FOKUS
A za kuma – zatvor
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Nema, činilo se, ničega što bi moglo narušiti idiličnu sliku koju su pripadnici vladajuće kaste godinama po svijetu gradili o sebi i svojoj Crnoj Gori – lideru u regionu. I ništa ih, tvrdili su, ne može skrenuti sa puta evroatlantskih integracija: odbjegli narkobosovi, nekažnjene ubice i lopovi, investitori sa potjernica, radnici bez posla, bolesnici bez lijekova, studenti bez perspektive… Ništa. Onda su evropski parlamentarci crnogorskim kolegama predložili da se u tekstu zajedničkog dokumenta nađe zaključak o potrebi ,,procesuiranje predmeta korupcije među visokim zvaničnicima sve do konačne presude”. I organizacija na vlasti je pokazala pravo lice.
U izlivu bijesa, kako i dolikuje, prednjačio je DPSSDP alfa mužjak. Milo Đukanović je optužio neistomišljenike iz opozicije, civilnog sektora i medija da „štete nacionalnim interesima napadajući investitore i pokušavajući iskonstruisati tezu da su DPS, njihov lider i prethodna Vlada korumpirani”. Đukanović se tu nije zaustavio.
„Kada bi hapšenja navodno bilo put za bržu integraciju Crne Gore u Evropu”, osvrnuo se predsjednik DPS u Herceg Novom na ono što ga odavno tišti. Potom je, u skladu sa slikom koju o njemu grade obožavaoci i sljedbenici – britva, primus, otac nacije, šef mafije, preuzeo ulogu vrhovnog sveštenika.
,,Odavde ću im učiniti mali prilog ko je najpodesniji da ga žrtvujemo u cilju evropeizacije Crne Gore”, saopštio je Novljanima Đukanović i pobrojao ljude koji su, prema njegovim kriterijumima, ,,podesni za žrtvovanje”!? Jedan, kaže gazda DPS-a, voli da piše za novine, drugi ne zna padeže, treći je, zamislite, štrajkovao glađu… Kud će jače preporuke za Spuž?
,,Mogli bismo im ponuditi da sastav proširimo sa nekim od aktuelnih medijskih tajkuna u Crnoj Gori”, nastavio je Đukanović, neodoljivo podsjećajući na samoga sebe iz devedesetih, sa blistavim idejama i uz jasnu prijetnju ,,ljudima koji imaju sumanutu ideju da hapse po Crnoj Gori da bi se dodvorili nekoj evropskoj adresi”.
Treba priznati: nije lagodno slušati kako o sumanutim hapšenjima govori osoba koja je kao predsjednik Vlade, u najmanju ruku, tolerisala okupaciju Pljevalja i zločine u Morinju i Bukovici, pod čijom komandom je granatiran Dubrovnik, izbjeglice iz BiH deportovane pravo u smrt, dok su na ulicama crnogorskih gradova orgijale plaćene ubice iza kojih je do danas ostao niz od 30-tak nerazjašnjenih ubistava.
Đukanović (toliko) zna – ratni zločini ne zastarijevaju. A o njegovoj ulozi u zločinu deportacije bosanskih izbjeglica nijesu svjedočili ni mediji, ni NVO sektor, već njegov nekadašnji najbliži saradnik Momir Bulatović. I to je samo vrh problema sa kojima će se otac režima suočiti prije ili kasnije.
Afera Telekom, odnosno potvrda onoga što smo svi znali – da gospodari crnogorskog procesa privatizacije nijesu naivni nego korumpirani, donijela je nove glavobolje Đukanoviću i njegovim poslovnim partnerima. Uzalud su dokumenta iz Amerike njemu, Igoru Lukšiću i Ranki Čarapić smiješna toliko da skoro dva mjeseca nijesu u stanju da napišu valjanu zamolnicu i od SAD zatraže prikupljene dokaze. Prije ili kasnije istina će izaći na vidjelo. Prije – ukoliko se Oleg Deripaska i njegovi Rusi (stvarni ili izmišljeni) naljute pa obznane detalje javnih i tajnih dilova sklapanih tokom privatizacije KAP-a. Kasnije – ako se smanje cijene energenata na svjetskim berzama, pa građani Crne Gore ne budu egzistencijalno motivisani da spoznaju zbog čega plaćaju najskuplje gorivo u ovom dijelu Evrope, uz najave da im to prvenstvo neće izmaći ni kada su u pitanju cijene struje. Uglavnom, pitanje nije da li će, već: kada će?
Da ne ponavljamo sada priču o švercu i tranzitima: oružja, nafte, duvana, fabrika, hotela i poljoprivrednih kombinata, nekretnina, novca i nakita. Zadržimo se samo na onome što se, tvrdi Đukanović, u Crnoj Gori nikada neće dogoditi, a zapravo je već počelo. Sanaderizacija.
Ivu Sanaderu se u Hrvatskoj sudi zbog toga što je kao premijer reketirao državne kompanije u ime vladajuće partije. Prikupljeni novac dijelom je koristio HDZ za crne fondove, dijelom ga je odnio Sanader. Prepoznajete li bilo kakvu sličnost između tog procesa i načina na koji se finansira DPS? Sanaderu se sudi u zato što je, kao Tuđmanov čovjek od povjerenja, reketirao hrvatske privrednike uzimajući im dio kredita koje su, uz njegovo nezvanično posredovanje, dobijali od austrijske HAAB. Nema podataka da je Đukanović radio nešto slično. Prosto, nekadašnji premijer, predsjednik i biznismen ima svoju banku. A država je tu ako treba pokriti gubitak ili sakriti neku nezakonitost u poslovanju. Ostaju privatizacioni marifetluci, nekad i sad, najuticajnijih ljubitelja skupih časovnika u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Sanaderu se, zamislite, sudi i zato što je omogućio mađarskom MOL-u da nekontrolisano upravlja INOM iako nije njen većinski vlasnik. Mađare je, navodno, ta privilegija koštala 10 miliona eura.
Identični sporazumi u Crnoj Gori ne izazivaju nikakve sumnje. Zapravo, to je pravilo – od Jugopetrola, preko KAP-a, Željezare, Elektroprivrede, pa do privatizacionih fondova i mnogobrojnih preduzeća koja su ovako ili onako pala u ruke Đukanovićevih kumova.
Čak i kada nam iz inostranstva dođu, prvo sumnje a potom i dokazi da je riječ o nezakonitim radnjama i korupciji, uvijek se nađe neko ko će, poput doktora ekonomskih nauka univerzitetskog profesora i predsjednika Vlade Igora Lukšića, ustvrditi da to nije problem Crne Gore, nego Mađarske. U aferi Telekom. Ili Srbije. U kokainskoj aferi iza koje je stajao pljevaljski narko klan i njegov šef Darko Šarić. Ili Njemačke. Kad bi se poneko zainteresovao za porijeklo bogatstva Safeta Kalića, jednog od DPS–ovih omiljenih biznismena sa sjevera Crne Gore.
Tu su i Naser Keljmendi, Stanko Subotić, Taskin Šinavatra… sve zvanični i nezvanični finansijeri crnogorskih vlasti i njenih eksponenata. Gdje god da su oni danas – na nekoj crnogorskoj, evropskoj ili nekoj trećoj adresi, ni naši čitaoci, a ni mi iz Monitora, nemamo ni potrebu ni obavezu da im se dodvoravamo na bilo koji način. Mi im nijesmo ništa dužni.
A kome su oni dužni? Do danas ne znamo ko je zemunce snabdijevao službenim legitimacijama, oružjem i registarskim tablicama; ko je Kalićima i Šarićima pružio utočište i obezbijedio ugled; u šta je, odnosno u koga investirao Šinavatra da bi postao crnogorski državljanin…
Ne znamo ni kome je sve od domaćih i stranih investitora (uz Olega Deripasku i Dragana Brkovića) Ministarstvo finansija pod komandom Igora Lukšića omogućilo da ne plaća poreze i doprinose. Kada je i na šta Regionalni vodovod potrošio onih 11 miliona koje je Lukšić (kao personifikacija Ministarstva) u jednom danu poslao na račune Prve banke Aca Đukanovića, a ova ih, k’o svoje, vraćala u državni trezor namirujući dug? Da li je i kome sve Vlada pod komandom Igora Lukšića – poput svojih prethodnika – garantovala amnestiju od krivičnih djela kao što su utaja poreza ili zloupotreba službenog položaja? Na osnovu kojih su sve analiza i računica donošene odluke da se državnim novcem plaćaju otpremnine zaposlenih u privatnim preduzećima, garantuju krediti stranim, često anonimnim, investitorima koji u Crnu Goru nijesu uložili ni djelić novca koji im je tako poklonjen, ili prolongiraju rokovi iz privatizacionih ugovora… Da li su ti poslovi dogovarani na sjednicama Vlade ili u džakuzijima Amanovih ljetovališta u Monaku?
Kada budemo imali makar dio odgovora na ova pitanja znaćemo i koliko je Igora Lukšića strah od briselskih mantri ,,visoki zvaničnici do konačne presude”. I ne samo njega.
Kada evropski parlamentarci kažu ,,do konačne presude”, stiče se utisak da tačno znaju o čemu govore. Eto, NVO MANS još čeka odgovor Ranke Čarapić na krivičnu prijavu koju su podnijeli protiv podgoričkog gradonačelnika Miomira Mugoše zbog njegovog, sumnjaju nezakonitog, poslovanja sa Carinama Čedomira Popovića. Činjenica da je Vrhovni sud taj posao proglasio za nezakonit i poništio ga, nije ništa značio za Vrhovnu državnu tužiteljku. Uostalom, ništa nije značio ni za Mugošu: On je ponovo Popoviću faktički poklonio 15 hiljada kvadrata u širem centru Podgorice, pravdajući to ,,kompletiranjem parcele” – pošto su Carine tu imale pet put manji plac.
Višedecenijski gospodar Podgorice postao je sinonim za gradonačelnike koji, bez pardona, krše zakon: i kada tolerišu ili podstiču divlju gradnju, troše bez rezona i opravdanja, kupuju dezodoranse kao medicinsku opremu, a onda nagone apotekare da je kao takvu knjiže i skladište, zlostavlja zaposlene – čak i slabovide, tuče novinare (,,Nisam ga udario na ulici nego na trotoaru”), ne plaća kazne ili izbjegava da izvrši sudske presude. Recept su, tvrde upućeni službenici Uprave policije, preuzeli u Budvi, Baru, Bijelom Polju, Pljevljima, Šavniku… Za sada, ceh plaća Rajko Kuljača.
Problem vlasti je što on, ipak, nije ,,visoki zvaničnik”. Kao što je, na primjer, onaj čije se ime u medijima i krivičnim prijavama, povlačilo od prvog dana objelodanjivanja afere Zavala. Nije riječ o tadašnjem ministru urbanizma Branimiru Gvozdenoviću. Govorimo o čovjeku koji je optuženim Kuljači i Đorđu Pinjatiću bio partijski šef, optuženom Draganu Maroviću stariji brat, optuženom Draganu Sekuliću poslovni partner, a bankrotiranim Rusima Sergeju Polanskom i Vječeslavu Lajbmanu ,,vladin čovjek” i sufinansijer projekta u koji su ušli potpuno ilegalno. Svetozar Marović nije optužen.
I zato Milo Đukanović može da kaže da u Crnoj Gori nema organizovanog kriminala i korupcije. Njegovi moraju da mu vjeruju.
Nada u zaborav
Filip Vujanović, aktuelni predsjednik države, a nekadašnji premijer još duguje neke odgovore crnogorskoj javnosti. Ili ovdašnjem pravosuđu. Na primjer: kako je i zašto, mimo propisa i procedura, potpisan ugovor KAP-a i Glenkora uz priznanje stotina miliona duga koje su od podgorička kompanija navodno potraživali Glenkor, Vektra i Standard banka. Kako smo, skupa sa Stankom Subotićem, novcem od šverca duvana, kupovali vladin avion, a kako smo ga ubrzo prodali upola jeftinije? Šta je zaista bilo u središtu afere Koding, u kojoj je glavni akter bio Vujanovićev ministar Dragan Šoć? Čime je Šoć ,,urazumio” Vujanovića i njegove kolege iz DPS-a, pa su zataškali cio slučaj. Da li je neko tada, na primjer, potegao priču o aferi Timor, i činjenicu da je Vujanovićeva vlada zamalo uzela kredit od 15 miliona maraka od nepostojeće kompanija (skeptici bi rekli da je u pitanju klasična šema pranja novca).
Posao je, podsjetimo se, obustavljen tek nakon višemjesečnog zgražavanja javnosti. Da li je Filip Vujanović znao da je njegov savjetnik za energetiku Vojin Lazarević pregovarao sam sa sobom, kako bi struju svoje EFT-e prodavao državnoj Elektroprivredi? Zna li on nešto o navodnim provizijama za taj posao? Kako je iskusnom pravniku promakla činjenica da ugovor o privatizaciji Jugopetrola, sačinjen tako da je kupac, faktički, unaprijed oslobođen obaveze da izvrši dokapitalizaciju kupljene kompanije. Da li je neko naplatio svo to neznanje?
Da li se Vujanović danas prisjeti tih vremena i poslova, makar kada Đukanović na njega lakonski prebaci odgovornost za privatizacione promašaje (,,Ja u to vrijeme nijesam bio na čelu vlade”, ćosa se šef), ili se uzda da će sve ove priče pokriti zaborav. Kao što misli da je zaboravljeno njegovo obećanje da će ,,u roku od nekoliko dana” saznati čije su ilegalne benzinske pumpe na Kuli i o tome obavijestiti crnogorsku javnost. A svi smo znali čije su. Samo Vujanović nije htio, ili nije smio ništa da kaže. Kao što je prećutao i naslovnu stranicu Monitora koji je donio dokaze da se aktuelni predsjednik Crne Gore svrstao među zaista malobrojne državnike modernog doba koji se mogu pohvaliti da su potpisali amnestiju i za pravosnažno osuđenog nasilnika, koji je svojoj službenici pesnicom slomio nos.
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
NASTAVAK AUTO PUTA, 12 GODINA POSLIJE: Prije u Brisel no u Berane?
Objavljeno prije
2 danana
24 Januara, 2026
Regionalna iskustva kazuju da PowerChina neće pobjeći od mogućnosti da dodatno zaradi na tuđem neznanju ili lakomosti. Na nama je da spriječimo. Ili ćemo opet platiti cijenu nenaučenih lekcija sa prve dionice
Kada je 2014. u Skupštini Crne Gore usvojen Zakon o autoputu Bar – Boljare, samo su najveći pesimisti mogli pretpostaviti da bi do početka gradnje druge dionice te saobraćajnice moglo proteći skoro punih 12 godina. A i to pod uslovom da se obistine najave iz Monteputa kako će ugovor sa konzorcijumom predvođenim kineskom državnom kompanijom PowerChina o projektovanju i izgradnji dionice Mateševo – Andrijevica biti potpisan krajem ovog ili početkom narednog mjeseca.
To da će druga dionica biti, makar u startu i po kilometru planiranog puta, znatno skuplja od prve (Smokovac – Mateševo) nikome nije padalo na pamet. Izgubljeno vrijeme, loše prethodno iskustvo i promjena procedura učinili su svoje.
Nakon što je iz EU obezbijeđana finansijska pomoć u vidu granta od 150 miliona i 200 miliona kredita Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD), tender za izbor projektanta i izvođača radova na dionici Mateševo – Andrijevica proveden je po evropskim pravilima. Na pretkvalifikacionom tenderu dokumentaciju je dostavilo 10 kompanija/konzorcijuma od kojih je pet ušlo u narednu fazu kvalifikacija. Konkretnu finansijsku ponudu dostavila su četiri učesnika a tri ponude su ocijenjene kao kompletne. Među njima, kao najpovoljnija je izabrana ponuda kineskog konzorcijuma PowerChina Ltd.–Stecol–PCCD teška 694 miliona eura. Po kilometru autoputa to dođe malo više od 31,5 miliona eura.
Ako to uporedimo sa izgrađenom dionicom, prvo ćemo vidjeti da, ni više od tri godine nakon puštanja u saobraćaj dionice Smokovac – Mateševo, ne znamo konačnu cijenu tog projekta. U izjavama državnih zvaničnika uglavnom figurira iznos od 809 miliona, ili nešto veći. Otud proizilazi da su 42 kilometra prve dionice autoputa izgrađena po cijeni od 19,7 miliona po kilometru. Uključimo li naknadne troškove zaboravljene petlje Smokovac, vodovodnih i električnih instalacija koje nijesu obuhvaćene osnovnim projektom, te da je gradnja trajala sedam umjesto ugovorene četiri godine dolazimo do računice od preko 25 miliona po kilometru. Ukupno, između 1,2 i 1,3 milijarde eura.
Istina, i to je manje od najavljenih 31,5 miliona po kilometru.
Stručnjaci kažu da je to, dobrim dijelom, cijena izgubljenog vremena. Cijene materijala i rada danas su mnogo veće nego pred kraj prošle decenije kada su prve, prilično paušalne, procjene, Nacionalne investicione komisije Vlade Duška Markovića (novembar 2018.) govorile da će dionica autoputa Mateševo – Andrijevica koštati 273 miliona eura. Ubrzo po smirivanju pandemije korona virusa stiglo se do procjene od 550 miliona da bi, skupa sa EBRD, u tenderski potupak ušli sa pretpostavljenom cijenom između 630 i 640 miliona. Prispjele ponude izašle su i iz tih okvira.
Nije ni to bez razloga. Od 22 kilometra dužine dionice Mateševo – Andrijevica skoro polovina otpada na “objekte”: mostove (54 mosta kada se računaju lijeva i desna traka autoputa) u ukupnoj dužini većoj od 7,1 kilometara; dvocijevni tunel Trešnjevik ukupno dug nešto manje od četiri kilometra; te galerije i pokrivene iskope duge približno 1,7 kilometara. I na otvorenoj, uglavnom planinskoj, trasi treba obezbijediti kosine i regulisati do tada podzemne vodotoke koji se mogu pojaviti tokom zemljanih radova.
Ostane li po najavljenom, sve će to biti briga izvođača pod vođstvom PowerChina. Naše je bilo da ispostavimo narudžbu (šta želimo da se sagradi) i da dobro iskontrolišemo da naručeno dobijemo.
Prva dionica Smokovac – Mateševo ugovorena je po modelu FIDIC crvene knjige, prema kome se odabrani izvođač radova (kineska CRBC) drži projekta koji je pripremio investitor. U našem slučaju to je bila država. Pokazalo se da je projekat urađen sa mnogo manjkavosti (nepotpuna geološka istraživanja, neprecizan plan postojećih i budućih instalacija…) koje je izvođač morao da savlada u hodu. Aneks po aneks. To je koštalo mnogo dodatnog novca i mnogo vremena.
Problemi nijesu bili u betonu i asfaltu, već u ugovoru, pripremi projekta i političkoj toleranciji prema probijanju rokova i troškova.
Zato će dionica Mateševo – Andrijevica, vjerovatno na insistiranje Evropljana, biti građena po modelu FIDIC žute knjige, koja odgovornost za loše projektovanje i većinu neplaniranih problema i troškova prebacuje na stranu izvođača. Kako objašnjavaju stručnjaci, “u startu platite više da se ne bi izlagali dodatnim troškovima”.
To ne znači kako dodatnih troškova neće biti. Iz Monteputa nas već pripremaju i na tu mogućnost. “Iskustva sa realizacijom sličnih infrastrukturnih projekata u regionu pokazala su da inicijalne procjene vrijednosti mogu biti značajno izmijenjene tokom realizacije, naročito u uslovima rasta cijena i tržišnih poremećaja”.
Moguće je da se dio iskustava na koja se pozivaju iz državne kompanije odnosi upravo na odabranog partnera – PowerChina i njihove poslove u Srbiji. Tamo su, pored drugih poslova, angažovani i na projektovanju i izgradnji Novog Savskog mosta, objekata za tzv. EXPO, beogradskom metrou, toplovodu Obrenovac – Beograd…
Kako to izgleda na terenu, kada se PowerChina udruži sa podizvođačima vezanim uz vladajući establišment (dio tih firmi poput Milenijum tima već je osnovao podružnice u Crnoj Gori) možemo vidjeti iz jedne od nezavisnih analiza dostupnih na internetu: “PowerChina ulazi na projekte gdje su politički prioriteti visoki, rokovi ambiciozni, a institucije često nespremne da dosljedno sprovode ugovor. U takvom ambijentu, kašnjenja se normalizuju, a produženja rokova postaju pregovaračka valuta…”.
To ne znači da će se isto desiti u Crnoj Gori. Pravila žute knjige nude model relativno finansijski bezbjedne saradnje, u kome je najvažnije dobro ispratiti kvalitet radova. Pošto je izvođač, zbog nemogućnosti da olako diže cijenu i probija rokove, motivisan da radi što brže ispunjavajući samo propisani minimum kvaliteta. Ali može da se desi. Posebno ako podizvođači budu birani na mig politike a država se pojavi kao arbitar u eventualnim nesporazumima njih i nosioca posla.
Regionalna iskustva kazuju da PowerChina neće pobjeći od mogućnosti da dodatno zaradi na tuđem neznanju ili lakomosti. Na nama je da to spriječimo. Ili ćemo opet platiti cijenu nenaučenih lekcija sa prve dionice.
Paralelno, Crna Gora gradi dva važna puta. .Jedan bi nas trebao odvesti u EU. Drugi povezati sa mrežom evro-azijskih kopnenih saobraćajnica. Oba su puta turbulentna. Neizvjesno je: hoćemo li prije u Brisel ili Berane?
“Spajićeve ceste” između obećanja i realnosti
Na početku premijerskog mandata Milojko Spajić je najavio kako će do 2030. godine Crna Gora biti premrežena autoputevima i brzim cestama na sve četiri strane svijeta. Uz obećanje da će, već ove godine, pogled na državu pretvorenu u veliko gradilište biti “da se naježiš”. Provjerili smo, na osnovu dostupnih podataka koliko smo blizu od obećanog.
A1 (Auto-put Bar Boljare + Podgorički prsten)
Dionica Andrijevica – Boljare (oko 49 km, podijeljenih na dvije približno jednake dionice Andrijevica-Berane i Berane-Boljare). Monteput početkom 2025. zaključio ugovor o izradi idejnog projekta uz rok izrade od 14 mjeseci. Prema najavama, dionica vrijedna oko 880 miliona eura biće završena skupa sa dionicom Mateševo – Andrijevica. Navodno 2030.
Dionica Mateševo–Andrijevica (oko 22 kilometra). Očekuje se skoro potpisivanje ugovora sa izabranim izvođačem za projektovanje i gradnju. Rok završetka radova pet godina.
Obilaznica Smokovac–Tološi (oko 10 kilometara). U februaru prošle godine potpisan ugovor za izradu idejnog projekta, čime je projekat prešao iz najave u fazu dokumentovane realizacije.
Dionica Tološi–Virpazar (oko 41,5 kilometara koji obuhvataju petlje Farmaci, Rijeka Crnojevića i Virpazar, kao i više tunela i mostova). Početkom godine raspisan tender za izradu idejnog projekta, procijenjenje vrijednosti 4,1 milion eura (bez PDV) i rok izrade od 14 mjeseci nakon potpisivanja ugovora.
Dionica Virpazar–Stari Bar (oko 26 kilometara sa više petlji i drugu cijev tunela kroz Sozinu). Tender za izradu idejnog projekta raspisan u decembru 2024. i od tada nema javne objave o njegovom ishodu.
A2 Jadransko-jonski autoput
Dionica Nudo (granica s BiH) – Grahovo – Čevo (oko 33 + 33 km). “Konceptualni dizajn” u fazi izrade, odabran je izvođač za pripremu idejnog rješenja (faza koja prethodi izradi idejnog projekta) kako bi se precizirala trasa saobraćajnice. Kao ciljani rok izgradnje u Vladinim dokumentima pominje se 2035.
Dionica Čevo – Gradac (oko 21 kilometar, do poveznice sa autoputem Bar-Boljare). Trasa definisana u Prostornom planu Crne Gore a sada se radi “na pregledu rješenja i konceptualnim studijama”.
Dionica Gradac – Virpazar – Bar zamišljena kao zajednička dionica dva autoputa i njena gradnja se provodi kroz rad na A1 (Bar–Boljare).
Dionica Bar–Ulcinj–Sukobin (oko 42 kilometra sa šest petlji). Tender za idejno rješenje dionice koja treba da nas poveže sa Albanijom raspisan u julu 2024. godine, nalazi se u fazi “varijantna analiza”.
Najavljene saobraćajnice na primorju
Obilaznica Budva (9,3 kilometara od kojih je preko 70 odsto trase u tunelima i mostovima). Tender za izbor izvođača po modelu projektuj i izgradi (građevinski radovi) raspisan u oktobru prošle godine. Procijenjena vrijednost radova 196 miliona a rok realizacije četiri godine.
Brza saobraćajnica Markovići–Ljubotinj (oko 16 kilometara kojim bi se povezali autoput Bar – Boljare i budvanska obilaznica). Tender za izradu idejnog projekta raspisan u decembru 2025.
Brza cesta Herceg Novi–Budva (50-60 kilometara, zavisno od trase koja još nije određena). Saobraćajnica prvobitno planirana kao dio Jadransko-jonskog autoputa, trenutno se nalazi više u fazi političke najave nego planirane investicije sa realnim rokovima.
Najavljene saobraćajnice na sjeveru
Brza cesta Crnča–Pljevlja–granica BiH (oko 93 km). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio pet mjeseci. Nema aktuelnih informacija o projektu.
Dionica Autoputa Andrijevica–Čakor (granica sa Kosovom). Procijenjena dužina oko 27 kilometara, saobraćajnica zamišljena kao dionica autoputa koji povezuje A1 i Peć (Kosovo). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio pet mjeseci. Nema aktuelnih informacija o projektu.
Brza cesta Podgorica – Nikšić – Žabljak – Pljevlja
Dionica Podgorica–Danilovgrad (oko 21 km) planirana je “kao nastavak” postojećeg bulevara. Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio je pet mjeseci. Prema dostupnim informacijama, u toku je izrada idejnog rješenja za definisanje trase i tehničkih parametara dok se, prema drugim informacijama, razmatraju i alternativni koridori prema Prostornom planu Danilovgrada.
Dionica Danilovgrad–Nikšić (oko 34 km). Tender za idejno rješenje raspisan u maju 2024. Nejasno je (bez javne odluke) u kojoj je fazi projekat.
Dionica Nikšić–Žabljak–Pljevlja (oko 96 kilometara). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u aprilu prošle godine, sa rokom izrade od šest mjeseci.
Brza cesta Podgorica –Tuzi – Božaj (oko 23 kilometra). Sredinom 2024. potpisan ugovor o izradi idejnog rješenja. Nema novih informacija.
Uprkos premijerovim najavama, biće dobro ukoliko se pokaže da će najavljeni projekti biti realizovani tokom važenja aktuelnog Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine. I to je upitno.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Od sjevera do juga sa vodom je isplivala i sveopšta nebriga i nemoć pred elementarnom nepogodom. Dok je blokirala lokalne i regionalne puteve, odsijecala pojedina mjesta od svijeta, ugrožavala imovinu građana, iz Vlade muk. Nije bilo obraćanja javnosti, jasnih informacija, kriznog štaba
Poplavljene kuće i putevi, evakuisane porodice, slike su Crne Gore na početku ove godine. Od sjevera do juga sa vodom je isplivala i sveopšta nebriga i nemoć pred elementarnom nepogodom.
Samo u prva dva dana obimnih kiša pomoć od nadležnih službi je zatražilo preko 450 građana. Najkritičnije je bilo u Danilovgradu i Nikšiću gdje su zbog plavljenja kuća mještani pojedinih naselja evakuisani.
Dok je voda blokirala lokalne i regionalne puteve, odsijecala pojedina mjesta od svijeta, ugrožavala imovinu građana, iz Vlade muk. Nije bilo obraćanja javnosti, jasnih informacija, kriznog štaba… Kao i za vrijeme požarne sezone.
Nakon sedam dana od početka poplava, na poplavljenom području Skadarskog jezera, pojavio se ministar ekologije Damjan Ćulafić. Upoznao sa stanjem na terenu i preduzetim mjerama zaštite ljudi i životne sredine. Služba zaštite Nacionalnog parka ministra je izvijestila da je situacija pod kontrolom, da je oko tridesetak objekata u zoni rizika, ali i evakuacija nije potrebna. Ministar je naglasio da službe redovno dostavljaju izvještaj i da ostanu u punoj pripravnosti te da zaštitari rade odgovorno, profesionalno.
Za razliku od članova Vlade, kao i do sada, vatrogasci, lokalne službe zaštite i spasavanja, komunalna preduzeća, pripadnici vojske i policije, Direktorat za zaštitu i spašavanje, radili su odgovorno. Zavod za hidrometeorologiju i seizmologiju objavljivao je redovne izvještaje i izdavao zvanična upozorenja o obilnim padavinama i porastu vodostaja rijeka.
Institut za javno zdravlje Crne Gore izdao je upozorenje građanima ali i nadležnima da povećane padavine, povišeni vodostaji i izlivanje vodenih površina i vodotokova ,nose rizik od ugrožavanja zdravlja i širenja infektivnih bolesti zbog zagađenja vode, neadekvatnog odlaganja čvrstog otpada, izlivanja kanalizacije i otpadnih voda, kao i povećanja broja glodara.
Stručnjaci su upozorili da su poplave po ko zna koji put ogolile slabosti sistema – odsustvo planiranja, nepostojanje ažurnih podataka, zapuštenu infrastrukturu i nejasnu podjelu odgovornosti. Vlasti nijesu ispunile čak ni ono što su bile u obavezi, da prilikom poplava ovih razmjera sazovu Koordinacioni tim za zaštitu i spašavanje, kojim je trebalo da upravlja predsjednik Vlade Milojko Spajić ili ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović.
Prema Zakonu o zaštiti i spašavanju, Koordinacioni tim je strateško-koordinaciono tijelo koje se formira radi usmjeravanja i usklađivanja aktivnosti svih subjekata sistema, te obezbjeđuje političku i institucionalnu koordinaciju u slučaju većih nesreća i elementarnih nepogoda.
,,Reakcije na poplave su u velikoj mjeri bile stihijske i zakašnjele. Kao i u ranijim slučajevima, umjesto analize uzroka, često se tražio „dežurni krivac“, uz prebacivanje odgovornosti na druge institucije ili na klimatske promjene”, izjavio je za Dan hidrolog Slavko Hrvavčević. On je istakao da je prvi i ključni korak da bi državne i lokalne službe mogle adekvatno reagovati – promjena pristupa, što podrazumijeva da prioritet mora biti upravljanje rizikom, a ne samo reagovanje kada poplava već nastupi.
U jeku poplava slika neodgovornosti postao je slučaj kanala Mareza na koji je upozorio ekološki aktivista Aleksandar Dragićević. Iz Glavnog grada saopšteno je da je ugroženost okolnih gradskih naselja od poplava rezultat zatrpanosti ovog kanala koji ne može da višak vode odenese u Moraču. A duž trase kanala Mareze slika naše tranzicije – ostave, pomoćni objekati, septičke jame, putevi, zidovi, parkinzi, ograde, nepoznati betonski objekti, razni zasadi, otpad, drveće, nasipi, gradsko dječje igralište. Tu su i reflektori fudbalskog stadiona ali i dio terena koji se nekada zvao Stari ribnjak, a danas DG Arena
Koliko su mještani urnisali kanal za svoje privatne potrebe toliko im je pomogla država, a i Glavni grad. Tako je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović u septembru prošle godine otvorio poligon izgrađen dijelom na zatrpanom kanalu. Sada je poručio da će zbog zatrepavanja kanala Mareza ,,podnijeti krivične prijave protiv odgovornih lica koji su živote ljude doveli u opasnost”. Doduše, treba i pohvaliti gradonačelnika jer je on jedan od rijetkih zvaničnika koji je bio uključen u rješavanja problema nastalih poplavama.
Nakon uspješnog alarmiranja javnosti, kanal su gradske službe uz pomoć Vojske Crne Gore uredile i očistile. Ostao je problem dijela trase kanala koji je zatrpan zbog gradnje reflektora i ograda fudbalskog stadiona DG Arena u Donjoj Gorici. Uprava za inspekcijske poslove dala je nalog Fudbalskom klubu Podgorica da tokom ove sedmice oslobodi kanal Mareza od objekata stadiona izgrađenih na njemu.
Stadion je izgrađen 2015. godine za vrijeme mandata gradonačelnika Slavoljuba Miga Stijepovića. A zasluge za njegovu gradnju imaju Tomislav Čelebić, Miomir M. Mugoša, Dejan Savićević i Verica Maraš.
Da se neće stati samo na čišćenju kanala, najavljuju iz Glavnog grada. Zamjenik gradonačelnika Podgorice Boris Spalević kazao je da se uređenje kanala Mareza sprovodi planski, timski i odgovorno, da nema govora o stihijskom ili ad-hok djelovanju, kao i da je pripremljena i treća faza kojom će dio prostora uz kanala postati šetalište i imati i estetsku ulogu.
Za razliku, odbornik Evropskog saveza u Skupštini Glavnog grada Budimir Mugoša smatra da čišćenje kanala ima više karakter improvizacije i političke predstave nego ozbiljnog stručnog rješenja, te da rušenje reflektora na stadionu u Donjoj Gorici neće riješiti problem poplava.
,,Kanal danas ne može da ispuni nijednu ozbiljnu funkciju jer je polomljen, izbušen i praktično služi kao horizontalna upojna jama. Voda iz Mareze već dvadeset godina ne stiže do ušća u Moraču”, rekao je Mugoša za TV Vijesti.
On smatra da ,,ako se kanal želi revitalizovati, to je višemilionski posao – od potpunog dihtovanja korita do obezbjeđivanja biološkog minimuma vode tokom cijele godine”.
Poplava nam je pokazala šta se dešava kada se ne sluša glas struke, pa smo gledali poplavljen bulevar prema Danilogradu, kao i poplave duž novog puta kroz Martiniće i urušen put od Berana do Kolašina.
Iz jedne od najugroženijih opština Danilograda, kazano je da će u skladu sa svojim mogućnostima nadoknaditi štetu nastalu usljed poplava. Predsjednik Opštine Aleksandar Grgurović je pozvao građane da putem internet platforme poplavedanilovgrad.me ili na arhivu Opštine prijave štetu na svojim objektima, nakon čega će Komisija za elementarne nepogode izaći na teren i obići sva pogođena domaćinstva i objekte. ,,Otvoren je i poseban žiro-račun na koji sva fizička i pravna lica koja imaju dobru volju mogu uplatiti novac koji će biti opredijeljen ugroženim građanima da lakše prevaziđu situaciju u kojoj su se našli”, izjavio je Grgurović.
Što se tiče ažurnosti Vlade i lokalnih samouprava u nadoknadi štete, mediji prenose da odštete građanima opožarenih područja za 2025. godinu još nijesu isplaćene.
Da se, ipak, nešto radi i planira govori i jedna od posljednjih informacija iz Vlade s kraja protekle godine, par dana prije poplava i vladinog odmora. Naime, Crna Gora je dobila prve Planove upravljanja rizicima od poplava za vodna područja Dunavskog i Jadranskog sliva, čime je uspostavljen sistemski i dugoročni okvir za zaštitu ljudi, imovine, privrede, životne sredine i kulturne baštine od štetnog dejstva voda. Planove je usvojila Vlade Crne Gore na sjednici 25. decembra, a važe za period od šest godina i predstavljaju ključan iskorak ka jačanju otpornosti zemlje na sve izraženije hidrološke i klimatske izazove.
Pripreme za požarnu sezonu
Da je Crna Gora napravila veliki iskorak u odnosu na poplave iz 2010. i 2011. godine, saopštio je načelnik Direkcije za operativne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova Radomir Šćepanović.
,,Danas imamo čamce, pumpe velikog kapaciteta, obučene vatrogasce-spasioce i koordinaciju svih službi. To tada nijesmo imali”, kazao je on. Najavio je i dodatno jačanje kapaciteta za narednu požarnu sezonu, uključujući nabavku novog protivpožarnog aviona.
,,Za narednu požarnu sezonu, očekuje se da će biti nabavljen još jedan protivpožarni avion, koji će se pridružiti već postojećim avionima, a sada je ih tri. Ovaj dodatni avion biće važan resurs za gašenje požara iz vazduha, zajedno sa dva helikoptera koja bi trebalo da budu spremna za gašenje požara”, izjavio je Šćepanović. On je takođe naglasio da će, osim aviona, biti nabavljeni i manji vatrogasni aparati, vozila i oprema za gašenje požara u ruralnim područjima.”Kroz projekte sa Italijom i Albanijom, nabavljeni su manji vatrogasni aparati, vozila za gašenje požara u manje pristupačnim područjima. Takođe, kroz te projekte, planira se nabavka još takvih vozila za opštine koje nisu bile obuhvaćene”, zaključio je.
Ove sedmice Podgorica je dobila prve autoljestve, odnosno vatrogasno vozilo za gašenje požara na visini do 32 metra. Nova oprema Službe zaštite i spašavanja vrijedna je 1,1 milion eura.,,Ljetos su mnogi bili skeptični i govorili da ćemo zasluge vatrogasaca i epitete kojima smo ih kitili tih dana, da su naši junaci i heroji, zaboraviti nakon prve kiše. Mislim da je ovo najbolji pokazatelj da to nije tako i da smo kao gradska administracija spremni i svjesni koliko je važno da služba bude opremljena na najbolji način”, rekao je gradonačelnik Mujović.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
FOKUS
BOTUN, KRAJ POČETKA DRAME: Bluz mutne političke vode
Objavljeno prije
4 sedmicena
31 Decembra, 2025
Botun nije samo ekološka, nego je i politička priča. Drama Crne Gore koja se preliva kroz jedan kolektor. Priča o odnosima u vlasti, kretanjima u srpskom svetu i posebno – perspektivi Crne Gore. Hoće li ostati zaglavljena u Vučićevom zagrljaju i devedesetim, ili ući u EU. Zato se tako dramatično „rješava“ izgradnja jednog postrojenja kakvih ima na desetine, svuda
Slučaj kolektora u Botunu koji se mjesecima „kuva“, eskalirao je posljednjih dana godine na izmaku. Pošto nijesu urodili plodom poprilično okašnjeli pregovori vlasti sa mještanima Botuna, koji se od jeseni sve oštrije protive izgradnji kolektora, pa su postavili i šatore na tom mjestu, policija je intervenisala ovog ranog utorka i „raščistila teren“ za izgradnju postrojenja. Njegova gradnja prema ugovorenim obavezama mora početi 31. decembra.
Policija je intervenisala dan prije krajnjeg roka, a nakon što su u toku noći između ponedeljka i utorka, Botunjali spriječili komunalnu policiju da priđe terenu. Prilikom intervencije privedeno je dvadesetak Botunjana i predsjednik Zete Mihailo Asanović (DNP). U policijsku maricu dobrovoljno je ušao i Milan Knežević, lider DNP , glas i lice protesta u Botunu. Knežević već duži period radikalizuje situaciju sa kolektorom, politički zloupotrebljavajući i hraneći strahove Botunjana, koji zbog Kombinata aluminijuma decenijama žive u ekološkoj crnoj tački. U kampanji koju poduže vodi protiv izgradnje, navodno u interesu Botunjana, Knežević predstavlja kolektor kao novi ekološki problem Botuna, ravan Černobilju. Svi objavljeni relevantni podaci govore suprotno, da se radi o postrojenju koje bi riješilo ekološke muke Botuna i Podgorice.
Krizi sa kolektorom koja je sada „riješena“ policijskom intervencijom, nije pomoglo ni to što se Spajićeva Vlada u pregovore intenzivnije uključila tek nakon postavljanja šatora i najave referenduma o kolektoru . Brojne pogodnosti koje su vlasti na kraju obećali Botunjanima, od kojih su neke i zakonski upitne, mještani nijesu prihvatili. Oni od počeka do kraja pregovora nijesu odstupali od zahtjeva da se kolektor izmjesti iz njihovog komšiluka i izgradi na nekoj drugoj lokalciji. Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović (PES) više puta je kategorično saopštio da to nije moguće i da bi to izgradnju postrojenja odložilo na nekoliko godina, da bi zemlja plaćala ogromne finansijske penale i kasnila sa evropskim obavezama. On je pozdravio akciju policije.
Mnogi u Kneževićevoj akciji „spasavanja“ Botuna vide potpis srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.Nakon policijske akcije, Vučić se oglasio i podržao javno Kneževića. Kazao je da će uvijek biti uz njega. “Danas je u Crnoj Gori uhapšen lider DNP, i važnije od toga, lider srpskog naroda Milan Knežević”, napisao je Vučić. To je, očito, i šifrovana poruka Andriji Mandiću, koji je do skoro očima, bio lider vučićevskog srpstva u CrnojGori.
Knežević nije uhapšen. Štiti ga i poslanički imunitet. Lider DNP se, dok su mještani uzvikivali policiji „ustaše“, samouhapsio da iskaže podršku Botunjanima. Ili nekom širem političkom planu. Odavno je jasno da Vučić ne želi Crnu Goru u EU, a njegova posljednja ideja da „region istovremeno uđe u Evropu“ samo je dodatna potvrda da želi Crnu Goru pod svojom rukom.
Botun nije samo ekološka, nego i politička priča. Drama Crne Gore koja se preliva kroz jedan kolektor. Priča o odnosima u vlasti, kretanjima u srpskom svetu i posebno – perspektivi Crne Gore. Hoće li ostati zaglavljena u Vučićevom zagrljaju i devedesetim ili ući u EU. Zato se tako dramatično „rješava“ izgradnja jednog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, kakvih ima na desetine, posvuda.
Knežević je nakon intervencije policije poručio da će “odmah kad se završi ova agonija”, predložiti predsjedništvu svoje partije da izađe iz “ove krvave vlade “.
Lutnja Botunjana tokom intervencije policije bila je usmjerena na lidera Demokrata i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Aleksu Bečića.Na njegov su račun upućivani povici da je „izdajnik“, a čuli su se povici i o izdajništvu Andrije Mandića.
Bečićeva partija kontroliše bezbjednosni sektor. Iako su Demokrate privatizovale policiju stavljajući je pod punu partijsku kontrolu, Bečić je odbacio svaku vezu sa intervencijom. “Razumijem političke pokušaje crtanja meta mojoj malenkosti. Nije prvi put i jasni su mi motivi”, kazao je nastavljajući o sebi u trećem licu. “Aleksa Bečić apsolutno, saglasno Zakonu, nema bilo kakvog dodira sa operativnim postupanjem policije i sve suprotno je strogo zabranjeno”, saopštio je. Zakonom je zabranjena i politička kontrola policije, ali je realnost. Da Botun nije policijsko već političko pitanje, Bečić nije primijetio.
Ni Bečić, kao ni Kneževićev politički saborac Andrija Mandić o Botunu proteklih mjeseci nijesu saopštili ni riječ, iako je već duže vrijeme jasno da je kolektor pitanje evropske budućnosti zemlje. Obojica su se kleli u Evropu i ćutali o Botunu. Njihovi ministri ili direktori policije su „sprovodili zakon“, izdavali dozvole za izgradnju kolektora, ili intervenisali kako bi kolektor ipak bio izgrađen.
Dok se Bečić pravi da nema veze sa policijom, nakon akcije u Botunu, ostavku na sve funkcije u partiji i odborničko mjesto podnio je presjednik odbora Demokrata u Zeti Novica Pejović.
Mandić je sada, prvi put nakon mjeseci „zagrijavanja“ slučaja, saopštio da podržava Kneževića, iako ga je lider DNP više puta ranije javno začikavao po tom pitanju. „ Stojim uz Milana Kneževića da se ispoštuje ono što su odlučili građani Zete. Ovog trenutka je ugrožen mir i stabilnost”, kazao je .
Zaglavljen između vučićevog i evropskog sveta, ambicije da političku karijeru učini međunarodnom i sačuva domaće glasove sviknute na odbranu srpstva, Mandić se mjesecima ne pojavljuje u Botunu, dok njegov ministar Slaven Radunović, potpisuje dozvole za izgradnju kolektora. Sada je prvi put Mandić javno podržao Kneževića. Možda je prelomio? Vidjećemo.Potrajaće ova igranka.
Od Radunovića na dan eksalacije botunske priče, ni tona ni slike.
Mandić je kazao da je posebno zabrinut zbog željezničkog prevoza i blokiranih soabraćajnica i kuda sve to može odvesti. U međuvremenu, dok ovaj broj izlazi u štampu, Botunjani su odblokirali saobraćajnice.
Predsjednik parlamenta koji mjesecima nije mrdnuo prstom kako bi dopriniuo da se situacija u Botunu razriješi kroz razgovor i dijalog , sada poručuje da se problem mora riješiti “dogovorom”.
Oglasio se i predsjednik države. I potvrdio da kad god zagusti on može biti sve, ali ne državnik.
Zanimljiva je i pozicija opozicione Demokratske partije socijalista. Ona je sa brige da izgradnja kolektora neće početi na vrijeme prešla na kritiku policijske intervencije kojom se pokušao ispoštovati ugovoreni rok za izgradnju kolektora.
Poslanik DPS-a Mihailo Anđušić je u parlamentu osudio “brutalnu akciju policije” koja je, rekao je, u Botunu udarila na građane na neprimjeren način: “Nije mi bilo lako gledati prijatelje, rođake, poznanike koje privode. Država nije kadra da se uhvati ukoštac sa problemima. Želim da apelujem na organe javnog reda i mira i pravosudne organe da ih puste na slobodu”.
Svi privedeni Botunjani su ubrzo nakon privođenja pušteni na slobodu.
Policijsku intervenciju u Botunu u parlamentu je samo podržao premijer Milojko Spajić. Zahvalio se gradonačelniku Podgorice i policiji na, kako se izrazio, sjajnoj akciji.
“Mislim da smo to sproveli na miran i civilizovan način. Ponosan sam na jedno transparetno demokratsko postupanje koje smo jutros pokazali i mislim da je to evropski put kojem Crna Gora treba da teži. Pitanje prečišćavača vode u Botunu je prvenstveno zdravstveno pitanje, ponavljali smo koliko je benefita za lokalnu zajednicu i Podgoricu u cjelini. Čestitao bih gradonačelniku jer smo izbjegli veliku kaznu finansijsku. Mislim da je država zaštićena i sa te strane”, kazao je premijer. On je ocijenio je da je 2026. godina sudbonosna za Crnu Goru i da će zemlja zatvoriti sva poglavlja sa EU.
Naredna godina jeste sudbonosna za Crnu Goru. Ili će zemlja krenuti u budućnost, ili se strpoštati nazad u prošlost.Tamo je ne mogu gurnuti samo Milan Knežević i Vučić. Ukoliko Crna Gora ne uđe u EU, za to će biti odgovorni i svi oni, i u vlasti i u opoziciji, koji se kunu u Evropu, a ne rade u interesu evropskog puta zemlje. Bilo da igraju za Vučića ili za sopstveni partijski ćar, svejedno.
Milena PEROVIĆ
Komentari

NASTAVAK AUTO PUTA, 12 GODINA POSLIJE: Prije u Brisel no u Berane?
SKUPŠTINA ZA SAT VREMENA PLANIRA USVAJANJE VIŠE DESETINA ZAKONA: Protočni bojler
MITROPOLIJA TRAŽI INSTITUT ZA RATNE ZLOČINE: Njihova istorija
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
DRUŠTVO4 sedmiceNOVO BETONIRANJE BETONIRANE ZAVALE: Hoteli, zgrade , stanovi, apartmani
-
INTERVJU3 sedmiceŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
-
SVIJET4 sedmiceSVIJET I MI: Rusija će sljedeće godine posvetiti više pažnje Balkanu, Crna Gora će to osjetiti
-
FOKUS4 sedmiceBORBA PROTIV VISOKE KORUPCIJE PO NAŠKI: I Milutinovih 5.000 eura
-
Izdvojeno4 sedmiceVLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti
-
FELJTON4 sedmiceŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka
-
INTERVJU4 sedmiceDEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG N: Umjesto tranzicije imamo kolaps
