansiranja medija je takav da u svojoj suštini ne omogućava novinarsku slobodu, a sa druge strane imate tehnološki razvoj, umjetnu inteligenciju, društvene mreže. Svaka od ovih stvari doprinosi da novinarski posao postaje svojim rezultatima više promotivni nego korektivni. Svaka od ovih stvari zaslužuje i posebnu studiju, ali pokušat ću ukratko objasniti.

Novinari na Balkanu rade između čekića i nakovnja – između političkog i ekonomskog pritiska. Javni servisi više su pod političkim, a privatni mediji više pod ekonomskim pritiskom. Mada ne manjka ni kombinacija kad politika kroz upravne odbore javnih preduzeća ekonomski pritišće i ucjenjuje reklamama i javne i privatne medije.

U takvim uvjetima većina novinara svaki dan balansira između zanatskih pravila i plate za sljedeći mjesec, pa u jednom izvještaju naprave kompromis u korist zanata, a u drugom možda moraju u korist plate. Imate i vlasnike medija koji su svjesni svega, ali ako presijeku takav koncept, presjekli su i dotok novca. Naravno, ima i onih „angažiranih“ novinara koji provode politike, koji i nijesu novinari nego stranački aktivisti, iz uvjerenja, ili stranački plaćenici, koji u svakoj priči traže način kako da unište političke neprijatelje.

Imate i novinare klikbejtaše, jer klik se plaća.

Imate i novinare neznalice, bez integriteta, njima ne smeta ništa od navedenog, oni su sretni što im je neko našao posao i iz zahvalnosti pišu šta im se kaže.

Imate i javnost, no to nije onaj sociološki termin zbog kojeg se novinari trude, rade i trpe kritike, to je javnost kojoj ne smeta ovakav status novinara. Veliki dio naših javnosti novinarske izvještaje provlači kroz svoj stranački kriterij i tako nas klasifikuje. Ako podržava moje, ili napada tuđe, dobar je. Ako su potkačili moga, oni su strani plaćenici, unutrašnji i vanjski neprijatelji.

Volio bih da javnost novinare uvijek ocjenjuje na osnovu dokaza u njihovim pričama, onako kako smo mi radili priloge, kao mala naučna djela u kojima svaka riječ mora biti dokazana.

Među svim ovim ljudima, a mislim na novinare koji prave vijesti, imate i one medijske profesionalce koji žrtvuju sav svoj komfor da budu korektiv vlasti, koji shvataju da je novinarstvo borba za prava, za slobodu, nikad borba za sebe lično.

MONITOR: Koliki je uticaj novih tehnologija?

SKEJIĆ: Na drugoj strani su nove tehnologije. Izrada vijesti, na primjer televizijskih, jako je skupa i spora. Novinari u regiji su prije 30 ili 40 godina bili jedini u mogućnosti da određeni događaj kamerom prenesu uživo. Danas samo u Bosni i Hercegovini imate dva miliona ljudi koji određeni događaj mogu prenijeti kamerom uživo, tj koliko imate pametnih telefona.

A osim što smo postali spori i ne pokrivamo ono što svi sa pametnim telefonima mogu pokriti, nismo se ni snašli donekle. Ponekad vidite na TV prijenos nekog događaja koji je uz određenu razliku u kvalitetu slike mogao prenijeti bilo koji građanin. Dakle, mi moramo ljudima sa svih događaja ponuditi više od slike i tona samog događaja, da bismo imali svrhu.

Pali smo i pod uticaj realiti programa. Prenosimo najsočnije izjave političara, umjesto da prenosimo one koji oni sa svog položaja mogu izvršiti, a sve druge njihove, koje se uglavnom svedu na psihoanalize političkih protivnika, da zanemarimo.

Pri tome svemu, neregulisanost društvenih mreža, interneta općenito, u smislu novinarskih standarda doprinosi tome da u javnom prostoru imamo lažne vijesti, netačne, manipulantske, sve to devalvira posao i pravih profesionalaca.

MONITOR: Šta bi bila Vaša preporuka mladom novinaru koji tek počinje da se bavi tim pozivom? 

SKEJIĆ: Novinarstvo je stvarno borba sa vjetrenjačama. Novinari ne mogu očekivati da će svojim poslom i angažmanom ispraviti sve nepravde i da će svi biti srećni. Sreću treba tražiti i nalaziti u mikro okruženju svaki dan, a ono široko okruženje popravljati bez obzira na spoznaju da to nećemo mi završiti.

Volio bih kad bismo, novinari, imali malo više znanja o osnovnim ekonomski i pravnim pojmovima sistema kojeg pokušavamo popraviti. Teško ću napraviti sjajnu priču o ekonomiji ako ne znam pročitati finansijski izvještaj, ako ne znam ni šta je bilans stanja, uspjeha, završni račun i slično. Teško ću popraviti sistem ako ne znam pravne akte kojima je taj sistem okružen i prožet. Uz sve to čitati. Nije neka čarobna formula, ali ako imate novinara koji zna s malo riječi ispričati puno, pri tome zna malo više od osnovnih ekonomskih i pravnih pojmova, sigurno u startu može biti drugačiji od drugih.

Predrag NIKOLIĆ

Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost

MONITOR: Krajem prošlog mjeseca su otpadne vode iz rudnika cinka i olova ,,Šuplja stijena” završile u Ćehotini. Kako je došlo do ovog incidenta, ima li odgovornosti za ovaj ekocid?

MITROVIĆ: Nažalost, radi se o još jednom primjeru koliko su naši sistemi zaštite životne sredine slabi, a nadzor i odgovornost gotovo simbolični. U Crnoj Gori ne postoji odgovornost ni za šta, pa ni za ovakve velike ekološke incidente. Prema onome što je do sada poznato, došlo je do izlivanja otpadnih voda iz postrojenja rudnika „Gradir Montenegro”, zbog pukotina na dnu brane jalovišta na kome se odlaže otpad nakon prerade, odnosno odvajanja koncentrata rude od drugih sastojaka. Odgovornost svakako postoji – i pravna, i moralna, i institucionalna. Ne možemo govoriti o ,,nezgodama” kada se ovakve stvari dešavaju u kontinuitetu. Ovo je kolosalni incident i najsličniji je incidentu koji se desio u Mađarskoj, koji je poznat kao „aluminaplant” i incident koji se desio u Rumuniji, kada je otrov cijanid iz jalovišta dospio u vode Tise, a kasnije i u Dunavski sliv. Sjetimo se hemijskog hazarda u Mojkovcu kada je iz zatvorenog Rudnika olova i cinka „Brskovo” isteklo osam tona visokokoncentrovanog, tečnog cijanida u rijeku Taru, poznatiju kao „Suza Evrope” i da niko nikad nije odgovarao za takav ekocid. E to je Crna Gora.

Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost.

MONITOR: Zna li se kolike su razmjere zagađenja nakon incidenta?

MITROVIĆ: Prvi uzorci vode nakon incidenta pokazali su povišene koncentracije teških metala, posebno cinka i olova, u Ćehotini, čak i nekada ljekovitom, izvoru „Badanj” koji se nalazi na desnoj obali Ćehotine, što je zabrinjavajuće. Međutim, i dalje nemamo cjelovitu analizu – ni procjenu štete po floru i faunu, ni procjene uticaja na lokalno stanovništvo koje koristi ovu vodu za navodnjavanje, ili čak u domaćinstvima. Zagađenje vodotokova je jedno od najopasnijih jer posljedice dolaze postepeno, tiho, ali su dugoročne. Država mora hitno insistirati na transparentnosti i javno objaviti sve rezultate ispitivanja, ali i napraviti sistem koji će spriječiti ponavljanje ovakvih događaja u budućnosti, izraditi planove kojih sada nema, šta raditi u ovakvim ili sličnim situacijama.

MONITOR: U toku je rekonstrukcija TE Pljevlja. Da li se u tom gradu lakše diše? Da li će nakon što taj posao bude završen biti manje zagađenja vazduha u Pljevljima?

MITROVIĆ: Trenutno, građani Pljevalja još uvijek ne osjećaju značajno poboljšanje, jer rekonstrukcija nije u potpunosti završena. Ona jeste važan korak i daje nadu, ali da budemo iskreni – nije dovoljna. Pljevlja su godinama unazad potpuno devastirana u svakom smislu. To je  postao najzagađeniji grad u Evropi, pa čak i svijetu, a rekonstrukcija TE je samo dio šire slike. Potrebna je diversifikacija energetskih izvora, pošumljavanje, sistemsko smanjivanje korišćenja uglja, do potpune zabrane spaljivanja u individualnim ložištima i toplanama, i  naravno promjena strategije lokalnog razvoja. Samo tako ćemo dugoročno doći do toga da se u Pljevljima zaista lakše diše, ali i manje umire od kancera.

MONITOR: Usvojen je prostorni plan Crne Gore. Kako ga komentarišete, šta on novo donosi Pljevljima i sjeveru Crne Gore?

MITROVIĆ: Prostorni plan mora biti više od dokumenta koji zadovoljava forme i otvara vrata investitorima – on mora imati viziju održivog razvoja. Prostorni plan je krovni dokument, kao Ustav neke države, koji se mora poštovati. Pljevlja moraju prestati biti „energetski izvor“ države koji zauzvrat dobija zagađenje, bolesno stanovništvo i prazna sela. Novi plan donosi određene infrastrukturne projekte i obećanja, ali ono što zabrinjava jeste to što u njemu nema dovoljno jasno izražene zaštite prirodnih resursa, niti preciznih mjera za smanjenje zagađenja. Takođe, utisak je da se opet više razmišlja o eksploataciji nego o ravnoteži između razvoja i očuvanja. Dakle, mora se raditi na principima održivog razvoja, mora da se uspostavi ravnoteža između ekonomije, energija i ekologije.

MONITOR: Vidite li promjenu u našem odnosu prema ekologiji? Ima li tu boljitka ili i dalje tapkamo u mjestu?

MITROVIĆ: Postoji malo veća svijest građana, naročito mladih, u odnosu na prije trideset godina, što je jako mali pozitivan pomak. Međutim, institucije i dalje ne prate tempo koji  nameće nova tehnologija i razvijene zemlje. Tapkamo u mjestu jer nedostaje politička volja, (a sve nam zavisi od nečije političke volje) stručni kadar se često zanemaruje, znanje ignoriše, a korupcija je i dalje veliki problem u oblasti zaštite životne sredine. Promjena mora doći odozgo i odozdo – građani moraju biti još glasniji, a vlast mora znati da ne postoji razvoj koji ignoriše prirodu.

Moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu –  pored nas

MONITOR: Mediji su nedavno izvjestili da ste na autoputu, u tunelu kod Veruše, spasili majku i djecu iz zapaljenog automobila.

MITROVIĆ: To je bio trenutak u kome nijesam mnogo razmišljao – jednostavno sam reagovao. Auto je već bio u plamenu, a unutra su bili žena i dvoje djece, postojala je opasnost i po druge učesnike u saobraćaju koji su se zatekli u tunelu. Srećom, sve je prošlo bez tragičnih posljedica. Regionalni mediji su informacije o ovom događaju brzo prenijeli, snimci koje je napravio moj kolega postali su viralni, nazivali su me „Herojem iz tunela”, „Herojem sa Veruše”, a ja ne doživljavam to kao neko herojsko djelo – svako bi, vjerujem, uradio isto.

Taj događaj me podsjetio koliko su život i sigurnost krhki i koliko u sekundi, sve može da se promijeni pa i da se izgubi život. Oni i njihova imovina su u tom trenutku bili u opasnosti, oni su bili bespomoćni, uplašeni, bila im je potrebna pomoć. Takođe, to je još jedna opomena koliko nam je važna ta brza i efikasna reakcija u kriznim situacijama, kada službe ne mogu tako brzo priteći u pomoć, koliko je bitno da reagujemo u trenutku i pomognemo onome ko je u opasnosti, kao i dobro opremljene službe. Moramo više imati senzibiliteta jedni prema drugima, slabijima od sebe, ili onima kojim je vaša pomoć potrebna, moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu –  pored nas.

Predrag NIKOLIĆ