Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, FILMSKI REDITELJ I DRAMSKI PISAC: Pobjednički orkestar

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, nakon dugogodišnjeg snimanja, premijerno je prikazan film Orkestar bh. reditelja Pjera Žalice, baziran na karijeri i usponu popularnog ex-jugoslovenskog benda – Plavi orkestar. U razgovoru za Monitor, Pjer Žalica otkriva priču i pozadinu ovog filma, koji je mnogo više od zapisa o jednom bendu. To je priča o jednoj generaciji koja je na veoma specifičan način obilježila naš prostor i vrijeme; pozitivna priča o snazi i neuništivosti talenta koji će, nošen strašću i potencijalom, pronaći put i u najkomplikovanijim okolnostima. MONITOR: Na dokumentarcu ,,Orkestar” ste radili mnogo duže nego na igranim filmovima – ,,Gori vatra” i ,,Kod amidže Idriza”. Zašto je rad na ovom filmu trajao tako dugo i da li ste zadovoljni obavljenim poslom?
ŽALICA: Iako nije od presudnog značaja, ipak nije trajao duže od rada na Gori vatra. Na Vatri sam radio od 1996 – 2003. Sedam punih godina. Ali sam zato Amidžu uradio za sedam mjeseci. Ako to podijelimo, sa ovim filmom sam u nekoj vrsti prosjeka. Ovo je, naravno, neka vrsta šaljive ilustracije da svaki proces ima svoj prirodan period nastajanja. Filmovi koji su istraživanje, putovanje, sazrijevanje kroz radni proces, obično traju duže, jer se stalno otvaraju novi pravci, pitanja, mogućnosti… Slijedeći te impulse u pažljivom odnosu analitičkog pristupa i intuicije, proces uzme onoliko vremena koliko je neophodno. Moguće je da je u nekim fazama rada prošlo više vremena nego što je bilo neophodno, ali sve skupa mislim da je trajalo koliko je moralo. U toku rada smo postavljali sebi neke improvizovane rokove, ciljeve da bi proces držali barem pod iluzijom kontrole. U stvari, nisam imao pojma kada će biti gotovo. U kasnijoj fazi montaže to je postajalo jasnije, da bih prije nekih šest mjeseci znao da će film biti spreman za ovogodišnji festival u Sarajevu. Poslije svega osjećam se zbunjeno. Sretan sam što je gotovo, ali u isto vrijeme i nekako pomalo tužan što sjutra nemam još jedno snimanje. Ponosan sam i na proces i na rezultat, ali sad će publika reći svoje mišljenje, i to je jedino relevantno.

MONITOR: Čini se kao da je cijeli ovogodišnji SFF u znaku Vašeg filma. Vlada velika euforija, najavljeni su brojni gosti. Kako to Vama izgleda?
ŽALICA: Većina ljudi će to, vjerovatno, smjestiti u dokumentarni film. Pošteno govoreći, tu je dosta igrano, što se baš i ne vidi. Film je saga o putu koji je kroz vrijeme prošla moja generacija. To su sada ljudi bliži 50-oj nego 40-oj godini kroz vizuru popularnog, ali istočnoevropskog benda. U našim uvjetima Plavi orkestar i Saša bili su kao Beatlesi. Veoma masovan bend. Ne upoređujući ih ni u kom smislu, ali EKV koji je imao status kultnog benda, po broju prodanih ploča bili su daleko iza Orkestra. Plavci su imali dobar koncept, snažan odnos prema vremenu. Saša se igrao s formama koje su često smještane u folk i tinejdžersku muziku, a govorio je o stvarima koje su vrlo ozbiljne. Sve u svemu, oni su, prema mom mišljenju, bili odličan povod da se ispriča priča o turbulentnom vremenu.

MONITOR: Šta mlade genaracije treba da prežvaću, gledajući film ,,Orkestar”?
ŽALICA: Nadam se da će klinci sve shvatiti. Tim prije, što vrijeme u kojem živimo stvarno – nije dobro. Ni ne naslućuje da će biti bolje, ukoliko nešto ne poduzmemo. Mi smo imali tu privilegiju, da smo odgajani u nekom stabilnijem, zdravijem i sigurnijem društvu. Što je svakako bolja osnova da biste bili uspješniji čovjek. Mladi svijet danas (mislim na okruženje bivše Jugoslavije) mora shvatiti da se to pravi na zdravim osnovama, u kojima ljudi moraju živjeti- jedni pored drugih. Suštinski, ako jedni sa drugima ne naprave svoje društvo, oni nemaju budućnosti. Treba im podcrtati, da niko umjesto njih to neće učiniti. Ući u princip, da je opravdanje način života je loš koncept, kako god okreneš. Odnosi se na opravdanje, zašto je nešto baš tako, ili zašto nešto niste uradili. Opravdavanje ne smije biti način života. Akcija je dobar koncept. Da ono što uradiš postane tvoj način života. Postaviš cilj, i učiniš sve što je potrebno za ostvarenje tog cilja. Kasnije, možeš u analizi pronaći razloge, zašto nisi došao do kraja, i u nekoj novoj akciji probao dobaciti end of story. Proces je upravo način, da dosegneš svijet i stanje, u kojem ćeš se osjećati dobro… ugodno.

MONITOR: Da li osjećate ili prepoznajete današnju publiku ex yu prostora, kojima je ovaj film namijenjen? Smatrate li da je ovo svojevrstan test iz muzičke kulture i ljudskosti ili je u pitanju puko evociranje uspomena?
ŽALICA: Mlade generacije u svim ex Yu prostorima su ugrožene, jer ih smještaju u kaveze, torove, gdje su poremećene mjerne vrijednosti, u kojima se stalno uči, da ono što se desilo determiniše zatvaranje i socijalni autizam. Dakle, uče se da je strah ono na čemu njihov život treba da počiva. To je loše. Nažalost,tako spakovana svijest, ušla je u škole, kulturu, politiku… osjeća se u privredi što je apsurd i konačno poniženje takve svijesti. Iskreno se nadam, da će mladi ljudi razumjeti da je naša generacija uspjela da opstane i ostane živa, jer se na zdravim osnovama odgajala. Naprosto, moramo probati objasniti djeci koje su temeljne životne vrijednosti. Sa ovim filmom smo skromno pokušali upozoriti. Nadam se da smo u tom naumu uspjeli. Naravno da sam film testirao sa mlađim generacijama, različitih ex jugoslovenskih i lokalnih geografija. Reakcije su bile zanimljive. Prva, je uvijek ,,zvonila” pozitivno i vele da pokreće na razmišljanje. Raja mog šesnaestogodišnjeg sina, je rekla: ,,Jao koliko je vama bilo bolje nego nama”. To je sasvim dobra reakcija. Da se moraju pokrenuti da i njima bude dobro. Ne može im biti dobro, ako su zatvoreni u nekoliko stotina kvadratnih kilometara u kojem se sve vrti oko jedne tačke, i kao takva nije zdrava sredina sama po sebi… Opasnost kod nas, nije od siromaštva, već od ispolitiziranog nacionalizma, koji uspostavlja mjeru vrijednosti.

MONITOR: Da li ste filmom ,,Orkestar” željeli postići punktum praštanja i demistifikaciju vječne sarajevske teme (dileme) ko je ostao, a ko izašao iz ratom okruženog Sarajeva?
ŽALICA: U ratnom Sarajevu sam ostao, jer je to bila moja privatna odluka. Za godine koje sam imao, bila je dosta zrela. Naprosto, nisam htio da idem od svoje kuće. Nisam mogao da prihvatim da me neko tenkom ili topom otjera. Bio sam spreman, vjerovatno što sam bio mlad, da izgubim glavu. Neki drugi ljudi, iz nekih svojih razloga, su napustili grad. Tada nisam imao razumijevanja za takve odluke. Grad je bio brutalno opkoljen, još brutalnije maltretiran, od strane onih koji su nas opkolili, a bogami i od strane onih koji su bili unutra. Pa povrh svega i od strane međunarodne zajednice (šta god to značilo) koja nas je dodatno iscrpljivala kvazi diplomatskim rješenjima i obećanjima, koja se nisu ni desila. U Sarajevu je za vrijeme rata bilo – užasno! S druge strane ljudi koji su bili unutra nikad nisu bili bliži jedni drugima. U to vrijeme smo imali odnos, da onaj što ode je izdao, jer je slabić. Nerijetko su ljudi bili za takav čin optuživani. Vrlo brzo se to počelo rekapitulirati. Sjećam se jednog vica, i pitanja: Kako pametan Bosanac zove glupog Bosanca? Odgovor: Telefonom iz Splita.

Diskutabilno je bilo takođe pitanje, koja je priroda i koji su ciljevi rata u kojem smo.Već tokom rata se taj odnos počeo takođe rekapitulirati, da bi u prvim poslijeratnim godinama postalo malo degutantno zamjerati ljudima, koji su napustili grad iz bilo kojeg razloga. Sidran to kaže vrlo precizno: Osim u slučajevima kada se nisu ponašali dovoljno ljudski… tamo gdje su otišli.

To je važna stvar. Smatram da nemam pravo nikome ništa da opraštam, ukoliko mi nije direktno nešto uradio nažao. No, ukoliko mi je neko ubio oca, onda sam u poziciji da praštam. Ovdje se ne radi o tome. U pitanju je različita reakcija na ekstremne uslove života. Danas, se čini sve da se ljudi ovdje ne vrate.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo