Povežite se sa nama

INTERVJU

Akcenat na igri

Objavljeno prije

na

Suzana Pajović Živković diplomirani je ekonomista, akademski vajar i akademski grafički dizajner. U prevodu, to znači da ima tri fakulteta, dvije magistrature i mjesto saradnika u nastavi studijskog programa grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Nakon 40 grupnih i 10 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, za sebe kaže da je po vokaciji – običan umjetnik. Usput radi i kao scenograf na filmu Balkanska braća reditelja Božidara Nikolića. Svoj prepoznatljiv scenografski pečat daje i u pozorišnim predstavama Jakvinta-dukljanska kraljica (FIAT), Nad tajnom (Slobodan Milatović), Treći svjetski rat, Pretis lonac, Posjetilac (D. Milenković), Mala krila, Ponoćna žurka (R. Jevrić), Život ispočetka (Petar Božović) i Tramvaj zvani želja (Želimir Orešković). Ilustruje i grafički oblikuje udžbenike za osnovnu i srednju školu. Dizajnira korice, kataloge i publikacije. Kreator je vizuelnih identiteta Plodovi Crne Gore, Muzički centar Crne Gore i Samit predsjednika jugoistočne Evrope, Cetinje 2009. MONITOR: Šta je za Vas savremena umjetnost?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Savremena umjetnost je kao društvena igra koja ima svoja pravila i uputstva za upotrebu, s tim što ih malo ko čita. Meni je akcenat na igri. Onoj koja tjera da razmišljaš, otkrivaš, zahtijevaš i pitaš.

MONITOR: U vremenu političkih previranja u Crnoj Gori, neposredno pred sticanje nezavisnosti, uradili ste neobičan i veoma uspješan projekat -SPŽ. Objasnite nam čime ste bili motivisani i šta on sam po sebi predstavlja?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: U momentu kada su se u Crnoj Gori događale zaista velike stvari, osjetila sam da su ljudi iz mojeg okruženja, prije svega umjetnici, ostali sa strane, bez stava, ne želeći da prokockaju stečene pozicije. Eto, upravo tada, smislila sam da svoj „glas” upakujem u projekat, stavljajući sebe u ulogu političke stranke koja se zove – SPŽ. Možda je iluzija, ali vjerujem da i pojedinac zaista može da postigne nešto. Ovaj rad je u funkciji moje „političke kampanje”, moje umjetnosti. Nevjerovatan je bio momenat „predizborne ćutnje” mojih kolega na toj grupnoj izložbi. Niko nije rekao ama baš ništa. Tako da sam ostala bez kritike, bez plusa ili minusa.

MONITOR: Kako doživljavate odnos domaće publike i postoji li način njene rehabilitacije?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Publika nema izdefinisan stav, uglavnom nije poučena šta je to savremena umjetnost, pa je i odnos prema njoj generalno pogrešan. Iako je Crna Gora država s velikim privatnim umjetničkim zbirkama, publika osim odlaska u galeriju nema i kulturu kupovanja nečijeg rada. Da li je to zbog golog preživljavanja ili je ipak važnije s istim parama dobiti nešto praktičnije, pitanje je za neko sociološko istraživanje. Publika dolazi na izložbe isključivo po preporuci, uz neizostavnu potrebu „biti viđen” u društvu poznatih. Zna se da se u Crnoj Gori favorizuje sport, kao ono „u zdravom tijelu zdrav duh”, ali se zaboravlja da su Crnu Goru nekad zvali – zemljom slikara. Znate li da naše državne galerije i muzeji nemaju programe otkupa radova mladih umjetnika?

MONITOR: Kakva je situacija u likovnoj kritici?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Mi, u stvari, nemamo likovnu kritiku. To se dešava zato što svi imamo komentar, ali ga niko javno ne iznosi. Privatno, da niko ne čuje, zna se dobro ko je dobar a ko loš umjetnik. Interesantno, o tim „lošima” najviše se piše po novinama. Takvi osvrti su dugački, rasplinuti, prepuni pohvala. Zamislite, u našoj zemlji ima 140 istoričara umjetnosti. Pitam se gdje se oni nalaze i šta zapravo rade. Gdje su ti kritički tekstovi, gdje časopisi u kojima izlaze? Ko publici može bolje objasniti, na primjer, moju umjetnost i šta ona predstavlja, čime je angažovana i kako se zove ako ne istoričar umjetnosti. Potreban je neko ko će zaista sagledati likovnu scenu u posljednjih 50 godina i našu ulogu u njoj. Umjesto toga, sve je svedeno na fragmente kataloškog tipa i intervjue. A upravo je umjetnost, u svim svojim segmentima, filter ovih tranzicionih vremena. Ona može na svoj jedinstven način da objasni, ukaže, promijeni ugao posmatranja.

MONITOR: Ima li politikantskog u umjetnosti i kako prepoznati taj fenomen promovisanja?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Umjetnost je svakako velikim dijelom veoma politizovana. To se ogleda u angažovanosti pulena-umjetnika, koji to zvanje zaslužuju ili ne zaslužuju. Pitanje je koliko će se vješto umrežiti s vlašću ili s opozicijom, iskoristiti svoj talenat za detektovanje najbolje prilike za sebe, nakon čega se nadaju nagradi. Ministarstvo kulture kroz svoje programe ulaže u umjetnike, ali sitne novce. Sufinansiranje? Svega pomalo, neorganozovano i na kraju ništa. Ni hljeb jeo, ni hljeb mirisao.

MONITOR: Šta predlažete kao formulu uspjeha mladom likovnom stvaraocu? Da li možda da se bavi uporednim studijama produkcije, marketinga ili da naprosto postane dio klana koji stvara klimu, novac i poziciju?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Treba naglasiti da je najteže upisati i završiti akademiju. To je, prosto rečeno, ko ona zen priča, koja ga četiri godine uči da bude samo bambus, a onda ga tjera da sve zaboravi i potraži svoju nirvanu. Teško je izbrisati akademsku dimenziju umjetnosti i postati ono što si zapravo. Niko od nas nije naučen da se suoči sa zvanjem umjetnik i da slobodan egzistira u društvu. Nikada nećeš dobiti atelje, ali ćeš zato kao mladi član udruženja nasupati na kolektivnoj izložbi, možda ćeš biti pozvan na neki bijenale ili biti uvršten u neku prigodnu manifestaciju. Nakon 50 godina članstva u Udruženju likovnih umjetnika, završavaš svoj radni vijek s imaginarnom pozicijom u društvu, bez dana radnog staža i penzije.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MENTOR LUNJI, GRAĐEVINSKI  INŽENJER IZ ULCINJA: Legalizovanje divlje gradnje opasnije od zemljotresa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako za nelegalni objekat nije urađen glavni projekat uzimaju se u obzir podaci o konstrukciji objekta na osnovu izjave vlasnika bespravnog objekta!? To u prevodu znači da bi podatke od kojih direktno zavisi stabilnost objekta trebalo da dobijemo od vlasnika objekta, koji može biti domaćica, ekonomista, pravnik, kuvar… Ljudi koji nemaju  nikakve veze sa građevinom

 

MONITOR: Da li su crnogorski propisi o gradnji i zaštiti od zemljotresa usklađeni sa svjetskim standardima?

LUNJI: Mi smo još u tzv. sivoj zoni kad je primjena standarda u pitanju. Još su na snazi JUS standardi stari više od tri decenije, ali uporedo se primjenjuju i evropski standardi poznati kao Evrokod (Eurocode). Evrokodovi, iako puno složeniji za primjenu, što im je po mom mišljenju najveća mana, imaju tu prednost da se stalno dopunjuju i da se radi na njima. Na JUS standardima niko ne radi više već par decenija i nikako ne mogu biti konkuretni na tržištu. Mislim da će se sljedeće godine i zvanično prestati sa upotrebom starih standarda, što je dobra vijest. Ipak, prelazak na nove standarde treba da bude dio novog zakona o izgradnji, pošto zakon danas omogućuje da reviziju projekata rađenim po Eurocodu rade ljudi koji nikad u životu po tim stadnardima nisu projektovali, a imaju licencu revidenta dobijenu na osnovu iskustva po JUS standardima. To znači da garant  kvaliteta obezbjeđuju ljudi neprimpremljeni za taj posao, što stvara uslove za provlačenje ozbiljnih propusta u projektovanju.

MONITOR: Šta je najbitnije prilikom gradnje nekog objekta da bi se moglo reći da je seizmički siguran u slučaju zemljotresa?

LUNJI: Uglavnom to što većina građjana već zna. Dobar projekat i kvalitetan nadzor. Dobar projekat podrazumijeva jasan koncept konstrukcije, dobar proračun i kvalitetno detalisanje armature. No i najbolji projekat se može upropastiti nekvalitetnim nadzorom.Takođe, ni najbolji nadzor ne može spasiti nekvalitetan projekat.

MONITOR: Šta podrazumijeva dobro projektovan objekat?

 LUNJI: Dobro projektovan objekat  je objekat čije ponašanje tokom zemljotresa možemo da predvidimo. To se uglavnom obezbjeđuje simetričnim rasporedom nosećih elemenata – stubova i zidova, ujednačenim rasporedom mase objekta kao i uniformnim rasporedom krutosti nosećih elemenata (što se postiže preko ujednačenosti njihovih dimenzija). Uglavnom sve jednostavni principi koji se lako mogu definisati preko kvalitetne saradnje između konstruktivaca i arhitekata još u fazi izrade arhitektonske ideje.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LAZAR DRAGOJEVIĆ, GLUMAC: Ulaznica za neko lijepo mjesto

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha

 

MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.

DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.

MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?

DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo