Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADE VELJANOVSKI, MEDIJSKI EKSPERT: U inat demokratskom svijetu

Objavljeno prije

na

U tranzicionim zemljama koje omogućavaju mnoštvo medija, ne uspijeva se postići veći kvalitet informisanja, pa čak ni dovoljna sloboda izražavanja. Nije to lako ni u kulturama koje nikada nijesu potpuno prihvatile okupaciju SSSR-a, a ispostavilo se da je posebno teško nama u bivšoj Jugoslaviji, koji smo dosta strpljivo, pa i sa zanosom, živjeli u „državi specifičnog socijalizma”. Zamka postoji i s privatizacijom medija, ali vidimo da vlast rado i dokle god je to moguće čuva državne medije ili bar udio u njima, ali se lako ne oslobađa ni želje da utiče na tzv. javne servise. Kako se s tim izboriti, razgovarali smo sa dr Radetom Veljanovskim, nekada novinarom i urednikom, a danas profesorom na smjeru novinarstvo beogradskog Fakultetu političkih nauka. MONITOR: Doktorirali ste na temi o uspostavljanju i funkcionisanju javnih medijskih servisa. Zašto je našim političarima toliko teško da funkcionišu bez pritisaka na njih?
VELJANOVSKI: Radi se pre svega o nasleđu iz vremena socijalizma, kada su političari imali sistemski legitimisane oblike uticaja na medije. Bez obzira na sadašnje generacije političara, među kojima je i dosta mladih, ti stari metodi se i danas obilato koriste. Drugi ozbiljan razlog je nizak nivo demokratskog razvoja i demokratske kulture uopšte, koji dovode do bahatosti onih na vlasti, jer smatraju da im je sve dozvoljeno. Ima u svemu tome i neznanja: neki političari još misle da je javni servis – državna radio-televizija, kao nekad, i da je logično da služi onima koji su nosioci javnih funkcija. Iza svega je, razume se, interes, ali ne opšti, već pojedinačan, partikularan.

MONITOR: Uvijek se za uzor javnog servisa uzima britanski BBC. Interesantno je da je on u svojoj istoriji u velikoj mjeri zavisio od budžetskih sredstava, ali je uspio da postane etalon za profesionalizam u novinarstvu. Kako se to objašnjava?
VELJANOVSKI:Velika Britanija ima konzistentno, demokratski utemeljeno javno mnenje s veoma dugom tradicijom. U vezi s najvažnijim društvenim pitanjima postoji društveni konsenzus i od toga se ne odstupa. Tako je i s javnim RTV servisom. Postoji dominantna saglasnost da on treba da služi svima, pod jednakim uslovima, bez diskriminacije. Taj stav se ne menja promenom vlasti. Bez obzira na to kako se finansira, BBC će zadržati takvu društvenu ulogu. Važan dokaz da je BBC opšte podržan od građana neuspeo je pokušaj „gvozdene ledi” Margaret Tačer da privatizuje ovu javnu korporaciju.

MONITOR: U Srbiji traje borba da se usvoji medijska strategija koja bi bila više po volji medijskim radnicima, ali i ova Vlada kopira ponašanje ranijih, pa najavljuje da nije u obavezi da otkrije sadržaj završnog nacrta strategije? Šta bi, onda, moglo da se očekuje?
VELJANOVSKI:Više puta sam rekao da je ideja o izradi medijske strategije u Srbiji raspršena kao dimna zavesa kada je vlast pre dve godine napravila debakl sa Zakonom o izmenama zakona o javnom informisanju. Ovaj dokument, koji je sadržao nekoliko odredaba suprotnih standardima i iskustvu demokratskog sveta, a i samom Ustavu Srbije, Ustavni sud proglasio je neustavnim godinu dana kasnije. Pošto se tim pokušajem menjanja regulative vlast pokazala u veoma lošem svetlu, pokrenuta je priča o strategiji, koja još jednom dokazuje da vlast u Srbiji nema pravi odnos prema razvoju medijskog sistema. Manevri vlasti povodom nacrta strategije govore o nameri da se ništa ne promeni.

MONITOR:Vidi se da u našem slučaju razvoja medijskih sloboda, medijskih zakona i statusa novinara, garancija nema ni kroz privatizovane državne ni nove privatne medije, da će se postići kvalitet. Da li je problem i u tome što su novinari i medijski radnici slabo organizovani, ali i sve više postaju samo obični uposlenici kod svojih „gazda”?
VELJANOVSKI: To su tipične posledice medijske i sveukupne tranzicije. U nedovoljno razvijenim, siromašnijim državama, nema dovoljno jakog medijskog tržišta, a skoro po pravilu ima više medija nego što takvo tržište može da izdrži. Takođe, među ljudima koji bi bili u stanju i koji bi znali da vode medije, na demokratski i profesionalan način, nema dovoljno bogatih koji bi postali vlasnici medija. Tu se javljaju tajkuni čiji interes nema veze s javnim već samo s ličnim interesom, a oni znaju da svoje preduzetništvo ne mogu da razvijaju bez veza s vlašću i tako sve pada u vodu. Ali obeshrabrenost nije dobar saveznik za bilo šta. Novinari i ostali medijski poslenici trebalo bi da se bolje organizuju i da budu uporni u borbi za medijske slobode i svoj bolji status.

MONITOR: Kako se može kontrolisati porijeklo kapitala koji ulazi u medije? Bombardovani smo informacijama da u ovom ili onom mediju ima novca koji dolazi iz poslova organizovanog kriminala. Bilo je u Srbiji pokušaja da se donese zakon o tome.
VELJANOVSKI: U Srbiji su donošenje takvog zakona sprečili upravo predstavnici medijske industrije iako je nacrt napisan i prošao javnu raspravu pre tri godine. Nema sumnje – nisu hteli da se tačno zna ko su vlasnici medija i s kakvim udelom, a imali su podršku vlasti. Poreklo kapitala i vlasništvo nad medijima izuzetno su važna pitanja ne samo za medijsku sferu nego i za društvo u celini. Ako se ne znaju vlasnici, ne zna se ko ima uticaj na medije i da li postoji koncentracija koja je prekomerna i u demokraskom društvu nedozvoljena. Ako se to ne zna, neko može da ima monopol u javnoj sferi: ili pojedinci i grupe ili država, a to s demokraijom nema nikakve veze. Iako je teško u potpunosti doći do svakog procenta vlasništva, trebalo bi raditi na zakonima koji insistiraju na javnosti vlasništva i suzbijanju koncentracije. Uostalom, u evropskom iskustvu i regulatornom okviru ima dobrih primera za ugled.

MONITOR: Kritikovali ste političare zbog niskog praga osjetljivosti na svoje predstavljanje u javnosti, naročito u medijima. Posebno su im teške teme njihova primanja, imovina i njeno porijeklo.
VELJANOVSKI: Opšta je pojava u tranzicionim kulturama, a posebno na Balkanu, da se političari ne mogu pomiriti s tim da njihova javna funkcija podrazumeva mnogo odgovornije ponašanje i mnogo veću izloženost javnosti nego u slučaju ostalih građana. Oni često misle da imaju pravo na veću zaštitu od pogleda javnosti, dok je tekovina demokratskog sveta da su oni u tom smislu manje zaštićeni i da javnost ima prava da u potpunosti bude obaveštena o njihovom radu, delovanju, ali i ukupnom ponašanju. U evropskim dokumentima postoje vrlo jasni stavovi o tome da nosioci javnih funkcija ne mogu da sprečavaju kritički odnos medija prema sebi, pa ni satiričan, novinarski angažman. Problem je što javnost u našim državama, na žalost, takođe nije u tom smislu mnogo napredovala pa ne ume da sankcioniše takva ponašanja uskraćivanjem glasova na izborima. Inače, očekivati od politčara da će doneti zakone koji će ih naterati na bolju komunikaciju sa javnošću, iluzija je.

Prebjezi

MONITOR: U Crnoj Gori je posljednjih godina došlo do odlaska mnogih novinara iz nezavisnih glasila u državne medije ili javne servise. Oni, međutim, zbog toga nijesu postali profesionalniji, čak otvoreno štite interese vlasti. Da li je rješenje u što bržoj privatizaciji većinski državnih novina, kao što je Pobjeda, ili se radi o dugotrajnijem procesu izgradnje novinarske profesije?
VELJANOVSKI: Veoma je teško biti novinar u tranzicionim državama kao što su Srbija ili Crna Gora.Vidim kako su se pojedini novinari već umorili od borbe za principijelne promene i odustaju od nje, a treba uzeti u obzir i ozbiljne egzistencijalne teškoće. Ponekad je neizdrživo do kraja života stavljati u drugi plan sopstvene interese i interese svoje porodice. To ne bi trebalo da bude opravdanje, ali se mora imati u vidu. Privatizacija medija jeste jedno od rešenja, ali samo dosledna privatizacija, pri čemu bi vlasnici bili borci za nezavisno i objektivno novinarstvo i to podsticali kod svojih novinara. Inače, štampani mediji nikako ne bi smeli da budu u državnom vlasništvu, to je u potpunoj nesaglasnosti s tendencijama demokratskog sveta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo