Povežite se sa nama

INTERVJU

ABDULAH SIDRAN, PISAC: Iza devet rana

Objavljeno prije

na

Poznati sarajevski pjesnik, dramski pisac, prozaik, filmski i TV scenarista Abdulah Sidran, održao je na nedavno završenom 25. Hercegnovskom filmskom festivalu predavanje o tome kako se piše scenario i otkrio neke tajne ovog zanata. Zato smo i ovaj razgovor počeli pitanjem – može li se naučiti tehnika pisanja scenarija i kako se otkriva taj talenat? SIDRAN:To je isto kao i sa plivanjem. Ne možeš znati dok ne skočiš u vodu. Vjerovatno je većina nas probala na ovaj način. Ispočetka smo bili neplivači, koje su se bacali u nepoznatu vodu okeana, cukećim (psećim) stilom. Pa su tako i naši scenariji bili početnički, koji su tek tada proplivali. Vjerovatno ne postoji drugačiji ulazak u taj posao. Sa mnom je stvar oko pisanja scenarija išla čudesno lako. Jednog ljeta na moru, u osami večernjoj, promislio sam scenoslijed za film Sjećaš li se Doli Bel. Kasnije sam po tom scenoslijedu veoma brzo egzekutirao, odnosno ispisao prvu verziju scenarija. Ili primjer kada sam za samo pet dana ispisao scenario za TV seriju Jegulje putuju u Šargansko more.

Pravilo je i u literaturi da je svaki stil dobar osim dosadnog. Taj zakon je mnogo važniji, odnosno seriozniji u filmskoj umjetnosti ili filmskom poslu. U Herceg Novom sam održao predavanje zaboravivši izreći takvu vrstu ograde. Jer ne mora svaki film biti umjetnost. Ali kad ja govorim i kada želim nekoga naučiti, govorim sasvim otvoreno i jasno da me interesuje samo onaj film, koji želi biti umjetnost! Masovna filmska proizvodnja, solidna B produkcija su vrhunska filmska djela, ali se smatra industrijom. Na taj način sam protumačio svoju nenadanu osposobljenost da od prve pravim dobre filmske scenarije. Drugog tumačenja ne bi mogao znati.

Mlad pisac mora znati da u scenariju ne mogu biti nekakvi apstraktni likovi. Film je skupa rabota da to bude igračka za buržoasku djecu. Pa tata sinu kupio igračku, koja košta pet miliona maraka. To znači da mu je kupio pravo i mogućnost da režira film. Oduvijek mi se to gadilo. Takvih smo primjera i pojava imali i to je nešto što prezirem.

MONITOR: Kako je svijet filma i gledališta funkcionisao dok je ,,Bog hodio našom zemljom”?
SIDRAN: Sarajevo je 50-tih imalo 13-14 kino sala. Imena su bila pitomija nego ova danas. Švercovanje kino kartama podrazumijevalo je neku vrstu pameti; da se mora otići na prvu predstavu-projekciju. Morao sam svojim mozgom skontati da li smijem investirati u taj film, tj. kupiti karte za preprodaju. Ako se dogodi da film ne valja, a ja uložio 10 hiljada dinara, pa mi to izgori, tada smo taj ekonomski fijasko zvali ,,turšija”. Kad ostanu neprodate karte, po pravilu ih poklanjaš budzašto. A kad film ne valja – nema spasa. Prva gledanja su morala imati neke kriterijume. Bila je čuvena uzrečica ili preporuka – recept za dobar film: Da ima šore, šege i da nije previše psihički. Ako to ubodemo, onda karte idu kao blesave i mi tada zarađujemo svoj srednjoškolski džeparac. Bilo je i policijskih racija… Tada sam skontao da sam o filmu baš tih godina naučio dosta. Nisam gledao u prazno. Analitički sam se trudio da shvatim šta je razlika između dobrog, lošeg i odličnog filma.

MONITOR: Kako gledate na festivale u BiH kao parametar demonstracije ljepote, kulture i sveopšte zabave društva?
SIDRAN: Od početka sam javno i privatno govorio da je to što Sarajevo kao grad ima SFF, sjajno. No, ako vam slavni glamur glumac, gazeći crveni tepih, sazna da najslavniji svjetski scenarista ( koji sam ja) i koji živi u tom istom gradu prima penziju od oko 300 maraka – pljunuće na taj crveni tepih. Mnogu festivali bivaju zloupotrebljeni od strane elite, na način Potemkinovog sela. Spektakularnost, glamur, veoma zgodno dođe da se prekrije istina o stanju naše kulture u ovom tranzicijskom društvu. Ta istina je katastrofalna. Nisu oni akulturni. To su ljudi koje ne zanima kultura. Čini se da u njima ima nešto duboko akulturno i da ih iritira izvorna kultura. Njihov ambijent je turbo folk. Uprkos svemu, mi moramo održavati ovakvu vrstu sezonskih priredbi, jer su manifestativni oblici kulture važni, jer pružaju kratkotrajnu radost našem žalosnom stanovništvu.

MONITOR: Šta Vas na prostorima bivše nam zemlje trenutno kao najveći politički apsurd vijeđa i iritira?
SIDRAN: Ako na dan hapšenja u beogradskom NIN-u izlazi vijest da je Ratko Mladić prekomandovan u Hag, onda to zaista dosta govori o situaciji i svijesti takvog društva. Dakle, onog trenutka kada se procijenilo da je vakat, Mladiću je mandat istekao. Beogradska Politika tih dana zaredom objavljuje intervju sa Dobricom Ćosićem na svojim bombastičnim Mladićevskim naslovnicama. Gle čuda, Ćosić pravi rezime cijelog povjesnog poduhvata. Trebalo je, dakle, ublažiti (za nepismeno stanovništvo) šok koji se upravo dogodio predajom đenerala Mladića. Tim intervjuom očito se daju medijske instrukcije da u krajnjoj liniji i unatoč svim silnim gubicima u teritorijama i ljudstvu srpski narod ipak može biti zadovoljani, jer se prvi put dogodilo da ,,imamo državu na zapadnoj strani Drine”. To je taj monstruozni mozak, koji licitira konstatacijom – isplatilo se. Zatim, govori se ,,ne smijemo dozvoliti srebrenizaciju bosanskog rata”. Iz toga proizilazi da se ne priznaje zločin genocida u Srebrenici, već se tumači da je bio ,,malo veći masakr”. Ne pomišlju čak ni da spomenu ili priznaju da se radi o masovnom zločinu – genocidu. Ne smiju, veli Ćosić, dozvoliti markalenizaciju i srebrenizaciju rata za Sarajevo! Time se po ko zna koji put ponavlja stara srpska teza da su Sarajlije sami sebe gađali i granatirali te inscenirali pokolj na Markalama. U tom Politikinom izdanju Ćosić uporno ponavlja da se tih godina u Sarajevu događao – internacionalni verski rat. To donosi glavna državna novina, u nastavcima.

MONITOR: Da li ste jugonostalgičar?
SIDRAN: To ne krijem. Međutim, moja nostalgija je duboko lično stanje emocija koje je, ustvari, žal za mladošću. Ne postoji nostalgija za režimom i jednopartijskim sistemom, nisam lud. Treba biti oprezan šta je to – nostalgija. Izvjesno je da postoji patnja… zašto su uništeni kriterijumi i najteže pitanje: Da li to sve moralo biti tako? Moja nostalgija ide još u ranije doba. Nostalgija za onim što je bila Austrougarska imperija, kada su naši đedovi išli studirati u Krakov, ta vavilonska kula gdje se govorilo 700 jezika…I kad bi birao život između neke Austrougarske carevine i Titovine, milija mi je ona…od Titovine. Nije lako razmišljati šta je to jugonostalgija.

Bosna je unazađena dva stoljeća

MONITOR: Kako objašnjavate da u vremenu u kojem živimo ne postoji dobra filmska priča? Da li je to posljedica ratnih zbivanja 90-tih?
SIDRAN: Siguran sam da nismo svjesni težine kataklizme koju smo prošli, niti dubine ponora u kojeg smo pali. Ako neko u Bosni izračuna svojim parametrima da se palo u ponor od 300 kilometara ili da je zemlja unazađena za 50 godina, niko od njih ne bi bio u pravu. Bosna je unazađena za dva stoljeća! Razmjera katastrofe kroz koju smo prošli ljudima još nisu jasne. U tom smislu, okovi kojima su naše svijesti zarobljene milion puta su jači od naše svijesti. Zbog toga mi svjesno i podsvjesno bježimo od stvarne, žestoke i jake filmske priče. Toliko se toga isponadogađalo da bi čovjek mogao pisati sedam stotina godina, a da pritom ne potroši teme i zlosretne situacije. Zamislite primjer u gradu Foči – izvjesni doktor Stanić gleda kako četnici pale bošnjačka-muslimanska sela i kuće, njegovih dojučerašnjih komšija. Moli ih, i preklinje, da to ne rade… Govori im: Ljudi, to nije naša ljudskost! Oni ga mrškaju. On izrevoltiran uzima dvije-tri kante benzina i polije petospratnu kuću, koju je pedeset godina sticao kao ljekar. Spaljujući kuću govorio je: Kad gore kuće mojih komšija muslimana, neka gori i moja! Tog čovjeka su već sljedeće godine ubili isti ti četnici koji slave i propovijedaju da su oslobodili neka tamošnja područja. Slave u tom ,,četnitetu” dan Republike Srpske , bez srama i stida. Takve teme ištu da budu urađene u bilo kojoj formi. Nećete naći od takvih materijala niđe ništa, jer smo mi pusti robovi. Marks je kazao: Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih. Osjetio sam u ličnom primjeru. I kad se late tih pipavih, nesretnih tema proglašavaju ih – delikatnim. Usput se slave ratni zločinci na svim trima stranama. Smatraju se nacionalnim junacima. I to ide u u omjeru u kojem su egzaktno dokazani zločini u BiH. Niko ne može osporiti da je osamdesetak odsto ratnih zločina uradila vojska, odnosno strana kojoj pripada Republika Srpska, da je 10-tak odsto uradila HVO, i 6-7 odsto krivice za zločine neka nosi, ono što se zvalo – bosanska vojska. Ko je više mogao i stigao, taj je više uradio, zavisno od vojne superiornosti. I kad se vremenski rezimiraju ta zla, vidi se da ih je najviše urađeno 92’ i prvoj polovini 93’. Ni 10 odsto nije zapalo u preostalim ratnim godinama. Po tome se može očitati istina naše svježe povijesti. Želim reći – i kad se late tako ”delikatne teme” podliježe se pritisku vlastite sredine, pa se obrće i krivo tumači istorija. Sasvim je jasno da se sa srpske strane vojska JNA pretvorila u ustanike nacionalnog srpskog pitanja. Bio je to jedan od ustanaka…

Treba nas bombardovati

MONITOR: Podijelite sa nama ekskluzivu vezanu za Vaše buduće društveno-kulturne aktivnosti?
SIDRAN: Došao sam na ideju i pokrenuću akciju da skupljamo potpise i da zatražimo od NATO-a da nas bombarduje. To će biti moj filozofsko-ironični iskaz o tome što mislim o našoj stvarnosti i kakve su moje nade u budućnost. To je logičan korak. Treba da nas bombarduju do nestajanja. Međunarodna zajednica je u Bosni betonirala ustavno-pravni i zakonodavni sistem po kojemu su promjene nemoguće. Čovjek je u Bosni nacionalna životinja. A tek nakon toga može biti: inženjer, pjesnik, pjevač itd. Nikakva promjena nije moguća. U Bosni ako nemaš potvrdu Republike Srpske – nisi Srbin, ako nemaš potvrdu od HDZ-a nisi Hrvat… Međunarodna zajednica nas je zabetonirala. To je licemjerje i oni jedva čekaju da se Bosna raspadne kao država. Znate li da u nas postoje škole koje se moraju isprazniti da bi druga djeca sa nekim drugim nacionalnim prefiksom došla u termin pohađanja časova. Na primjer, muslimanska djeca kad završe, hrvatska ne ulaze u školske klupe dok ne budu – prazne. Zar to nije previše strašno da može biti istinito. A istinito je, na našu veliku žalost.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo