Povežite se sa nama

INTERVJU

ABDULAH SIDRAN, PISAC: Iza devet rana

Objavljeno prije

na

sidran

Poznati sarajevski pjesnik, dramski pisac, prozaik, filmski i TV scenarista Abdulah Sidran, održao je na nedavno završenom 25. Hercegnovskom filmskom festivalu predavanje o tome kako se piše scenario i otkrio neke tajne ovog zanata. Zato smo i ovaj razgovor počeli pitanjem – može li se naučiti tehnika pisanja scenarija i kako se otkriva taj talenat? SIDRAN:To je isto kao i sa plivanjem. Ne možeš znati dok ne skočiš u vodu. Vjerovatno je većina nas probala na ovaj način. Ispočetka smo bili neplivači, koje su se bacali u nepoznatu vodu okeana, cukećim (psećim) stilom. Pa su tako i naši scenariji bili početnički, koji su tek tada proplivali. Vjerovatno ne postoji drugačiji ulazak u taj posao. Sa mnom je stvar oko pisanja scenarija išla čudesno lako. Jednog ljeta na moru, u osami večernjoj, promislio sam scenoslijed za film Sjećaš li se Doli Bel. Kasnije sam po tom scenoslijedu veoma brzo egzekutirao, odnosno ispisao prvu verziju scenarija. Ili primjer kada sam za samo pet dana ispisao scenario za TV seriju Jegulje putuju u Šargansko more.

Pravilo je i u literaturi da je svaki stil dobar osim dosadnog. Taj zakon je mnogo važniji, odnosno seriozniji u filmskoj umjetnosti ili filmskom poslu. U Herceg Novom sam održao predavanje zaboravivši izreći takvu vrstu ograde. Jer ne mora svaki film biti umjetnost. Ali kad ja govorim i kada želim nekoga naučiti, govorim sasvim otvoreno i jasno da me interesuje samo onaj film, koji želi biti umjetnost! Masovna filmska proizvodnja, solidna B produkcija su vrhunska filmska djela, ali se smatra industrijom. Na taj način sam protumačio svoju nenadanu osposobljenost da od prve pravim dobre filmske scenarije. Drugog tumačenja ne bi mogao znati.

Mlad pisac mora znati da u scenariju ne mogu biti nekakvi apstraktni likovi. Film je skupa rabota da to bude igračka za buržoasku djecu. Pa tata sinu kupio igračku, koja košta pet miliona maraka. To znači da mu je kupio pravo i mogućnost da režira film. Oduvijek mi se to gadilo. Takvih smo primjera i pojava imali i to je nešto što prezirem.

MONITOR: Kako je svijet filma i gledališta funkcionisao dok je ,,Bog hodio našom zemljom”?
SIDRAN: Sarajevo je 50-tih imalo 13-14 kino sala. Imena su bila pitomija nego ova danas. Švercovanje kino kartama podrazumijevalo je neku vrstu pameti; da se mora otići na prvu predstavu-projekciju. Morao sam svojim mozgom skontati da li smijem investirati u taj film, tj. kupiti karte za preprodaju. Ako se dogodi da film ne valja, a ja uložio 10 hiljada dinara, pa mi to izgori, tada smo taj ekonomski fijasko zvali ,,turšija”. Kad ostanu neprodate karte, po pravilu ih poklanjaš budzašto. A kad film ne valja – nema spasa. Prva gledanja su morala imati neke kriterijume. Bila je čuvena uzrečica ili preporuka – recept za dobar film: Da ima šore, šege i da nije previše psihički. Ako to ubodemo, onda karte idu kao blesave i mi tada zarađujemo svoj srednjoškolski džeparac. Bilo je i policijskih racija… Tada sam skontao da sam o filmu baš tih godina naučio dosta. Nisam gledao u prazno. Analitički sam se trudio da shvatim šta je razlika između dobrog, lošeg i odličnog filma.

MONITOR: Kako gledate na festivale u BiH kao parametar demonstracije ljepote, kulture i sveopšte zabave društva?
SIDRAN: Od početka sam javno i privatno govorio da je to što Sarajevo kao grad ima SFF, sjajno. No, ako vam slavni glamur glumac, gazeći crveni tepih, sazna da najslavniji svjetski scenarista ( koji sam ja) i koji živi u tom istom gradu prima penziju od oko 300 maraka – pljunuće na taj crveni tepih. Mnogu festivali bivaju zloupotrebljeni od strane elite, na način Potemkinovog sela. Spektakularnost, glamur, veoma zgodno dođe da se prekrije istina o stanju naše kulture u ovom tranzicijskom društvu. Ta istina je katastrofalna. Nisu oni akulturni. To su ljudi koje ne zanima kultura. Čini se da u njima ima nešto duboko akulturno i da ih iritira izvorna kultura. Njihov ambijent je turbo folk. Uprkos svemu, mi moramo održavati ovakvu vrstu sezonskih priredbi, jer su manifestativni oblici kulture važni, jer pružaju kratkotrajnu radost našem žalosnom stanovništvu.

MONITOR: Šta Vas na prostorima bivše nam zemlje trenutno kao najveći politički apsurd vijeđa i iritira?
SIDRAN: Ako na dan hapšenja u beogradskom NIN-u izlazi vijest da je Ratko Mladić prekomandovan u Hag, onda to zaista dosta govori o situaciji i svijesti takvog društva. Dakle, onog trenutka kada se procijenilo da je vakat, Mladiću je mandat istekao. Beogradska Politika tih dana zaredom objavljuje intervju sa Dobricom Ćosićem na svojim bombastičnim Mladićevskim naslovnicama. Gle čuda, Ćosić pravi rezime cijelog povjesnog poduhvata. Trebalo je, dakle, ublažiti (za nepismeno stanovništvo) šok koji se upravo dogodio predajom đenerala Mladića. Tim intervjuom očito se daju medijske instrukcije da u krajnjoj liniji i unatoč svim silnim gubicima u teritorijama i ljudstvu srpski narod ipak može biti zadovoljani, jer se prvi put dogodilo da ,,imamo državu na zapadnoj strani Drine”. To je taj monstruozni mozak, koji licitira konstatacijom – isplatilo se. Zatim, govori se ,,ne smijemo dozvoliti srebrenizaciju bosanskog rata”. Iz toga proizilazi da se ne priznaje zločin genocida u Srebrenici, već se tumači da je bio ,,malo veći masakr”. Ne pomišlju čak ni da spomenu ili priznaju da se radi o masovnom zločinu – genocidu. Ne smiju, veli Ćosić, dozvoliti markalenizaciju i srebrenizaciju rata za Sarajevo! Time se po ko zna koji put ponavlja stara srpska teza da su Sarajlije sami sebe gađali i granatirali te inscenirali pokolj na Markalama. U tom Politikinom izdanju Ćosić uporno ponavlja da se tih godina u Sarajevu događao – internacionalni verski rat. To donosi glavna državna novina, u nastavcima.

MONITOR: Da li ste jugonostalgičar?
SIDRAN: To ne krijem. Međutim, moja nostalgija je duboko lično stanje emocija koje je, ustvari, žal za mladošću. Ne postoji nostalgija za režimom i jednopartijskim sistemom, nisam lud. Treba biti oprezan šta je to – nostalgija. Izvjesno je da postoji patnja… zašto su uništeni kriterijumi i najteže pitanje: Da li to sve moralo biti tako? Moja nostalgija ide još u ranije doba. Nostalgija za onim što je bila Austrougarska imperija, kada su naši đedovi išli studirati u Krakov, ta vavilonska kula gdje se govorilo 700 jezika…I kad bi birao život između neke Austrougarske carevine i Titovine, milija mi je ona…od Titovine. Nije lako razmišljati šta je to jugonostalgija.

Bosna je unazađena dva stoljeća

MONITOR: Kako objašnjavate da u vremenu u kojem živimo ne postoji dobra filmska priča? Da li je to posljedica ratnih zbivanja 90-tih?
SIDRAN: Siguran sam da nismo svjesni težine kataklizme koju smo prošli, niti dubine ponora u kojeg smo pali. Ako neko u Bosni izračuna svojim parametrima da se palo u ponor od 300 kilometara ili da je zemlja unazađena za 50 godina, niko od njih ne bi bio u pravu. Bosna je unazađena za dva stoljeća! Razmjera katastrofe kroz koju smo prošli ljudima još nisu jasne. U tom smislu, okovi kojima su naše svijesti zarobljene milion puta su jači od naše svijesti. Zbog toga mi svjesno i podsvjesno bježimo od stvarne, žestoke i jake filmske priče. Toliko se toga isponadogađalo da bi čovjek mogao pisati sedam stotina godina, a da pritom ne potroši teme i zlosretne situacije. Zamislite primjer u gradu Foči – izvjesni doktor Stanić gleda kako četnici pale bošnjačka-muslimanska sela i kuće, njegovih dojučerašnjih komšija. Moli ih, i preklinje, da to ne rade… Govori im: Ljudi, to nije naša ljudskost! Oni ga mrškaju. On izrevoltiran uzima dvije-tri kante benzina i polije petospratnu kuću, koju je pedeset godina sticao kao ljekar. Spaljujući kuću govorio je: Kad gore kuće mojih komšija muslimana, neka gori i moja! Tog čovjeka su već sljedeće godine ubili isti ti četnici koji slave i propovijedaju da su oslobodili neka tamošnja područja. Slave u tom ,,četnitetu” dan Republike Srpske , bez srama i stida. Takve teme ištu da budu urađene u bilo kojoj formi. Nećete naći od takvih materijala niđe ništa, jer smo mi pusti robovi. Marks je kazao: Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih. Osjetio sam u ličnom primjeru. I kad se late tih pipavih, nesretnih tema proglašavaju ih – delikatnim. Usput se slave ratni zločinci na svim trima stranama. Smatraju se nacionalnim junacima. I to ide u u omjeru u kojem su egzaktno dokazani zločini u BiH. Niko ne može osporiti da je osamdesetak odsto ratnih zločina uradila vojska, odnosno strana kojoj pripada Republika Srpska, da je 10-tak odsto uradila HVO, i 6-7 odsto krivice za zločine neka nosi, ono što se zvalo – bosanska vojska. Ko je više mogao i stigao, taj je više uradio, zavisno od vojne superiornosti. I kad se vremenski rezimiraju ta zla, vidi se da ih je najviše urađeno 92’ i prvoj polovini 93’. Ni 10 odsto nije zapalo u preostalim ratnim godinama. Po tome se može očitati istina naše svježe povijesti. Želim reći – i kad se late tako ”delikatne teme” podliježe se pritisku vlastite sredine, pa se obrće i krivo tumači istorija. Sasvim je jasno da se sa srpske strane vojska JNA pretvorila u ustanike nacionalnog srpskog pitanja. Bio je to jedan od ustanaka…

Treba nas bombardovati

MONITOR: Podijelite sa nama ekskluzivu vezanu za Vaše buduće društveno-kulturne aktivnosti?
SIDRAN: Došao sam na ideju i pokrenuću akciju da skupljamo potpise i da zatražimo od NATO-a da nas bombarduje. To će biti moj filozofsko-ironični iskaz o tome što mislim o našoj stvarnosti i kakve su moje nade u budućnost. To je logičan korak. Treba da nas bombarduju do nestajanja. Međunarodna zajednica je u Bosni betonirala ustavno-pravni i zakonodavni sistem po kojemu su promjene nemoguće. Čovjek je u Bosni nacionalna životinja. A tek nakon toga može biti: inženjer, pjesnik, pjevač itd. Nikakva promjena nije moguća. U Bosni ako nemaš potvrdu Republike Srpske – nisi Srbin, ako nemaš potvrdu od HDZ-a nisi Hrvat… Međunarodna zajednica nas je zabetonirala. To je licemjerje i oni jedva čekaju da se Bosna raspadne kao država. Znate li da u nas postoje škole koje se moraju isprazniti da bi druga djeca sa nekim drugim nacionalnim prefiksom došla u termin pohađanja časova. Na primjer, muslimanska djeca kad završe, hrvatska ne ulaze u školske klupe dok ne budu – prazne. Zar to nije previše strašno da može biti istinito. A istinito je, na našu veliku žalost.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo