Pretvarati  biografiju mitropolita Amfilohija u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture

MONITOR: Kako komentarišete to što će Podgorica, glasovima lokalne vlasti, dobiti spomen ploču sa likom pokojnog mitropolita Amfilohija i Podgoričanina Halita Đečevića, kao simbol „bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”?

ULJAREVIĆ: Memorijalizacija se u ovom slučaju instrumentalizuje, čime se ne jača, već razgrađuje krhki multikulturalizam. Ako želimo simbole međunacionalne sloge i međuvjerskog sklada, oni moraju biti rezultat širokog društvenog dogovora, a ne odluka proste  koalicione većine koja se ponaša kao da joj vlast daje pravo da redefiniše istoriju i identitet zajednice. Takvi nedemokratski potezi ne liječe  podjele, već ih produbljuju.

Posebno je sporno predstavljanje Amfilohija kao simbola “bratske sloge”. Radi se o čovjeku koji je branio i slavio ratne zločince, uključujući Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, podržavao opsadu Dubrovnika, bodrio jedinice koje su počinile zločine, negirao genocid u Srebrenici, veličao kolaboracionistički četnički pokret i širio ekstremističke narative. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima lažne vjere”, a Crnogorce “komunističkim nakotom”, dok je zbog govora mržnje bio i sudski opomenut. Pretvarati takvu biografiju u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture.

MONITOR: Organizacije civilnog društva, među njima i CGO, sve češće reaguju zbog govora mržnje, istorijskog revizionizma, te  jačanja podjela i tenzija. Šta to govori o crnogorskom društvu danas, koje je, eto, na vratima EU?

ULJAREVIĆ: To su sistemski problemi, sa bezbjednosnom dimenzijom o kojoj se i najmanje govori. Najviši nosioci vlasti ili nijesu sposobni da odgovore, ili svjesno postaju podizvođači u realizaciji tzv. Srpskog, preciznije Vučićevog sveta.

Umjesto odlučnog institucionalnog djelovanja, prečesto imamo ćutanje, relativizaciju ili selektivno postupanje. Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere,  dok se  osvjedočeni zločinci veličaju ako se uklapaju u nacionalističko-ideološke okvire koji  danas imaju prevagu u vlasti.

MONITOR: Na što konkretno mislite?

ULJAREVIĆ: Imali smo apsurdnu situaciju u kojoj je Ministarstvo kulture i medija ekspresno reagovalo na neprovjereni navod o ulici Osmana Rastodera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, u Petnjici, pa je i ministarka išla da se lično uvjeri, iako takva ulica nikada nije postojala. Istovremeno se ignoriše naša inicijativa da se ukloni naziv Ulice Pavla Bulatovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova bio nalogodavac nezakonite deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992.  Podsjetiću da je, po zvaničnim dokumentima, policija po njegovom naređenju uhapsila i izručila oružanim snagama Republike Srpske najmanje 66 civila, od kojih je samo 12 preživjelo, što je potvrđeno i u presudi Ks. 6/12 iz 2012. godine. Kao ministar odbrane SRJ, Bulatović je bio nadležan i za strukture čiji su pripadnici počinili teške ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit potvrdio je i da je bio pod istragom “ne samo za događaje na Kosovu”. Uprkos svemu, radi se na tome da takva osoba dobije ulicu i u Podgorici, kao i da ostane postojeća u Pljevljima, što dokazuje da je naopaka ideologija koju je zastupao živa kroz dio vladajućih struktura i jača od zakona.

MONITOR: Vidi li se to iz EU, i  utiče li na evropski put zemlje ?

ULJAREVIĆ: Politički indukovan revizionizam već je konstatovan u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, a problem od tada raste.

Poniženje kojem SPC izlaže bezbjednosne i pravosudne organe, posebno kroz „šetajući“ kip ratnog zločinca Pavla Đurišića, ulazi u anale urušavanja institucija koje se pretvaraju u servis jedne vjerske organizacije.

EU vidi da država u ovoj fazi pregovora nema funkcionalnu vladavinu prava, iako pokušava da ohrabri njeno uspostavljanje. Društvo na vratima EU mora demonstrirati otpornost na mržnju, a ne toleranciju prema njoj, jer će nam se ovakvo stanje, prije ili kasnije, vratiti kao ozbiljna prepreka u evropeizaciji.

MONITOR:  Samo jedan od trojice  kandidata za sudije Ustavnog suda dobio je  podršku poslanika.  Ustavni sud, iako je i to jedan od zahtjeva EU, nije kompletiran.  Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Funkcionalan i stručan Ustavni sud trebalo bi da bude prioritet svakom poslaniku zbog unutrašnjeg poretka i zaštite ustavnosti. Političko filtriranje kandidata nije neuobičajeno, ali u uređenim društvima ono dolazi nakon procjene stručnosti, integriteta i iskustva, gdje ta dimenzija daje onu nijansu koja odnosi prevagu.

Jako je važno, posebno u kontekstima kakav je naš, da postoji elementarni dijalog vlasti i opozicije, koji je sada izostao. Dodatno se stiče utisak i da je unutar vlasti Andrija Mandić ponovo „odigrao“  kako bi prošao samo kandidat koji njemu odgovara. On već postavlja određene poluge za izbornu 2027. godinu, pokušavajući da obezbijedi i presudan uticaj u Ustavnom sudu, dok drugi akteri kratkoročno planiraju akcije i najčešće djeluju reaktivno.

Mandić stalno testira i EU, pomjera granice onoga što Brisel traži, dok paralelno uzima sve što smatra politički korisnim, računajući da će ga evropske institucije i dalje tretirati kao potrebnog sagovornika, poneko naivan čak i kao konstruktivnog. Najbolje se to vidi i na ovom primjeru, kao i u jednogodišnjoj blokadi izbora članova Savjeta AVMU. To pokazuje da se preuzete obaveze u procesu EU integracija ne shvataju ozbiljno, što ne šteti samo našoj evropskoj agendi, već i  demokratizaciji društva u kojoj bi evropske integracije trebalo da budu ključni korektiv.

MONITOR: Kako vi čitate posljednji izvještaj Evropske komisije i pozitivne tonove iz Brisela?

ULJAREVIĆ: Izvještaj EK onosi pozitivnije tonove, ali je važno razumjeti da nije trijumfalan kako se pokuša predstaviti već diplomatski odmjeren i sa dosta rezervi. Izvještaj nam daje ogledalo, a na nama je da odlučimo da li ćemo u njemu vidjeti uljepšanu sliku ili realnost. Realnost može biti u fomalnom napretku Crne Gore, ali suštinski i dalje se tapka u mjestu.

EK jeste ocijenila Crnu Goru najboljom prosječnom ocjenom do sada, ali između redova jasno upozorava da vladavina prava ne funkcioniše. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju, institucije ostaju pod političkim uticajem, a ključne oblasti – pravosuđe, borba protiv korupcije, medijske slobode i profesionalizacija javne uprave – su najtanji temelji našeg evropskog puta. Posebno zabrinjava to što su neka upozorenja ista kao i 2018. godine, što govori da formalni pomaci nijesu donijeli promjene u radu sistema.

MONITOR: Šta onda znači najveća ocjena do sada?

ULJAREVIĆ: Ta ocjena napretka od 3.63 nije ni za pola procentnog poena veća od prošle godine, što znači da je “najbolji đak u regionu” tek dobar, a ne vrlo dobar ili odličan. Najbolja ocjena do sad ne znači zatvaranje brojnih poglavlja, jer upravo oblasti koje najduže stagniraju – pravosuđe i uprava – ostaju ključna prepreka 2026. godini kao ambiciozno postavljenom roku.

Poruka Brisela je višeslojna. Crna Gora jeste prva u redu, ali bez depolitizacije pravosuđa, uspostavljanja jednakih pravila za sve i raskida sa praksom simuliranja reformi nije izvjesno da će ta trka biti prema članstvu EU biti tako brza. U suštini, rezultati,  a ne obećanja, biće mjerilo,  a tek ulazimo u najzahtjevniju fazu integracija u kojoj se ne broje samo zakoni, već njihova primjena i dokazi da važe jednako za sve.

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova tvrdi da je Crna Gora završila sve obaveze u pet pregovaračkih poglavlja koja treba da budu zatvorena krajem godine i da se čeka ocjena EK i članica EU, uz očekivanje da će rezultati rada Vlade i nadležnih institucija biti prepoznati. Šta očekujete?

ULJAREVIĆ: EU je i do sada vidjela da su tvrdnje Vlade često nepouzdane, što narušava kredibilitet države. To se pokazalo i prilikom izvještavanja o sprovođenju Reformske agende 2024–2027., kada je Vlada tvrdila da je realizovala znatno više obaveza nego što je Evropska komisija potvrdila. Ta diskrepanca nas je koštala i novca iz Plana rasta. Crna Gora je povukla značajno manje sredstava nego što joj je bilo inicijalno opredijeljeno za prvu polovinu godine – svega 38 posto 18,3 od predviđenih 52,1 miliona eura.

Bilo bi pošteno i da MEP, kada govori o ispunjenosti obaveza iz određenih poglavlja, precizira šta je  urađeno u mandatu ove Vlade, a šta je rezultat ranije pripremljenih procesa. Veliki dio tehničkog posla završen je ranije, ali nije postojala politička podrška u EU za dinamiziranje politike proširenja, to su činjenice koje ne treba zamagljivati.

Formalno ispunjavanje obaveza ne može sakriti sve vidljiviju disfunkcionalnost institucija, selektivnu primjenu zakona i partijsko opterećenje sistema. Moja očekivanja su da će EU poslati podstrek za nastavak reformi, ali da će insistirati na konkretnim rezultatima, čak i u njihom minimalnom obimu. Nadam se da će vlast shvatiti da odgovorna politika mora biti više od neukusnih PR kampanja.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos o ideji probnog roka za nove članice, kako ne bi u Evropu „uvela trojanskog konja Rusije“?

ULJAREVIĆ: Izjava Marte Kos je upozorenje državama kandidatkinjama da EU neće dozvoliti da u svoje redove uđe država koja može biti kanal za spoljne, prije svega ruske, uticaje.

To je izazov i za Crnu Goru. Rusija ovdje već djeluje, više posredno nego direktno – kroz hibridne operacije, dezinformacione kampanje, osnaživanje proruskih političkih i društvenih aktera, kao i oslanjanje na infrastrukturu SPC.

Pozitivno je što je MVP pozvalo ruskog ambasadora na razgovor i reagovalo na njegovo ponašanje. To nije stav cijele Vlade i u tome je problem. Nedostatak jedinstvenog pristupa otežava ograničavanje malignog ruskog uticaja, a i ne manje štetnog uticaja režima Aleksandra Vučića.

Milena PEROVIĆ

Zloupotrebljava se kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela i  pogoršavanje odnosa sa susjednim državama

MONITOR:Dodjeljivanje ordena preminulom mitropolitu Amfilohiju, spomen ploča, spomenik, prijedlog da se jedna od ulica u Podgorici imenuje po bivšem ministru Pavlu Bulatoviću… Je li na djelu neko novo isčitavanje ’90-ih ? 

KUZMAN:To je prije svega pokušaj izgradnje kulture sjećanja od strane dijela vlasti sa ciljem da se normalizuje politika koju je Crna Gora vodila početkom devedesetih. Prošla vlast je devedesete gurala pod tepih, što je dovelo do toga da se stvori „vakum“ u kulturi sjećanja. To vješto koriste sadašnji vlastodršci. Svjedoci smo da su u Pljevljima spomenik i nazive ulica dobili borci sa slovenačkog, hrvatskog i kosovskog ratišta, dok jedna slijepa ulica u toj opštini još od 2000. godine nosi ime po Pavlu Bulatoviću. Dalje, bazen Nikša Bućin u Kotoru preimenovan je u Zoran Džimi Gopčević, po poznatom vaterpolisti, koji je prema navodima logoraša bio čuvar u logoru Morinj. Ne treba zaboraviti ni često osporavanje presuda haškog suda i slavljenje presuđenih ratnih zločina, koje takođe spada u ,,novo isčitavanje” devedesetih. Time se zloupotrebljava kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela u crnogorskom društvu, kao i za pogoršavanje odnosa sa susjednim državama.

MONITOR:Prošle godine ste održali predavanje „Antiratni pokret u Crnoj Gori 1991–1992“. Zašto nema obilježja, ordena, ulica i spomenika, ovoj manjini koja je ratnih devedesetih sačuvala obraz Crnoj Gori? 

KUZMAN: Da, održao sam predavanje u Budvi u organizaciji Matice crnogorske, jedne od rijetkih naučnih organizacija koja se bavi ovom temom. Originalno predavanje je nastalo za potrebe Škole tranzicione pravde koju organizuje Centar za građansko obrazovanje (CGO) sa ciljem da se mladi upoznaju sa činjenicom da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret tokom devedesetih, budući da prema istraživanju iz 2024. godine 68.8 odsto mladih nije znalo da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Dalje, razlog zašto ne postoji neko obilježje, ulica ili spomenik ljudima koji su digli glas protiv ratne histerije leži u činjenici da su od 1991. pa do danas uvijek u dijelu vlasti političke elite koje su se tih godina borile protiv antiratnog pokreta i od njih ne možemo očekivati da će izraziti kajanje za svoje postupke ili pokrenuti inicijativu da antiratni pokret dobije obilježje kakvo zaslužuje. Uzmimo samo za primjer izjave Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Bulatović se nakon napada na Dubrovnik pravdao da mu je „Kadijević napravio ratnu zamku“, Đukanović se u Cavtatu izvinuo hrvatskim građanima 2000. godine, dok je Marović objašnjavao kako „nije bio dobro informisan“. Niko od njih nije uputio izvinjenje antiratnim aktivistima zbog progona koje su doživljeli. Tako smo došli do ironične situacije, da antiratni heroj iz regiona, Srđan Aleksić, dobije bulevar u Podgorici, dok domaći antiratni heroji to nemaju.

Ipak, postoje neki izuzeci. Narodni muzej Crne Gore u svojoj Stalnoj postavci Istorijskog muzeja od 2016. godine ima segment posvećen antiratnom pokretu. Ove godine je u Muzejima i galerijama Podgorice organizovana izložba Lavirint devedesetih, na kojoj su se u okviru antiratnog segmenta našle ličnosti iz Crne Gore. U okviru ovog projekta organizovana je i putujuća izložba Devedesete: od nepristajanja do otpora u Budvi i na Cetinju. Prijestonica Cetinje je, na inicijativu Akcije za ljudska prava (HRA), CGO i Antifašista Cetinja odlučila da ulicu dobije Krsto Đurović, admiral Jugoslovenske ratne mornarice koji je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima prilikom napada na Dubrovnik. Iako su ovo skromni počeci, treba nastaviti sa ovakvim akcijama, budući da je antiratni pokret jedna od svijetlih tačaka u mračnim devedesetim.

MONITOR:Teče pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta kroz izjave političara, parastose i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću. Da li smatrate da ta misija u Crnoj Gori, poput one u Srbiji, može uspjeti?

KUZMAN:U Crnoj Gori, i pored velike kampanje da se izvrši rehabilitacija i normalizacija četničkog pokreta u javnom diskursu, nije moguće da dođemo u situaciju u kojoj se danas nalazi Srbija. Crnogorski četnici sarađuju sa okupatorom od prvog dana i ostaju mu vjerni sve do maja 1945. godine. Samo zbog činjenice da su pomagali 7. SS diviziji Princ Eugen prilikom napada na Pivu avgusta 1944. godine, desetak dana poslije masakra u Velici i godinu dana od zločina koji je ova divizija počinila u Dolima i ostatku Pive, je dovoljno da se četnički pokret i Pavle Đurišić u Crnoj Gori nikada ne rehabilituju. Pritom su izvršili brojne zločine po cijeloj Crnoj Gori, od kojih se izdvajaju oni počinjeni nad muslimanskim stanovništvom u Sandžaku tokom zime 1943. godine. Takođe su imali i svoje zatvore u kojima su držali partizane i njihove simpatizere, a sve pod patronatom italijanskih i njemačkih okupacionih vlasti. Njihova ideologija je bila fašistička, jer se zasnivala na Moljevićevoj Homogenoj Srbiji u kojoj autor poziva na stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Na kraju, ne smijemo zaboraviti da značajan dio Srba smatra četnike za saradnike okupatora, a njihovu ideologiju za zločinačku. Ovo su samo neke od brojnih činjenica zbog kojih se ovaj pokret ne može rehabilitovati u Crnoj Gori.

MONITOR:Često se pominje istorijsko pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama tokom burnog XX vijeka. Da li je to moguće u atmosferi kada priča sa nevinih žrtava često sklizne u opravadanje i branjenje ideologije? 

KUZMAN:Istorijsko pomirenje u Crnoj Gori ne smije da bude stvar kompromisa, već stvar konsenzusa. Međutim, svjedoci smo da kompromisi dominiraju u tumačenju naše prošlosti, što nam govore i rezolucije koje su u posljednjih par godina usvojene. Crnogorska delegacija pri UN-u je u maju 2024. godine glasala za rezoluciju o uspostavljanju Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Takvo glasanje izazvalo je snažnu reakciju dijela vlasti, koja je kao odgovor podnijela Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Nakon skupštinske rasprave, Jasenovcu su bez dodatnih objašnjenja, pridodati logori Mauthauzen i Dahau, čime je izazvana još veća konfuzija u društvu, budući da se postavlja pitanje zašto su ova tri logora važnija nego drugi logori u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili Trećem Rajhu. Biranjem samo Jasenovca, bez razloga se izostavilo preko tri četvrtine  srpskih civila koji su ubijeni u drugim djelovima NDH. Time se vidi da cilj rezolucije nije bio suočavanje sa prošlošću, već su se nevine žrtve iskoristile za političko potkusurivanje. Na kraju, donošenje rezolucije rezultiralo je time da se na Akademiji u Skupštini Crne Gore povodom Dana sjećanja na žrtve Jasenovca, Mauthauzena i Dahaua govori o „mučeničkom stradanju“ cjelokupnog četničkog vođstva. Time su nevine žrtve ovih logora izjednačene sa Pavlom Đurišićem, koji je u Jasenovcu ubijen od dojučerašnjih ustaških saveznika.

MONITOR:Nakon nacionalističkih i fašističkih povika na utakmici Crna Gora-Hrvatska, kao predstavnik Antifašista Cetinja, oštro ste reagovali. Kako se ocjenjujete revizionizam u susjednim državama i koliko on utiče na Crnu Goru? 

KUZMAN:Skandiranje na fudbalskoj utakmici je samo nastavak nacionalističkih i fašističkih incidenata koji se posljednjih nekoliko mjeseci događaju u Hrvatskoj. Drago mi je da su crnogorski navijači na pravi način odgovorili na provokacije sa suprotne strane i poslali poruku koja je odjeknula regionom. Istorijski revizionizam najjači je u Hrvatskoj i Srbiji. Hrvatska, koja nosi teret NDH, ima veliki problem sa dijelom branitelja koji su koristili ustaške pozdrave i uniforme tokom Domovinskog rata. Te grupe gotovo na svakom obilježavanju donose ustašku ikonografiju, a prije desetak godina su u Jasenovcu postavili spomen ploču poginulim braniteljima na kojoj je uklesan i ustaški pozdrav „za dom spremni“. Ploča je nakon godinu dana premještena u Novsku, ali je natpis ostao. Ovog ljeta smo bili svjedoci koncertu u Zagrebu na kome je nekoliko stotina hiljada ljudi uzvikivalo ustaški pozdrav, a u samom hrvatskom Saboru je krajem oktobra organizovan pseudonaučni skup na kojem su učesnici govorili o Jasenovcu kao radnom logoru u kojem je umrlo nekoliko hiljada ljudi. U Srbiji već dvije decenije postoji narativ o „dva antifašistička pokreta“, čime su partizani i četnici izjednačeni. Deset godina kasnije, došlo je do sudske rehabilitacije četničkih vođa Dragoljuba Draže Mihailovića i Nikole Kalabića. Revizionisti idu i korak dalje, pa pokušavaju da rehabilituju Milana Nedića, predsjednika kolaboracionističke Vlade nacionalnog spasa. Iz današnje vizure, izjednačavanje dva pokreta nije donijelo željene rezultate i srpsko društo je dalje duboko podijeljeno po pitanju Drugog svjetskog rata. Oba revizionizma, i hrvatski i srpski, su izrazito antikomunistička, antipartizanska i antijugoslovenska, a istovremeno nijesu utemeljena na istorijskim činjenicama. Hrvatski revizionizam nema nekog uticaja na crnogorsko društvo, budući da vlada konsenzus o ustašama kao fašističkoj i kolaboracionističkoj vojsci i cjelokupna javnost je osudila ustaška skandiranja na pomenutoj fudbalskoj utakmici. Da ne govorimo o tome da nikada nije negiran genocid koji su ustaše sprovodili nad Srbima, Jevrejima i Romima. Veći problem predstavlja srpski revizionizam, budući da u Crnoj Gori postoji dio društva koji baštini nasljeđe četničkog pokreta. Upravo oni koriste argumente i taktiku revizionista iz Srbije kako bi opravdali crnogorski četnički pokret. Tako su parastosi pripadnicima četničkog pokreta samo neki od događaja koji su u Srbiji postali normalnost, ali u Crnoj Gori i dalje izazivaju reakcije.

MONITOR: Da li se kroz obrazovanje, medije, naučne institucije, dovoljno radi da bi se preduprijedili i osporili pokušaji revizionizma iz dalje i bliže prošlosti? 

KUZMAN:Nažalost, protiv revizionizma u Crnoj Gori najviše se bori nevladin sektor i dio medija. Gotovo da nema nedjelje da se ne objavi neko reagovanje na pokušaje istorijskog revizionizma. Dodatno, rad sa mladima kroz seminare i škole dosta pomaže u ovoj borbi. Na drugoj strani, naučne institucije su deklarativno protiv revizionizma, ali ne rade mnogo na njegovom suzbijanju. Udžbenici za istoriju u osnovnim i srednjim školama nijesu revizionistički i bazirani su na istorijskim činjenicama, ali njihov najveći problem je izostavljanje ključnih podataka o zločinima na teritoriji Crne Gore za vrijeme devedesetih. Ipak sam mišljenja da istorijski revizionizam ne može pobijediti u Crnoj Gori, budući da je prošlo 35 godina od pada komunizma i uvođenja političkog pluralizma, a revizionisti nijesu odmakli od argumenata koje su koristili 1990. ili 1991. godine.

Predrag NIKOLIĆ

Pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju. Slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari  po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju, a  Crna Gora bi već odavno bila članica EU

MONITOR: Premijer Milojko Spajić kazao je ove sedmice u Briselu da ćemo sva poglavlja zatvoriti do kraja sledeće godine, a da kvalitet reformi ostaje “neupitan”.  Posljednji Izvještaj EK govori da je ostalo poprilično posla kad je u pitanju vladavina prava i borba protiv korupcije. Je li premijer previše optimističan?

RADULOVIĆ: Premijer Spajić je previše puta davao izjave koje su se ubrzo pokazivale kao nerealne, neobjektivne, a nekada i  svjesno obmanjujuće. Sjetimo se samo najava da će Vlada 2026. godine graditi više od deset dionica auto-puteva, da će čitavu Crnu Goru da premreže auto-putevi,  priče o milijardama stranih investicija, obećanja porodicama stradalih u masakrima na Cetinju, obećanja odmah kada je izabran o ubrzanju reformi u pravosuđu, o formiranju specijalnog suda i specijalne policijske agencije u koju bi se transformisalo Specijalno policijsko odjeljenje, o donošenju zakona o vetingu i mnogih drugih.

Od izgradnje auto-puteva još nema ništa, milijarde stranih investicija niko još nije vidio, porodice stradalih na Cetinju i dalje čekaju pravdu i odgovore na pitanja ko će odgovarati za brojne propuste koji su doveli do ubistva 23 osobe, od čega je četvoro djece, reforma pravosuđa nedopustivo kasni, od specijalnog suda i specijalne policijske agencije nema ništa, propise o vetingu nemamo. Ali imamo političke progone i čistke koje, pod izgovorom vetinga, grubim zloupotrebama i kršenjem ljudskih prava i osnovnih sloboda sprovode Demokrate u bezbjednosnom sektoru, a premijer sve to nijemo posmatra. Zato premijerove izjave o broju poglavlja koje ćemo zatvoriti i o kvalitetu reformi treba u najmanju ruku uzeti sa rezervom jer broj i karakter neispunjenih obećanja ukazuje da se ne radi o pretjeranom optimizmu premijera, već o nečemu drugom što bi u svakoj uređenoj državi osobu diskvalifovalo od vršenja bilo koje javne funkcije.

MONITOR: Gdje je crnogorsko pravosuđe danas?

RADULOVIĆ: Nažalost, nije mnogo odmaklo od pozicije na kojoj je bilo kada je Crna Gora počela pregovore sa EU. Određeni pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju jer, da budemo iskreni, slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju i Crna Gora bi već odavno bila članica EU jer je za to bilo dovoljno vremena. Povremeni pozitivni iskoraci u radu pravosuđa nijesu dovoljni,  jer očigledno još uvijek ne postoji dovoljno političke volje da Crna Gora dobije nezavisno i profesionalno pravosuđe. Takvo pravosuđe nije interes onih koji u Crnoj Gori imalu političku moć i koji odlučuju.

MONITOR: Brisel nas opet opominje da nemamo presuda za visoku korupciju. Ko je odgovoran ?

RADULOVIĆ: Razlozi za nedostatak pravnosnažnih presuda, odnosno neefikasnost pravosuđa su brojni. Počev od nedovoljnih kadrovskih, tehničkih i prostornih kapaciteta u kojima pravosuđe fukcioniše, neadekvatne primjene zakona od strane sudija,  tolerisanje procesnih zloupotreba i nepoštovanje suda u nekim predmetima, loše i nepotpuno sprovedene istrage koje često dovode do toga da se glavni pretres pretvori u istragu, potvrđivanje optužnica koje su zasnovane na tako nepotpunim istragama bez valjane kontrole, neadekvatan pravni okvir koji je odavno trebalo unaprijediti. U najkraćem, odgovornost je na političarima kod kojih ne postoji stvarna politička volja da se obezbijede uslovi za profesionalno i nezavisno pravosuđe, ali i u pravosuđu koje nije spremno da u potpunosti i neselektivno primijeni zakon na te političare, posebno na one koji vrše vlast.

MONITOR: Ni nakon tri godine nije okončan proces protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i njenog sina Miloša. Predsjednik Viseg suda Zoran Radović smatra da nema prostora za ogovornost sutkinje koja je duze od dvije godine vodila slučaj. Vi  mislite drugačije?

RADULOVIĆ: Mislim da je neprihvatljiv stav da nema prostora za utvrđivanje odgovornosti u slučaju u kome sud dvije i po godine nije preduzeo ništa da počne sa glavnim pretresom i u kome su se tolerisale brojne procesne zloupotrebe koje je javnost prepoznala kao svojevrsno izrugivanje pravosuđu. Činjenica da je nakon promjene sutkinje u ovom predmetu postupak počeo da se odvija u skladu sa zakonom, da je nova sutkinja počela da preduzima radnje koje su prvostepeni postupak za nešto više od pola godine dovele do samog kraja, upravo pokazuje da se mora provjeriti da li postoji odgovornost za potpunu pasivnost suda u prethodne dvije i po godine. Pri tome ne mislim samo na odgovornost tadašnje sutkinje u ovom predmetu jer teško je zamisliti da su se onakav intenzitet i trajanje zloupotreba mogle realizivati bez dogovora i sinhronizovanog djelovanja više aktera.

MONITOR: Odgovornost je izostala i nakon nasilja i izliva mržnje prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama. Kako vidite postupanje policije i tužilaštva u tom slučaju?

RADULOVIĆ: Kao i u brojnim ranijim slučajevima, policija je napravila užasne propuste u ovom slučaju.  A sujeta  i nezaježljiva potreba da se sačuvaju funkcije bile se prepreka da se greške priznaju i odgovornost prihvati. Policija je u saradnji sa tužilaštvom morala da odmah obavi uviđaj i izuzme tragove koji bi bili predmet vještačenja i koji bi pomogli u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja u događaju koji je prethodio nasilju i mržnji prema državljanima Turske. Umjesto toga, policija se pouzdala isključivo u izjavu oštećenog koji je bio jedan od aktera fizičkog obračuna, pa je onda video snimak sa lica mjesta pokazao da je policija lišila slobode lica koja u tom događaju nijesu ni učestvovala.

Ministar unutrašnjih poslova pošao je da „umiri“ okupljene građane sa navodima da u Crnoj Gori nema toliko državljana Turske koliko su neki političari mjesecima tvrdili da ih ima i tako „spremali teren“ za ono šta se desilo, iako je takve lažne izjave ministar više puta ranije prećutao. Na kraju, policija je obezbjeđivala nasilna okupljanja na kojima su se čuli govor mržnje i pozivi na nasilje, umjesto da takva okupljanje prekine i procesuira odgovorne. Takođe, brojni slučajevi napada na imovinu državljana Turske ostali su nerasvijetljeni i nakon svega slušamo za zdravi razum uvredljive i nepristojne izjave rukovodilaca u bezbjednosnom sektoru da propusta nije bilo.

MONITOR: A to što policija još nije oduzela od SPC spomenik Pavlu Đurišiću?

RADULOVIĆ: I to je jedan od niza slučajeva u kojima je policija napravila propuste. Umjesto da odmah oduzme predmet krivičnog djela, policija to nije uradila već je i u ovom slučaju obezbjeđivala izvršenje krivičnog djela. Ono što je uslijedilo kasnije sa pokušajima oduzimanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, njegovo skrivanje i otvoreno ponižavanje države i njenih institucija, pokazuje svu nefunkcionalnost policije i pravosuđa.

Uspostavljanje profesionalnih institucija podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti prvenstveno kod rukovodstva bezbjednosnog sektora za propuste u ovom, ali i u drugim slučajevima, jer pored očigledne nesposobnosti, dovoljno je razloga za sumnju da se u nekim slučajevima radi i o zloupotrebi službenog položaja.

MONITOR: Tri specijalne izvjestiteljke UN uputile su pismo Vladi zbog medijskih napada Demokrata na vas i Teu Gorjanc Prelević, direktoricu HRA. Vlada nije odgovorila na to pismo u predvidjenom roku. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Mislim da je ovo prvi slučaj da su čak tri specijalne izvjestiteljke UN pisale Vladi i tražile objašnjenja za napade od strane Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na Teu Gorjanc Prelević i mene i informacije o tome šta je Vlada preduzela. Vlada ne samo da nije regovala na te napade i prijetnje, već je ignorisala i pismo specijalnih izvjestiteljki UN. Zabrinutost zbog takvih napada prethodno je saopštena dva puta i iz Delegacije EU u Podgorici i dva puta od strane predstavnika UN, ali i to je ostalo bez bilo kakve reakcije od strane Vlade.

Predstavnici Demokrata su u javnosti nastavili da svakoga ko im uputi bilo kakvu kritiku pokušaju javno da diskredituju, omalovaže i predstave kao saradnika kriminalnih klanova i bivšeg režima. Pravna država će jednom morati da reaguje na te napade. . Što prije dođe do te reakcije, to će biti bolje za sve građane i za državu Crnu Goru, a sigurno i za funkcionere Demokrata koji  svakim danom sve više tonu u kriminalnu zonu.

Milena PEROVIĆ