Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, FILMSKI REDITELJ I DRAMSKI PISAC: Pobjednički orkestar

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, nakon dugogodišnjeg snimanja, premijerno je prikazan film Orkestar bh. reditelja Pjera Žalice, baziran na karijeri i usponu popularnog ex-jugoslovenskog benda – Plavi orkestar. U razgovoru za Monitor, Pjer Žalica otkriva priču i pozadinu ovog filma, koji je mnogo više od zapisa o jednom bendu. To je priča o jednoj generaciji koja je na veoma specifičan način obilježila naš prostor i vrijeme; pozitivna priča o snazi i neuništivosti talenta koji će, nošen strašću i potencijalom, pronaći put i u najkomplikovanijim okolnostima. MONITOR: Na dokumentarcu ,,Orkestar” ste radili mnogo duže nego na igranim filmovima – ,,Gori vatra” i ,,Kod amidže Idriza”. Zašto je rad na ovom filmu trajao tako dugo i da li ste zadovoljni obavljenim poslom?
ŽALICA: Iako nije od presudnog značaja, ipak nije trajao duže od rada na Gori vatra. Na Vatri sam radio od 1996 – 2003. Sedam punih godina. Ali sam zato Amidžu uradio za sedam mjeseci. Ako to podijelimo, sa ovim filmom sam u nekoj vrsti prosjeka. Ovo je, naravno, neka vrsta šaljive ilustracije da svaki proces ima svoj prirodan period nastajanja. Filmovi koji su istraživanje, putovanje, sazrijevanje kroz radni proces, obično traju duže, jer se stalno otvaraju novi pravci, pitanja, mogućnosti… Slijedeći te impulse u pažljivom odnosu analitičkog pristupa i intuicije, proces uzme onoliko vremena koliko je neophodno. Moguće je da je u nekim fazama rada prošlo više vremena nego što je bilo neophodno, ali sve skupa mislim da je trajalo koliko je moralo. U toku rada smo postavljali sebi neke improvizovane rokove, ciljeve da bi proces držali barem pod iluzijom kontrole. U stvari, nisam imao pojma kada će biti gotovo. U kasnijoj fazi montaže to je postajalo jasnije, da bih prije nekih šest mjeseci znao da će film biti spreman za ovogodišnji festival u Sarajevu. Poslije svega osjećam se zbunjeno. Sretan sam što je gotovo, ali u isto vrijeme i nekako pomalo tužan što sjutra nemam još jedno snimanje. Ponosan sam i na proces i na rezultat, ali sad će publika reći svoje mišljenje, i to je jedino relevantno.

MONITOR: Čini se kao da je cijeli ovogodišnji SFF u znaku Vašeg filma. Vlada velika euforija, najavljeni su brojni gosti. Kako to Vama izgleda?
ŽALICA: Većina ljudi će to, vjerovatno, smjestiti u dokumentarni film. Pošteno govoreći, tu je dosta igrano, što se baš i ne vidi. Film je saga o putu koji je kroz vrijeme prošla moja generacija. To su sada ljudi bliži 50-oj nego 40-oj godini kroz vizuru popularnog, ali istočnoevropskog benda. U našim uvjetima Plavi orkestar i Saša bili su kao Beatlesi. Veoma masovan bend. Ne upoređujući ih ni u kom smislu, ali EKV koji je imao status kultnog benda, po broju prodanih ploča bili su daleko iza Orkestra. Plavci su imali dobar koncept, snažan odnos prema vremenu. Saša se igrao s formama koje su često smještane u folk i tinejdžersku muziku, a govorio je o stvarima koje su vrlo ozbiljne. Sve u svemu, oni su, prema mom mišljenju, bili odličan povod da se ispriča priča o turbulentnom vremenu.

MONITOR: Šta mlade genaracije treba da prežvaću, gledajući film ,,Orkestar”?
ŽALICA: Nadam se da će klinci sve shvatiti. Tim prije, što vrijeme u kojem živimo stvarno – nije dobro. Ni ne naslućuje da će biti bolje, ukoliko nešto ne poduzmemo. Mi smo imali tu privilegiju, da smo odgajani u nekom stabilnijem, zdravijem i sigurnijem društvu. Što je svakako bolja osnova da biste bili uspješniji čovjek. Mladi svijet danas (mislim na okruženje bivše Jugoslavije) mora shvatiti da se to pravi na zdravim osnovama, u kojima ljudi moraju živjeti- jedni pored drugih. Suštinski, ako jedni sa drugima ne naprave svoje društvo, oni nemaju budućnosti. Treba im podcrtati, da niko umjesto njih to neće učiniti. Ući u princip, da je opravdanje način života je loš koncept, kako god okreneš. Odnosi se na opravdanje, zašto je nešto baš tako, ili zašto nešto niste uradili. Opravdavanje ne smije biti način života. Akcija je dobar koncept. Da ono što uradiš postane tvoj način života. Postaviš cilj, i učiniš sve što je potrebno za ostvarenje tog cilja. Kasnije, možeš u analizi pronaći razloge, zašto nisi došao do kraja, i u nekoj novoj akciji probao dobaciti end of story. Proces je upravo način, da dosegneš svijet i stanje, u kojem ćeš se osjećati dobro… ugodno.

MONITOR: Da li osjećate ili prepoznajete današnju publiku ex yu prostora, kojima je ovaj film namijenjen? Smatrate li da je ovo svojevrstan test iz muzičke kulture i ljudskosti ili je u pitanju puko evociranje uspomena?
ŽALICA: Mlade generacije u svim ex Yu prostorima su ugrožene, jer ih smještaju u kaveze, torove, gdje su poremećene mjerne vrijednosti, u kojima se stalno uči, da ono što se desilo determiniše zatvaranje i socijalni autizam. Dakle, uče se da je strah ono na čemu njihov život treba da počiva. To je loše. Nažalost,tako spakovana svijest, ušla je u škole, kulturu, politiku… osjeća se u privredi što je apsurd i konačno poniženje takve svijesti. Iskreno se nadam, da će mladi ljudi razumjeti da je naša generacija uspjela da opstane i ostane živa, jer se na zdravim osnovama odgajala. Naprosto, moramo probati objasniti djeci koje su temeljne životne vrijednosti. Sa ovim filmom smo skromno pokušali upozoriti. Nadam se da smo u tom naumu uspjeli. Naravno da sam film testirao sa mlađim generacijama, različitih ex jugoslovenskih i lokalnih geografija. Reakcije su bile zanimljive. Prva, je uvijek ,,zvonila” pozitivno i vele da pokreće na razmišljanje. Raja mog šesnaestogodišnjeg sina, je rekla: ,,Jao koliko je vama bilo bolje nego nama”. To je sasvim dobra reakcija. Da se moraju pokrenuti da i njima bude dobro. Ne može im biti dobro, ako su zatvoreni u nekoliko stotina kvadratnih kilometara u kojem se sve vrti oko jedne tačke, i kao takva nije zdrava sredina sama po sebi… Opasnost kod nas, nije od siromaštva, već od ispolitiziranog nacionalizma, koji uspostavlja mjeru vrijednosti.

MONITOR: Da li ste filmom ,,Orkestar” željeli postići punktum praštanja i demistifikaciju vječne sarajevske teme (dileme) ko je ostao, a ko izašao iz ratom okruženog Sarajeva?
ŽALICA: U ratnom Sarajevu sam ostao, jer je to bila moja privatna odluka. Za godine koje sam imao, bila je dosta zrela. Naprosto, nisam htio da idem od svoje kuće. Nisam mogao da prihvatim da me neko tenkom ili topom otjera. Bio sam spreman, vjerovatno što sam bio mlad, da izgubim glavu. Neki drugi ljudi, iz nekih svojih razloga, su napustili grad. Tada nisam imao razumijevanja za takve odluke. Grad je bio brutalno opkoljen, još brutalnije maltretiran, od strane onih koji su nas opkolili, a bogami i od strane onih koji su bili unutra. Pa povrh svega i od strane međunarodne zajednice (šta god to značilo) koja nas je dodatno iscrpljivala kvazi diplomatskim rješenjima i obećanjima, koja se nisu ni desila. U Sarajevu je za vrijeme rata bilo – užasno! S druge strane ljudi koji su bili unutra nikad nisu bili bliži jedni drugima. U to vrijeme smo imali odnos, da onaj što ode je izdao, jer je slabić. Nerijetko su ljudi bili za takav čin optuživani. Vrlo brzo se to počelo rekapitulirati. Sjećam se jednog vica, i pitanja: Kako pametan Bosanac zove glupog Bosanca? Odgovor: Telefonom iz Splita.

Diskutabilno je bilo takođe pitanje, koja je priroda i koji su ciljevi rata u kojem smo.Već tokom rata se taj odnos počeo takođe rekapitulirati, da bi u prvim poslijeratnim godinama postalo malo degutantno zamjerati ljudima, koji su napustili grad iz bilo kojeg razloga. Sidran to kaže vrlo precizno: Osim u slučajevima kada se nisu ponašali dovoljno ljudski… tamo gdje su otišli.

To je važna stvar. Smatram da nemam pravo nikome ništa da opraštam, ukoliko mi nije direktno nešto uradio nažao. No, ukoliko mi je neko ubio oca, onda sam u poziciji da praštam. Ovdje se ne radi o tome. U pitanju je različita reakcija na ekstremne uslove života. Danas, se čini sve da se ljudi ovdje ne vrate.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo