Povežite se sa nama

INTERVJU

Najveći gubitnik sam ja

Objavljeno prije

na

Nakon tekstova o sunovratu podgoričke Mljekare i svjedočenja manjinskih akcionara i radnika, bivših i sadašnjih, o propasti nekada uspješnje firme, Monitor je pružio priliku i većinskom vlasniku Draganu Vuletiću da ispriča svoju stranu priče. VULETIĆ: Mljekaru je Eksal, čiji sam suvlasnik bio, kupio 1998. godine. Eksal je za privatizaciju fabrike potrošio osam miliona njemačkih maraka. Proizvodna je dvije godine nakon kupovine značajno povećana. No, dolaze teške godine složenih političko-socijalnih odnosa. Naša proizvodnja je bila dio socijalnog programa u Crnoj Gori. Sve je bilo podređeno tome da se hljeb i mlijeko građanima obezbijede po povoljnim cijenama. Mljekara je tih godina morala čak 90 posto svoje proizvodnje da orijentiše na pasterizovano mlijeko u kesama, a samo deset posto na jogurt koji je viši stepen prerade, ali i veća šansa da se nešto zaradi.

MONITOR: Danas tri privatne mljekare u Crnoj Gori uspješno posluju, a po prodavnicama je puno mlijeka i mliječnih proizvoda iz uvoza. Kako je moguće da u takvim uslovima vi propadnete, a drugi opstaju?
VULETIĆ: Od 1998. do 2008. Mljekara je preradila 130 hiljada tona mlijeka. Zbog uslova na tržištu je, i pored ogromne proizvodnje, napravila gubitak. Nakon uvođenja marke, pa potom eura, Crna Gora je bila preplavljena jeftinijim mlijekom iz Srbije. Tako je bilo sve do 2006. Njihovi proizvođači su imali bolju podršku banaka i vlade. Često je njihova maloprodajna cijena bila ista kao ona koju smo mi plaćali za sirovo mlijeko. I tako je rastao loš poslovni rezultat ove fabrike.

MONITOR: Kako su druge privatne fabrike uspjele da opstanu?
VULETIĆ: Imale su manji broj radnika. Čitavih 12 godina bili smo opterećeni velikim brojem zaposlenih. Od 220 do 250 ljudi je radilo, a to je pet puta više od evropskog standarda. Mi nijesmo, do prije dvije godine, imali zeleno svjetlo ni da razmišljamo o drastičnom smanjenju broja zaposlenih. A nijesmo ni imali ekonomskih mogućnosti da taj tehnološki višak isplatimo.

MONITOR: Od koga ste čekali zeleno svjetlo?
VULETIĆ: Pa, to se podrazumijeva…

MONITOR: Recite, čije ste konkretno zeleno svjetlo čekali.
VULETIĆ: Ne bih…

MONITOR: Radnici posljednjih godina nisu primali plate.
VULETIĆ: Istina je. Iz razloga koje sam već objasnio, posljednje četiri godine smo imali problema sa isplatama – farmerima, radnicima i sa plaćanjem obaveza državi. Radnici su imali razumijevanja. Pošto su nam mnogi vlasnici prodavnica dugovali novac, dogovorili smo se sa zaposlenima i trgovcima. Uzimali smo bonove i išli da trgujemo u te prodavnice.

MONITOR: Ali, zakonom je predviđeno da radnici primaju platu a ne bonove?
VULETIĆ: Tako piše u zakonu. Ali piše i da se dijeli onoliko koliko se zaradi, koliko se proizvede. Mljekara nije neiscrpni resurs koji treba po nečijoj volji da isplaćuje novac. Može se dijeliti samo zarađeno.
Svi smo dobijali bonove. Samo sedmoro, osmoro nije htjelo bonove. A topli obrok i prevoz smo isplaćivali. Sa zakašnjenjem, ali isplaćivali.

MONITOR: Zbog kršenja zakona i neisplaćivanja plata radnici su prijavljivali poslovodstvo inspekcijama. Je li vam ikada došao neki inspektor da vas pita za to?
VULETIĆ: Prošle godine smo imali posjete inspekcije, opomene i jednu kaznu. Sve državne inspekcije su nas obilazile. Garantujem da nikakvih propusta u poslovanju nismo imali, osim što smo, zbog nelikvidnosti , kasnili sa isplatama. I to u posljendje četiri godine. Svakome je jasno da pare kojih nema ne mogu da se stvore. Imali smo dobre planove razvoja, ali oni u protekle četiri godine nijesu realizovani. To su objektivne okolnosti poslovanja.

MONITOR: Niste uplaćivali ni poreze i doprinose.
VULETIĆ: Nismo imali novac ni za to. Ali smo sve redovno obračunavali. Ostali smo dužni Upravi prihoda 500 hiljada. Od juna 2007. smo dužni poreze i doprinose.

MONITOR: I tu su vam državne institucije gledale kroz prste.
VULETIĆ: Ništa nam oni nisu izašli u susret. Sve je izračunato koliko treba da se plati. Ipak, ovo je firma od opšteg značaja – veliki poreski obveznik. Niko nije išao logikom da je treba zatvoriti silom, već da velikog poreskog obveznika treba sačuvati. Nadali smo se da će ovako jedna važna firma dobiti finansijsku podršku od ogromnih sredstava koja su ulazila u Crnu Goru. Živjeli smo u nadi da će neko podržati naš zahtjev i dati nam novac da ova fabrika izađe iz krize i vrati se u zonu normalnog poslovanja. Očekivali smo od banaka i države da nas podrži. Ali, pomoć je izostala.

MONITOR: Šta je sa avansima koji su uplaćivani Eksalu? Radnici kažu da ste tako izvlačili pare iz Mljekare.
VULETIĆ: Nikakvih nelegalnih transakcija, kada je u pitanju Eksal, nije bilo, i to odgovorno tvrdim. To je samo dio lažnog krivičnog postupka protiv nas. U početku je Eksal kupio nekoliko vozila i po tom osnovu je bila mala transakcija. U početku je bila i neka mala dobit za raspodjelu. Ne znam je li to bilo 50 ili 70 hiljada njemačkih maraka. Na Skupštini smo dogovorili da to bude ulaganje u proizvodnju. Kada smo kupili Mljekaru, odnosili smo se s poštovanjem prema radnicima i nismo mijenjali rukovodeće strukture. Da smo htjeli izvlačiti pare u Eksal, mi bismo doveli petoricu svojih ljudi i to u tišini uradili. Zadržali smo sve ljude do dana današnjeg.

MONITOR: Bez posla je sada ostalo 45 radnika.
VULETIĆ: Po sili zakona.

MONITOR: Ko je birao ko će ostati bez posla i po kom osnovu?
VULETIĆ: Stečajni dužnik, tj. Mljekara, rukovodeća struktura i vlasnici.

MONITOR: Izabrano je kompletno sindikalno rukovodstvo, žene na porodiljskom i invalidi rada. Kako to?
VULETIĆ: To su njihove insinuacije.

MONITOR: Ima li među onima koji su nedavno ostali bez posla i žena na porodiljskom odsustvu?
VULETIĆ: Nismo imali tu informaciju kada smo pravili plan. Kasnije su nam to prijavili.

MONITOR: A ima li invalida rada u toj grupi?
VULETIĆ: Sve je urađeno po Zakonu o insolventnosti društva. Iz Ministrstva poljoprivrede je obećano da će oni, čim se napravi plan reorganizacije, platiti farmerima dugovanja, a onda ćemo mi taj novac, kad pokrenemo proizvodnju, vratiti ili ako Mljekara bude likvidirana – iz prodaje imovine.

MONITOR: Je li pomoć iz Ministarstva poljoprivrede konstantno pristizala?
VULETIĆ: Jeste, izuzev 2001. i 2002. godine.

MONITOR: Na osnovu čega su vam davali pomoć?
VULETIĆ: Finansijska podrška iz budžeta. Jedan dio za nas, a jedan dio,
preko nas, za farmere.

MONITOR: Sada nemate ni revizorski izvještaj?
VULETIĆ: Ne. Revizorska kuća je tražila da joj prvo platimo za prošlu godinu, pa će nam dati novi izvještaj.

MONITOR: Gdje, u menadžerskom smislu, vidite vašu grešku? Tri uspješne mljekare su u Crnoj Gori, a vaša nije uspjela. Kolika je vaša krivica?
VULETIĆ: Ne bih o tome. To ću prepustiti ovima koji me, evo, svakodnevno ocjenjuju. Tu sam da pružim sve papire i izvještaje. U ovome sam ja najveći gubitnik, i materijalno i moralno. Ovim poslom sam ugrozio moju porodicu i to je cijena moje dobre namjere i cijena 130 hiljada tona mlijeka koje su otišle narodu. Osim što sam dao pare kada sam kupovao Mljekaru, u više navrata sam ulagao u nju boreći se da održimo proizvodnju.

MONITOR: Gdje je izlaz iz ove situacije?
VULETIĆ: Pokretanje proizvodnje na racionalnijim osnovama. Sve je precizirano planom reorganizacije koji je realno napravljen. Njime su svi troškovi značajno skresani tako da bi u narednih pet godina fabrika, ako
krene sa radom, mogla da vrati svim povjeriocima obaveze od tri miliona eura i da obezbijedi uslove za dogovor sa nekim od strateških partnera.

MONITOR: Ima li šanse da krene proizvodnja?
VULETIĆ: Fabrika je nasilno zauzeta. Zauzeli su je bivši zaposleni, sada strane osobe u fabrici. Zauzeta je kad je Privredni sud donio odluku o prestanku radnog odnosa za 45 radnika. Onemogućili su pristup radnicima koji žele da rade, menadžmentu, Odboru direktora… Garantujem vam da je i početak štrajka bio dio predizborne kampanje
određenih opozicionih partija.

MONITOR: Mislite da je radnicima neka partija morala pojasniti da godinama nisu primili platu?
VULETIĆ: Štrajk je nelegalan. Kada su krenuli s tim nelegalnim generalnim štrajkom i širenjem neistina po medijima o Mljekari, povjerioci su se prepali za svoja potraživanja i pokrenuli postupak stečaja koji je Privredni sud prihvatio. Sada vidimo i posljedice. Sindikat traži tri miliona otpremnina da podijeli za 45 radnika. Ako fabrika ode „pod led”, neće mnogo dobiti. Preračunali su se.

MONITOR: Ko je angažovao privatno obezbjeđenje oko fabrike?
VULETIĆ: Mi. Potpuno u skladu sa zakonom. Pokušali smo dva puta da uđemo u fabriku i sačuvamo imovinu.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo