Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, FILMSKI REDITELJ I DRAMSKI PISAC: Pobjednički orkestar

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, nakon dugogodišnjeg snimanja, premijerno je prikazan film Orkestar bh. reditelja Pjera Žalice, baziran na karijeri i usponu popularnog ex-jugoslovenskog benda – Plavi orkestar. U razgovoru za Monitor, Pjer Žalica otkriva priču i pozadinu ovog filma, koji je mnogo više od zapisa o jednom bendu. To je priča o jednoj generaciji koja je na veoma specifičan način obilježila naš prostor i vrijeme; pozitivna priča o snazi i neuništivosti talenta koji će, nošen strašću i potencijalom, pronaći put i u najkomplikovanijim okolnostima. MONITOR: Na dokumentarcu ,,Orkestar” ste radili mnogo duže nego na igranim filmovima – ,,Gori vatra” i ,,Kod amidže Idriza”. Zašto je rad na ovom filmu trajao tako dugo i da li ste zadovoljni obavljenim poslom?
ŽALICA: Iako nije od presudnog značaja, ipak nije trajao duže od rada na Gori vatra. Na Vatri sam radio od 1996 – 2003. Sedam punih godina. Ali sam zato Amidžu uradio za sedam mjeseci. Ako to podijelimo, sa ovim filmom sam u nekoj vrsti prosjeka. Ovo je, naravno, neka vrsta šaljive ilustracije da svaki proces ima svoj prirodan period nastajanja. Filmovi koji su istraživanje, putovanje, sazrijevanje kroz radni proces, obično traju duže, jer se stalno otvaraju novi pravci, pitanja, mogućnosti… Slijedeći te impulse u pažljivom odnosu analitičkog pristupa i intuicije, proces uzme onoliko vremena koliko je neophodno. Moguće je da je u nekim fazama rada prošlo više vremena nego što je bilo neophodno, ali sve skupa mislim da je trajalo koliko je moralo. U toku rada smo postavljali sebi neke improvizovane rokove, ciljeve da bi proces držali barem pod iluzijom kontrole. U stvari, nisam imao pojma kada će biti gotovo. U kasnijoj fazi montaže to je postajalo jasnije, da bih prije nekih šest mjeseci znao da će film biti spreman za ovogodišnji festival u Sarajevu. Poslije svega osjećam se zbunjeno. Sretan sam što je gotovo, ali u isto vrijeme i nekako pomalo tužan što sjutra nemam još jedno snimanje. Ponosan sam i na proces i na rezultat, ali sad će publika reći svoje mišljenje, i to je jedino relevantno.

MONITOR: Čini se kao da je cijeli ovogodišnji SFF u znaku Vašeg filma. Vlada velika euforija, najavljeni su brojni gosti. Kako to Vama izgleda?
ŽALICA: Većina ljudi će to, vjerovatno, smjestiti u dokumentarni film. Pošteno govoreći, tu je dosta igrano, što se baš i ne vidi. Film je saga o putu koji je kroz vrijeme prošla moja generacija. To su sada ljudi bliži 50-oj nego 40-oj godini kroz vizuru popularnog, ali istočnoevropskog benda. U našim uvjetima Plavi orkestar i Saša bili su kao Beatlesi. Veoma masovan bend. Ne upoređujući ih ni u kom smislu, ali EKV koji je imao status kultnog benda, po broju prodanih ploča bili su daleko iza Orkestra. Plavci su imali dobar koncept, snažan odnos prema vremenu. Saša se igrao s formama koje su često smještane u folk i tinejdžersku muziku, a govorio je o stvarima koje su vrlo ozbiljne. Sve u svemu, oni su, prema mom mišljenju, bili odličan povod da se ispriča priča o turbulentnom vremenu.

MONITOR: Šta mlade genaracije treba da prežvaću, gledajući film ,,Orkestar”?
ŽALICA: Nadam se da će klinci sve shvatiti. Tim prije, što vrijeme u kojem živimo stvarno – nije dobro. Ni ne naslućuje da će biti bolje, ukoliko nešto ne poduzmemo. Mi smo imali tu privilegiju, da smo odgajani u nekom stabilnijem, zdravijem i sigurnijem društvu. Što je svakako bolja osnova da biste bili uspješniji čovjek. Mladi svijet danas (mislim na okruženje bivše Jugoslavije) mora shvatiti da se to pravi na zdravim osnovama, u kojima ljudi moraju živjeti- jedni pored drugih. Suštinski, ako jedni sa drugima ne naprave svoje društvo, oni nemaju budućnosti. Treba im podcrtati, da niko umjesto njih to neće učiniti. Ući u princip, da je opravdanje način života je loš koncept, kako god okreneš. Odnosi se na opravdanje, zašto je nešto baš tako, ili zašto nešto niste uradili. Opravdavanje ne smije biti način života. Akcija je dobar koncept. Da ono što uradiš postane tvoj način života. Postaviš cilj, i učiniš sve što je potrebno za ostvarenje tog cilja. Kasnije, možeš u analizi pronaći razloge, zašto nisi došao do kraja, i u nekoj novoj akciji probao dobaciti end of story. Proces je upravo način, da dosegneš svijet i stanje, u kojem ćeš se osjećati dobro… ugodno.

MONITOR: Da li osjećate ili prepoznajete današnju publiku ex yu prostora, kojima je ovaj film namijenjen? Smatrate li da je ovo svojevrstan test iz muzičke kulture i ljudskosti ili je u pitanju puko evociranje uspomena?
ŽALICA: Mlade generacije u svim ex Yu prostorima su ugrožene, jer ih smještaju u kaveze, torove, gdje su poremećene mjerne vrijednosti, u kojima se stalno uči, da ono što se desilo determiniše zatvaranje i socijalni autizam. Dakle, uče se da je strah ono na čemu njihov život treba da počiva. To je loše. Nažalost,tako spakovana svijest, ušla je u škole, kulturu, politiku… osjeća se u privredi što je apsurd i konačno poniženje takve svijesti. Iskreno se nadam, da će mladi ljudi razumjeti da je naša generacija uspjela da opstane i ostane živa, jer se na zdravim osnovama odgajala. Naprosto, moramo probati objasniti djeci koje su temeljne životne vrijednosti. Sa ovim filmom smo skromno pokušali upozoriti. Nadam se da smo u tom naumu uspjeli. Naravno da sam film testirao sa mlađim generacijama, različitih ex jugoslovenskih i lokalnih geografija. Reakcije su bile zanimljive. Prva, je uvijek ,,zvonila” pozitivno i vele da pokreće na razmišljanje. Raja mog šesnaestogodišnjeg sina, je rekla: ,,Jao koliko je vama bilo bolje nego nama”. To je sasvim dobra reakcija. Da se moraju pokrenuti da i njima bude dobro. Ne može im biti dobro, ako su zatvoreni u nekoliko stotina kvadratnih kilometara u kojem se sve vrti oko jedne tačke, i kao takva nije zdrava sredina sama po sebi… Opasnost kod nas, nije od siromaštva, već od ispolitiziranog nacionalizma, koji uspostavlja mjeru vrijednosti.

MONITOR: Da li ste filmom ,,Orkestar” željeli postići punktum praštanja i demistifikaciju vječne sarajevske teme (dileme) ko je ostao, a ko izašao iz ratom okruženog Sarajeva?
ŽALICA: U ratnom Sarajevu sam ostao, jer je to bila moja privatna odluka. Za godine koje sam imao, bila je dosta zrela. Naprosto, nisam htio da idem od svoje kuće. Nisam mogao da prihvatim da me neko tenkom ili topom otjera. Bio sam spreman, vjerovatno što sam bio mlad, da izgubim glavu. Neki drugi ljudi, iz nekih svojih razloga, su napustili grad. Tada nisam imao razumijevanja za takve odluke. Grad je bio brutalno opkoljen, još brutalnije maltretiran, od strane onih koji su nas opkolili, a bogami i od strane onih koji su bili unutra. Pa povrh svega i od strane međunarodne zajednice (šta god to značilo) koja nas je dodatno iscrpljivala kvazi diplomatskim rješenjima i obećanjima, koja se nisu ni desila. U Sarajevu je za vrijeme rata bilo – užasno! S druge strane ljudi koji su bili unutra nikad nisu bili bliži jedni drugima. U to vrijeme smo imali odnos, da onaj što ode je izdao, jer je slabić. Nerijetko su ljudi bili za takav čin optuživani. Vrlo brzo se to počelo rekapitulirati. Sjećam se jednog vica, i pitanja: Kako pametan Bosanac zove glupog Bosanca? Odgovor: Telefonom iz Splita.

Diskutabilno je bilo takođe pitanje, koja je priroda i koji su ciljevi rata u kojem smo.Već tokom rata se taj odnos počeo takođe rekapitulirati, da bi u prvim poslijeratnim godinama postalo malo degutantno zamjerati ljudima, koji su napustili grad iz bilo kojeg razloga. Sidran to kaže vrlo precizno: Osim u slučajevima kada se nisu ponašali dovoljno ljudski… tamo gdje su otišli.

To je važna stvar. Smatram da nemam pravo nikome ništa da opraštam, ukoliko mi nije direktno nešto uradio nažao. No, ukoliko mi je neko ubio oca, onda sam u poziciji da praštam. Ovdje se ne radi o tome. U pitanju je različita reakcija na ekstremne uslove života. Danas, se čini sve da se ljudi ovdje ne vrate.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo