AI generisane predstave, od Netanjahuovih distopijskih mapa do zastrašujuće čudnih pjesama koje izlaze iz desničarskih AI studija, imaju isti zajednički cilj: dehumanizaciju. Ne nužno zato što AI „želi“ dehumanizaciju, već zato što je to modus operandi svijeta koji ga je stvorio

Slike generisane uz pomoć AI-a koriste se na sve strane. Zapaženo je u poslednje vrijeme da desnica obožava ovakve slike. Za veoma kratko vrijeme, cijela jedna polovina političkog spektra kolektivno je pala pod uticaj uznemirujućih vizuala krojenih algoritmima AI-a. 

Osim američkog predsjednika koji od prvog dana u ovalnoj sobi koristi sve mogućnosti AI slikovnih generatora, znakovit primjer je i njegov argentinski susjed. Javier Milei, jednako strastveni korisnik AI-generisane umjetnosti, želi da pošalje poruku da bilo ko može završiti na pogrešnoj strani njegove motorne testere. Uz pomoć AI i užasno loše grafike njegovu poruku vidjelo je 5.9 miliona Instagram pratilaca.

Online magazin Newsocialist postavlja jednu zanimljivu tezu. Za desničare, odsustvo ljudskog bića u AI umjetnosti je važna karakteristika. Tamo gdje je nekada mehanička  umjetnost isticala svoju vještačku prirodu – sjetimo se masovno proizvedenog modernizma Bauhausa (uzgred budi rečeno koji su nacisti zabranili, a današnji AfD osudio), ili muzike Kraftwerka – AI umjetnost se pretvara da je realistična. Kao takva u stanju je da pravi slike kakve desnici trebaju. One nude samo jedno, autorovo značenje. Ne manje važno, bez potrebe za umjetnicima.

Postoji ideološki razlog zašto je AI toliko privlačan desnici. Iznenađujuće je koliko ljudi, čak i oni koji mrze AI, ne primjećuju koliko je on duboko antihumanistički. Njegova obećanja i njegov učinak nisu nova verzija utopijskog humanizma – ideje da bi tehnologija mogla da nas oslobodi dosadnih zadataka, kako bismo se bavili višim duhovnim ciljevima. Naprotiv, AI pretpostavlja da ništa od toga nikada nije ni postojalo. Nema zadatka koji ljudsko biće može da obavi, a da nije podložan digitalizaciji i optimizaciji. U konačnici, nema ničeg vrijednog u umjetnosti, jeziku, stvaranju, empatiji, intuiciji, mašti, samom razmišljanju – ničeg osim funkcije.

AI ne zna da je tekst koji piše poezija, molba, propaganda, rasistički ispad ili šala. Njemu su svi ti oblici jednaki, i svi su korisni samo u mjeri u kojoj podstiču angažman. Kapitalizam je oduvijek pokušavao da sve pretvori u robu – prirodu, vrijeme, odnose, znanje – ali se često saplitao o granice ljudske stvarnosti. AI uklanja te granice. On poručuje: sve je tekst. Sve se može analizirati, predvidjeti, reprodukovati…

Zato desničari – iako često glume nostalgičare za duhovnim vrijednostima, religijom, „pravim” umjetničkim nasljeđem – zapravo nemaju nikakav problem s tim da njihovi video snimci izgledaju kao loši renderi iz video igara iz 2007. godine. Dok god „završavaju posao“. Kič, ružnoća, površnost – sve je to korisno, sve dok djeluje.

U tom svijetu, primjera radi, slika uplakanog vojnika nije tu da izrazi ljudsku patnju, već da se iskoristi kao emocionalna poluga za mobilizaciju bijesa. Ako AI može da proizvede više takvih slika, brže i bez potrebe za pregovorima s umjetnicima koji možda neće biti politički ili ideološki podobni – utoliko bolje.

I tako, sve što gledamo – od Netanjahuovih distopijskih mapa do zastrašujuće čudnih pjesama koje izlaze iz desničarskih AI studija – ima isti zajednički cilj: dehumanizaciju. Ne nužno zato što AI „želi“ dehumanizaciju, već zato što je to modus operandi svijeta koji ga je stvorio. 

Naravno, AI ne mora biti alat represije. Ali, u rukama onih koji vladaju i uz ideološko pokriće desnice, on postaje najefikasniji alat za pretvaranje ljudske kulture, stvaralaštva i međusobnog razumijevanja u puku simulaciju.

priredio: DL