Povežite se sa nama

INTERVJU

ABDULAH SIDRAN, PISAC: Iza devet rana

Objavljeno prije

na

Poznati sarajevski pjesnik, dramski pisac, prozaik, filmski i TV scenarista Abdulah Sidran, održao je na nedavno završenom 25. Hercegnovskom filmskom festivalu predavanje o tome kako se piše scenario i otkrio neke tajne ovog zanata. Zato smo i ovaj razgovor počeli pitanjem – može li se naučiti tehnika pisanja scenarija i kako se otkriva taj talenat? SIDRAN:To je isto kao i sa plivanjem. Ne možeš znati dok ne skočiš u vodu. Vjerovatno je većina nas probala na ovaj način. Ispočetka smo bili neplivači, koje su se bacali u nepoznatu vodu okeana, cukećim (psećim) stilom. Pa su tako i naši scenariji bili početnički, koji su tek tada proplivali. Vjerovatno ne postoji drugačiji ulazak u taj posao. Sa mnom je stvar oko pisanja scenarija išla čudesno lako. Jednog ljeta na moru, u osami večernjoj, promislio sam scenoslijed za film Sjećaš li se Doli Bel. Kasnije sam po tom scenoslijedu veoma brzo egzekutirao, odnosno ispisao prvu verziju scenarija. Ili primjer kada sam za samo pet dana ispisao scenario za TV seriju Jegulje putuju u Šargansko more.

Pravilo je i u literaturi da je svaki stil dobar osim dosadnog. Taj zakon je mnogo važniji, odnosno seriozniji u filmskoj umjetnosti ili filmskom poslu. U Herceg Novom sam održao predavanje zaboravivši izreći takvu vrstu ograde. Jer ne mora svaki film biti umjetnost. Ali kad ja govorim i kada želim nekoga naučiti, govorim sasvim otvoreno i jasno da me interesuje samo onaj film, koji želi biti umjetnost! Masovna filmska proizvodnja, solidna B produkcija su vrhunska filmska djela, ali se smatra industrijom. Na taj način sam protumačio svoju nenadanu osposobljenost da od prve pravim dobre filmske scenarije. Drugog tumačenja ne bi mogao znati.

Mlad pisac mora znati da u scenariju ne mogu biti nekakvi apstraktni likovi. Film je skupa rabota da to bude igračka za buržoasku djecu. Pa tata sinu kupio igračku, koja košta pet miliona maraka. To znači da mu je kupio pravo i mogućnost da režira film. Oduvijek mi se to gadilo. Takvih smo primjera i pojava imali i to je nešto što prezirem.

MONITOR: Kako je svijet filma i gledališta funkcionisao dok je ,,Bog hodio našom zemljom”?
SIDRAN: Sarajevo je 50-tih imalo 13-14 kino sala. Imena su bila pitomija nego ova danas. Švercovanje kino kartama podrazumijevalo je neku vrstu pameti; da se mora otići na prvu predstavu-projekciju. Morao sam svojim mozgom skontati da li smijem investirati u taj film, tj. kupiti karte za preprodaju. Ako se dogodi da film ne valja, a ja uložio 10 hiljada dinara, pa mi to izgori, tada smo taj ekonomski fijasko zvali ,,turšija”. Kad ostanu neprodate karte, po pravilu ih poklanjaš budzašto. A kad film ne valja – nema spasa. Prva gledanja su morala imati neke kriterijume. Bila je čuvena uzrečica ili preporuka – recept za dobar film: Da ima šore, šege i da nije previše psihički. Ako to ubodemo, onda karte idu kao blesave i mi tada zarađujemo svoj srednjoškolski džeparac. Bilo je i policijskih racija… Tada sam skontao da sam o filmu baš tih godina naučio dosta. Nisam gledao u prazno. Analitički sam se trudio da shvatim šta je razlika između dobrog, lošeg i odličnog filma.

MONITOR: Kako gledate na festivale u BiH kao parametar demonstracije ljepote, kulture i sveopšte zabave društva?
SIDRAN: Od početka sam javno i privatno govorio da je to što Sarajevo kao grad ima SFF, sjajno. No, ako vam slavni glamur glumac, gazeći crveni tepih, sazna da najslavniji svjetski scenarista ( koji sam ja) i koji živi u tom istom gradu prima penziju od oko 300 maraka – pljunuće na taj crveni tepih. Mnogu festivali bivaju zloupotrebljeni od strane elite, na način Potemkinovog sela. Spektakularnost, glamur, veoma zgodno dođe da se prekrije istina o stanju naše kulture u ovom tranzicijskom društvu. Ta istina je katastrofalna. Nisu oni akulturni. To su ljudi koje ne zanima kultura. Čini se da u njima ima nešto duboko akulturno i da ih iritira izvorna kultura. Njihov ambijent je turbo folk. Uprkos svemu, mi moramo održavati ovakvu vrstu sezonskih priredbi, jer su manifestativni oblici kulture važni, jer pružaju kratkotrajnu radost našem žalosnom stanovništvu.

MONITOR: Šta Vas na prostorima bivše nam zemlje trenutno kao najveći politički apsurd vijeđa i iritira?
SIDRAN: Ako na dan hapšenja u beogradskom NIN-u izlazi vijest da je Ratko Mladić prekomandovan u Hag, onda to zaista dosta govori o situaciji i svijesti takvog društva. Dakle, onog trenutka kada se procijenilo da je vakat, Mladiću je mandat istekao. Beogradska Politika tih dana zaredom objavljuje intervju sa Dobricom Ćosićem na svojim bombastičnim Mladićevskim naslovnicama. Gle čuda, Ćosić pravi rezime cijelog povjesnog poduhvata. Trebalo je, dakle, ublažiti (za nepismeno stanovništvo) šok koji se upravo dogodio predajom đenerala Mladića. Tim intervjuom očito se daju medijske instrukcije da u krajnjoj liniji i unatoč svim silnim gubicima u teritorijama i ljudstvu srpski narod ipak može biti zadovoljani, jer se prvi put dogodilo da ,,imamo državu na zapadnoj strani Drine”. To je taj monstruozni mozak, koji licitira konstatacijom – isplatilo se. Zatim, govori se ,,ne smijemo dozvoliti srebrenizaciju bosanskog rata”. Iz toga proizilazi da se ne priznaje zločin genocida u Srebrenici, već se tumači da je bio ,,malo veći masakr”. Ne pomišlju čak ni da spomenu ili priznaju da se radi o masovnom zločinu – genocidu. Ne smiju, veli Ćosić, dozvoliti markalenizaciju i srebrenizaciju rata za Sarajevo! Time se po ko zna koji put ponavlja stara srpska teza da su Sarajlije sami sebe gađali i granatirali te inscenirali pokolj na Markalama. U tom Politikinom izdanju Ćosić uporno ponavlja da se tih godina u Sarajevu događao – internacionalni verski rat. To donosi glavna državna novina, u nastavcima.

MONITOR: Da li ste jugonostalgičar?
SIDRAN: To ne krijem. Međutim, moja nostalgija je duboko lično stanje emocija koje je, ustvari, žal za mladošću. Ne postoji nostalgija za režimom i jednopartijskim sistemom, nisam lud. Treba biti oprezan šta je to – nostalgija. Izvjesno je da postoji patnja… zašto su uništeni kriterijumi i najteže pitanje: Da li to sve moralo biti tako? Moja nostalgija ide još u ranije doba. Nostalgija za onim što je bila Austrougarska imperija, kada su naši đedovi išli studirati u Krakov, ta vavilonska kula gdje se govorilo 700 jezika…I kad bi birao život između neke Austrougarske carevine i Titovine, milija mi je ona…od Titovine. Nije lako razmišljati šta je to jugonostalgija.

Bosna je unazađena dva stoljeća

MONITOR: Kako objašnjavate da u vremenu u kojem živimo ne postoji dobra filmska priča? Da li je to posljedica ratnih zbivanja 90-tih?
SIDRAN: Siguran sam da nismo svjesni težine kataklizme koju smo prošli, niti dubine ponora u kojeg smo pali. Ako neko u Bosni izračuna svojim parametrima da se palo u ponor od 300 kilometara ili da je zemlja unazađena za 50 godina, niko od njih ne bi bio u pravu. Bosna je unazađena za dva stoljeća! Razmjera katastrofe kroz koju smo prošli ljudima još nisu jasne. U tom smislu, okovi kojima su naše svijesti zarobljene milion puta su jači od naše svijesti. Zbog toga mi svjesno i podsvjesno bježimo od stvarne, žestoke i jake filmske priče. Toliko se toga isponadogađalo da bi čovjek mogao pisati sedam stotina godina, a da pritom ne potroši teme i zlosretne situacije. Zamislite primjer u gradu Foči – izvjesni doktor Stanić gleda kako četnici pale bošnjačka-muslimanska sela i kuće, njegovih dojučerašnjih komšija. Moli ih, i preklinje, da to ne rade… Govori im: Ljudi, to nije naša ljudskost! Oni ga mrškaju. On izrevoltiran uzima dvije-tri kante benzina i polije petospratnu kuću, koju je pedeset godina sticao kao ljekar. Spaljujući kuću govorio je: Kad gore kuće mojih komšija muslimana, neka gori i moja! Tog čovjeka su već sljedeće godine ubili isti ti četnici koji slave i propovijedaju da su oslobodili neka tamošnja područja. Slave u tom ,,četnitetu” dan Republike Srpske , bez srama i stida. Takve teme ištu da budu urađene u bilo kojoj formi. Nećete naći od takvih materijala niđe ništa, jer smo mi pusti robovi. Marks je kazao: Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih. Osjetio sam u ličnom primjeru. I kad se late tih pipavih, nesretnih tema proglašavaju ih – delikatnim. Usput se slave ratni zločinci na svim trima stranama. Smatraju se nacionalnim junacima. I to ide u u omjeru u kojem su egzaktno dokazani zločini u BiH. Niko ne može osporiti da je osamdesetak odsto ratnih zločina uradila vojska, odnosno strana kojoj pripada Republika Srpska, da je 10-tak odsto uradila HVO, i 6-7 odsto krivice za zločine neka nosi, ono što se zvalo – bosanska vojska. Ko je više mogao i stigao, taj je više uradio, zavisno od vojne superiornosti. I kad se vremenski rezimiraju ta zla, vidi se da ih je najviše urađeno 92’ i prvoj polovini 93’. Ni 10 odsto nije zapalo u preostalim ratnim godinama. Po tome se može očitati istina naše svježe povijesti. Želim reći – i kad se late tako ”delikatne teme” podliježe se pritisku vlastite sredine, pa se obrće i krivo tumači istorija. Sasvim je jasno da se sa srpske strane vojska JNA pretvorila u ustanike nacionalnog srpskog pitanja. Bio je to jedan od ustanaka…

Treba nas bombardovati

MONITOR: Podijelite sa nama ekskluzivu vezanu za Vaše buduće društveno-kulturne aktivnosti?
SIDRAN: Došao sam na ideju i pokrenuću akciju da skupljamo potpise i da zatražimo od NATO-a da nas bombarduje. To će biti moj filozofsko-ironični iskaz o tome što mislim o našoj stvarnosti i kakve su moje nade u budućnost. To je logičan korak. Treba da nas bombarduju do nestajanja. Međunarodna zajednica je u Bosni betonirala ustavno-pravni i zakonodavni sistem po kojemu su promjene nemoguće. Čovjek je u Bosni nacionalna životinja. A tek nakon toga može biti: inženjer, pjesnik, pjevač itd. Nikakva promjena nije moguća. U Bosni ako nemaš potvrdu Republike Srpske – nisi Srbin, ako nemaš potvrdu od HDZ-a nisi Hrvat… Međunarodna zajednica nas je zabetonirala. To je licemjerje i oni jedva čekaju da se Bosna raspadne kao država. Znate li da u nas postoje škole koje se moraju isprazniti da bi druga djeca sa nekim drugim nacionalnim prefiksom došla u termin pohađanja časova. Na primjer, muslimanska djeca kad završe, hrvatska ne ulaze u školske klupe dok ne budu – prazne. Zar to nije previše strašno da može biti istinito. A istinito je, na našu veliku žalost.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo