Povežite se sa nama

INTERVJU

ABDULAH SIDRAN, PISAC: Iza devet rana

Objavljeno prije

na

Poznati sarajevski pjesnik, dramski pisac, prozaik, filmski i TV scenarista Abdulah Sidran, održao je na nedavno završenom 25. Hercegnovskom filmskom festivalu predavanje o tome kako se piše scenario i otkrio neke tajne ovog zanata. Zato smo i ovaj razgovor počeli pitanjem – može li se naučiti tehnika pisanja scenarija i kako se otkriva taj talenat? SIDRAN:To je isto kao i sa plivanjem. Ne možeš znati dok ne skočiš u vodu. Vjerovatno je većina nas probala na ovaj način. Ispočetka smo bili neplivači, koje su se bacali u nepoznatu vodu okeana, cukećim (psećim) stilom. Pa su tako i naši scenariji bili početnički, koji su tek tada proplivali. Vjerovatno ne postoji drugačiji ulazak u taj posao. Sa mnom je stvar oko pisanja scenarija išla čudesno lako. Jednog ljeta na moru, u osami večernjoj, promislio sam scenoslijed za film Sjećaš li se Doli Bel. Kasnije sam po tom scenoslijedu veoma brzo egzekutirao, odnosno ispisao prvu verziju scenarija. Ili primjer kada sam za samo pet dana ispisao scenario za TV seriju Jegulje putuju u Šargansko more.

Pravilo je i u literaturi da je svaki stil dobar osim dosadnog. Taj zakon je mnogo važniji, odnosno seriozniji u filmskoj umjetnosti ili filmskom poslu. U Herceg Novom sam održao predavanje zaboravivši izreći takvu vrstu ograde. Jer ne mora svaki film biti umjetnost. Ali kad ja govorim i kada želim nekoga naučiti, govorim sasvim otvoreno i jasno da me interesuje samo onaj film, koji želi biti umjetnost! Masovna filmska proizvodnja, solidna B produkcija su vrhunska filmska djela, ali se smatra industrijom. Na taj način sam protumačio svoju nenadanu osposobljenost da od prve pravim dobre filmske scenarije. Drugog tumačenja ne bi mogao znati.

Mlad pisac mora znati da u scenariju ne mogu biti nekakvi apstraktni likovi. Film je skupa rabota da to bude igračka za buržoasku djecu. Pa tata sinu kupio igračku, koja košta pet miliona maraka. To znači da mu je kupio pravo i mogućnost da režira film. Oduvijek mi se to gadilo. Takvih smo primjera i pojava imali i to je nešto što prezirem.

MONITOR: Kako je svijet filma i gledališta funkcionisao dok je ,,Bog hodio našom zemljom”?
SIDRAN: Sarajevo je 50-tih imalo 13-14 kino sala. Imena su bila pitomija nego ova danas. Švercovanje kino kartama podrazumijevalo je neku vrstu pameti; da se mora otići na prvu predstavu-projekciju. Morao sam svojim mozgom skontati da li smijem investirati u taj film, tj. kupiti karte za preprodaju. Ako se dogodi da film ne valja, a ja uložio 10 hiljada dinara, pa mi to izgori, tada smo taj ekonomski fijasko zvali ,,turšija”. Kad ostanu neprodate karte, po pravilu ih poklanjaš budzašto. A kad film ne valja – nema spasa. Prva gledanja su morala imati neke kriterijume. Bila je čuvena uzrečica ili preporuka – recept za dobar film: Da ima šore, šege i da nije previše psihički. Ako to ubodemo, onda karte idu kao blesave i mi tada zarađujemo svoj srednjoškolski džeparac. Bilo je i policijskih racija… Tada sam skontao da sam o filmu baš tih godina naučio dosta. Nisam gledao u prazno. Analitički sam se trudio da shvatim šta je razlika između dobrog, lošeg i odličnog filma.

MONITOR: Kako gledate na festivale u BiH kao parametar demonstracije ljepote, kulture i sveopšte zabave društva?
SIDRAN: Od početka sam javno i privatno govorio da je to što Sarajevo kao grad ima SFF, sjajno. No, ako vam slavni glamur glumac, gazeći crveni tepih, sazna da najslavniji svjetski scenarista ( koji sam ja) i koji živi u tom istom gradu prima penziju od oko 300 maraka – pljunuće na taj crveni tepih. Mnogu festivali bivaju zloupotrebljeni od strane elite, na način Potemkinovog sela. Spektakularnost, glamur, veoma zgodno dođe da se prekrije istina o stanju naše kulture u ovom tranzicijskom društvu. Ta istina je katastrofalna. Nisu oni akulturni. To su ljudi koje ne zanima kultura. Čini se da u njima ima nešto duboko akulturno i da ih iritira izvorna kultura. Njihov ambijent je turbo folk. Uprkos svemu, mi moramo održavati ovakvu vrstu sezonskih priredbi, jer su manifestativni oblici kulture važni, jer pružaju kratkotrajnu radost našem žalosnom stanovništvu.

MONITOR: Šta Vas na prostorima bivše nam zemlje trenutno kao najveći politički apsurd vijeđa i iritira?
SIDRAN: Ako na dan hapšenja u beogradskom NIN-u izlazi vijest da je Ratko Mladić prekomandovan u Hag, onda to zaista dosta govori o situaciji i svijesti takvog društva. Dakle, onog trenutka kada se procijenilo da je vakat, Mladiću je mandat istekao. Beogradska Politika tih dana zaredom objavljuje intervju sa Dobricom Ćosićem na svojim bombastičnim Mladićevskim naslovnicama. Gle čuda, Ćosić pravi rezime cijelog povjesnog poduhvata. Trebalo je, dakle, ublažiti (za nepismeno stanovništvo) šok koji se upravo dogodio predajom đenerala Mladića. Tim intervjuom očito se daju medijske instrukcije da u krajnjoj liniji i unatoč svim silnim gubicima u teritorijama i ljudstvu srpski narod ipak može biti zadovoljani, jer se prvi put dogodilo da ,,imamo državu na zapadnoj strani Drine”. To je taj monstruozni mozak, koji licitira konstatacijom – isplatilo se. Zatim, govori se ,,ne smijemo dozvoliti srebrenizaciju bosanskog rata”. Iz toga proizilazi da se ne priznaje zločin genocida u Srebrenici, već se tumači da je bio ,,malo veći masakr”. Ne pomišlju čak ni da spomenu ili priznaju da se radi o masovnom zločinu – genocidu. Ne smiju, veli Ćosić, dozvoliti markalenizaciju i srebrenizaciju rata za Sarajevo! Time se po ko zna koji put ponavlja stara srpska teza da su Sarajlije sami sebe gađali i granatirali te inscenirali pokolj na Markalama. U tom Politikinom izdanju Ćosić uporno ponavlja da se tih godina u Sarajevu događao – internacionalni verski rat. To donosi glavna državna novina, u nastavcima.

MONITOR: Da li ste jugonostalgičar?
SIDRAN: To ne krijem. Međutim, moja nostalgija je duboko lično stanje emocija koje je, ustvari, žal za mladošću. Ne postoji nostalgija za režimom i jednopartijskim sistemom, nisam lud. Treba biti oprezan šta je to – nostalgija. Izvjesno je da postoji patnja… zašto su uništeni kriterijumi i najteže pitanje: Da li to sve moralo biti tako? Moja nostalgija ide još u ranije doba. Nostalgija za onim što je bila Austrougarska imperija, kada su naši đedovi išli studirati u Krakov, ta vavilonska kula gdje se govorilo 700 jezika…I kad bi birao život između neke Austrougarske carevine i Titovine, milija mi je ona…od Titovine. Nije lako razmišljati šta je to jugonostalgija.

Bosna je unazađena dva stoljeća

MONITOR: Kako objašnjavate da u vremenu u kojem živimo ne postoji dobra filmska priča? Da li je to posljedica ratnih zbivanja 90-tih?
SIDRAN: Siguran sam da nismo svjesni težine kataklizme koju smo prošli, niti dubine ponora u kojeg smo pali. Ako neko u Bosni izračuna svojim parametrima da se palo u ponor od 300 kilometara ili da je zemlja unazađena za 50 godina, niko od njih ne bi bio u pravu. Bosna je unazađena za dva stoljeća! Razmjera katastrofe kroz koju smo prošli ljudima još nisu jasne. U tom smislu, okovi kojima su naše svijesti zarobljene milion puta su jači od naše svijesti. Zbog toga mi svjesno i podsvjesno bježimo od stvarne, žestoke i jake filmske priče. Toliko se toga isponadogađalo da bi čovjek mogao pisati sedam stotina godina, a da pritom ne potroši teme i zlosretne situacije. Zamislite primjer u gradu Foči – izvjesni doktor Stanić gleda kako četnici pale bošnjačka-muslimanska sela i kuće, njegovih dojučerašnjih komšija. Moli ih, i preklinje, da to ne rade… Govori im: Ljudi, to nije naša ljudskost! Oni ga mrškaju. On izrevoltiran uzima dvije-tri kante benzina i polije petospratnu kuću, koju je pedeset godina sticao kao ljekar. Spaljujući kuću govorio je: Kad gore kuće mojih komšija muslimana, neka gori i moja! Tog čovjeka su već sljedeće godine ubili isti ti četnici koji slave i propovijedaju da su oslobodili neka tamošnja područja. Slave u tom ,,četnitetu” dan Republike Srpske , bez srama i stida. Takve teme ištu da budu urađene u bilo kojoj formi. Nećete naći od takvih materijala niđe ništa, jer smo mi pusti robovi. Marks je kazao: Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih. Osjetio sam u ličnom primjeru. I kad se late tih pipavih, nesretnih tema proglašavaju ih – delikatnim. Usput se slave ratni zločinci na svim trima stranama. Smatraju se nacionalnim junacima. I to ide u u omjeru u kojem su egzaktno dokazani zločini u BiH. Niko ne može osporiti da je osamdesetak odsto ratnih zločina uradila vojska, odnosno strana kojoj pripada Republika Srpska, da je 10-tak odsto uradila HVO, i 6-7 odsto krivice za zločine neka nosi, ono što se zvalo – bosanska vojska. Ko je više mogao i stigao, taj je više uradio, zavisno od vojne superiornosti. I kad se vremenski rezimiraju ta zla, vidi se da ih je najviše urađeno 92’ i prvoj polovini 93’. Ni 10 odsto nije zapalo u preostalim ratnim godinama. Po tome se može očitati istina naše svježe povijesti. Želim reći – i kad se late tako ”delikatne teme” podliježe se pritisku vlastite sredine, pa se obrće i krivo tumači istorija. Sasvim je jasno da se sa srpske strane vojska JNA pretvorila u ustanike nacionalnog srpskog pitanja. Bio je to jedan od ustanaka…

Treba nas bombardovati

MONITOR: Podijelite sa nama ekskluzivu vezanu za Vaše buduće društveno-kulturne aktivnosti?
SIDRAN: Došao sam na ideju i pokrenuću akciju da skupljamo potpise i da zatražimo od NATO-a da nas bombarduje. To će biti moj filozofsko-ironični iskaz o tome što mislim o našoj stvarnosti i kakve su moje nade u budućnost. To je logičan korak. Treba da nas bombarduju do nestajanja. Međunarodna zajednica je u Bosni betonirala ustavno-pravni i zakonodavni sistem po kojemu su promjene nemoguće. Čovjek je u Bosni nacionalna životinja. A tek nakon toga može biti: inženjer, pjesnik, pjevač itd. Nikakva promjena nije moguća. U Bosni ako nemaš potvrdu Republike Srpske – nisi Srbin, ako nemaš potvrdu od HDZ-a nisi Hrvat… Međunarodna zajednica nas je zabetonirala. To je licemjerje i oni jedva čekaju da se Bosna raspadne kao država. Znate li da u nas postoje škole koje se moraju isprazniti da bi druga djeca sa nekim drugim nacionalnim prefiksom došla u termin pohađanja časova. Na primjer, muslimanska djeca kad završe, hrvatska ne ulaze u školske klupe dok ne budu – prazne. Zar to nije previše strašno da može biti istinito. A istinito je, na našu veliku žalost.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

MONITOR: Bili ste na dan pobjede Tomislava Tomaševića i Možemo u Zagrebu. U jednom intervjuu ste rekli da vjerujete da ste vi „ti ljudi“ koji će promijeniti sistem upravljanja i vrijednosti na kojima bi on trebalo da se osniva. Većina opozicionih stranaka u Srbiji  su prilično konzervativnije od vas I njihovo razumijevanje „nacionalnog interesa“ ima drugačiji fokus. Koliko je daleko to vrijeme, za novu lijevo-zelenu politiku 21.vijeka, u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Mislim da to vreme dolazi. Mislim da se talas promena oseća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promena biti suštinska i održiva.

MONITOR: U Beogradu se, prije nekoliko dana, udružilo 28 organizacija u Otvorenu građansku platformu „Akcija“, na osnovu zajedničkog dokumenta „Zeleni dogovor za Srbiju“, a za predsjednika je izabran Nebojša Zelenović, sa kojim, inače, blisko sarađujete. Iako od planetarnog značaja, tema zaštite prirode i održivog razvoja, postala je i u Srbiji važna i u malim zajednicama. Da li su „ekološke revolucije“ ta nova baza za progresivne sistemske promjene?

VESELINOVIĆ: Kada smo pre nekoliko godina teme održivog razvoja i ekologije krenuli da postavljamo u javni prostor svi su nam govorili da to ljude ne zanima, i da grdno grešimo. No, evo sada su upravo ta pitanja glavna pitanja u našem društvu. Čini mi se da sada živimo jedno bujanje građanskog aktivizma i organizovanja, koje se dešava baš oko zelenih tema.
To me jako raduje, i u tome se mi pronalazimo i osećamo se sigurno. Takođe, što više zelenih aktera doprineće pluralizumu ideja i delovanja i u konačnici najboljim rešenjima za građane i građanke Srbije. Tome se svakako treba radovati.

MONITOR: Podržavate EU integracije Srbije, ali niste nekritički nastrojeni prema tome kako EU funkcioniše. Kakva je vaša „dugoročna vizija promjene“ i za šta biste se borili ako i kada Srbija uđe u Evropsku uniju?

VESELINOVIĆ: Naš stav i cilj je da Srbija mora postati deo Evropske unije. I sa tim u vezi, slobodno putovanje robe i ljudi, vladavina prava, multikulturalnost i demokratija su vrednosti koje mi želimo da vidimo u Srbiji zato što su to vrednosti Evrope.
Sa druge strane autoritarne tendencije koje takođe rastu širom Evrope i zatvorenost i prevelika birokratičnost institucija EU svakako su problemi na koje je nužno dati zajednički odgovor.

MONITOR: Sarađujete sa Možemo u Hrvatskoj i pokretom URA u Crnoj Gori koji su sada na vlasti, vidim da vam je bliska i grčka DIEM 25, Janisa Varufakisa, a povezani ste i u Progresivnoj internacionali. Da li, po Vama, postoji neki „model“ po kojem su ove partije iz šireg regiona, došle do podrške birača, a koji bi djelovao i u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Nema univerzalnog recepta, a pogotovu nema ,,prečica”. Svako društvo je posebno i specifično na svoj način iako su pravi problemi i izazovi 21. veka zapravo problemi koji su iznad nacionalnih podela. Za nas je od izuzetnog značaja povezivanje na međunarodnom nivou, jer nam daje snage i utvrđuje našu uverenost da smo na dobrom putu.
Razmena iskustava i znanja je takođe veoma važna, i unapred se radujemo i budućim povezivanjima i posetama naših prijatelja Srbiji.

MONITOR: Njemačku na jesen, a Francusku sljedeće godine, očekuju važni izbori koji bi mogli da daju odlučujući pravac politici EU. Riječ je donekle i o personalnom uticaju, naročito jer Angela Merkel odlazi iz aktivne politike. U Francuskoj se očekuje da glavna protivkandidatkinja sadašnjem predsjedniku bude Marin Le Pen, dok se za Njemačku, na parlamentarnim izborima, očekuje dobar rezultat Zelenih. Šta je izvjesnije?

VESELINOVIĆ: Misim da će biti jako napeto i neizvesno do poslednjeg dana, pogotovu u Nemačkoj tako da se ne bih usudio da prejudiciram ishode sada. Ono što mogu da kažem je da se u slučaju Zelenih u Nemačkoj jedan višedecenijski rad počinje i ,,politički isplaćivati” i da je to svakako put kojim i mi kao lokalna inicijativa idemo, jer želimo da izgradimo stabilne organizacione i vrednosne strukture koje će biti otporne na različite loše uticaje politike, korupciju, napade…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TANJA VUJOVIĆ, SPISATELJICA: Svaka stopa popločana je nadom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom

 

Roman spisateljice Tanje Vujović Ulica slobode, u izdanju Ouroborosa, predstavljen je podgoričkoj javnosti u KIC-u „Budo Tomović“, a prošlog mjeseca u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. Tanja Vujović rođena je u Zagrebu. U Titogradu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Njeni radovi objavljeni su u više časopisa.

MONITOR: Djelove romana ,,Ulica slobode” postavljali ste kao statuse na društvenim mrežama i već tada je bilo jasno, zbog mnogobrojnih komentara, da će biti veoma čitan i hvaljen. Da li ste tada razmišljali da objavite roman ili je ta ideja zapravo nastala kada ste bili ohrabrivani i podstaknuti od strane mnogobrojnih ljudi, koji su željeli da čitaju Vašu knjigu?

VUJOVIĆ:  Razmišljajući o proteklom vremenu, mislim da sam stalno nešto zapisivala. U početku su to bile neke misli, istrgnuta sjećanja prenijeta u rokovnik, koji bi se uvijek negdje nalazio u tašni. Kasnije su to bili statusi na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima. Ohrabrivana podrškom velikog broja prijatelja, začela se misao da sve to objedinim u jednu cjelinu. Trajao je taj period, stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, vraćala se. Znate, komplikovano je to sa dušom i riječima…

MONITOR: Roman počinje ,,Gotovo je, Tanja, probudi se!”, rečenicom za koju kažete da Vam je veoma poznata, gdje opisujete buđenje nakon operacije. Tada ste i odlučili da nastavite da pišete, pa me zanima kako su nastajale priče iz romana? Djeluju da su sve autobiografske – jesu li bazirane na stvarnosti ili ima i mašte?

VUJOVIĆ:  Nepredvidiv je život. Davno sam savladala lekciju da se iz teških situacija može iznjedriti  nešto lijepo. Koliko god da vam se čini nemogućim. A može. Sve su to mali znakovi koje treba upoznavati. Izbor je na vama. Jedna takva situacija, jedno buđenje, bilo je znak. Jedna stranica tada još imaginarnog romana. Priče iz romana su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. A ima u njima svega, plavičastog sutona nad zalivom, neosvojenih vrhova Durmitora, ceklinskih jutara pod onim dragim trijemom, moje rijeke.  Ima i Zagreba,  Beograda, možda najviše… Kafanskih stolova, na kojima bi sa punim pepeljarama i praznim čašama uvijek ostajala ona pjesma koje nikako da se sjetimo. Ima i ljubavi. Poneke se još drče ulicom koju prepoznaju. Pa i laži. Njih sam abolirala. Njima je teže.

MONITOR: Roman je smješten u nekadašnji Titograd, u Ulicu slobode – koja i dalje nosi to ime. U romanu se sve vrijeme prepliću motivi – ljubav i nostalgija. Da li je zapravo roman svojevrsna kritika našeg društva i omaž tom drugačijem glavnom gradu?

VUJOVIĆ: Priznajem da sam bila i ostala veliki jugonostalgičar. Baš ta nostalgija naselila se trajno u Ulici slobode, ulici moje mladosti, odrastanja, gdje je svaka stopa popločana nadom. Ne smatram da je to ona priča „eh, kako je bilo u naše vrijeme”. Tvrdim da je bilo sretno i bezbrižno. Prepoznavali smo se po smijehu, sitnim nestašlucima, dobroti, poštenju. Važna, vrijedna mjerila, ponijeta iz roditeljskih domova. Današnja prestrojavanja, svrstavanja u različite tabore, po nekim nametnutim mjerilima, od nas su bila miljama daleko. Ne priznajem ih. Poštujem pravo na različitost, ali samo u mjeri u kojoj se ne nameće i ne ugrožava drugog. Moja podjela je samo na dobre i loše ljude. To nije floskula, već aksiom.

MONITOR: Vaš roman je jedno vrlo aktuelno žensko pismo, jasno obraćanje problemima svakodnevice. Ugradili ste ozbiljne teme – odrastanje, porodične ispovijesti, srećne i nesrećne ljubavi, problema u brakovima. Je li postajala autocenzura i dok ste pisali da li ste zamišljali nekog idealnog čitaoca, kome je zapravo i namijenjena knjiga?

VUJOVIĆ: Vaspitavana sam u porodici gdje je žensko dijete itekako bilo vrijedno. Roditelji su puno polagali u naše obrazovanje, samostalnost, samosvijest. Ni u jednom trenutku nisam čula ono „ćuti i trpi” kojeg i danas, poslije pola vijeka često čujem. U duši sam  ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom. Volim kada je nadigraju, provuku se kao štit. Vezivno tkivo bedema koje se zove hrabrost. Blagosiljam tu magiju. Vaskrsne tačno kada treba. Kada posustaneš, kada misliš da si prebrodio.

Iskreno, pišući, nisam zamišljala idealnog čitaoca. Jednostavno sam dala duši na volju. Stvarnost je objektivnost, ako je čovjek shvati zdravo za gotovo. Ako tako radite, postaćete  ravnodušni, a to je najgore stanje duha. Treba nalaziti sitnice, dobra djela, razlog za smijeh, isprsiti se često problemima u lice. Ne rasipati vrijeme na bezvrijedne stvari. Tako se čuva mladost. Ne u salonima.

Ja se i dalje umijem obradovati kao dijete, čuvam ljubomorno jedan san, volim slušati, vrebam one prilike za dobre vijesti. A smijem se često preglasno, ni tu se nije desila nikakva alhemija. I to je dobro. Mladost mi se smije odnekud, uvijek. Tu je, ne napušta me. Naselila se u duši. Valjda joj prijam, ovako nesavršena. Ima tu još posla sa emocijama.

A slobodna je, može otići kad hoće. Možda je to i zadržava, ko zna.

Neka je.

MONITOR: Čitajući vašu knjigu, nameće se pitanje – zašto i kada smo pristali da budemo bezosjećajni, prilično površni, zaboravljivi… Na svakoj stranici se osjeća sjeta, a djeluje da vi ne mislite da je ljubav prevaziđena tema. Šta se to desilo svijetu pa je omalovažava, naročito u literaturi? Da li je ,,Ulica slobode” alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?

VUJOVIĆ: Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav – potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme – da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju. Ipak, smatram da je to jedini pravi put. Sve je u nama i do nas. Kada dostignete u sebi taj divni osjećaj radovanja sreći drugih ljudi, izranjanja osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.

Ne pristajem na površnost. Po cijenu ranjavanja. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. „Ulica slobode” je za mene baš to. Tu sam se malo poigrala sa naslovom. Povratak u lica slobode, ispunjenih bića, koja ne pristaju na površnost i osrednjost. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva. Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute.

MONITOR: Prošla je jedna veoma teška godina, pandemija je i dalje u cijelom svijetu. Šta smo naučili o nama sjedeći u samoizolaciji? Da li nam prošlost može pomoći da pobijedimo realnost?

VUJOVIĆ: Prošla godina je na početku unijela cio konglomerat osjećanja, kao sve sa čim se prvi put srijećete. Strah, nemoć, panika, bolest, otuđenje. Neminovnost prihvatanja drugačijeg načina života. Iznjedrila se nevjerovatna snaga zdravstvenih i prosvjetnih radnika, dnevno prilagođavanje u očuvanju kako života, tako i ništa manje vrijednom očuvanju, prije svega, mentalnog zdravlja mladih ljudi.  Polako smo shvatalii da nije sav život u tržnim centrima, egzotičnim putovanjima. Okrenuli smo se sebi, porodici, razgovoru, ponovo se nastanila empatija, briga za drage ljude, dijeljenje dobročinstava. Vjera u prave vrijednosti, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba, kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti. Sada, više nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo