Povežite se sa nama

FOKUS

A za kuma – zatvor

Objavljeno prije

na

Nema, činilo se, ničega što bi moglo narušiti idiličnu sliku koju su pripadnici vladajuće kaste godinama po svijetu gradili o sebi i svojoj Crnoj Gori – lideru u regionu. I ništa ih, tvrdili su, ne može skrenuti sa puta evroatlantskih integracija: odbjegli narkobosovi, nekažnjene ubice i lopovi, investitori sa potjernica, radnici bez posla, bolesnici bez lijekova, studenti bez perspektive… Ništa. Onda su evropski parlamentarci crnogorskim kolegama predložili da se u tekstu zajedničkog dokumenta nađe zaključak o potrebi ,,procesuiranje predmeta korupcije među visokim zvaničnicima sve do konačne presude”. I organizacija na vlasti je pokazala pravo lice.

U izlivu bijesa, kako i dolikuje, prednjačio je DPSSDP alfa mužjak. Milo Đukanović je optužio neistomišljenike iz opozicije, civilnog sektora i medija da „štete nacionalnim interesima napadajući investitore i pokušavajući iskonstruisati tezu da su DPS, njihov lider i prethodna Vlada korumpirani”. Đukanović se tu nije zaustavio.

„Kada bi hapšenja navodno bilo put za bržu integraciju Crne Gore u Evropu”, osvrnuo se predsjednik DPS u Herceg Novom na ono što ga odavno tišti. Potom je, u skladu sa slikom koju o njemu grade obožavaoci i sljedbenici – britva, primus, otac nacije, šef mafije, preuzeo ulogu vrhovnog sveštenika.

,,Odavde ću im učiniti mali prilog ko je najpodesniji da ga žrtvujemo u cilju evropeizacije Crne Gore”, saopštio je Novljanima Đukanović i pobrojao ljude koji su, prema njegovim kriterijumima, ,,podesni za žrtvovanje”!? Jedan, kaže gazda DPS-a, voli da piše za novine, drugi ne zna padeže, treći je, zamislite, štrajkovao glađu… Kud će jače preporuke za Spuž?

,,Mogli bismo im ponuditi da sastav proširimo sa nekim od aktuelnih medijskih tajkuna u Crnoj Gori”, nastavio je Đukanović, neodoljivo podsjećajući na samoga sebe iz devedesetih, sa blistavim idejama i uz jasnu prijetnju ,,ljudima koji imaju sumanutu ideju da hapse po Crnoj Gori da bi se dodvorili nekoj evropskoj adresi”.

Treba priznati: nije lagodno slušati kako o sumanutim hapšenjima govori osoba koja je kao predsjednik Vlade, u najmanju ruku, tolerisala okupaciju Pljevalja i zločine u Morinju i Bukovici, pod čijom komandom je granatiran Dubrovnik, izbjeglice iz BiH deportovane pravo u smrt, dok su na ulicama crnogorskih gradova orgijale plaćene ubice iza kojih je do danas ostao niz od 30-tak nerazjašnjenih ubistava.

Đukanović (toliko) zna – ratni zločini ne zastarijevaju. A o njegovoj ulozi u zločinu deportacije bosanskih izbjeglica nijesu svjedočili ni mediji, ni NVO sektor, već njegov nekadašnji najbliži saradnik Momir Bulatović. I to je samo vrh problema sa kojima će se otac režima suočiti prije ili kasnije.

Afera Telekom, odnosno potvrda onoga što smo svi znali – da gospodari crnogorskog procesa privatizacije nijesu naivni nego korumpirani, donijela je nove glavobolje Đukanoviću i njegovim poslovnim partnerima. Uzalud su dokumenta iz Amerike njemu, Igoru Lukšiću i Ranki Čarapić smiješna toliko da skoro dva mjeseca nijesu u stanju da napišu valjanu zamolnicu i od SAD zatraže prikupljene dokaze. Prije ili kasnije istina će izaći na vidjelo. Prije – ukoliko se Oleg Deripaska i njegovi Rusi (stvarni ili izmišljeni) naljute pa obznane detalje javnih i tajnih dilova sklapanih tokom privatizacije KAP-a. Kasnije – ako se smanje cijene energenata na svjetskim berzama, pa građani Crne Gore ne budu egzistencijalno motivisani da spoznaju zbog čega plaćaju najskuplje gorivo u ovom dijelu Evrope, uz najave da im to prvenstvo neće izmaći ni kada su u pitanju cijene struje. Uglavnom, pitanje nije da li će, već: kada će?

Da ne ponavljamo sada priču o švercu i tranzitima: oružja, nafte, duvana, fabrika, hotela i poljoprivrednih kombinata, nekretnina, novca i nakita. Zadržimo se samo na onome što se, tvrdi Đukanović, u Crnoj Gori nikada neće dogoditi, a zapravo je već počelo. Sanaderizacija.

Ivu Sanaderu se u Hrvatskoj sudi zbog toga što je kao premijer reketirao državne kompanije u ime vladajuće partije. Prikupljeni novac dijelom je koristio HDZ za crne fondove, dijelom ga je odnio Sanader. Prepoznajete li bilo kakvu sličnost između tog procesa i načina na koji se finansira DPS? Sanaderu se sudi u zato što je, kao Tuđmanov čovjek od povjerenja, reketirao hrvatske privrednike uzimajući im dio kredita koje su, uz njegovo nezvanično posredovanje, dobijali od austrijske HAAB. Nema podataka da je Đukanović radio nešto slično. Prosto, nekadašnji premijer, predsjednik i biznismen ima svoju banku. A država je tu ako treba pokriti gubitak ili sakriti neku nezakonitost u poslovanju. Ostaju privatizacioni marifetluci, nekad i sad, najuticajnijih ljubitelja skupih časovnika u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Sanaderu se, zamislite, sudi i zato što je omogućio mađarskom MOL-u da nekontrolisano upravlja INOM iako nije njen većinski vlasnik. Mađare je, navodno, ta privilegija koštala 10 miliona eura.

Identični sporazumi u Crnoj Gori ne izazivaju nikakve sumnje. Zapravo, to je pravilo – od Jugopetrola, preko KAP-a, Željezare, Elektroprivrede, pa do privatizacionih fondova i mnogobrojnih preduzeća koja su ovako ili onako pala u ruke Đukanovićevih kumova.

Čak i kada nam iz inostranstva dođu, prvo sumnje a potom i dokazi da je riječ o nezakonitim radnjama i korupciji, uvijek se nađe neko ko će, poput doktora ekonomskih nauka univerzitetskog profesora i predsjednika Vlade Igora Lukšića, ustvrditi da to nije problem Crne Gore, nego Mađarske. U aferi Telekom. Ili Srbije. U kokainskoj aferi iza koje je stajao pljevaljski narko klan i njegov šef Darko Šarić. Ili Njemačke. Kad bi se poneko zainteresovao za porijeklo bogatstva Safeta Kalića, jednog od DPS–ovih omiljenih biznismena sa sjevera Crne Gore.

Tu su i Naser Keljmendi, Stanko Subotić, Taskin Šinavatra… sve zvanični i nezvanični finansijeri crnogorskih vlasti i njenih eksponenata. Gdje god da su oni danas – na nekoj crnogorskoj, evropskoj ili nekoj trećoj adresi, ni naši čitaoci, a ni mi iz Monitora, nemamo ni potrebu ni obavezu da im se dodvoravamo na bilo koji način. Mi im nijesmo ništa dužni.

A kome su oni dužni? Do danas ne znamo ko je zemunce snabdijevao službenim legitimacijama, oružjem i registarskim tablicama; ko je Kalićima i Šarićima pružio utočište i obezbijedio ugled; u šta je, odnosno u koga investirao Šinavatra da bi postao crnogorski državljanin…

Ne znamo ni kome je sve od domaćih i stranih investitora (uz Olega Deripasku i Dragana Brkovića) Ministarstvo finansija pod komandom Igora Lukšića omogućilo da ne plaća poreze i doprinose. Kada je i na šta Regionalni vodovod potrošio onih 11 miliona koje je Lukšić (kao personifikacija Ministarstva) u jednom danu poslao na račune Prve banke Aca Đukanovića, a ova ih, k’o svoje, vraćala u državni trezor namirujući dug? Da li je i kome sve Vlada pod komandom Igora Lukšića – poput svojih prethodnika – garantovala amnestiju od krivičnih djela kao što su utaja poreza ili zloupotreba službenog položaja? Na osnovu kojih su sve analiza i računica donošene odluke da se državnim novcem plaćaju otpremnine zaposlenih u privatnim preduzećima, garantuju krediti stranim, često anonimnim, investitorima koji u Crnu Goru nijesu uložili ni djelić novca koji im je tako poklonjen, ili prolongiraju rokovi iz privatizacionih ugovora… Da li su ti poslovi dogovarani na sjednicama Vlade ili u džakuzijima Amanovih ljetovališta u Monaku?

Kada budemo imali makar dio odgovora na ova pitanja znaćemo i koliko je Igora Lukšića strah od briselskih mantri ,,visoki zvaničnici do konačne presude”. I ne samo njega.

Kada evropski parlamentarci kažu ,,do konačne presude”, stiče se utisak da tačno znaju o čemu govore. Eto, NVO MANS još čeka odgovor Ranke Čarapić na krivičnu prijavu koju su podnijeli protiv podgoričkog gradonačelnika Miomira Mugoše zbog njegovog, sumnjaju nezakonitog, poslovanja sa Carinama Čedomira Popovića. Činjenica da je Vrhovni sud taj posao proglasio za nezakonit i poništio ga, nije ništa značio za Vrhovnu državnu tužiteljku. Uostalom, ništa nije značio ni za Mugošu: On je ponovo Popoviću faktički poklonio 15 hiljada kvadrata u širem centru Podgorice, pravdajući to ,,kompletiranjem parcele” – pošto su Carine tu imale pet put manji plac.

Višedecenijski gospodar Podgorice postao je sinonim za gradonačelnike koji, bez pardona, krše zakon: i kada tolerišu ili podstiču divlju gradnju, troše bez rezona i opravdanja, kupuju dezodoranse kao medicinsku opremu, a onda nagone apotekare da je kao takvu knjiže i skladište, zlostavlja zaposlene – čak i slabovide, tuče novinare (,,Nisam ga udario na ulici nego na trotoaru”), ne plaća kazne ili izbjegava da izvrši sudske presude. Recept su, tvrde upućeni službenici Uprave policije, preuzeli u Budvi, Baru, Bijelom Polju, Pljevljima, Šavniku… Za sada, ceh plaća Rajko Kuljača.

Problem vlasti je što on, ipak, nije ,,visoki zvaničnik”. Kao što je, na primjer, onaj čije se ime u medijima i krivičnim prijavama, povlačilo od prvog dana objelodanjivanja afere Zavala. Nije riječ o tadašnjem ministru urbanizma Branimiru Gvozdenoviću. Govorimo o čovjeku koji je optuženim Kuljači i Đorđu Pinjatiću bio partijski šef, optuženom Draganu Maroviću stariji brat, optuženom Draganu Sekuliću poslovni partner, a bankrotiranim Rusima Sergeju Polanskom i Vječeslavu Lajbmanu ,,vladin čovjek” i sufinansijer projekta u koji su ušli potpuno ilegalno. Svetozar Marović nije optužen.

I zato Milo Đukanović može da kaže da u Crnoj Gori nema organizovanog kriminala i korupcije. Njegovi moraju da mu vjeruju.

Nada u zaborav

Filip Vujanović, aktuelni predsjednik države, a nekadašnji premijer još duguje neke odgovore crnogorskoj javnosti. Ili ovdašnjem pravosuđu. Na primjer: kako je i zašto, mimo propisa i procedura, potpisan ugovor KAP-a i Glenkora uz priznanje stotina miliona duga koje su od podgorička kompanija navodno potraživali Glenkor, Vektra i Standard banka. Kako smo, skupa sa Stankom Subotićem, novcem od šverca duvana, kupovali vladin avion, a kako smo ga ubrzo prodali upola jeftinije? Šta je zaista bilo u središtu afere Koding, u kojoj je glavni akter bio Vujanovićev ministar Dragan Šoć? Čime je Šoć ,,urazumio” Vujanovića i njegove kolege iz DPS-a, pa su zataškali cio slučaj. Da li je neko tada, na primjer, potegao priču o aferi Timor, i činjenicu da je Vujanovićeva vlada zamalo uzela kredit od 15 miliona maraka od nepostojeće kompanija (skeptici bi rekli da je u pitanju klasična šema pranja novca).

Posao je, podsjetimo se, obustavljen tek nakon višemjesečnog zgražavanja javnosti. Da li je Filip Vujanović znao da je njegov savjetnik za energetiku Vojin Lazarević pregovarao sam sa sobom, kako bi struju svoje EFT-e prodavao državnoj Elektroprivredi? Zna li on nešto o navodnim provizijama za taj posao? Kako je iskusnom pravniku promakla činjenica da ugovor o privatizaciji Jugopetrola, sačinjen tako da je kupac, faktički, unaprijed oslobođen obaveze da izvrši dokapitalizaciju kupljene kompanije. Da li je neko naplatio svo to neznanje?

Da li se Vujanović danas prisjeti tih vremena i poslova, makar kada Đukanović na njega lakonski prebaci odgovornost za privatizacione promašaje (,,Ja u to vrijeme nijesam bio na čelu vlade”, ćosa se šef), ili se uzda da će sve ove priče pokriti zaborav. Kao što misli da je zaboravljeno njegovo obećanje da će ,,u roku od nekoliko dana” saznati čije su ilegalne benzinske pumpe na Kuli i o tome obavijestiti crnogorsku javnost. A svi smo znali čije su. Samo Vujanović nije htio, ili nije smio ništa da kaže. Kao što je prećutao i naslovnu stranicu Monitora koji je donio dokaze da se aktuelni predsjednik Crne Gore svrstao među zaista malobrojne državnike modernog doba koji se mogu pohvaliti da su potpisali amnestiju i za pravosnažno osuđenog nasilnika, koji je svojoj službenici pesnicom slomio nos.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo