Povežite se sa nama

INTERVJU

ABDULAH SIDRAN, PISAC: Iza devet rana

Objavljeno prije

na

Poznati sarajevski pjesnik, dramski pisac, prozaik, filmski i TV scenarista Abdulah Sidran, održao je na nedavno završenom 25. Hercegnovskom filmskom festivalu predavanje o tome kako se piše scenario i otkrio neke tajne ovog zanata. Zato smo i ovaj razgovor počeli pitanjem – može li se naučiti tehnika pisanja scenarija i kako se otkriva taj talenat? SIDRAN:To je isto kao i sa plivanjem. Ne možeš znati dok ne skočiš u vodu. Vjerovatno je većina nas probala na ovaj način. Ispočetka smo bili neplivači, koje su se bacali u nepoznatu vodu okeana, cukećim (psećim) stilom. Pa su tako i naši scenariji bili početnički, koji su tek tada proplivali. Vjerovatno ne postoji drugačiji ulazak u taj posao. Sa mnom je stvar oko pisanja scenarija išla čudesno lako. Jednog ljeta na moru, u osami večernjoj, promislio sam scenoslijed za film Sjećaš li se Doli Bel. Kasnije sam po tom scenoslijedu veoma brzo egzekutirao, odnosno ispisao prvu verziju scenarija. Ili primjer kada sam za samo pet dana ispisao scenario za TV seriju Jegulje putuju u Šargansko more.

Pravilo je i u literaturi da je svaki stil dobar osim dosadnog. Taj zakon je mnogo važniji, odnosno seriozniji u filmskoj umjetnosti ili filmskom poslu. U Herceg Novom sam održao predavanje zaboravivši izreći takvu vrstu ograde. Jer ne mora svaki film biti umjetnost. Ali kad ja govorim i kada želim nekoga naučiti, govorim sasvim otvoreno i jasno da me interesuje samo onaj film, koji želi biti umjetnost! Masovna filmska proizvodnja, solidna B produkcija su vrhunska filmska djela, ali se smatra industrijom. Na taj način sam protumačio svoju nenadanu osposobljenost da od prve pravim dobre filmske scenarije. Drugog tumačenja ne bi mogao znati.

Mlad pisac mora znati da u scenariju ne mogu biti nekakvi apstraktni likovi. Film je skupa rabota da to bude igračka za buržoasku djecu. Pa tata sinu kupio igračku, koja košta pet miliona maraka. To znači da mu je kupio pravo i mogućnost da režira film. Oduvijek mi se to gadilo. Takvih smo primjera i pojava imali i to je nešto što prezirem.

MONITOR: Kako je svijet filma i gledališta funkcionisao dok je ,,Bog hodio našom zemljom”?
SIDRAN: Sarajevo je 50-tih imalo 13-14 kino sala. Imena su bila pitomija nego ova danas. Švercovanje kino kartama podrazumijevalo je neku vrstu pameti; da se mora otići na prvu predstavu-projekciju. Morao sam svojim mozgom skontati da li smijem investirati u taj film, tj. kupiti karte za preprodaju. Ako se dogodi da film ne valja, a ja uložio 10 hiljada dinara, pa mi to izgori, tada smo taj ekonomski fijasko zvali ,,turšija”. Kad ostanu neprodate karte, po pravilu ih poklanjaš budzašto. A kad film ne valja – nema spasa. Prva gledanja su morala imati neke kriterijume. Bila je čuvena uzrečica ili preporuka – recept za dobar film: Da ima šore, šege i da nije previše psihički. Ako to ubodemo, onda karte idu kao blesave i mi tada zarađujemo svoj srednjoškolski džeparac. Bilo je i policijskih racija… Tada sam skontao da sam o filmu baš tih godina naučio dosta. Nisam gledao u prazno. Analitički sam se trudio da shvatim šta je razlika između dobrog, lošeg i odličnog filma.

MONITOR: Kako gledate na festivale u BiH kao parametar demonstracije ljepote, kulture i sveopšte zabave društva?
SIDRAN: Od početka sam javno i privatno govorio da je to što Sarajevo kao grad ima SFF, sjajno. No, ako vam slavni glamur glumac, gazeći crveni tepih, sazna da najslavniji svjetski scenarista ( koji sam ja) i koji živi u tom istom gradu prima penziju od oko 300 maraka – pljunuće na taj crveni tepih. Mnogu festivali bivaju zloupotrebljeni od strane elite, na način Potemkinovog sela. Spektakularnost, glamur, veoma zgodno dođe da se prekrije istina o stanju naše kulture u ovom tranzicijskom društvu. Ta istina je katastrofalna. Nisu oni akulturni. To su ljudi koje ne zanima kultura. Čini se da u njima ima nešto duboko akulturno i da ih iritira izvorna kultura. Njihov ambijent je turbo folk. Uprkos svemu, mi moramo održavati ovakvu vrstu sezonskih priredbi, jer su manifestativni oblici kulture važni, jer pružaju kratkotrajnu radost našem žalosnom stanovništvu.

MONITOR: Šta Vas na prostorima bivše nam zemlje trenutno kao najveći politički apsurd vijeđa i iritira?
SIDRAN: Ako na dan hapšenja u beogradskom NIN-u izlazi vijest da je Ratko Mladić prekomandovan u Hag, onda to zaista dosta govori o situaciji i svijesti takvog društva. Dakle, onog trenutka kada se procijenilo da je vakat, Mladiću je mandat istekao. Beogradska Politika tih dana zaredom objavljuje intervju sa Dobricom Ćosićem na svojim bombastičnim Mladićevskim naslovnicama. Gle čuda, Ćosić pravi rezime cijelog povjesnog poduhvata. Trebalo je, dakle, ublažiti (za nepismeno stanovništvo) šok koji se upravo dogodio predajom đenerala Mladića. Tim intervjuom očito se daju medijske instrukcije da u krajnjoj liniji i unatoč svim silnim gubicima u teritorijama i ljudstvu srpski narod ipak može biti zadovoljani, jer se prvi put dogodilo da ,,imamo državu na zapadnoj strani Drine”. To je taj monstruozni mozak, koji licitira konstatacijom – isplatilo se. Zatim, govori se ,,ne smijemo dozvoliti srebrenizaciju bosanskog rata”. Iz toga proizilazi da se ne priznaje zločin genocida u Srebrenici, već se tumači da je bio ,,malo veći masakr”. Ne pomišlju čak ni da spomenu ili priznaju da se radi o masovnom zločinu – genocidu. Ne smiju, veli Ćosić, dozvoliti markalenizaciju i srebrenizaciju rata za Sarajevo! Time se po ko zna koji put ponavlja stara srpska teza da su Sarajlije sami sebe gađali i granatirali te inscenirali pokolj na Markalama. U tom Politikinom izdanju Ćosić uporno ponavlja da se tih godina u Sarajevu događao – internacionalni verski rat. To donosi glavna državna novina, u nastavcima.

MONITOR: Da li ste jugonostalgičar?
SIDRAN: To ne krijem. Međutim, moja nostalgija je duboko lično stanje emocija koje je, ustvari, žal za mladošću. Ne postoji nostalgija za režimom i jednopartijskim sistemom, nisam lud. Treba biti oprezan šta je to – nostalgija. Izvjesno je da postoji patnja… zašto su uništeni kriterijumi i najteže pitanje: Da li to sve moralo biti tako? Moja nostalgija ide još u ranije doba. Nostalgija za onim što je bila Austrougarska imperija, kada su naši đedovi išli studirati u Krakov, ta vavilonska kula gdje se govorilo 700 jezika…I kad bi birao život između neke Austrougarske carevine i Titovine, milija mi je ona…od Titovine. Nije lako razmišljati šta je to jugonostalgija.

Bosna je unazađena dva stoljeća

MONITOR: Kako objašnjavate da u vremenu u kojem živimo ne postoji dobra filmska priča? Da li je to posljedica ratnih zbivanja 90-tih?
SIDRAN: Siguran sam da nismo svjesni težine kataklizme koju smo prošli, niti dubine ponora u kojeg smo pali. Ako neko u Bosni izračuna svojim parametrima da se palo u ponor od 300 kilometara ili da je zemlja unazađena za 50 godina, niko od njih ne bi bio u pravu. Bosna je unazađena za dva stoljeća! Razmjera katastrofe kroz koju smo prošli ljudima još nisu jasne. U tom smislu, okovi kojima su naše svijesti zarobljene milion puta su jači od naše svijesti. Zbog toga mi svjesno i podsvjesno bježimo od stvarne, žestoke i jake filmske priče. Toliko se toga isponadogađalo da bi čovjek mogao pisati sedam stotina godina, a da pritom ne potroši teme i zlosretne situacije. Zamislite primjer u gradu Foči – izvjesni doktor Stanić gleda kako četnici pale bošnjačka-muslimanska sela i kuće, njegovih dojučerašnjih komšija. Moli ih, i preklinje, da to ne rade… Govori im: Ljudi, to nije naša ljudskost! Oni ga mrškaju. On izrevoltiran uzima dvije-tri kante benzina i polije petospratnu kuću, koju je pedeset godina sticao kao ljekar. Spaljujući kuću govorio je: Kad gore kuće mojih komšija muslimana, neka gori i moja! Tog čovjeka su već sljedeće godine ubili isti ti četnici koji slave i propovijedaju da su oslobodili neka tamošnja područja. Slave u tom ,,četnitetu” dan Republike Srpske , bez srama i stida. Takve teme ištu da budu urađene u bilo kojoj formi. Nećete naći od takvih materijala niđe ništa, jer smo mi pusti robovi. Marks je kazao: Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih. Osjetio sam u ličnom primjeru. I kad se late tih pipavih, nesretnih tema proglašavaju ih – delikatnim. Usput se slave ratni zločinci na svim trima stranama. Smatraju se nacionalnim junacima. I to ide u u omjeru u kojem su egzaktno dokazani zločini u BiH. Niko ne može osporiti da je osamdesetak odsto ratnih zločina uradila vojska, odnosno strana kojoj pripada Republika Srpska, da je 10-tak odsto uradila HVO, i 6-7 odsto krivice za zločine neka nosi, ono što se zvalo – bosanska vojska. Ko je više mogao i stigao, taj je više uradio, zavisno od vojne superiornosti. I kad se vremenski rezimiraju ta zla, vidi se da ih je najviše urađeno 92’ i prvoj polovini 93’. Ni 10 odsto nije zapalo u preostalim ratnim godinama. Po tome se može očitati istina naše svježe povijesti. Želim reći – i kad se late tako ”delikatne teme” podliježe se pritisku vlastite sredine, pa se obrće i krivo tumači istorija. Sasvim je jasno da se sa srpske strane vojska JNA pretvorila u ustanike nacionalnog srpskog pitanja. Bio je to jedan od ustanaka…

Treba nas bombardovati

MONITOR: Podijelite sa nama ekskluzivu vezanu za Vaše buduće društveno-kulturne aktivnosti?
SIDRAN: Došao sam na ideju i pokrenuću akciju da skupljamo potpise i da zatražimo od NATO-a da nas bombarduje. To će biti moj filozofsko-ironični iskaz o tome što mislim o našoj stvarnosti i kakve su moje nade u budućnost. To je logičan korak. Treba da nas bombarduju do nestajanja. Međunarodna zajednica je u Bosni betonirala ustavno-pravni i zakonodavni sistem po kojemu su promjene nemoguće. Čovjek je u Bosni nacionalna životinja. A tek nakon toga može biti: inženjer, pjesnik, pjevač itd. Nikakva promjena nije moguća. U Bosni ako nemaš potvrdu Republike Srpske – nisi Srbin, ako nemaš potvrdu od HDZ-a nisi Hrvat… Međunarodna zajednica nas je zabetonirala. To je licemjerje i oni jedva čekaju da se Bosna raspadne kao država. Znate li da u nas postoje škole koje se moraju isprazniti da bi druga djeca sa nekim drugim nacionalnim prefiksom došla u termin pohađanja časova. Na primjer, muslimanska djeca kad završe, hrvatska ne ulaze u školske klupe dok ne budu – prazne. Zar to nije previše strašno da može biti istinito. A istinito je, na našu veliku žalost.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo