Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD SAVIĆ, FILOZOF: Vakuum u kolektivnom identitetu

Objavljeno prije

na

Dinamika malih balkanskih nacionalizama podsjeća na onu maksimu o „vođenju rata drugim sredstvima”. Kako da se interesi političkih i paraprivrednih elita odvoje od interesa građana koje navodno predstavljaju, i kroz bolje razumijevanje prošlosti i samorazumijevanje, razgovarali smo s Obradom Savićem, profesorom na univerzitetima u Beogradu, Prištini i Lidsu. MONITOR: Često se sjećamo početka oružanih sukoba u SFRJ. Da li se za ovih dvadeset godina nešto promijenilo u vašem mišljenju o akterima, povodima i uzrocima tih događaja?
SAVIĆ: Svako individualno sećanje, uključujući i moje, upleteno je u dinamiku kolektivnog sećanja i zaboravljanja. Neobičan preporod nacionalističkih narativa prošlosti ubedljivo svedoči da još nismo dorasli novoj, kosmopolitskoj kulturi sećanja. Nacionalni diskursi još gaje paranoičnu ambiciju da na polju kolektivnog sećanja i zaboravljanja zavedu identitetski red. Prošlost se ispostavlja kao otvoreno područije stalnog rata sećanja (i kontrasećanja), sa ciljem da se izmire neraščišćeni računi s dramatičnom prošlošću, prepunoj zločina i nepravdi. Tokom višegodišnjeg delovanja na Lidskom univerzitetu, radio sam na knjizi Pornografija prošlosti: konstrukcija nacionalnog sećanja, u kojoj sam pokušao da rekonstruišem skrivene mehanizme birokratske konfiskacije i uzurpacije nacionalnog sećanja i zaboravljanja. U ritualizovanom poretku državnog sećanja nema prostora za uverenje da je osmišljavanje zajedničke budućnosti neraskidivo povezano sa samodgovornim tumačenjem antagonističke prošlosti. Ova činjenica upućuje na okolnost da demokratske vrline na prostoru bivše Jugoslavije još nisu uspele da popune onaj vakuum u kolektivnom identitetu malih nacija, koji je (samo)destruktivni nacionalizam opustošio. Ovaj strateški deficit, opterećuje njihovu sposobnost za racionalno rasuđivanje koje omogućuje da se precizno odmere sve srazmere zločina i veličina katastrofe na prostoru bivše Jugoslavije. U navedenim okvirima su se kretala neka od mojih sećanja, i naravno, razumevanja, brutalnog raspada bivše Jugoslavije. Kao što znate, od početka sam gajio jednosmeran prezir prema euforičnoj pretenziji Miloševičevog režima, da odnose moći u bivšoj Jugoslaviji, nasilno preokrene u srpsku korist.

MONITOR: Da li vam se danas čini da je među intelektualcima u SFRJ bilo mnogo više „ketmana” jer se za par godina pojavio veliki broj „nacionalno svjesnih” i među tzv. društveno-političkim radnicima? Nije li „ketmanstvo”. kao posebna vrsta intelektualne egzistencije, stvorilo i jednu ideološki poremećenu, deliričnu političku scenu?
SAVIĆ: Slažem se, prevrtljiva intelektualna elita (pri tom ne smemo da zaboravimo na poražavajuču ulogu finansijskog i vojnog pogona, kao i političkog, medijskog, obrazovnog i crkvenog podsistema) na prostoru bivše Jugoslavije odigrala je presudnu ulogu u krvavoj ‘konstrukciji’ delirične političke scene. Možete da zamislite istorijski paradoks da se euforična teatralizacija i medijatizacija nacionalističkog Etosa u Istočnoj Evropi obnavlja upravo u periodu kada je Zapadna Evropa bila osuđena na banalnost ‘političkog vakuuma’ o kojem tako uverljivo svedoči knjiga Petera Sloterdijka Ukoliko se Evropa probudi, 2002. Dopustite mi da čitaoce Monitora obavestim da će se Sloterdajkova knjiga, uostalom kao i studija Jirgena Habermasa Ah Evropa, 2008, uskoro pojaviti u biblioteci Na granicama Evrope. Dakle, dok je Zapadna Evropa ,,uživala u jednoj vrsti odmora od prisile na veliku politiku”, Istočna, postkomunistička Evropa, euforično se predala ,,raskošnom spektaklu nacionalne bede”: možda je upravo ova, nakon propasti komunizma, nepredvidljiva i grozničava nacionalistička samozatrovanost, prisilila novu Evropu (EU) da ponovo nauči lekciju o vlastitoj ulozi u svetskom političkom teatru. Najveća nacionalistička prevara nastala je u zagrljaju ,,samoubilačkog ketmanstva” koji je sračunato zavaravao male nacije na prostoru bivše Jugoslavije da su velike evropske nacije spremne da lokalne etničke sukobe na Balkanu transformišu i degenerišu, u takozvani novi, treći svetski rat!

MONITOR: Bili ste veoma aktivni na početku jugoslovenske krize, prvo u UJDI-ju, a zatim u Beogradskom krugu. Kako danas gledate na svoju ulogu i ulogu ljudi vama bliskih u tim i drugim sličnim organizacijama?
SAVIĆ: Odmah da se izjasnim u prvom licu jednine: potpuno mi je strana bilo kakva ‘gramatika nostalgije’ u kojoj se osećam kao turista u vlastitoj biografiji. Politički, i s njim uvek nerazdvojno povezan, teorijski angažman u Beogradskom krugu, pripada tragovima prošlosti koji se nikada ne mogu vratiti u izvornoj, autentičnoj formi. Danas je više nego jasno da je Beogradski krug, uostalom kao i cela Druga Srbija, doživeli uvredljiv istorijski, politički i kulturni poraz. U tom pogledu, mogao bih da tvrdim, da civilizacijsko, političko i kulturno nasleđe Beogradskog kruga pripada carstvu praznine! Sada mi se čini da smo predugo bdeli nad prigušenim plamenom Beogradskog kruga koji je nedvosmisleno najavljivao svoj vlastiti kraj. Simboličko nasleđe Beogradskog kruga pripada prošlosti, koja će možda biti sačuvana unutar onog što je Hajdeger nazvao ,,oslobađajući ponor tradicije”. Posebno želim da razumem one članove i simpatizere BK koji su neumesno zahtevali nagradu, priznanje, zato što su u opasnim vremenima bili „trgovački putnici srpske krivice”.

MONITOR: Nakon Jugoslavije, Zapadni Balkan se nameće kao nova zajednička odrednica. Da li ga je, zaista, moguće konceptualizovati nakon stvaranja novo-starih nacionalnih država koje u prvi plan ističu svoje „nacionalne vrijednosti”?
SAVIĆ: Kratak osvrt na novu praksu imenovanja Balkana može nam pomoći da bolje razumemo ulogu novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije. Specifičnost jugoslovenske krize ne treba tražiti u činjenici njenog nasilnog raspada, nego u činjenici da se u njoj vodio rat za nastanak novih nacionalnih, i etnički homogenih, država. Slažem se da proces raspada Jugoslavije i sam rat treba analitički držati odvojenim, ideja da uzroke raspada bivše Jugoslavije i sam rat ne treba svoditi na jednostran uzročno-posledičnu vezu čini mi se heuristički plodnom. Takav pristup nas oslobađa od uzaludne rasprave koja se svodi na retoričko pitanje da li je rat bio uzrok raspada bivše Jugoslavije, ili je raspad Jugoslavije bio uzrok rata.

Klaus Offe je s pravom istakao da su vođstva pojedinih etničkih grupa dobro razumela da će slom komunizma biti presudan momenat od kojeg će započeti nova igra oko preraspodele teritorijalnih prednosti koje će odrediti njihove položaje u novim državama. Stoga, oživljavanje nacionalnih pitanja i etničkih sukoba nisu proizvod inherentih psiholoških netrepeljivosti između etničkih identiteta, koliko pitanje nove raspodele šansi koje oslobađa raspad komunističkog sistema. Polarizovani etnički sukobi „rešavaju” se ili pomeranjem granica ili pomeranjem ljudi! Rat u bivšoj Jugolsaviji bio je specifićno okrutan upravo zato što se istovremeno sveo na premeštanje ljudi i pomeranje granica. Brutalno etničko čišćenje na prostorima bivše Jugoslavije očigledan je dokaz da se pitanja konstituisanja zakasnelih nacionalnih država ne mogu rešavati duž etničkih linija razgraničenja. Stoga ne verujem da sporni termin Zapadni Balkan može da absorbuje stari entuzijazam za bilo kojom formom zajedničkog pripadanja.

Jezička ekologija

MONITOR: U Crnoj Gori je ovih dana glavno jezičko pitanje. Većina građana manje ima problema s jezikom-jezicima a više s razumijevanjem o čemu se tu u stvari radi. Izgleda li vam ovaj i slični povodi kao nastavak simulacije političkog života?
SAVIĆ: U pozadini jezičke mape Evrope, lingvistički sporovi u Crnoj Gori deluju sasvim neozbiljno! Dozvolite mi da čitaoce Monitora podsetim da nekih 100-200 evropskih jezika predstavlja samo dva-tri procenata od oko 6.000 jezika koji se danas govore u svetu. Uvid u jezičke zajednice upućuje na zaključak da istinski jednojezične države praktično ne postoje! Često se navode izuzeci kao što su Island i Portugal, ali uz velike ograde. Može se zaključiti da u savremenom svetu višejezičnost predstavlja lingvističku normu a ne izuzetak. Danas je sve veća tendencija da nacionalni jezici koegzistiraju s regionalnim, lokalnim i emigrantskim jezicima. U knjizi Evropa u jeziku, 2009. Ranko Bugarski navodi da u Irskoj ima više govornika poljskog nego onih kojima je maternji jezik irski. Drugim rečima, ,,Novi svetski lingvistički poredak” karakteriše se odvajanjem jezika od teritorije i nacionalne države. Obe strane u sporu bi trebalo da znaju da jezici više toliko ne pripadaju nacijama i državama koliko onima koji se njima služe.

Fascinirani i frustrirani

MONITOR: Posljednjih godina radili ste u Prištini. Na Kosovu je procentualno najmlađe stanovništvo u ovom dijelu Evrope. Šta donose Balkanu i Evropi ti mladi ljudi koji su i prvi po nezaposlenosti i prilično skučenim mogućnostima za razvoj?
SAVIĆ: Mada već nekoliko godina predajem na Američkom univerzitetu u Prištini, moram da priznam da nisam nikakav stručnjak za kosovske prilike. Uprkos dugogodišnjem kontaktu s prijateljima iz Prištine i Tirane, veoma površno poznajem lokalnu političku, akademsku i medijsku scenu. Na izvestan način veoma mi je bliska nevladina scena Prištine, koja se još zamajava infantilnim projektima o etničkom, srpsko-albanskom, saobraćanju mladih! Ovim, naizgled pacifističkim projektima zapravo se priprema teren za transformaciju etničkih identiteta u predatorske identitete, koji su na Kosovu, uostalom kao i na celom područiju bivše Jugoslavije, veoma aktivni. Kao što je Ardžin Apaduraj pokazao (Strah od malih brojeva, 2006), predatorski identiteti nastaju u onim okolnostima u kojima pretpostavka, da bi većina i manjina mogli da zamene mesta, deluje realno i uverljivo. Mali brojevi pobuđuju bes i nasilje većine zato što se opiru nasilnom uvlačenju u etnički konsenzus, i što ruše idealizovanu sliku o homogenoj etničkoj zajednici.

Naravno, moje simpatije su na strani mlade, studentske populacije, koja je istovremeno fascinirana i frustrirana evropskom politikom na Kosovu. Uprkos svim preprekama na mukotrpnom putu k evropskim integracijama, mlade studente sa Kosova bih mogao razveseliti slavnim rečima čoveka koji je oplovio svet, Vaska de Game, koji je prilikom jednog orkana u Indijskom okeanu svojim očajnim ljudima doviknuo: ,,Napred, deco, more drhti pred nama”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo