Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADE VELJANOVSKI, MEDIJSKI EKSPERT: U inat demokratskom svijetu

Objavljeno prije

na

U tranzicionim zemljama koje omogućavaju mnoštvo medija, ne uspijeva se postići veći kvalitet informisanja, pa čak ni dovoljna sloboda izražavanja. Nije to lako ni u kulturama koje nikada nijesu potpuno prihvatile okupaciju SSSR-a, a ispostavilo se da je posebno teško nama u bivšoj Jugoslaviji, koji smo dosta strpljivo, pa i sa zanosom, živjeli u „državi specifičnog socijalizma”. Zamka postoji i s privatizacijom medija, ali vidimo da vlast rado i dokle god je to moguće čuva državne medije ili bar udio u njima, ali se lako ne oslobađa ni želje da utiče na tzv. javne servise. Kako se s tim izboriti, razgovarali smo sa dr Radetom Veljanovskim, nekada novinarom i urednikom, a danas profesorom na smjeru novinarstvo beogradskog Fakultetu političkih nauka. MONITOR: Doktorirali ste na temi o uspostavljanju i funkcionisanju javnih medijskih servisa. Zašto je našim političarima toliko teško da funkcionišu bez pritisaka na njih?
VELJANOVSKI: Radi se pre svega o nasleđu iz vremena socijalizma, kada su političari imali sistemski legitimisane oblike uticaja na medije. Bez obzira na sadašnje generacije političara, među kojima je i dosta mladih, ti stari metodi se i danas obilato koriste. Drugi ozbiljan razlog je nizak nivo demokratskog razvoja i demokratske kulture uopšte, koji dovode do bahatosti onih na vlasti, jer smatraju da im je sve dozvoljeno. Ima u svemu tome i neznanja: neki političari još misle da je javni servis – državna radio-televizija, kao nekad, i da je logično da služi onima koji su nosioci javnih funkcija. Iza svega je, razume se, interes, ali ne opšti, već pojedinačan, partikularan.

MONITOR: Uvijek se za uzor javnog servisa uzima britanski BBC. Interesantno je da je on u svojoj istoriji u velikoj mjeri zavisio od budžetskih sredstava, ali je uspio da postane etalon za profesionalizam u novinarstvu. Kako se to objašnjava?
VELJANOVSKI:Velika Britanija ima konzistentno, demokratski utemeljeno javno mnenje s veoma dugom tradicijom. U vezi s najvažnijim društvenim pitanjima postoji društveni konsenzus i od toga se ne odstupa. Tako je i s javnim RTV servisom. Postoji dominantna saglasnost da on treba da služi svima, pod jednakim uslovima, bez diskriminacije. Taj stav se ne menja promenom vlasti. Bez obzira na to kako se finansira, BBC će zadržati takvu društvenu ulogu. Važan dokaz da je BBC opšte podržan od građana neuspeo je pokušaj „gvozdene ledi” Margaret Tačer da privatizuje ovu javnu korporaciju.

MONITOR: U Srbiji traje borba da se usvoji medijska strategija koja bi bila više po volji medijskim radnicima, ali i ova Vlada kopira ponašanje ranijih, pa najavljuje da nije u obavezi da otkrije sadržaj završnog nacrta strategije? Šta bi, onda, moglo da se očekuje?
VELJANOVSKI:Više puta sam rekao da je ideja o izradi medijske strategije u Srbiji raspršena kao dimna zavesa kada je vlast pre dve godine napravila debakl sa Zakonom o izmenama zakona o javnom informisanju. Ovaj dokument, koji je sadržao nekoliko odredaba suprotnih standardima i iskustvu demokratskog sveta, a i samom Ustavu Srbije, Ustavni sud proglasio je neustavnim godinu dana kasnije. Pošto se tim pokušajem menjanja regulative vlast pokazala u veoma lošem svetlu, pokrenuta je priča o strategiji, koja još jednom dokazuje da vlast u Srbiji nema pravi odnos prema razvoju medijskog sistema. Manevri vlasti povodom nacrta strategije govore o nameri da se ništa ne promeni.

MONITOR:Vidi se da u našem slučaju razvoja medijskih sloboda, medijskih zakona i statusa novinara, garancija nema ni kroz privatizovane državne ni nove privatne medije, da će se postići kvalitet. Da li je problem i u tome što su novinari i medijski radnici slabo organizovani, ali i sve više postaju samo obični uposlenici kod svojih „gazda”?
VELJANOVSKI: To su tipične posledice medijske i sveukupne tranzicije. U nedovoljno razvijenim, siromašnijim državama, nema dovoljno jakog medijskog tržišta, a skoro po pravilu ima više medija nego što takvo tržište može da izdrži. Takođe, među ljudima koji bi bili u stanju i koji bi znali da vode medije, na demokratski i profesionalan način, nema dovoljno bogatih koji bi postali vlasnici medija. Tu se javljaju tajkuni čiji interes nema veze s javnim već samo s ličnim interesom, a oni znaju da svoje preduzetništvo ne mogu da razvijaju bez veza s vlašću i tako sve pada u vodu. Ali obeshrabrenost nije dobar saveznik za bilo šta. Novinari i ostali medijski poslenici trebalo bi da se bolje organizuju i da budu uporni u borbi za medijske slobode i svoj bolji status.

MONITOR: Kako se može kontrolisati porijeklo kapitala koji ulazi u medije? Bombardovani smo informacijama da u ovom ili onom mediju ima novca koji dolazi iz poslova organizovanog kriminala. Bilo je u Srbiji pokušaja da se donese zakon o tome.
VELJANOVSKI: U Srbiji su donošenje takvog zakona sprečili upravo predstavnici medijske industrije iako je nacrt napisan i prošao javnu raspravu pre tri godine. Nema sumnje – nisu hteli da se tačno zna ko su vlasnici medija i s kakvim udelom, a imali su podršku vlasti. Poreklo kapitala i vlasništvo nad medijima izuzetno su važna pitanja ne samo za medijsku sferu nego i za društvo u celini. Ako se ne znaju vlasnici, ne zna se ko ima uticaj na medije i da li postoji koncentracija koja je prekomerna i u demokraskom društvu nedozvoljena. Ako se to ne zna, neko može da ima monopol u javnoj sferi: ili pojedinci i grupe ili država, a to s demokraijom nema nikakve veze. Iako je teško u potpunosti doći do svakog procenta vlasništva, trebalo bi raditi na zakonima koji insistiraju na javnosti vlasništva i suzbijanju koncentracije. Uostalom, u evropskom iskustvu i regulatornom okviru ima dobrih primera za ugled.

MONITOR: Kritikovali ste političare zbog niskog praga osjetljivosti na svoje predstavljanje u javnosti, naročito u medijima. Posebno su im teške teme njihova primanja, imovina i njeno porijeklo.
VELJANOVSKI: Opšta je pojava u tranzicionim kulturama, a posebno na Balkanu, da se političari ne mogu pomiriti s tim da njihova javna funkcija podrazumeva mnogo odgovornije ponašanje i mnogo veću izloženost javnosti nego u slučaju ostalih građana. Oni često misle da imaju pravo na veću zaštitu od pogleda javnosti, dok je tekovina demokratskog sveta da su oni u tom smislu manje zaštićeni i da javnost ima prava da u potpunosti bude obaveštena o njihovom radu, delovanju, ali i ukupnom ponašanju. U evropskim dokumentima postoje vrlo jasni stavovi o tome da nosioci javnih funkcija ne mogu da sprečavaju kritički odnos medija prema sebi, pa ni satiričan, novinarski angažman. Problem je što javnost u našim državama, na žalost, takođe nije u tom smislu mnogo napredovala pa ne ume da sankcioniše takva ponašanja uskraćivanjem glasova na izborima. Inače, očekivati od politčara da će doneti zakone koji će ih naterati na bolju komunikaciju sa javnošću, iluzija je.

Prebjezi

MONITOR: U Crnoj Gori je posljednjih godina došlo do odlaska mnogih novinara iz nezavisnih glasila u državne medije ili javne servise. Oni, međutim, zbog toga nijesu postali profesionalniji, čak otvoreno štite interese vlasti. Da li je rješenje u što bržoj privatizaciji većinski državnih novina, kao što je Pobjeda, ili se radi o dugotrajnijem procesu izgradnje novinarske profesije?
VELJANOVSKI: Veoma je teško biti novinar u tranzicionim državama kao što su Srbija ili Crna Gora.Vidim kako su se pojedini novinari već umorili od borbe za principijelne promene i odustaju od nje, a treba uzeti u obzir i ozbiljne egzistencijalne teškoće. Ponekad je neizdrživo do kraja života stavljati u drugi plan sopstvene interese i interese svoje porodice. To ne bi trebalo da bude opravdanje, ali se mora imati u vidu. Privatizacija medija jeste jedno od rešenja, ali samo dosledna privatizacija, pri čemu bi vlasnici bili borci za nezavisno i objektivno novinarstvo i to podsticali kod svojih novinara. Inače, štampani mediji nikako ne bi smeli da budu u državnom vlasništvu, to je u potpunoj nesaglasnosti s tendencijama demokratskog sveta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo