Povežite se sa nama

FOKUS

A za kuma – zatvor

Objavljeno prije

na

Nema, činilo se, ničega što bi moglo narušiti idiličnu sliku koju su pripadnici vladajuće kaste godinama po svijetu gradili o sebi i svojoj Crnoj Gori – lideru u regionu. I ništa ih, tvrdili su, ne može skrenuti sa puta evroatlantskih integracija: odbjegli narkobosovi, nekažnjene ubice i lopovi, investitori sa potjernica, radnici bez posla, bolesnici bez lijekova, studenti bez perspektive… Ništa. Onda su evropski parlamentarci crnogorskim kolegama predložili da se u tekstu zajedničkog dokumenta nađe zaključak o potrebi ,,procesuiranje predmeta korupcije među visokim zvaničnicima sve do konačne presude”. I organizacija na vlasti je pokazala pravo lice.

U izlivu bijesa, kako i dolikuje, prednjačio je DPSSDP alfa mužjak. Milo Đukanović je optužio neistomišljenike iz opozicije, civilnog sektora i medija da „štete nacionalnim interesima napadajući investitore i pokušavajući iskonstruisati tezu da su DPS, njihov lider i prethodna Vlada korumpirani”. Đukanović se tu nije zaustavio.

„Kada bi hapšenja navodno bilo put za bržu integraciju Crne Gore u Evropu”, osvrnuo se predsjednik DPS u Herceg Novom na ono što ga odavno tišti. Potom je, u skladu sa slikom koju o njemu grade obožavaoci i sljedbenici – britva, primus, otac nacije, šef mafije, preuzeo ulogu vrhovnog sveštenika.

,,Odavde ću im učiniti mali prilog ko je najpodesniji da ga žrtvujemo u cilju evropeizacije Crne Gore”, saopštio je Novljanima Đukanović i pobrojao ljude koji su, prema njegovim kriterijumima, ,,podesni za žrtvovanje”!? Jedan, kaže gazda DPS-a, voli da piše za novine, drugi ne zna padeže, treći je, zamislite, štrajkovao glađu… Kud će jače preporuke za Spuž?

,,Mogli bismo im ponuditi da sastav proširimo sa nekim od aktuelnih medijskih tajkuna u Crnoj Gori”, nastavio je Đukanović, neodoljivo podsjećajući na samoga sebe iz devedesetih, sa blistavim idejama i uz jasnu prijetnju ,,ljudima koji imaju sumanutu ideju da hapse po Crnoj Gori da bi se dodvorili nekoj evropskoj adresi”.

Treba priznati: nije lagodno slušati kako o sumanutim hapšenjima govori osoba koja je kao predsjednik Vlade, u najmanju ruku, tolerisala okupaciju Pljevalja i zločine u Morinju i Bukovici, pod čijom komandom je granatiran Dubrovnik, izbjeglice iz BiH deportovane pravo u smrt, dok su na ulicama crnogorskih gradova orgijale plaćene ubice iza kojih je do danas ostao niz od 30-tak nerazjašnjenih ubistava.

Đukanović (toliko) zna – ratni zločini ne zastarijevaju. A o njegovoj ulozi u zločinu deportacije bosanskih izbjeglica nijesu svjedočili ni mediji, ni NVO sektor, već njegov nekadašnji najbliži saradnik Momir Bulatović. I to je samo vrh problema sa kojima će se otac režima suočiti prije ili kasnije.

Afera Telekom, odnosno potvrda onoga što smo svi znali – da gospodari crnogorskog procesa privatizacije nijesu naivni nego korumpirani, donijela je nove glavobolje Đukanoviću i njegovim poslovnim partnerima. Uzalud su dokumenta iz Amerike njemu, Igoru Lukšiću i Ranki Čarapić smiješna toliko da skoro dva mjeseca nijesu u stanju da napišu valjanu zamolnicu i od SAD zatraže prikupljene dokaze. Prije ili kasnije istina će izaći na vidjelo. Prije – ukoliko se Oleg Deripaska i njegovi Rusi (stvarni ili izmišljeni) naljute pa obznane detalje javnih i tajnih dilova sklapanih tokom privatizacije KAP-a. Kasnije – ako se smanje cijene energenata na svjetskim berzama, pa građani Crne Gore ne budu egzistencijalno motivisani da spoznaju zbog čega plaćaju najskuplje gorivo u ovom dijelu Evrope, uz najave da im to prvenstvo neće izmaći ni kada su u pitanju cijene struje. Uglavnom, pitanje nije da li će, već: kada će?

Da ne ponavljamo sada priču o švercu i tranzitima: oružja, nafte, duvana, fabrika, hotela i poljoprivrednih kombinata, nekretnina, novca i nakita. Zadržimo se samo na onome što se, tvrdi Đukanović, u Crnoj Gori nikada neće dogoditi, a zapravo je već počelo. Sanaderizacija.

Ivu Sanaderu se u Hrvatskoj sudi zbog toga što je kao premijer reketirao državne kompanije u ime vladajuće partije. Prikupljeni novac dijelom je koristio HDZ za crne fondove, dijelom ga je odnio Sanader. Prepoznajete li bilo kakvu sličnost između tog procesa i načina na koji se finansira DPS? Sanaderu se sudi u zato što je, kao Tuđmanov čovjek od povjerenja, reketirao hrvatske privrednike uzimajući im dio kredita koje su, uz njegovo nezvanično posredovanje, dobijali od austrijske HAAB. Nema podataka da je Đukanović radio nešto slično. Prosto, nekadašnji premijer, predsjednik i biznismen ima svoju banku. A država je tu ako treba pokriti gubitak ili sakriti neku nezakonitost u poslovanju. Ostaju privatizacioni marifetluci, nekad i sad, najuticajnijih ljubitelja skupih časovnika u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Sanaderu se, zamislite, sudi i zato što je omogućio mađarskom MOL-u da nekontrolisano upravlja INOM iako nije njen većinski vlasnik. Mađare je, navodno, ta privilegija koštala 10 miliona eura.

Identični sporazumi u Crnoj Gori ne izazivaju nikakve sumnje. Zapravo, to je pravilo – od Jugopetrola, preko KAP-a, Željezare, Elektroprivrede, pa do privatizacionih fondova i mnogobrojnih preduzeća koja su ovako ili onako pala u ruke Đukanovićevih kumova.

Čak i kada nam iz inostranstva dođu, prvo sumnje a potom i dokazi da je riječ o nezakonitim radnjama i korupciji, uvijek se nađe neko ko će, poput doktora ekonomskih nauka univerzitetskog profesora i predsjednika Vlade Igora Lukšića, ustvrditi da to nije problem Crne Gore, nego Mađarske. U aferi Telekom. Ili Srbije. U kokainskoj aferi iza koje je stajao pljevaljski narko klan i njegov šef Darko Šarić. Ili Njemačke. Kad bi se poneko zainteresovao za porijeklo bogatstva Safeta Kalića, jednog od DPS–ovih omiljenih biznismena sa sjevera Crne Gore.

Tu su i Naser Keljmendi, Stanko Subotić, Taskin Šinavatra… sve zvanični i nezvanični finansijeri crnogorskih vlasti i njenih eksponenata. Gdje god da su oni danas – na nekoj crnogorskoj, evropskoj ili nekoj trećoj adresi, ni naši čitaoci, a ni mi iz Monitora, nemamo ni potrebu ni obavezu da im se dodvoravamo na bilo koji način. Mi im nijesmo ništa dužni.

A kome su oni dužni? Do danas ne znamo ko je zemunce snabdijevao službenim legitimacijama, oružjem i registarskim tablicama; ko je Kalićima i Šarićima pružio utočište i obezbijedio ugled; u šta je, odnosno u koga investirao Šinavatra da bi postao crnogorski državljanin…

Ne znamo ni kome je sve od domaćih i stranih investitora (uz Olega Deripasku i Dragana Brkovića) Ministarstvo finansija pod komandom Igora Lukšića omogućilo da ne plaća poreze i doprinose. Kada je i na šta Regionalni vodovod potrošio onih 11 miliona koje je Lukšić (kao personifikacija Ministarstva) u jednom danu poslao na račune Prve banke Aca Đukanovića, a ova ih, k'o svoje, vraćala u državni trezor namirujući dug? Da li je i kome sve Vlada pod komandom Igora Lukšića – poput svojih prethodnika – garantovala amnestiju od krivičnih djela kao što su utaja poreza ili zloupotreba službenog položaja? Na osnovu kojih su sve analiza i računica donošene odluke da se državnim novcem plaćaju otpremnine zaposlenih u privatnim preduzećima, garantuju krediti stranim, često anonimnim, investitorima koji u Crnu Goru nijesu uložili ni djelić novca koji im je tako poklonjen, ili prolongiraju rokovi iz privatizacionih ugovora… Da li su ti poslovi dogovarani na sjednicama Vlade ili u džakuzijima Amanovih ljetovališta u Monaku?

Kada budemo imali makar dio odgovora na ova pitanja znaćemo i koliko je Igora Lukšića strah od briselskih mantri ,,visoki zvaničnici do konačne presude”. I ne samo njega.

Kada evropski parlamentarci kažu ,,do konačne presude”, stiče se utisak da tačno znaju o čemu govore. Eto, NVO MANS još čeka odgovor Ranke Čarapić na krivičnu prijavu koju su podnijeli protiv podgoričkog gradonačelnika Miomira Mugoše zbog njegovog, sumnjaju nezakonitog, poslovanja sa Carinama Čedomira Popovića. Činjenica da je Vrhovni sud taj posao proglasio za nezakonit i poništio ga, nije ništa značio za Vrhovnu državnu tužiteljku. Uostalom, ništa nije značio ni za Mugošu: On je ponovo Popoviću faktički poklonio 15 hiljada kvadrata u širem centru Podgorice, pravdajući to ,,kompletiranjem parcele” – pošto su Carine tu imale pet put manji plac.

Višedecenijski gospodar Podgorice postao je sinonim za gradonačelnike koji, bez pardona, krše zakon: i kada tolerišu ili podstiču divlju gradnju, troše bez rezona i opravdanja, kupuju dezodoranse kao medicinsku opremu, a onda nagone apotekare da je kao takvu knjiže i skladište, zlostavlja zaposlene – čak i slabovide, tuče novinare (,,Nisam ga udario na ulici nego na trotoaru”), ne plaća kazne ili izbjegava da izvrši sudske presude. Recept su, tvrde upućeni službenici Uprave policije, preuzeli u Budvi, Baru, Bijelom Polju, Pljevljima, Šavniku… Za sada, ceh plaća Rajko Kuljača.

Problem vlasti je što on, ipak, nije ,,visoki zvaničnik”. Kao što je, na primjer, onaj čije se ime u medijima i krivičnim prijavama, povlačilo od prvog dana objelodanjivanja afere Zavala. Nije riječ o tadašnjem ministru urbanizma Branimiru Gvozdenoviću. Govorimo o čovjeku koji je optuženim Kuljači i Đorđu Pinjatiću bio partijski šef, optuženom Draganu Maroviću stariji brat, optuženom Draganu Sekuliću poslovni partner, a bankrotiranim Rusima Sergeju Polanskom i Vječeslavu Lajbmanu ,,vladin čovjek” i sufinansijer projekta u koji su ušli potpuno ilegalno. Svetozar Marović nije optužen.

I zato Milo Đukanović može da kaže da u Crnoj Gori nema organizovanog kriminala i korupcije. Njegovi moraju da mu vjeruju.

Nada u zaborav

Filip Vujanović, aktuelni predsjednik države, a nekadašnji premijer još duguje neke odgovore crnogorskoj javnosti. Ili ovdašnjem pravosuđu. Na primjer: kako je i zašto, mimo propisa i procedura, potpisan ugovor KAP-a i Glenkora uz priznanje stotina miliona duga koje su od podgorička kompanija navodno potraživali Glenkor, Vektra i Standard banka. Kako smo, skupa sa Stankom Subotićem, novcem od šverca duvana, kupovali vladin avion, a kako smo ga ubrzo prodali upola jeftinije? Šta je zaista bilo u središtu afere Koding, u kojoj je glavni akter bio Vujanovićev ministar Dragan Šoć? Čime je Šoć ,,urazumio” Vujanovića i njegove kolege iz DPS-a, pa su zataškali cio slučaj. Da li je neko tada, na primjer, potegao priču o aferi Timor, i činjenicu da je Vujanovićeva vlada zamalo uzela kredit od 15 miliona maraka od nepostojeće kompanija (skeptici bi rekli da je u pitanju klasična šema pranja novca).

Posao je, podsjetimo se, obustavljen tek nakon višemjesečnog zgražavanja javnosti. Da li je Filip Vujanović znao da je njegov savjetnik za energetiku Vojin Lazarević pregovarao sam sa sobom, kako bi struju svoje EFT-e prodavao državnoj Elektroprivredi? Zna li on nešto o navodnim provizijama za taj posao? Kako je iskusnom pravniku promakla činjenica da ugovor o privatizaciji Jugopetrola, sačinjen tako da je kupac, faktički, unaprijed oslobođen obaveze da izvrši dokapitalizaciju kupljene kompanije. Da li je neko naplatio svo to neznanje?

Da li se Vujanović danas prisjeti tih vremena i poslova, makar kada Đukanović na njega lakonski prebaci odgovornost za privatizacione promašaje (,,Ja u to vrijeme nijesam bio na čelu vlade”, ćosa se šef), ili se uzda da će sve ove priče pokriti zaborav. Kao što misli da je zaboravljeno njegovo obećanje da će ,,u roku od nekoliko dana” saznati čije su ilegalne benzinske pumpe na Kuli i o tome obavijestiti crnogorsku javnost. A svi smo znali čije su. Samo Vujanović nije htio, ili nije smio ništa da kaže. Kao što je prećutao i naslovnu stranicu Monitora koji je donio dokaze da se aktuelni predsjednik Crne Gore svrstao među zaista malobrojne državnike modernog doba koji se mogu pohvaliti da su potpisali amnestiju i za pravosnažno osuđenog nasilnika, koji je svojoj službenici pesnicom slomio nos.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo