Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADE VELJANOVSKI, MEDIJSKI EKSPERT: U inat demokratskom svijetu

Objavljeno prije

na

U tranzicionim zemljama koje omogućavaju mnoštvo medija, ne uspijeva se postići veći kvalitet informisanja, pa čak ni dovoljna sloboda izražavanja. Nije to lako ni u kulturama koje nikada nijesu potpuno prihvatile okupaciju SSSR-a, a ispostavilo se da je posebno teško nama u bivšoj Jugoslaviji, koji smo dosta strpljivo, pa i sa zanosom, živjeli u „državi specifičnog socijalizma”. Zamka postoji i s privatizacijom medija, ali vidimo da vlast rado i dokle god je to moguće čuva državne medije ili bar udio u njima, ali se lako ne oslobađa ni želje da utiče na tzv. javne servise. Kako se s tim izboriti, razgovarali smo sa dr Radetom Veljanovskim, nekada novinarom i urednikom, a danas profesorom na smjeru novinarstvo beogradskog Fakultetu političkih nauka. MONITOR: Doktorirali ste na temi o uspostavljanju i funkcionisanju javnih medijskih servisa. Zašto je našim političarima toliko teško da funkcionišu bez pritisaka na njih?
VELJANOVSKI: Radi se pre svega o nasleđu iz vremena socijalizma, kada su političari imali sistemski legitimisane oblike uticaja na medije. Bez obzira na sadašnje generacije političara, među kojima je i dosta mladih, ti stari metodi se i danas obilato koriste. Drugi ozbiljan razlog je nizak nivo demokratskog razvoja i demokratske kulture uopšte, koji dovode do bahatosti onih na vlasti, jer smatraju da im je sve dozvoljeno. Ima u svemu tome i neznanja: neki političari još misle da je javni servis – državna radio-televizija, kao nekad, i da je logično da služi onima koji su nosioci javnih funkcija. Iza svega je, razume se, interes, ali ne opšti, već pojedinačan, partikularan.

MONITOR: Uvijek se za uzor javnog servisa uzima britanski BBC. Interesantno je da je on u svojoj istoriji u velikoj mjeri zavisio od budžetskih sredstava, ali je uspio da postane etalon za profesionalizam u novinarstvu. Kako se to objašnjava?
VELJANOVSKI:Velika Britanija ima konzistentno, demokratski utemeljeno javno mnenje s veoma dugom tradicijom. U vezi s najvažnijim društvenim pitanjima postoji društveni konsenzus i od toga se ne odstupa. Tako je i s javnim RTV servisom. Postoji dominantna saglasnost da on treba da služi svima, pod jednakim uslovima, bez diskriminacije. Taj stav se ne menja promenom vlasti. Bez obzira na to kako se finansira, BBC će zadržati takvu društvenu ulogu. Važan dokaz da je BBC opšte podržan od građana neuspeo je pokušaj „gvozdene ledi” Margaret Tačer da privatizuje ovu javnu korporaciju.

MONITOR: U Srbiji traje borba da se usvoji medijska strategija koja bi bila više po volji medijskim radnicima, ali i ova Vlada kopira ponašanje ranijih, pa najavljuje da nije u obavezi da otkrije sadržaj završnog nacrta strategije? Šta bi, onda, moglo da se očekuje?
VELJANOVSKI:Više puta sam rekao da je ideja o izradi medijske strategije u Srbiji raspršena kao dimna zavesa kada je vlast pre dve godine napravila debakl sa Zakonom o izmenama zakona o javnom informisanju. Ovaj dokument, koji je sadržao nekoliko odredaba suprotnih standardima i iskustvu demokratskog sveta, a i samom Ustavu Srbije, Ustavni sud proglasio je neustavnim godinu dana kasnije. Pošto se tim pokušajem menjanja regulative vlast pokazala u veoma lošem svetlu, pokrenuta je priča o strategiji, koja još jednom dokazuje da vlast u Srbiji nema pravi odnos prema razvoju medijskog sistema. Manevri vlasti povodom nacrta strategije govore o nameri da se ništa ne promeni.

MONITOR:Vidi se da u našem slučaju razvoja medijskih sloboda, medijskih zakona i statusa novinara, garancija nema ni kroz privatizovane državne ni nove privatne medije, da će se postići kvalitet. Da li je problem i u tome što su novinari i medijski radnici slabo organizovani, ali i sve više postaju samo obični uposlenici kod svojih „gazda”?
VELJANOVSKI: To su tipične posledice medijske i sveukupne tranzicije. U nedovoljno razvijenim, siromašnijim državama, nema dovoljno jakog medijskog tržišta, a skoro po pravilu ima više medija nego što takvo tržište može da izdrži. Takođe, među ljudima koji bi bili u stanju i koji bi znali da vode medije, na demokratski i profesionalan način, nema dovoljno bogatih koji bi postali vlasnici medija. Tu se javljaju tajkuni čiji interes nema veze s javnim već samo s ličnim interesom, a oni znaju da svoje preduzetništvo ne mogu da razvijaju bez veza s vlašću i tako sve pada u vodu. Ali obeshrabrenost nije dobar saveznik za bilo šta. Novinari i ostali medijski poslenici trebalo bi da se bolje organizuju i da budu uporni u borbi za medijske slobode i svoj bolji status.

MONITOR: Kako se može kontrolisati porijeklo kapitala koji ulazi u medije? Bombardovani smo informacijama da u ovom ili onom mediju ima novca koji dolazi iz poslova organizovanog kriminala. Bilo je u Srbiji pokušaja da se donese zakon o tome.
VELJANOVSKI: U Srbiji su donošenje takvog zakona sprečili upravo predstavnici medijske industrije iako je nacrt napisan i prošao javnu raspravu pre tri godine. Nema sumnje – nisu hteli da se tačno zna ko su vlasnici medija i s kakvim udelom, a imali su podršku vlasti. Poreklo kapitala i vlasništvo nad medijima izuzetno su važna pitanja ne samo za medijsku sferu nego i za društvo u celini. Ako se ne znaju vlasnici, ne zna se ko ima uticaj na medije i da li postoji koncentracija koja je prekomerna i u demokraskom društvu nedozvoljena. Ako se to ne zna, neko može da ima monopol u javnoj sferi: ili pojedinci i grupe ili država, a to s demokraijom nema nikakve veze. Iako je teško u potpunosti doći do svakog procenta vlasništva, trebalo bi raditi na zakonima koji insistiraju na javnosti vlasništva i suzbijanju koncentracije. Uostalom, u evropskom iskustvu i regulatornom okviru ima dobrih primera za ugled.

MONITOR: Kritikovali ste političare zbog niskog praga osjetljivosti na svoje predstavljanje u javnosti, naročito u medijima. Posebno su im teške teme njihova primanja, imovina i njeno porijeklo.
VELJANOVSKI: Opšta je pojava u tranzicionim kulturama, a posebno na Balkanu, da se političari ne mogu pomiriti s tim da njihova javna funkcija podrazumeva mnogo odgovornije ponašanje i mnogo veću izloženost javnosti nego u slučaju ostalih građana. Oni često misle da imaju pravo na veću zaštitu od pogleda javnosti, dok je tekovina demokratskog sveta da su oni u tom smislu manje zaštićeni i da javnost ima prava da u potpunosti bude obaveštena o njihovom radu, delovanju, ali i ukupnom ponašanju. U evropskim dokumentima postoje vrlo jasni stavovi o tome da nosioci javnih funkcija ne mogu da sprečavaju kritički odnos medija prema sebi, pa ni satiričan, novinarski angažman. Problem je što javnost u našim državama, na žalost, takođe nije u tom smislu mnogo napredovala pa ne ume da sankcioniše takva ponašanja uskraćivanjem glasova na izborima. Inače, očekivati od politčara da će doneti zakone koji će ih naterati na bolju komunikaciju sa javnošću, iluzija je.

Prebjezi

MONITOR: U Crnoj Gori je posljednjih godina došlo do odlaska mnogih novinara iz nezavisnih glasila u državne medije ili javne servise. Oni, međutim, zbog toga nijesu postali profesionalniji, čak otvoreno štite interese vlasti. Da li je rješenje u što bržoj privatizaciji većinski državnih novina, kao što je Pobjeda, ili se radi o dugotrajnijem procesu izgradnje novinarske profesije?
VELJANOVSKI: Veoma je teško biti novinar u tranzicionim državama kao što su Srbija ili Crna Gora.Vidim kako su se pojedini novinari već umorili od borbe za principijelne promene i odustaju od nje, a treba uzeti u obzir i ozbiljne egzistencijalne teškoće. Ponekad je neizdrživo do kraja života stavljati u drugi plan sopstvene interese i interese svoje porodice. To ne bi trebalo da bude opravdanje, ali se mora imati u vidu. Privatizacija medija jeste jedno od rešenja, ali samo dosledna privatizacija, pri čemu bi vlasnici bili borci za nezavisno i objektivno novinarstvo i to podsticali kod svojih novinara. Inače, štampani mediji nikako ne bi smeli da budu u državnom vlasništvu, to je u potpunoj nesaglasnosti s tendencijama demokratskog sveta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo