Paralelno sa “mirnim šetnjama”, molotovljevim koktelima širom zemlje paljeni su automobili i lokali turskih vlasnika/zakupaca, dok su grupe ovdašnjih mladića napadale osobe koje su im na ulici ili u lokalima ličili na Turke. Nakon što su im  Milan Knežević, Nebojša Medojević i njima slični znani i neznani huškači pripremili teren

„Milije mi je da je njih strah od nas nego nas od njih“, kaže jedan od učesnika i, čini se, aktivnih promotera minule demonstracije moći podgoričkih sljedbenika ekstremne desnice, na portalu Borba.me.  Može se vagati ko su mi ko su oni ali krajnji cilj je jasan: u Crnoj Gori nekoga mora biti strah. Ponovo.

Zahvaljujući (ne)angažmanu vlasti, još nije moguće sagledati kompletnu sliku minulih događaja u Podgorici. Ali i ono što smo vidijeli i čuli dovoljno pokazuje: Crrna Gora je upalila svoj mrak. Mržnja se izlila na ulice pa se, krenuvši sa južne periferije Glavnog grada, slila pred Vladu. Tu su zabrinuti građani, fudbalski navijači i pojedini zvaničnici lokalnih vlasti skupa klicali i pjevali protiv zajedničkog neprijatelja: Turaka. Onda su se “mirno razišli”.

Za sada je ulična, javna manifestacija, nesputane mržnje završena. Samo što je ovo film (žanrovski horor) za koji je jasno, da će imati nastavak. „Neprijatelji“ se mogu mijenjati, ali model momci sa kapuljačama neće.

“Svi su bili na visini zadatka”, opisuje događaj svojim čitaocima Luka Tapušković, urednik portala Borba.me, prepoznatog po dosljednoj borbi za afirmaciju ideja koje promovišu Aleksandar Vućić i njegovi sljedbenici sa prostora projektovanog srpskog sveta. “Navijači su izašli, naravno da će biti petardi, baklji i skandiranja. Skandiranje je ublaženo, prošetali su gradom, poslali poruke koje su poslali, i razišli se. Policija je takođe bila na visini zadatka… A ovo je možda i prvi put da su i navijači i policija suštinski bili na istoj liniji mišljenja. Vidjelo se po pogledima. Ali je svako imao svoj zadatak i ljudski ga je izvršio i zato je sve prošlo mirno kako je i prošlo.”

Da bi cijenili kvalitet ponuđenog mira valja se vratiti par dana natrag.

U podgoričkom naselju Zabjelo okupila se, u nedjelju veče, poveća grupa uglavnom mlađih ljudi da, kako je objašnjeno novinarima, iskažu negodovanje zbog toga što je prethodne noći mladić iz njihovog naselja povrijeđen nožem u sukobu sa grupom stranih državljanja. Koji su prepoznati kako Turci.

Izboden je nožem sedam puta, prenosili su mediji riječi povrijeđenog i njegovih prijatelja. Morala su da prođu dva dana da saznamo kako je to bila tek jedna od neistina na kojoj je sazidana priča o neoosmanizaciji Crne Gore, te opasnostima i posljedicama koje nam ona donosi.

Tek u utorak veče, nakon dva protesta i bezbroj puta ponovljene priče o sedam ubodnih rana, v.d. direktora Uprave policije Lazar Šćepanović obavijestio je javnost da je povrijeđeni mladić u sukobu zadobio “lake tjelesne povrede: posjekotine, rezne rane i jedna ubodna rana”. Zato, pojasnio je Šćepanović pred kamerama Javnog servisa, krivično djelo nije kvalifikovano kao pokušaj ubistva već kao nasilničko ponašanje.

Nadležni iz policije i tužilaštva do izlaska ovog broja Monitora u štampu nijesu ponudili zvaničnu interpretaciju sukoba  u noći između subote i nedjelje, iako je već od ponedjeljka bilo jasno da je prezentovana verzija domaćih aktera tog događaja u popriličnom nesaglasju sa onim što se vidi na objavljenim snimcima nedzorne kamere. Službena komunikacija nadležnih sa javnošću bila je takva da je teško procijeniti da li je njihov cilj bio da nas informišu ili dezinformišu.

U srijedu, “u cilju sprečavanja širenja dezinformacija”, UP saopštava da će “nadležno državno tužilaštvo u daljem toku postupka, preduzimati dalje mjere i radnje, i vršiti detaljnu analizu i potrebna vještačenja u cilju potpunog razjašnjenja događaja i izuzetog video nadzora”. Policija je sa video snimaka zaključila da je jedan “Turčin” izvadio nož skriven ispod garderobe, ali nema objašnjenje za tvrdnje onih koji su pažljivo pregledali snimak, prema kome je makar jedan od domaćih aktera sukoba bio naoružan nožem (ili ovećim šrafcigerom). “U odnosu na druge učesnike događaja sa video snimka, kao i lice – crnogorskog državljanina prikazanog na slici u odnosu na predmet koji ovo lice drži u ruci, detaljnom analizom i vještačenjem utvrdiće se  odgovornost kao i o kojem podesnom sredstvu se radi…”, saopštili su.

Prije nego posumnjamo da nije bez osnova ona priča o “istoj liniji mišljenja” policajaca i navijača, vratimo se na događaje tokom vikenda.

Nedjelja veče. Dok se među okupljenima na Zabjelu ori ubij Turčina, policija pokušava da spriječi okupljene da se dokopaju nekoliko Turaka koji su pred njima pobjegli i zatvorili se u obližnji kazino. Bjegunci su spašeni privođenjem, a među okupljene dolazi ministar policije Danilo Šaranović.

Donekle umiruje usijanu atmosferu. Najavljuje da u skupštinsku proceduru ulazi nova, postrožena, verzija Zakona o strancima. Prenosi okupljenima odluku premijera Milojka Spajića da će Vlada, koliko sjutra, donijeti odluku o ukidanju bezviznog režima za građane Republike Turske. Obznanjuje i podatak iz evidencije MUP-a da u Crnoj Gori nema “preko 100.000” turskih državljana nego  nešto manje od 13.300 sa odobrenim privremenim ili trajnim boravkom.

Šaranović i njegovi sagovornici nijesu tek tako licitirali sa sto hiljada “turskih migranata”. Iako, zapravo, ljudi o kojima se govori mahom nijesu migranti, nego osobe koje su, praktično na poziv ovdašnjeg turističkog, građevinskog i ugostiteljskog sektora, došli na privremeni rad u Crnu Goru. Ko će ih zamijeniti kada ih otjeramo, ili odu, o tome izgleda još niko nije ozbiljnije razmišljao.

Uglavnom, šestocifrenu brojku turskih državljana u Crnoj Gori ponudio je, dan prije sukoba na Zabjelu, Milan Knežević, poslanik i član skupštinskog Odbora za bezbjednost. “Prema mojim informacijama, riječ je o oko 110.000 lica”, saopštio je Knežević na jednoj televiziji, obrazlažući svojoj publici srž problema: “Vidite da imamo ubistva i nasilje koje nije emanentno crnogorskom duhu. Prošetajte podgoričkim ulicama – to više nije ona Crna Gora na koju smo navikli“.

Knežević je dao i spoljnopolitički kontekst problema: „Turski predsjednik Erdogan je rekao da ako Srbija pokuša nešto po pitanju Kosova i BiH, imaće posla sa 100 miliona Turaka. Pa zar mislite da bi ovih 100.000 Turaka u Crnoj Gori mirno posmatralo takvu situaciju?”.

Svaki provjerljivi podatak iz njegove izjave je netačan. Od početka godine do kraja septembra u Crnoj Gori je, prema zvaničnim podacima, izvršeno 25 ubistava. Ni za jedno od njih nije osumnjičena ili optužena osoba koja ima tursko državljanstvo. Što se tiče nasilja koje “nije emanentno crnogorskom duhu”, Knežević se po svoj prilici nadovezao na priče o silovanjima i otmicama djece koja su na društvenim mrežama pripisivana turskim državljanima. Ali, ti zločini se nijesu desili. Izmišljeni su kao dio antiturske kampanje koja u Crnoj Gori traje već nekoliko mjeseci.

Prije Kneževića, svoj doprinos pomami mržnje dao je Nebojša Medojević: “Crna Gora je prepuštena liberalnoj muslimanskoj migracionoj politici muslimanskog Ministarstva vanjskih poslova sa odobrenjem predsjednika vlade, u kojoj muslimani zauzimaju neproporcijalno veći broj ministarstava u odnosu na broj muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori ali zato muslimanski ministri rade na promjeni stanja vjerske većine stanovnika Crne Gore, a kada postignu procenat trećine muslimanskog stanovništva slijedi scenario Sjeverna Makedonije, Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine, ili Sirije koja je nekada bila potpuno hrišćanska mediteranska država…”, objavio je Medojević na društvenim mrežama, stavljajući izjavu u citat koji je pripisao drugoj osobi. Ta osoba je to demantovala, ponudila snimak stvarne izjave koja nema sličnosti sa “citatom” i bivšeg poslanika prijavila policiji i tužilaštvu. Da su oni reagovali kao što je trebalo, možda se makar dio onoga čemu smo kasnije svjedočili ne bi dogodilo.

Između ostalog i to da su, paralelno sa “mirnim šetnjama”, molotovljevim koktelima paljeni automobili i lokali turskih vlasnika/zakupaca (Podgorica, Zeta, Bar, Herceg Novi), dok su grupe nasilnika napadale osobe koje su im na ulici ili u lokalima ličile na Turke. Treći su na društvenim mrežama raspirivali vjersku i nacionalnu mržnju pripremajući alat (drvene palice…) za napad na ocrnjene, dehumanizovane Turke.

UP je obavijestila javnost o desetak uhapšenih zbog sumnji da su učestvovali u nekom od navedenih nedjela. Među njima, međutim, nema nikoga od onih koji su, u prisustvu vlasti, prizivali ubistva ( „Ubi Turčina“). U Tužilaštvu su, kažu, formirali predmet kako bi utvrdili “da li u radnjama bilo kojeg lica ima elemenata krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje”. Iskustvo uči da bi to moglo trajati. Uz krajnje neizvjestan ishod.

Iz kancelarije ombudsmana apelovali su, zato, da se zaustavi rasistička histerija:

“Evidentno je da su sinoćni (misli se na nedjelju veče – prim. Monitora) protesti popirimili razmjere masovnog izražavanja pojave, koja se u najboljem slučaju može definisati kao rasizam… Svako generalizovanje i/ili povezivanje bilo koje nacije ili etničke grupe sa najgorim i najlakšim oblicima nasilja i nasilnicima u zajednici ili na znatno širem nivou jeste rasizam, već u samom korijenu opisa ovakve pojave, a da ne govorimo o tome da se u odnosu na sve državljane Turske najavljivalo ili pozivalo na nasilje i protjerivanje”.

Sličnim ocjenama oglasio se i veći broj nevladinih organizacija,  konstatujući da “ćutanje podstiče nasilje”. Vjerski velikodostojnici apelovali su na razum i toleranciju, predsjednik države Jakov Milatović preko društvenih mreža poručio da “ne smije biti mjesta kolektivnoj krivici niti stigmatizaciji cijelog naroda”.

Nijesu svi bili saglasni takvim ocjenama.

“Dobro je što se sve ovo izdešavalo… da skrene pažnju na nevjerovatne  probleme koje današnja Crna Gora ima sa turskim državljanima. Turci su preplavili Crnu Goru proteklih godina, naročito proteklih mjeseci”, kazao je Vladimir Dajković, funkcioner u administraciji Glavnog grada angažovan po partijskom ključu. Naglašavajući kako se opet pokazalo ko brani Crnu Goru: „Sve ono što vidite, one momke koji su se okupili širom Podgorice su Srbi. Ovi koji sebe nazivaju Hrvatima, Montenegrinima, Bošnjacima – nema ih”.

Istu misao svojim riječiima izrazio je poslanik Vladimir Dobričanin: “Taj narod, koji ovi umobolnici nazivaju fašističkim je vjekovima čuvao Crnu Goru mačem, a ne demokratijom, upravo od predaka onih koji su našeg Podgoričanina izboli nožem”. Dobričanin je po  obrazovanju  ljekar. Dao je i dijagnozu i preporučio terapiju: „Ovakve zločine ćemo viđati sve češće i ukoliko se ne probudimo biće kasno i izgubićemo Crnu Goru bez ‘ispaljenog metka’. Ukoliko se ovo nastavi moraćemo zatražiti da se normalnim građanina dozvoli naoružavanje i nošenje oružja pa da se Podgorica pretvori u Ramalu. E da nam se preci probude i vide šta smo od hiljadugodišnje države napravili! Hvala Ministre Gutiću, hvala Ministre Ibrahimoviću! Da je vječna Crna Gora ili možda Karadag!”

Tako su momci u crnim kapuljačama čuli i vidjeli da nisu sami, ni u mraku ni na javnoj sceni. Potvrdila je to i  hitra Vladina odluka o privremenoj suspenziji bezviznog režima sa Turskom koja je već stupila na snagu. Nema naznaka da su prethodno promislili i izvagali koliko to može koštati našu  privredu a šta bi moglo značiti, ako Turska odgovori istom mjerom, za mnogobrojne građane Crne Gore koji živote spašavaju liječeći se u turskim bolnicama.

Premijer Milojko Spajić i njegovi saradnici prećutali su i direktnu prozivku turskog novinara Ibrahima Haskologlua:  “Primili ste u svoju zemlju svakoga ko je bio uključen u ilegalne, bjegunačke operacije pranja novca i prevara iz Turske, i nikada nijeste organizovali njihovu ekstradiciju. Takvi tipovi su počeli da preuzimaju vašu zemlju, a vi ste prihode od njihovog prljavog novca usmjerili nazad u sopstvenu ekonomiju. Ukratko, sami ste ovo izazvali, a sada pokušavate da stvorite trošak za čitavu Tursku kako biste smirili ogorčenje građana — ali problem je vaša politika.”  Kad bi crnogorska vlast, odgovorno  radila svoj posao, i borila se protiv onih koji krše zakone bez obzira jesu li domaći ili strani državljani, imala bi podršku većine turskih državljana koji su došli da rade u našoj zemlji. Oni su u ovoj priči  najranjiviji. Sa proizvođačima mržnje i predrasuda mora se suočiti cijelo društvo: mediji , civilni sektor i slobodni građani. Ta bitka biće teška i ishod neizvjestan.

Sada je najpreče  zaustaviti fašistički pohod. Racionalno ređanje argumenata neće lako probiti maglu predrasuda. Nišan mržnje je, očekivano, već premješten na novu metu i domaći teren. Iz okruženja Reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića stiglo je obaviještenje o brojnim prijetnjama i uvredama koje su stigle na njegov račun. I to se, začudo, poklopilo sa Dajkovićevim televizijskim optužbama na račun “Milovog vjerskog poglavara za pripejd upotrebu“.

Posle ovog marša izgubili smo pravo na izgovor. Fašizam neće doći jednoga dana. On je već tu. U našoj  kući.

Zoran RADULOVIĆ

Odluke o ukidanju sankcija Dodiku i saradnicima su uslijedile, kako je objasnila administracija Donalda Trampa, zbog „nedavnih poteza institucija RS-a, naročito Skupštine RS, koji su doprinijeli stvaranju političke klime…i spremnosti na institucionalnu saradnju unutar BiH“. Američka administracija je oglasila u izjavi za RFE da „ukidanje mjera ne znači bezuslovnu podršku, već priznanje određenih pomaka“ i “da su sankcije ispunile svoju svrhu“. Skupština RS-a je usvojila 18. oktobra Zakon o prestanku važenja više propisa koje je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.  Ovi potezi se tumače kao puni politički zaokret vlasti RS-a

Početkom avgusta se američki specijalni izaslanik Ričard Grenel sreo u Crnoj Gori sa tadašnjim već pravosnažno osuđenim predsjednikom Republike Srpske (RS) Miloradom Dodikom i Željkom Cvijanović iz Predsjedništva BiH. Sastanak je bio bez medija i neformalne prirode sa čijom organizacijom crnogorske vlasti nisu imale ništa. Oboje političara iz RS su tada bili pod sankcijama Ureda za kontrolu stranih sredstava (OFAC) američkog Ministarstva finansija zbog „ugrožavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, korupcije i zloupotrebe položaja“. Dodik je stigao na američku crnu listu još 2017. godine za vrijeme prvog mandata sadašnjeg američkog predsjednika. Kada je Cvijanovićka dobila američku vizu iako je bila na crnoj listi i otputovala za SAD početkom septembra ove godine već je bilo jasno da se nešto valja iza brda. Takođe je postalo izvjesno da od, do tada, prijeteće Dodikove retorike, o izlasku RS-a iz Bosne i Hercegovine nema ništa i da je dogovor na pomolu.

SAD su nedavno ukinule sankcije prvo za četvoricu bliskih saradnika sada bivšeg predsjednika RS-a zbog organizacije proslave neustavnog Dana RS-a. Onda je došlo ukidanje sankcija i Dodiku, srpskoj članici Predsjedništva BiH Cvijanović kao i djeci Milorada Dodika koja su postali jako uspješni u biznisu i zarađivali desetine miliona. Sankcija su oslobođene i povezane osobe, firme i mediji pod kontrolom Prve familije RS-a, ukupno 48 fizićkih i pravnih lica. Ove odluke su uslijedile, kako je objasnila administracija predsjednika Donalda Trampa zbog „nedavnih poteza institucija RS-a, naročito Skupštine RS, (koji su) doprinijeli stvaranju političke klime…i spremnosti na institucionalnu saradnju unutar BiH“. Američka administracija je ipak naglasila u izjavi za Slobodnu Evropu (RFE) da „ukidanje mjera ne znači bezuslovnu podršku, već priznanje određenih pomaka“ i “da su sankcije ispunile svoju svrhu“. Narodna Skupština RS-a (NSRS) je usvojila 18. oktobra Zakon o prestanku važenja više propisa koje je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Raniji nagovještaji izbacivanja BiH institucija iz RS-a su rezultirali slanjem vojnih pojačanja Evropske Unije u BiH uključujući i oklopne i helikopterske jedinice, što je bio prvi potez smirivanja rasplamsalih strasti na srpskoj strani.

Uprkos ranijoj, maltene ratnoj, retorici Dodika i banjalučkih vlasti opozvani su svi sporni zakoni kojima je zabranjeno djelovanje pojedinih BiH institucija na teritoriji ovog entiteta i naređeno neprimjenjivanje odluka BiH sudova i tužilaštva. Takođe je iz procedure tiho povučen i zakon o preuzimanju državne granice na teritoriji RS-a. Ovi potezi se tumače kao puni politički zaokret vlasti RS-a. Takođe, Dodik više nije predsjednik a njegovu funkciju će do izbora obavljati Ana Trišić – Babić, bivša Dodikova savjetnica i nekadašnja zamjenica ministra vanjskih poslova BiH. Poznata I po tome što je nekada bila angažovana u kancelariji OHR-a i u  USAID-u.

Dodik je nakon objave ukidanja sankcija poručio da je „ovo potvrda da se politika RS-a vodi u skladu s interesima njenog naroda, a ne po diktatu stranih centara moći“ iako je upravo podvio glavu. U intervjuu prije desetak dana Dodik je priznao da je „na određene ustupke pristao pod pritiskom administracije Donalda Trumpa“ te da je „pritisak bio rezultat nesporazuma i političkih preuveličavanja“. Dodao je da je „spreman na dijalog unutar BiH” ali da “Ruska Federacija ostaje strateški partner RS-a”. Željka Cvijanović je izjavila da će entitet  RS„dosljedno braniti svoje ustavne nadležnosti, ali bez narušavanja integriteta BiH“.

Opozicija u RS-u nije glasala ni za usvajanje Dodikovih antiustavnih zakona, kao ni za njihovo ukidanje poručivši da se tu radi o “potpuno šizofrenoj situaciji”. Poslanik opozicionog SDS-a Nedeljko Glamočak je u Skupštini poručio da ukidanje antiustavnih zakona “nije ništa drugo nego Dodikova kapitulacija”. Na to je Cvijanovićka poručila opoziciji da „ništa ne razumije“ i da  „lupa gluposti“. Ona i ostali iz vlasti su ranije opoziciju nazivali “izdajnicima i neprijateljima srpskog naroda” jer nisu htjeli glasati za antiustavne zakone koje su sada ukinuti.

Ukinute sankcije, prema ekonomskim analitičarima, mogle bi otvoriti prostor za deblokadu pojedinih međunarodnih kredita i investicija u RS-u čime se entitet oslobađa velikog finansijskog pritiska i zavisnosti od režima Aleksandra Vučića.

Ove  događaje u Republici Srpskoj i pregovore s američkom administracijom pratila je upadljiva distanca  u Beogradu. Nebojša Vukanović opozicioni prvak iz Trebinja je na svom društvenom nalogu napisao da je Beograd jako nezadovoljan odlukama bivšeg predsjednika RS-a oko izbora svog nasljednika i zbog poništenja svih zakona parlamenta RS-a koje je Ustavni sud BiH prethodno proglasio neustavnim. Takođe je napisao da je na Svečanoj akademiji 24. oktobra u Banja Luci došlo do oštre rasprave između Dodika i Miloša Vučevića, formalnog lidera Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) i izaslanika predsjednika Srbije. I dalje uticajan u Beogradu bivši šef UDBE i nekadašnji ministar i vice-premijer Aleksandar Vulin je ocijenio da je Skupština 18. oktobra bila “poraz” i da „ukidanje ličnih sankcija funkcionerima nije dovoljan dobitak…(u) odbrani RS-a“. Bivši ministar u srbijanskoj Vladi Ratko Dmitrović, blizak Vučiću, je na X mreži napisao da je “Dodik pristao da BiH uđe u NATO, te da se sva imovina registruje u Centralni registar i katastar BiH”.

Dodik je na početku suđenja praktično svake sedmice bio u Beogradu. Kada je Dodik proglašen krivim Vučić je isti dan sazvao Savjet za nacionalnu bezbednost nakon koje je teatralno doletio u Banja Luku sa svojim ministrom policije Ivicom Dačićem. U posljednjih mjesec dana Vučić je uglavnom ćutao što je netipično za njega koji se za  sve oglašava.

Na sve jače glasine da je poremećena idila u Srpskom svetu se osvrnuo i Dodik u izjavi za agenciju Srna. “Aleksandar Vučić je moj brat i među nama nema nikakvih neslaganja, neće ih i ne smije biti” rekao je  Dodik uz poruku svima koji “priželjkuju (svađu)” da “taj film neće gledati”.

Prije dva dana mediji su prenijeli  Vučićevu izjavu iz Uzbekistana, gdje je u zvaničnoj posjeti, na Dodikove riječi da njegovu političku karijeru neće niko određivati, ni Zapad ni Moskva ni Beograd. Srbijanski vladar je poručio: “žao mi je ako se Banjaluka oseća ugroženo od Beograda, pošto smo dali sve od sebe da samo ćutimo, slušamo i pomažemo i nikada se nismo ni na koji način mešali ni u šta”.

Monitor je nezvanično dobio informacije iz diplomatske zajednice u Beogradu da su srbijanske vlasti nezadovoljne što nisu i one bile uključene u razgovore i konačni dogovor s američkom administracijom. Srbijanska vlast je tokom posljednjih  godinu i po dana kada su u kontinuitetu donošeni u Skupštini RS protivustavni zakoni podgrijavala zapaljivu retoriku srpskog sveta kao novi vid ujedinjenja Srba u jednu državu. U junu prošle godine predsjednik Vučić je organizovao i  Svesrpski sabor uz prisustvo vrha Srpske crkve i rukovodstvo RS-a gdje je obećavao i poručivao da će njegova vlast braniti navodno ugrožene Srbe “ma gde god bili”.

Ispada da su Dodik i njegovi tiho isključili Beograd iz daljeg toka razgovora nakon prvog sastanka sa Grenelom u luksuznom rizortu Porto Novi kod Herceg Novog kojem je prisustvovao i Siniša Mali, ministar finansija i osoba od visokog povjerenja predsjednika Vučića. Mediji su tada javili da se sa Grenelom odvojeno sastao i predsjednik vučićevske Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević.

Od tzv. srpskih političara u Crnoj Gori nije se niko oglašavao povodom dešavanje u Republici Srpskoj, tj. poništenja neustavnih zakona i Dodikovog povlačenja sa funkcije nakon što je priznao sudsku presudu protiv sebe i zatvorsku kaznu zamijenio novčanom.

Milan Knežević i Andrija Mandić su nakon prve presude Dodiku takođe odletjeli 1. marta za Banja Luku da pruže podršku Dodiku. Knežević je tada rekao da je presuda Dodiku “pucanj u Dejton” dok je predsjednik Skupštine Mandić poručio kako je “presuda antidemokratski čin koji donosi nestabilnost u BiH” i da su Srbi iz Crne Gore zajedno sa Srbima iz RS-a i “kada je teško”. I drugi srpski političari iz Crne Gore su  upućivali podršku secesionističkoj politici korumpiranog režima u Banja Luci.

Posmatrači vjeruju da je sve više naznaka da će i Mandić u pogodnoj situaciji početi praviti distancu od režima braće Vučić. Mandić, za razliku od Kneževića, već neko vrijeme trasira samostalnu vanjsku politiku oslanjajući se na veze sa globalnom jevrejskom zajednicom koja mu otvara brojna vrata na Zapadu.

Sadašnja situacija sa RS-om može imati i višestruke reperkusije na Podgoricu na koju braća Vučić mogu pojačati pritisak ako osjete da im RS klizi iz ruke. Nedavni protesti navodnih građana sa crnim maskama i kapuljačama protiv turskih imigranata neodoljivo podsjećaju na beogradski scenario.

Jovo MARTINOVIĆ

Odvratno mi je to navijačko iživljavanje nad  drugačijim mišljenjem i nemoćnima. Društvo je zapušteno u svakom smislu. Maloj  grupi obogaćenih(pozicijom ili kriminalom) sve je  dostupno i moguće. Ostali trpe  teror tzv preduzetnika i političkih diletanata. U haosu i nepravdi sve veći broj  ljudi  se svrstava  ili  uzima pravdu u svoje ruke. Tako  „topovsko meso“ i ovih dana šeta ulicama ili društvenim mrežama  koristeći  fašističke metode samoinicijativno ili po instrukcijama, svejedno

MONITOR: Kako komentarišete narodne patrole na Zabjelu, ali i u drugim djelovima Podgorice,  i nasilje nad turskim državljanima koje je buknulo nakon sukoba na Zabjelu,  o kojem ne znamo punu istinu, i ranjavanja Podgoričanina?  

KOVAČEVIĆ: Nisam iznenađena. Znam  da  Vlada svojom  politikom turizma i investicija sistematski proizvodi  ksenofobiju. Zadnjih godina  prostituisanje prostorom i stereotipnim biznisima ugrožava elementarna prava domicilnog stanovništva ( živjeti u Kotoru znači svakodnevno trpjeti ugrožena prava i poniženje). Treba biti dobro osviješten pa u ekscesnim situacijama znati da  za tu situaciju nisu odgovorni stranci već   rukovotstvo grada i države.  Plaćamo državni aparat koja ima najbrojniju Vladu neosviješćenih osoba o značaju pozicije na kojoj se nalaze i odgovornosti koja iz toga proističe. Nepripremljeni  partijski delegati/kinje, zastupnici su partijskih interesa  bez vizije razvoja države ( privrede, kulture, zdravstva, obrazovanja, mira)  i percepcije procesa koji se dešavaju u svijetu, a koji se neminovno odražavaju i na Crnu Goru. Rezultat su  narodne patrole, horde muškaraca zadojenih mržnjom koji špartaju glavnim gradom i policija koja nije sposobna da garantuje sigurnost.  Sve je ovo znak da smo duboko zaglibili i da je  priča o napretku, meritokratiji, bezbjednosti,  standardima civilizovanog svijeta bila naša nada  a njihova lažavina.  Ozbiljno sumnjam da ovo što se dešava nije slučajno (iako je slučajem izazvano)i da nam predstoje opasni dani nesigurnosti  koje će ovakva vlast  proizvoditi.

MONITOR: A reakcija vlasti i institucija, odnosno privođenje 45 turskih državljana, najavu strožijeg Zakona o strancima i ukidanje bezviznog režima za turske državljanje koje je u još noći incidenta najavio premijer Spajić?

 KOVAČEVIĆ: Za sve što se desilo  nakon incidenta u Podgorici i što će se ubuduće dešavati odgovorno je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Vlada. Kad se  ne djeluje pravovremeno  rezultat je uspaničeno reagovanje i  nepotrebno  nasilje.  Sada je jasno da se u zaobilaženju reformi  u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, bezbjednosti, urbanizmu, zaobišla i imigraciona politika.  Instistucije države su u očekivanju reformi  dok se ljudi u njima množe. Imamo trenutno radikalne mjere i mržnje prema strancima i opasnost prelivanja na domicilno stanovništvo  „ druge vjere i nacije“. Znakovita je tvrdnja šefa Demokrata „Ništa od ovoga što gledamo nije slučajno…. bezbjednosni sektor…. ne služi ni članovima kriminalnih organizacija, ni pojedinim partijama, ni skrivenim centrima moći… “. Kome danas služi nije jasno , ali da radi   profesionalno    ovo što se dešava  ovih dana  ne bi bilo moguće.Bilo bi zaustavljeno. Oni bi znali da u ovoj situaciji moraju zaštititi   imovinu i ljude koji mogu biti mete odmazde.  Zašto nisu ?  Nisu mogli ili nisu htjeli? Nema dovoljno policajaca? Ili „ništa nije slučajno“?

Da je  predsjednik Vlade smijenio (konačno) ministra MUP- a, ministra pravde, prozvao sve koji ometaju usvajanje zakona i „drže ih u ladici“ bili bi mirniji.  I ne bi bilo uzburkanih strasti, strahova i progona.

MONITOR: U danima prije eskalacije ksenofobije i nasilja, sa političkih adresa moglo se čuti da nam prijeti „100 hiljada Turaka“, na raznorazne načine. Kolika je odgovornost tih političara i funkcionera?

KOVAČEVIĆ: Neodgovornost za izgovorenu riječ je pravilo u crnogorskoj politici. I to se radi u kontinuitetu, to im je osnovno sredstvo uzbunjivanja i to daje efekte . Odgovornost je prvenstveno na političarima iz većine ali  ne samo na njima. Odgovornost je i opozicionih političara koji su u defanzivi,  privezani za prošlost i odbranu pogrešnih politika  nesposobni na  adekvatan i  progresivan odgovor. I vlast i opozicija računa na neosviješćene, ponižene  ljude  i na zloupotrebu njihovih osjećanja ( nacionalnih i patriotskih) koje planiraju iskoristiti . Takve izjave služe da  nas  drže  u ravnoteži straha, uspješan mehanizam na koji   smo  adaptirani u dugom procesu autoritarne vlasti od devedesetih do danas i još se koristi. Ratne strategije su prisutne na svakom koraku i vidljivo izazivanje  mržnje i straha   kroz narative, simbole, obilježja i da ne pomenem – spomenik koji se šeta uz blagoslov  službi koje i sada podbacuju.

MONITOR: Rijetke su osude nasilja nad turskim državljanima, dok nas govor mržnje zapljuskuje odasvuda, sa ulice, društvenih mreža, portala. Šta to govori o ovom društvu?

KOVAČEVIĆ: Odavno ne pratim društvene mreže iz mentalno higijenskih razloga.  Odvratno mi je to navijačko iživljavanje nad  drugačijim mišljenjem i nemoćnima.Društvo je zapušteno u svakom smislu. Maloj  grupi obogaćenih ( pozicijom ili kriminalom) sve je  dostupno i moguće. Ostali trpe  teror tzv preduzetnika i političkih diletanata. U haosu i nepravdi sve veći broj  ljudi  se svrstava  ili  uzima pravdu u svoje ruke. Potpuno je pocijepana društvena  kohezija. Tako  „topovsko meso“ i ovih dana šeta ulicama ili društvenim mrežama  koristeći  fašističke metode samoinicijativno ili po instrukcijama, svejedno. Utihnulo je civilno društvo.

MONITOR: Ratni zločinci slave se kao heroji. U Podgorici je priređena „počasna bakljada „umrlom komandantu Treće armije Nebojši Pavkoviću“. Kako to komentarišete?

KOVČEVIĆ: Mislim da pola onih koji su bili na mostu i ne znaju ko je bio Nebojša Pavković ali oni koji su u sjenci dobro znaju što rade jer žive sa  ideološkim postavkama devedesetih i  učestvuju u javnom i političkom životu Crne Gore. Vrlo su vitalni i uporni u svojim zlim namjerama. Nema prava i pravde ali  ima  manipulacije emocijama mladih ljudi i puno laži.

MONITOR: A posthumnu dodjelu ordena mitropolitu Amfilohiju od strane predsjednika Jakova Milatovića?

KOVAČEVIĆ: Protiv sam dodjeljivanja ordena (nagrada i počasti ) u ime države bilo kome ako ne postoji konsenzus političke, kulturne i stručne javnosti.  Obeshrabruje me da je onome  koji je doprinio povampirenju  identitetskih politika, inspirisao podjele i rat devedesetih, odćutao masovne zločine nedužnih i genocid  a svešteno je lice, dodijeljeno  to državno priznanje.

Predsjednik je to uradio  iz većini  nejasnih razloga. Nelogično je da  se u sekularnoj državi  dodijeli orden mitropolitu Amfilohiju a izostavi Mila Đukanovića, njegovog dugogodišnjeg  vjernog saborca u kreiranju crnogorske javnosti i realnosti, rata, mira, nezavisnosti i vojnog saveza.  Dug je bio period njihovog sadejstva od devedesetih pa sve do trenutka kada je trebalo postaviti granice u nadležnostima, zakonski riješiti odnos crkve i države. Nezavisna država im je odgovarala imali su konsenzus o nenapadanju i odriješene ruke u oblastima koje su vodili. Amfilohije je bogatio SPC i sveštenike, širio prostor crkve, nacionalizma   i uticaja SPC a Milo je razvijao biznis , bogatio prijatelje i porodicu,pokoravao institucije i  razvijao kapitalizam i „demokratiju“. Dakle, obojica su zaslužni da je situacija u Crnoj Gori bila „mirna i stabilna“, da procesa  suočavanja sa prošlošću  ne bude jer su  negirali zločine koji su činjeni u naše ime  pod njihovim patronatom devedesetih. Omogućili su nezavisnost Crne Gore, promjenu sistema i klerikalizaciju društva. Zaslužni su za ono u čemu danas živimo i kakvu državu imamo. Ostavili su nam idolopoklonstvo i nacionalizam, lažnu vjeru i lažnu državu.  Kao  duhovne i svjetovne vođe dali su doprinos tome  da je crnogorsko društvo danas tako obrazovno i emotivno zapušteno,bez moralnog kompasa opsjednuto lošim politikama i destrukcijom. Jedan bez drugoga  u datim okolnostima to ne bi mogli  i   zato im je trebalo dodijeliti  isti orden i završiti sa njima. Bilo bi to pravično a možda i otrežnjujuće za sve.

MONITOR: Gdje smo kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

KKOVAČEVIĆ: Jedan dio odgovora je sadržan u prethodnom odgovoru. Suočavanje je bilo sa najvećih adresa blokirano ili uvažavano  samo do granice njihove odgovornosti. Uglavnom je fingirano za međunarodnu zajednicu bez interesa za unutrašnje pomirenje  i katarzu društva. Sadašnja  vlast ide još korak dalje u daleku prošlost  otvarajući generacijske traume bježeći od onih u kojima su učestvovali i za šta su odgovorni . Zaglibili smo u  opasnim igrarijama sa revizionizmom i relativizmom. Zašto? Jednostavno zato što sadašnjoj vlasti ne odgovara suočavanje i razotkrivanje uzroka i motiva za ratove devedesetih. Ne odgovara im rodna i nacionalna ravnopravnost, ne odgovaraju im „iste šanse za sve“,ni  pomirenje  što  je rezultat tog procesa. Njima su podjele nasušna hrana za opstanak  na vlasti uz militarizaciju svih (počevši od djece) uz podaničko prihvatanje vođstva onog kojemu vole da služe.Sve je manje onih koji trezveno misle i nažalost sve veći broj nasijeda na njihove provokacije i nametnute teme. Sve je tiši glas razuma.Voljela bih da me iznenadi neko buđenje  u potaji, da znam da ljudskost nije izgubljena.

Milena PEROVIĆ