Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, FILMSKI REDITELJ I DRAMSKI PISAC: Pobjednički orkestar

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, nakon dugogodišnjeg snimanja, premijerno je prikazan film Orkestar bh. reditelja Pjera Žalice, baziran na karijeri i usponu popularnog ex-jugoslovenskog benda – Plavi orkestar. U razgovoru za Monitor, Pjer Žalica otkriva priču i pozadinu ovog filma, koji je mnogo više od zapisa o jednom bendu. To je priča o jednoj generaciji koja je na veoma specifičan način obilježila naš prostor i vrijeme; pozitivna priča o snazi i neuništivosti talenta koji će, nošen strašću i potencijalom, pronaći put i u najkomplikovanijim okolnostima. MONITOR: Na dokumentarcu ,,Orkestar” ste radili mnogo duže nego na igranim filmovima – ,,Gori vatra” i ,,Kod amidže Idriza”. Zašto je rad na ovom filmu trajao tako dugo i da li ste zadovoljni obavljenim poslom?
ŽALICA: Iako nije od presudnog značaja, ipak nije trajao duže od rada na Gori vatra. Na Vatri sam radio od 1996 – 2003. Sedam punih godina. Ali sam zato Amidžu uradio za sedam mjeseci. Ako to podijelimo, sa ovim filmom sam u nekoj vrsti prosjeka. Ovo je, naravno, neka vrsta šaljive ilustracije da svaki proces ima svoj prirodan period nastajanja. Filmovi koji su istraživanje, putovanje, sazrijevanje kroz radni proces, obično traju duže, jer se stalno otvaraju novi pravci, pitanja, mogućnosti… Slijedeći te impulse u pažljivom odnosu analitičkog pristupa i intuicije, proces uzme onoliko vremena koliko je neophodno. Moguće je da je u nekim fazama rada prošlo više vremena nego što je bilo neophodno, ali sve skupa mislim da je trajalo koliko je moralo. U toku rada smo postavljali sebi neke improvizovane rokove, ciljeve da bi proces držali barem pod iluzijom kontrole. U stvari, nisam imao pojma kada će biti gotovo. U kasnijoj fazi montaže to je postajalo jasnije, da bih prije nekih šest mjeseci znao da će film biti spreman za ovogodišnji festival u Sarajevu. Poslije svega osjećam se zbunjeno. Sretan sam što je gotovo, ali u isto vrijeme i nekako pomalo tužan što sjutra nemam još jedno snimanje. Ponosan sam i na proces i na rezultat, ali sad će publika reći svoje mišljenje, i to je jedino relevantno.

MONITOR: Čini se kao da je cijeli ovogodišnji SFF u znaku Vašeg filma. Vlada velika euforija, najavljeni su brojni gosti. Kako to Vama izgleda?
ŽALICA: Većina ljudi će to, vjerovatno, smjestiti u dokumentarni film. Pošteno govoreći, tu je dosta igrano, što se baš i ne vidi. Film je saga o putu koji je kroz vrijeme prošla moja generacija. To su sada ljudi bliži 50-oj nego 40-oj godini kroz vizuru popularnog, ali istočnoevropskog benda. U našim uvjetima Plavi orkestar i Saša bili su kao Beatlesi. Veoma masovan bend. Ne upoređujući ih ni u kom smislu, ali EKV koji je imao status kultnog benda, po broju prodanih ploča bili su daleko iza Orkestra. Plavci su imali dobar koncept, snažan odnos prema vremenu. Saša se igrao s formama koje su često smještane u folk i tinejdžersku muziku, a govorio je o stvarima koje su vrlo ozbiljne. Sve u svemu, oni su, prema mom mišljenju, bili odličan povod da se ispriča priča o turbulentnom vremenu.

MONITOR: Šta mlade genaracije treba da prežvaću, gledajući film ,,Orkestar”?
ŽALICA: Nadam se da će klinci sve shvatiti. Tim prije, što vrijeme u kojem živimo stvarno – nije dobro. Ni ne naslućuje da će biti bolje, ukoliko nešto ne poduzmemo. Mi smo imali tu privilegiju, da smo odgajani u nekom stabilnijem, zdravijem i sigurnijem društvu. Što je svakako bolja osnova da biste bili uspješniji čovjek. Mladi svijet danas (mislim na okruženje bivše Jugoslavije) mora shvatiti da se to pravi na zdravim osnovama, u kojima ljudi moraju živjeti- jedni pored drugih. Suštinski, ako jedni sa drugima ne naprave svoje društvo, oni nemaju budućnosti. Treba im podcrtati, da niko umjesto njih to neće učiniti. Ući u princip, da je opravdanje način života je loš koncept, kako god okreneš. Odnosi se na opravdanje, zašto je nešto baš tako, ili zašto nešto niste uradili. Opravdavanje ne smije biti način života. Akcija je dobar koncept. Da ono što uradiš postane tvoj način života. Postaviš cilj, i učiniš sve što je potrebno za ostvarenje tog cilja. Kasnije, možeš u analizi pronaći razloge, zašto nisi došao do kraja, i u nekoj novoj akciji probao dobaciti end of story. Proces je upravo način, da dosegneš svijet i stanje, u kojem ćeš se osjećati dobro… ugodno.

MONITOR: Da li osjećate ili prepoznajete današnju publiku ex yu prostora, kojima je ovaj film namijenjen? Smatrate li da je ovo svojevrstan test iz muzičke kulture i ljudskosti ili je u pitanju puko evociranje uspomena?
ŽALICA: Mlade generacije u svim ex Yu prostorima su ugrožene, jer ih smještaju u kaveze, torove, gdje su poremećene mjerne vrijednosti, u kojima se stalno uči, da ono što se desilo determiniše zatvaranje i socijalni autizam. Dakle, uče se da je strah ono na čemu njihov život treba da počiva. To je loše. Nažalost,tako spakovana svijest, ušla je u škole, kulturu, politiku… osjeća se u privredi što je apsurd i konačno poniženje takve svijesti. Iskreno se nadam, da će mladi ljudi razumjeti da je naša generacija uspjela da opstane i ostane živa, jer se na zdravim osnovama odgajala. Naprosto, moramo probati objasniti djeci koje su temeljne životne vrijednosti. Sa ovim filmom smo skromno pokušali upozoriti. Nadam se da smo u tom naumu uspjeli. Naravno da sam film testirao sa mlađim generacijama, različitih ex jugoslovenskih i lokalnih geografija. Reakcije su bile zanimljive. Prva, je uvijek ,,zvonila” pozitivno i vele da pokreće na razmišljanje. Raja mog šesnaestogodišnjeg sina, je rekla: ,,Jao koliko je vama bilo bolje nego nama”. To je sasvim dobra reakcija. Da se moraju pokrenuti da i njima bude dobro. Ne može im biti dobro, ako su zatvoreni u nekoliko stotina kvadratnih kilometara u kojem se sve vrti oko jedne tačke, i kao takva nije zdrava sredina sama po sebi… Opasnost kod nas, nije od siromaštva, već od ispolitiziranog nacionalizma, koji uspostavlja mjeru vrijednosti.

MONITOR: Da li ste filmom ,,Orkestar” željeli postići punktum praštanja i demistifikaciju vječne sarajevske teme (dileme) ko je ostao, a ko izašao iz ratom okruženog Sarajeva?
ŽALICA: U ratnom Sarajevu sam ostao, jer je to bila moja privatna odluka. Za godine koje sam imao, bila je dosta zrela. Naprosto, nisam htio da idem od svoje kuće. Nisam mogao da prihvatim da me neko tenkom ili topom otjera. Bio sam spreman, vjerovatno što sam bio mlad, da izgubim glavu. Neki drugi ljudi, iz nekih svojih razloga, su napustili grad. Tada nisam imao razumijevanja za takve odluke. Grad je bio brutalno opkoljen, još brutalnije maltretiran, od strane onih koji su nas opkolili, a bogami i od strane onih koji su bili unutra. Pa povrh svega i od strane međunarodne zajednice (šta god to značilo) koja nas je dodatno iscrpljivala kvazi diplomatskim rješenjima i obećanjima, koja se nisu ni desila. U Sarajevu je za vrijeme rata bilo – užasno! S druge strane ljudi koji su bili unutra nikad nisu bili bliži jedni drugima. U to vrijeme smo imali odnos, da onaj što ode je izdao, jer je slabić. Nerijetko su ljudi bili za takav čin optuživani. Vrlo brzo se to počelo rekapitulirati. Sjećam se jednog vica, i pitanja: Kako pametan Bosanac zove glupog Bosanca? Odgovor: Telefonom iz Splita.

Diskutabilno je bilo takođe pitanje, koja je priroda i koji su ciljevi rata u kojem smo.Već tokom rata se taj odnos počeo takođe rekapitulirati, da bi u prvim poslijeratnim godinama postalo malo degutantno zamjerati ljudima, koji su napustili grad iz bilo kojeg razloga. Sidran to kaže vrlo precizno: Osim u slučajevima kada se nisu ponašali dovoljno ljudski… tamo gdje su otišli.

To je važna stvar. Smatram da nemam pravo nikome ništa da opraštam, ukoliko mi nije direktno nešto uradio nažao. No, ukoliko mi je neko ubio oca, onda sam u poziciji da praštam. Ovdje se ne radi o tome. U pitanju je različita reakcija na ekstremne uslove života. Danas, se čini sve da se ljudi ovdje ne vrate.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo