Povežite se sa nama

INTERVJU

SELMA ĐEČEVIĆ, UMJETNICA: Najvažnija je iskrenost

Objavljeno prije

na

U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Montenegro Zagreb, u saradnji s galerijom Zvonimir nedavno je otvorena zajednička izložba crnogorskih umjetnika Selme Đečević i Nikice Raičevića. Izložba je organizovana u okviru manifestacije Dani crnogorske kulture 2011. Selma Đečević rođena je u Podgorici, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2008.godine na odsjeku za grafiku u klasi profesorice Anke Burić. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. MONITOR: Nedavno ste predstavili radove u zagrebačkoj galeriji „Zvonimir”, u okviru manifestacije Dani crnogorske culture. Kažite nam nešto više o ovom projektu i vašoj izložbi?
ĐEČEVIĆ: Ova izložba za mene je bila značajna jer je nakon predstavljanja mog rada likovnoj publici u Austriji, u Beču, ovo moja druga prezentacija rada izvan granica Crne Gore. Na izložbi sam predstavila 27 radova rađenih u različitim crtačkim i grafičkim tehnikama koji su nastali u periodu od 2009. do 2011. godine. Izložba će obići nekoliko gradova u Hrvatskoj i biće mi drago da se hrvatska likovna publika upozna sa mojim dosadašnjim radom.

MONITOR: U propratnom katalogu istoričarka umjetnosti Petrica Duletić je istakla da ovom izložbom u Zagrebu predstavljate vaše desetogodišnje istraživanje i sazrijevanje. Šta je specifično za ove nove radove?
ĐEČEVIĆ: Za ove, kao i za ranije radove , specifična je tema koja je angažovana a tiče se uvijek današnjice. Ono što me inspiriše u umjetničkom smislu prožima se sa životom koji živimo, društvenim pojavama i trendovima sa kojim se susrijećemo, kao i sa estetskim stremljenjima današnjeg elektro-poretka. Na crtežima dominiraju snažno erotizirani ženski portreti koji su svedeni na arhetipske obrise i lišeni svakog oblika personalizacije portreta čime sam htjela da naglasim postmodernističke estetske strategije da ženi daju obilježja serijalnosti, deseksualizacije i unifomisanosti, da potru granice između polova promovišući tako polimorfnu, androidnu seksualnost kao primarnu karaktreristiku industrijskog poretka. To su takođe portreti žene sa serijskim brojem, madone sa mirisom fabričke plastike i vještačkih materijala spremne da postanu jeftini medijum između potrošača i proizvođača. Barbike koje su inspirisane sadržajem medijske kulture na kojoj smo odrasli, sick&twisted animacije i cyberpunk stripova.

MONITOR: Koliko je na vaš senzibilitet i umjetnički izraz uticalo studiranje na Cetinju, ali i život i rad u Podgorici?
ĐEČEVIĆ: Podgorica je naročito uticala na moj rad. Okolnosti, prije svega društvene, u kojima sam odrastatala i u kojima sada stvaram umnogome su uticale na moju likovnu poetiku koja nije nimalo suptilna i lirska već veoma agresivna, brutalna i provokativna. Smatram da je u postmodernističkom poretku nemoguće posmatrati umjetnost odvojeno od drugih aktuelnih segmenata društva i tumačiti je kroz kontekst l'art pour l'art-a . Uloga umjetnosti, pored estetske uloge je i u tome da provocira , kritikuje i budi građansku svijest i odgovornost koja je na našem prostoru nažalost na nezavidnom nivou. Na kraju, na tlu Crne Gore htjeli to ili ne , morate biti angažovani. Kada živite u državi u kojoj su političari dio estrade i mainstream zvijezde, nemoguće je da to ne utiče na vaš život i rad.

MONITOR: Šta je po vama najvažnije da umjetnik posjeduje kako bi opstao i izgradio svoju poetiku?
ĐEČEVIĆ: Najvažnije što umjetnik treba da posjeduje je iskrenost, prije svega prema sebi. Ako je umjetnik iskren i ako se bavi umjetnošću sa iskrenim ciljem što u svom radu pokazuje, likovna publika će to i prepoznati.

MONITOR: Ipak, samo ste jednom izložili radove u Podgorici. Zašto je to tako i da li planirate uskoro neku izložbu u gradu u kojem živite?
ĐEČEVIĆ: Moja prva samostalna izložba bila je u Podgorici, u okviru DEUS-a. Tada sam se predstavila podgoričkoj publici svojom diplomskom izložbom: Barbie, Religion of Postmodern. Smatrala sam da treba da ispratim svoje dalje umjetničko sazrijevanje i da se nakon toga predstavim sa nečim novim, tako da planiram novu izložbu za narednu godinu koja ce se biti u okvirima fetiš fotografije.

MONITOR: Koje umjetnike posebno volite i da li je baš neki uticao na vas?
ĐEČEVIĆ: Za vrijeme studija na Cetinju umjetnici koji su me inspirisali pretežno su bili pripadnici pop arta . Endi Vorhol kao rodonačelnik ovog revolucionarnog discoteque pokreta u umjetnosti je bio jedan od mojih omiljenih umjetnika. Uglavnom , svođenje umjetnosti i estetike na apsurd i njihovo potpuno obesmišljavanje je tema koja me je uvijek umjetnički uzbuđivala, možda zbog toga što sam uvijek bila ambivalentna prema tome i nijesam mogla da se odlučim na nivou emocija da li mi je taj pristup tumačenju umjetnosti veoma blizak ili potpuno stran. Iz tog razloga, kao jednog od omiljenih izdvojiću i Džefa Kunsa koji je za svoj najambiciozniji projekat Made In Haven kupio sebi suprugu, tadašnju popularnu porno zvijezdu Ćićolinu. Taj projekat doživljavam kao krajnost kiča i vulgarizacije koji u takvoj svojoj krajnosti može postati jedino umjetnost. Marsel Dišan, naročito u njegovoj Rrosse Selavy fazi, koji je izašao iz trivijalnih okvira umjetnosti takođe je bio jedan od umjetnika koje sam posebno voljela za vrijeme studiranja. Danas je to Damir Nikšić. Sa mojim umjetničkim i emocionalnim sazrijevanjem umjetnost počinjem gotovo potpuno da svodim na koncept i angažovanost. Damir Nikšić je konceptualni umjetnik iz Sarajeva koji živi u Stokholmu. Bavi se temama ksenofobije i islamofobije koja je na prostorima zapadne Evrope trenutno u zenitu. Video-performing je medij koji najčešće koristi. Predstavio se i crnogorskoj publici sa video radom If I Wasn't Muslim, a moj omiljeni djelić njegovog opusa je Europian loser.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo