Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD SAVIĆ, FILOZOF: Vakuum u kolektivnom identitetu

Objavljeno prije

na

Dinamika malih balkanskih nacionalizama podsjeća na onu maksimu o „vođenju rata drugim sredstvima”. Kako da se interesi političkih i paraprivrednih elita odvoje od interesa građana koje navodno predstavljaju, i kroz bolje razumijevanje prošlosti i samorazumijevanje, razgovarali smo s Obradom Savićem, profesorom na univerzitetima u Beogradu, Prištini i Lidsu. MONITOR: Često se sjećamo početka oružanih sukoba u SFRJ. Da li se za ovih dvadeset godina nešto promijenilo u vašem mišljenju o akterima, povodima i uzrocima tih događaja?
SAVIĆ: Svako individualno sećanje, uključujući i moje, upleteno je u dinamiku kolektivnog sećanja i zaboravljanja. Neobičan preporod nacionalističkih narativa prošlosti ubedljivo svedoči da još nismo dorasli novoj, kosmopolitskoj kulturi sećanja. Nacionalni diskursi još gaje paranoičnu ambiciju da na polju kolektivnog sećanja i zaboravljanja zavedu identitetski red. Prošlost se ispostavlja kao otvoreno područije stalnog rata sećanja (i kontrasećanja), sa ciljem da se izmire neraščišćeni računi s dramatičnom prošlošću, prepunoj zločina i nepravdi. Tokom višegodišnjeg delovanja na Lidskom univerzitetu, radio sam na knjizi Pornografija prošlosti: konstrukcija nacionalnog sećanja, u kojoj sam pokušao da rekonstruišem skrivene mehanizme birokratske konfiskacije i uzurpacije nacionalnog sećanja i zaboravljanja. U ritualizovanom poretku državnog sećanja nema prostora za uverenje da je osmišljavanje zajedničke budućnosti neraskidivo povezano sa samodgovornim tumačenjem antagonističke prošlosti. Ova činjenica upućuje na okolnost da demokratske vrline na prostoru bivše Jugoslavije još nisu uspele da popune onaj vakuum u kolektivnom identitetu malih nacija, koji je (samo)destruktivni nacionalizam opustošio. Ovaj strateški deficit, opterećuje njihovu sposobnost za racionalno rasuđivanje koje omogućuje da se precizno odmere sve srazmere zločina i veličina katastrofe na prostoru bivše Jugoslavije. U navedenim okvirima su se kretala neka od mojih sećanja, i naravno, razumevanja, brutalnog raspada bivše Jugoslavije. Kao što znate, od početka sam gajio jednosmeran prezir prema euforičnoj pretenziji Miloševičevog režima, da odnose moći u bivšoj Jugoslaviji, nasilno preokrene u srpsku korist.

MONITOR: Da li vam se danas čini da je među intelektualcima u SFRJ bilo mnogo više „ketmana” jer se za par godina pojavio veliki broj „nacionalno svjesnih” i među tzv. društveno-političkim radnicima? Nije li „ketmanstvo”. kao posebna vrsta intelektualne egzistencije, stvorilo i jednu ideološki poremećenu, deliričnu političku scenu?
SAVIĆ: Slažem se, prevrtljiva intelektualna elita (pri tom ne smemo da zaboravimo na poražavajuču ulogu finansijskog i vojnog pogona, kao i političkog, medijskog, obrazovnog i crkvenog podsistema) na prostoru bivše Jugoslavije odigrala je presudnu ulogu u krvavoj ‘konstrukciji’ delirične političke scene. Možete da zamislite istorijski paradoks da se euforična teatralizacija i medijatizacija nacionalističkog Etosa u Istočnoj Evropi obnavlja upravo u periodu kada je Zapadna Evropa bila osuđena na banalnost ‘političkog vakuuma’ o kojem tako uverljivo svedoči knjiga Petera Sloterdijka Ukoliko se Evropa probudi, 2002. Dopustite mi da čitaoce Monitora obavestim da će se Sloterdajkova knjiga, uostalom kao i studija Jirgena Habermasa Ah Evropa, 2008, uskoro pojaviti u biblioteci Na granicama Evrope. Dakle, dok je Zapadna Evropa ,,uživala u jednoj vrsti odmora od prisile na veliku politiku”, Istočna, postkomunistička Evropa, euforično se predala ,,raskošnom spektaklu nacionalne bede”: možda je upravo ova, nakon propasti komunizma, nepredvidljiva i grozničava nacionalistička samozatrovanost, prisilila novu Evropu (EU) da ponovo nauči lekciju o vlastitoj ulozi u svetskom političkom teatru. Najveća nacionalistička prevara nastala je u zagrljaju ,,samoubilačkog ketmanstva” koji je sračunato zavaravao male nacije na prostoru bivše Jugoslavije da su velike evropske nacije spremne da lokalne etničke sukobe na Balkanu transformišu i degenerišu, u takozvani novi, treći svetski rat!

MONITOR: Bili ste veoma aktivni na početku jugoslovenske krize, prvo u UJDI-ju, a zatim u Beogradskom krugu. Kako danas gledate na svoju ulogu i ulogu ljudi vama bliskih u tim i drugim sličnim organizacijama?
SAVIĆ: Odmah da se izjasnim u prvom licu jednine: potpuno mi je strana bilo kakva ‘gramatika nostalgije’ u kojoj se osećam kao turista u vlastitoj biografiji. Politički, i s njim uvek nerazdvojno povezan, teorijski angažman u Beogradskom krugu, pripada tragovima prošlosti koji se nikada ne mogu vratiti u izvornoj, autentičnoj formi. Danas je više nego jasno da je Beogradski krug, uostalom kao i cela Druga Srbija, doživeli uvredljiv istorijski, politički i kulturni poraz. U tom pogledu, mogao bih da tvrdim, da civilizacijsko, političko i kulturno nasleđe Beogradskog kruga pripada carstvu praznine! Sada mi se čini da smo predugo bdeli nad prigušenim plamenom Beogradskog kruga koji je nedvosmisleno najavljivao svoj vlastiti kraj. Simboličko nasleđe Beogradskog kruga pripada prošlosti, koja će možda biti sačuvana unutar onog što je Hajdeger nazvao ,,oslobađajući ponor tradicije”. Posebno želim da razumem one članove i simpatizere BK koji su neumesno zahtevali nagradu, priznanje, zato što su u opasnim vremenima bili „trgovački putnici srpske krivice”.

MONITOR: Nakon Jugoslavije, Zapadni Balkan se nameće kao nova zajednička odrednica. Da li ga je, zaista, moguće konceptualizovati nakon stvaranja novo-starih nacionalnih država koje u prvi plan ističu svoje „nacionalne vrijednosti”?
SAVIĆ: Kratak osvrt na novu praksu imenovanja Balkana može nam pomoći da bolje razumemo ulogu novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije. Specifičnost jugoslovenske krize ne treba tražiti u činjenici njenog nasilnog raspada, nego u činjenici da se u njoj vodio rat za nastanak novih nacionalnih, i etnički homogenih, država. Slažem se da proces raspada Jugoslavije i sam rat treba analitički držati odvojenim, ideja da uzroke raspada bivše Jugoslavije i sam rat ne treba svoditi na jednostran uzročno-posledičnu vezu čini mi se heuristički plodnom. Takav pristup nas oslobađa od uzaludne rasprave koja se svodi na retoričko pitanje da li je rat bio uzrok raspada bivše Jugoslavije, ili je raspad Jugoslavije bio uzrok rata.

Klaus Offe je s pravom istakao da su vođstva pojedinih etničkih grupa dobro razumela da će slom komunizma biti presudan momenat od kojeg će započeti nova igra oko preraspodele teritorijalnih prednosti koje će odrediti njihove položaje u novim državama. Stoga, oživljavanje nacionalnih pitanja i etničkih sukoba nisu proizvod inherentih psiholoških netrepeljivosti između etničkih identiteta, koliko pitanje nove raspodele šansi koje oslobađa raspad komunističkog sistema. Polarizovani etnički sukobi „rešavaju” se ili pomeranjem granica ili pomeranjem ljudi! Rat u bivšoj Jugolsaviji bio je specifićno okrutan upravo zato što se istovremeno sveo na premeštanje ljudi i pomeranje granica. Brutalno etničko čišćenje na prostorima bivše Jugoslavije očigledan je dokaz da se pitanja konstituisanja zakasnelih nacionalnih država ne mogu rešavati duž etničkih linija razgraničenja. Stoga ne verujem da sporni termin Zapadni Balkan može da absorbuje stari entuzijazam za bilo kojom formom zajedničkog pripadanja.

Jezička ekologija

MONITOR: U Crnoj Gori je ovih dana glavno jezičko pitanje. Većina građana manje ima problema s jezikom-jezicima a više s razumijevanjem o čemu se tu u stvari radi. Izgleda li vam ovaj i slični povodi kao nastavak simulacije političkog života?
SAVIĆ: U pozadini jezičke mape Evrope, lingvistički sporovi u Crnoj Gori deluju sasvim neozbiljno! Dozvolite mi da čitaoce Monitora podsetim da nekih 100-200 evropskih jezika predstavlja samo dva-tri procenata od oko 6.000 jezika koji se danas govore u svetu. Uvid u jezičke zajednice upućuje na zaključak da istinski jednojezične države praktično ne postoje! Često se navode izuzeci kao što su Island i Portugal, ali uz velike ograde. Može se zaključiti da u savremenom svetu višejezičnost predstavlja lingvističku normu a ne izuzetak. Danas je sve veća tendencija da nacionalni jezici koegzistiraju s regionalnim, lokalnim i emigrantskim jezicima. U knjizi Evropa u jeziku, 2009. Ranko Bugarski navodi da u Irskoj ima više govornika poljskog nego onih kojima je maternji jezik irski. Drugim rečima, ,,Novi svetski lingvistički poredak” karakteriše se odvajanjem jezika od teritorije i nacionalne države. Obe strane u sporu bi trebalo da znaju da jezici više toliko ne pripadaju nacijama i državama koliko onima koji se njima služe.

Fascinirani i frustrirani

MONITOR: Posljednjih godina radili ste u Prištini. Na Kosovu je procentualno najmlađe stanovništvo u ovom dijelu Evrope. Šta donose Balkanu i Evropi ti mladi ljudi koji su i prvi po nezaposlenosti i prilično skučenim mogućnostima za razvoj?
SAVIĆ: Mada već nekoliko godina predajem na Američkom univerzitetu u Prištini, moram da priznam da nisam nikakav stručnjak za kosovske prilike. Uprkos dugogodišnjem kontaktu s prijateljima iz Prištine i Tirane, veoma površno poznajem lokalnu političku, akademsku i medijsku scenu. Na izvestan način veoma mi je bliska nevladina scena Prištine, koja se još zamajava infantilnim projektima o etničkom, srpsko-albanskom, saobraćanju mladih! Ovim, naizgled pacifističkim projektima zapravo se priprema teren za transformaciju etničkih identiteta u predatorske identitete, koji su na Kosovu, uostalom kao i na celom područiju bivše Jugoslavije, veoma aktivni. Kao što je Ardžin Apaduraj pokazao (Strah od malih brojeva, 2006), predatorski identiteti nastaju u onim okolnostima u kojima pretpostavka, da bi većina i manjina mogli da zamene mesta, deluje realno i uverljivo. Mali brojevi pobuđuju bes i nasilje većine zato što se opiru nasilnom uvlačenju u etnički konsenzus, i što ruše idealizovanu sliku o homogenoj etničkoj zajednici.

Naravno, moje simpatije su na strani mlade, studentske populacije, koja je istovremeno fascinirana i frustrirana evropskom politikom na Kosovu. Uprkos svim preprekama na mukotrpnom putu k evropskim integracijama, mlade studente sa Kosova bih mogao razveseliti slavnim rečima čoveka koji je oplovio svet, Vaska de Game, koji je prilikom jednog orkana u Indijskom okeanu svojim očajnim ljudima doviknuo: ,,Napred, deco, more drhti pred nama”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo