Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD SAVIĆ, FILOZOF: Vakuum u kolektivnom identitetu

Objavljeno prije

na

Dinamika malih balkanskih nacionalizama podsjeća na onu maksimu o „vođenju rata drugim sredstvima”. Kako da se interesi političkih i paraprivrednih elita odvoje od interesa građana koje navodno predstavljaju, i kroz bolje razumijevanje prošlosti i samorazumijevanje, razgovarali smo s Obradom Savićem, profesorom na univerzitetima u Beogradu, Prištini i Lidsu. MONITOR: Često se sjećamo početka oružanih sukoba u SFRJ. Da li se za ovih dvadeset godina nešto promijenilo u vašem mišljenju o akterima, povodima i uzrocima tih događaja?
SAVIĆ: Svako individualno sećanje, uključujući i moje, upleteno je u dinamiku kolektivnog sećanja i zaboravljanja. Neobičan preporod nacionalističkih narativa prošlosti ubedljivo svedoči da još nismo dorasli novoj, kosmopolitskoj kulturi sećanja. Nacionalni diskursi još gaje paranoičnu ambiciju da na polju kolektivnog sećanja i zaboravljanja zavedu identitetski red. Prošlost se ispostavlja kao otvoreno područije stalnog rata sećanja (i kontrasećanja), sa ciljem da se izmire neraščišćeni računi s dramatičnom prošlošću, prepunoj zločina i nepravdi. Tokom višegodišnjeg delovanja na Lidskom univerzitetu, radio sam na knjizi Pornografija prošlosti: konstrukcija nacionalnog sećanja, u kojoj sam pokušao da rekonstruišem skrivene mehanizme birokratske konfiskacije i uzurpacije nacionalnog sećanja i zaboravljanja. U ritualizovanom poretku državnog sećanja nema prostora za uverenje da je osmišljavanje zajedničke budućnosti neraskidivo povezano sa samodgovornim tumačenjem antagonističke prošlosti. Ova činjenica upućuje na okolnost da demokratske vrline na prostoru bivše Jugoslavije još nisu uspele da popune onaj vakuum u kolektivnom identitetu malih nacija, koji je (samo)destruktivni nacionalizam opustošio. Ovaj strateški deficit, opterećuje njihovu sposobnost za racionalno rasuđivanje koje omogućuje da se precizno odmere sve srazmere zločina i veličina katastrofe na prostoru bivše Jugoslavije. U navedenim okvirima su se kretala neka od mojih sećanja, i naravno, razumevanja, brutalnog raspada bivše Jugoslavije. Kao što znate, od početka sam gajio jednosmeran prezir prema euforičnoj pretenziji Miloševičevog režima, da odnose moći u bivšoj Jugoslaviji, nasilno preokrene u srpsku korist.

MONITOR: Da li vam se danas čini da je među intelektualcima u SFRJ bilo mnogo više „ketmana” jer se za par godina pojavio veliki broj „nacionalno svjesnih” i među tzv. društveno-političkim radnicima? Nije li „ketmanstvo”. kao posebna vrsta intelektualne egzistencije, stvorilo i jednu ideološki poremećenu, deliričnu političku scenu?
SAVIĆ: Slažem se, prevrtljiva intelektualna elita (pri tom ne smemo da zaboravimo na poražavajuču ulogu finansijskog i vojnog pogona, kao i političkog, medijskog, obrazovnog i crkvenog podsistema) na prostoru bivše Jugoslavije odigrala je presudnu ulogu u krvavoj ‘konstrukciji’ delirične političke scene. Možete da zamislite istorijski paradoks da se euforična teatralizacija i medijatizacija nacionalističkog Etosa u Istočnoj Evropi obnavlja upravo u periodu kada je Zapadna Evropa bila osuđena na banalnost ‘političkog vakuuma’ o kojem tako uverljivo svedoči knjiga Petera Sloterdijka Ukoliko se Evropa probudi, 2002. Dopustite mi da čitaoce Monitora obavestim da će se Sloterdajkova knjiga, uostalom kao i studija Jirgena Habermasa Ah Evropa, 2008, uskoro pojaviti u biblioteci Na granicama Evrope. Dakle, dok je Zapadna Evropa ,,uživala u jednoj vrsti odmora od prisile na veliku politiku”, Istočna, postkomunistička Evropa, euforično se predala ,,raskošnom spektaklu nacionalne bede”: možda je upravo ova, nakon propasti komunizma, nepredvidljiva i grozničava nacionalistička samozatrovanost, prisilila novu Evropu (EU) da ponovo nauči lekciju o vlastitoj ulozi u svetskom političkom teatru. Najveća nacionalistička prevara nastala je u zagrljaju ,,samoubilačkog ketmanstva” koji je sračunato zavaravao male nacije na prostoru bivše Jugoslavije da su velike evropske nacije spremne da lokalne etničke sukobe na Balkanu transformišu i degenerišu, u takozvani novi, treći svetski rat!

MONITOR: Bili ste veoma aktivni na početku jugoslovenske krize, prvo u UJDI-ju, a zatim u Beogradskom krugu. Kako danas gledate na svoju ulogu i ulogu ljudi vama bliskih u tim i drugim sličnim organizacijama?
SAVIĆ: Odmah da se izjasnim u prvom licu jednine: potpuno mi je strana bilo kakva ‘gramatika nostalgije’ u kojoj se osećam kao turista u vlastitoj biografiji. Politički, i s njim uvek nerazdvojno povezan, teorijski angažman u Beogradskom krugu, pripada tragovima prošlosti koji se nikada ne mogu vratiti u izvornoj, autentičnoj formi. Danas je više nego jasno da je Beogradski krug, uostalom kao i cela Druga Srbija, doživeli uvredljiv istorijski, politički i kulturni poraz. U tom pogledu, mogao bih da tvrdim, da civilizacijsko, političko i kulturno nasleđe Beogradskog kruga pripada carstvu praznine! Sada mi se čini da smo predugo bdeli nad prigušenim plamenom Beogradskog kruga koji je nedvosmisleno najavljivao svoj vlastiti kraj. Simboličko nasleđe Beogradskog kruga pripada prošlosti, koja će možda biti sačuvana unutar onog što je Hajdeger nazvao ,,oslobađajući ponor tradicije”. Posebno želim da razumem one članove i simpatizere BK koji su neumesno zahtevali nagradu, priznanje, zato što su u opasnim vremenima bili „trgovački putnici srpske krivice”.

MONITOR: Nakon Jugoslavije, Zapadni Balkan se nameće kao nova zajednička odrednica. Da li ga je, zaista, moguće konceptualizovati nakon stvaranja novo-starih nacionalnih država koje u prvi plan ističu svoje „nacionalne vrijednosti”?
SAVIĆ: Kratak osvrt na novu praksu imenovanja Balkana može nam pomoći da bolje razumemo ulogu novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije. Specifičnost jugoslovenske krize ne treba tražiti u činjenici njenog nasilnog raspada, nego u činjenici da se u njoj vodio rat za nastanak novih nacionalnih, i etnički homogenih, država. Slažem se da proces raspada Jugoslavije i sam rat treba analitički držati odvojenim, ideja da uzroke raspada bivše Jugoslavije i sam rat ne treba svoditi na jednostran uzročno-posledičnu vezu čini mi se heuristički plodnom. Takav pristup nas oslobađa od uzaludne rasprave koja se svodi na retoričko pitanje da li je rat bio uzrok raspada bivše Jugoslavije, ili je raspad Jugoslavije bio uzrok rata.

Klaus Offe je s pravom istakao da su vođstva pojedinih etničkih grupa dobro razumela da će slom komunizma biti presudan momenat od kojeg će započeti nova igra oko preraspodele teritorijalnih prednosti koje će odrediti njihove položaje u novim državama. Stoga, oživljavanje nacionalnih pitanja i etničkih sukoba nisu proizvod inherentih psiholoških netrepeljivosti između etničkih identiteta, koliko pitanje nove raspodele šansi koje oslobađa raspad komunističkog sistema. Polarizovani etnički sukobi „rešavaju” se ili pomeranjem granica ili pomeranjem ljudi! Rat u bivšoj Jugolsaviji bio je specifićno okrutan upravo zato što se istovremeno sveo na premeštanje ljudi i pomeranje granica. Brutalno etničko čišćenje na prostorima bivše Jugoslavije očigledan je dokaz da se pitanja konstituisanja zakasnelih nacionalnih država ne mogu rešavati duž etničkih linija razgraničenja. Stoga ne verujem da sporni termin Zapadni Balkan može da absorbuje stari entuzijazam za bilo kojom formom zajedničkog pripadanja.

Jezička ekologija

MONITOR: U Crnoj Gori je ovih dana glavno jezičko pitanje. Većina građana manje ima problema s jezikom-jezicima a više s razumijevanjem o čemu se tu u stvari radi. Izgleda li vam ovaj i slični povodi kao nastavak simulacije političkog života?
SAVIĆ: U pozadini jezičke mape Evrope, lingvistički sporovi u Crnoj Gori deluju sasvim neozbiljno! Dozvolite mi da čitaoce Monitora podsetim da nekih 100-200 evropskih jezika predstavlja samo dva-tri procenata od oko 6.000 jezika koji se danas govore u svetu. Uvid u jezičke zajednice upućuje na zaključak da istinski jednojezične države praktično ne postoje! Često se navode izuzeci kao što su Island i Portugal, ali uz velike ograde. Može se zaključiti da u savremenom svetu višejezičnost predstavlja lingvističku normu a ne izuzetak. Danas je sve veća tendencija da nacionalni jezici koegzistiraju s regionalnim, lokalnim i emigrantskim jezicima. U knjizi Evropa u jeziku, 2009. Ranko Bugarski navodi da u Irskoj ima više govornika poljskog nego onih kojima je maternji jezik irski. Drugim rečima, ,,Novi svetski lingvistički poredak” karakteriše se odvajanjem jezika od teritorije i nacionalne države. Obe strane u sporu bi trebalo da znaju da jezici više toliko ne pripadaju nacijama i državama koliko onima koji se njima služe.

Fascinirani i frustrirani

MONITOR: Posljednjih godina radili ste u Prištini. Na Kosovu je procentualno najmlađe stanovništvo u ovom dijelu Evrope. Šta donose Balkanu i Evropi ti mladi ljudi koji su i prvi po nezaposlenosti i prilično skučenim mogućnostima za razvoj?
SAVIĆ: Mada već nekoliko godina predajem na Američkom univerzitetu u Prištini, moram da priznam da nisam nikakav stručnjak za kosovske prilike. Uprkos dugogodišnjem kontaktu s prijateljima iz Prištine i Tirane, veoma površno poznajem lokalnu političku, akademsku i medijsku scenu. Na izvestan način veoma mi je bliska nevladina scena Prištine, koja se još zamajava infantilnim projektima o etničkom, srpsko-albanskom, saobraćanju mladih! Ovim, naizgled pacifističkim projektima zapravo se priprema teren za transformaciju etničkih identiteta u predatorske identitete, koji su na Kosovu, uostalom kao i na celom područiju bivše Jugoslavije, veoma aktivni. Kao što je Ardžin Apaduraj pokazao (Strah od malih brojeva, 2006), predatorski identiteti nastaju u onim okolnostima u kojima pretpostavka, da bi većina i manjina mogli da zamene mesta, deluje realno i uverljivo. Mali brojevi pobuđuju bes i nasilje većine zato što se opiru nasilnom uvlačenju u etnički konsenzus, i što ruše idealizovanu sliku o homogenoj etničkoj zajednici.

Naravno, moje simpatije su na strani mlade, studentske populacije, koja je istovremeno fascinirana i frustrirana evropskom politikom na Kosovu. Uprkos svim preprekama na mukotrpnom putu k evropskim integracijama, mlade studente sa Kosova bih mogao razveseliti slavnim rečima čoveka koji je oplovio svet, Vaska de Game, koji je prilikom jednog orkana u Indijskom okeanu svojim očajnim ljudima doviknuo: ,,Napred, deco, more drhti pred nama”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo