Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, FILMSKI REDITELJ I DRAMSKI PISAC: Pobjednički orkestar

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, nakon dugogodišnjeg snimanja, premijerno je prikazan film Orkestar bh. reditelja Pjera Žalice, baziran na karijeri i usponu popularnog ex-jugoslovenskog benda – Plavi orkestar. U razgovoru za Monitor, Pjer Žalica otkriva priču i pozadinu ovog filma, koji je mnogo više od zapisa o jednom bendu. To je priča o jednoj generaciji koja je na veoma specifičan način obilježila naš prostor i vrijeme; pozitivna priča o snazi i neuništivosti talenta koji će, nošen strašću i potencijalom, pronaći put i u najkomplikovanijim okolnostima. MONITOR: Na dokumentarcu ,,Orkestar” ste radili mnogo duže nego na igranim filmovima – ,,Gori vatra” i ,,Kod amidže Idriza”. Zašto je rad na ovom filmu trajao tako dugo i da li ste zadovoljni obavljenim poslom?
ŽALICA: Iako nije od presudnog značaja, ipak nije trajao duže od rada na Gori vatra. Na Vatri sam radio od 1996 – 2003. Sedam punih godina. Ali sam zato Amidžu uradio za sedam mjeseci. Ako to podijelimo, sa ovim filmom sam u nekoj vrsti prosjeka. Ovo je, naravno, neka vrsta šaljive ilustracije da svaki proces ima svoj prirodan period nastajanja. Filmovi koji su istraživanje, putovanje, sazrijevanje kroz radni proces, obično traju duže, jer se stalno otvaraju novi pravci, pitanja, mogućnosti… Slijedeći te impulse u pažljivom odnosu analitičkog pristupa i intuicije, proces uzme onoliko vremena koliko je neophodno. Moguće je da je u nekim fazama rada prošlo više vremena nego što je bilo neophodno, ali sve skupa mislim da je trajalo koliko je moralo. U toku rada smo postavljali sebi neke improvizovane rokove, ciljeve da bi proces držali barem pod iluzijom kontrole. U stvari, nisam imao pojma kada će biti gotovo. U kasnijoj fazi montaže to je postajalo jasnije, da bih prije nekih šest mjeseci znao da će film biti spreman za ovogodišnji festival u Sarajevu. Poslije svega osjećam se zbunjeno. Sretan sam što je gotovo, ali u isto vrijeme i nekako pomalo tužan što sjutra nemam još jedno snimanje. Ponosan sam i na proces i na rezultat, ali sad će publika reći svoje mišljenje, i to je jedino relevantno.

MONITOR: Čini se kao da je cijeli ovogodišnji SFF u znaku Vašeg filma. Vlada velika euforija, najavljeni su brojni gosti. Kako to Vama izgleda?
ŽALICA: Većina ljudi će to, vjerovatno, smjestiti u dokumentarni film. Pošteno govoreći, tu je dosta igrano, što se baš i ne vidi. Film je saga o putu koji je kroz vrijeme prošla moja generacija. To su sada ljudi bliži 50-oj nego 40-oj godini kroz vizuru popularnog, ali istočnoevropskog benda. U našim uvjetima Plavi orkestar i Saša bili su kao Beatlesi. Veoma masovan bend. Ne upoređujući ih ni u kom smislu, ali EKV koji je imao status kultnog benda, po broju prodanih ploča bili su daleko iza Orkestra. Plavci su imali dobar koncept, snažan odnos prema vremenu. Saša se igrao s formama koje su često smještane u folk i tinejdžersku muziku, a govorio je o stvarima koje su vrlo ozbiljne. Sve u svemu, oni su, prema mom mišljenju, bili odličan povod da se ispriča priča o turbulentnom vremenu.

MONITOR: Šta mlade genaracije treba da prežvaću, gledajući film ,,Orkestar”?
ŽALICA: Nadam se da će klinci sve shvatiti. Tim prije, što vrijeme u kojem živimo stvarno – nije dobro. Ni ne naslućuje da će biti bolje, ukoliko nešto ne poduzmemo. Mi smo imali tu privilegiju, da smo odgajani u nekom stabilnijem, zdravijem i sigurnijem društvu. Što je svakako bolja osnova da biste bili uspješniji čovjek. Mladi svijet danas (mislim na okruženje bivše Jugoslavije) mora shvatiti da se to pravi na zdravim osnovama, u kojima ljudi moraju živjeti- jedni pored drugih. Suštinski, ako jedni sa drugima ne naprave svoje društvo, oni nemaju budućnosti. Treba im podcrtati, da niko umjesto njih to neće učiniti. Ući u princip, da je opravdanje način života je loš koncept, kako god okreneš. Odnosi se na opravdanje, zašto je nešto baš tako, ili zašto nešto niste uradili. Opravdavanje ne smije biti način života. Akcija je dobar koncept. Da ono što uradiš postane tvoj način života. Postaviš cilj, i učiniš sve što je potrebno za ostvarenje tog cilja. Kasnije, možeš u analizi pronaći razloge, zašto nisi došao do kraja, i u nekoj novoj akciji probao dobaciti end of story. Proces je upravo način, da dosegneš svijet i stanje, u kojem ćeš se osjećati dobro… ugodno.

MONITOR: Da li osjećate ili prepoznajete današnju publiku ex yu prostora, kojima je ovaj film namijenjen? Smatrate li da je ovo svojevrstan test iz muzičke kulture i ljudskosti ili je u pitanju puko evociranje uspomena?
ŽALICA: Mlade generacije u svim ex Yu prostorima su ugrožene, jer ih smještaju u kaveze, torove, gdje su poremećene mjerne vrijednosti, u kojima se stalno uči, da ono što se desilo determiniše zatvaranje i socijalni autizam. Dakle, uče se da je strah ono na čemu njihov život treba da počiva. To je loše. Nažalost,tako spakovana svijest, ušla je u škole, kulturu, politiku… osjeća se u privredi što je apsurd i konačno poniženje takve svijesti. Iskreno se nadam, da će mladi ljudi razumjeti da je naša generacija uspjela da opstane i ostane živa, jer se na zdravim osnovama odgajala. Naprosto, moramo probati objasniti djeci koje su temeljne životne vrijednosti. Sa ovim filmom smo skromno pokušali upozoriti. Nadam se da smo u tom naumu uspjeli. Naravno da sam film testirao sa mlađim generacijama, različitih ex jugoslovenskih i lokalnih geografija. Reakcije su bile zanimljive. Prva, je uvijek ,,zvonila” pozitivno i vele da pokreće na razmišljanje. Raja mog šesnaestogodišnjeg sina, je rekla: ,,Jao koliko je vama bilo bolje nego nama”. To je sasvim dobra reakcija. Da se moraju pokrenuti da i njima bude dobro. Ne može im biti dobro, ako su zatvoreni u nekoliko stotina kvadratnih kilometara u kojem se sve vrti oko jedne tačke, i kao takva nije zdrava sredina sama po sebi… Opasnost kod nas, nije od siromaštva, već od ispolitiziranog nacionalizma, koji uspostavlja mjeru vrijednosti.

MONITOR: Da li ste filmom ,,Orkestar” željeli postići punktum praštanja i demistifikaciju vječne sarajevske teme (dileme) ko je ostao, a ko izašao iz ratom okruženog Sarajeva?
ŽALICA: U ratnom Sarajevu sam ostao, jer je to bila moja privatna odluka. Za godine koje sam imao, bila je dosta zrela. Naprosto, nisam htio da idem od svoje kuće. Nisam mogao da prihvatim da me neko tenkom ili topom otjera. Bio sam spreman, vjerovatno što sam bio mlad, da izgubim glavu. Neki drugi ljudi, iz nekih svojih razloga, su napustili grad. Tada nisam imao razumijevanja za takve odluke. Grad je bio brutalno opkoljen, još brutalnije maltretiran, od strane onih koji su nas opkolili, a bogami i od strane onih koji su bili unutra. Pa povrh svega i od strane međunarodne zajednice (šta god to značilo) koja nas je dodatno iscrpljivala kvazi diplomatskim rješenjima i obećanjima, koja se nisu ni desila. U Sarajevu je za vrijeme rata bilo – užasno! S druge strane ljudi koji su bili unutra nikad nisu bili bliži jedni drugima. U to vrijeme smo imali odnos, da onaj što ode je izdao, jer je slabić. Nerijetko su ljudi bili za takav čin optuživani. Vrlo brzo se to počelo rekapitulirati. Sjećam se jednog vica, i pitanja: Kako pametan Bosanac zove glupog Bosanca? Odgovor: Telefonom iz Splita.

Diskutabilno je bilo takođe pitanje, koja je priroda i koji su ciljevi rata u kojem smo.Već tokom rata se taj odnos počeo takođe rekapitulirati, da bi u prvim poslijeratnim godinama postalo malo degutantno zamjerati ljudima, koji su napustili grad iz bilo kojeg razloga. Sidran to kaže vrlo precizno: Osim u slučajevima kada se nisu ponašali dovoljno ljudski… tamo gdje su otišli.

To je važna stvar. Smatram da nemam pravo nikome ništa da opraštam, ukoliko mi nije direktno nešto uradio nažao. No, ukoliko mi je neko ubio oca, onda sam u poziciji da praštam. Ovdje se ne radi o tome. U pitanju je različita reakcija na ekstremne uslove života. Danas, se čini sve da se ljudi ovdje ne vrate.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo