Povežite se sa nama

INTERVJU

Najveći gubitnik sam ja

Objavljeno prije

na

Nakon tekstova o sunovratu podgoričke Mljekare i svjedočenja manjinskih akcionara i radnika, bivših i sadašnjih, o propasti nekada uspješnje firme, Monitor je pružio priliku i većinskom vlasniku Draganu Vuletiću da ispriča svoju stranu priče. VULETIĆ: Mljekaru je Eksal, čiji sam suvlasnik bio, kupio 1998. godine. Eksal je za privatizaciju fabrike potrošio osam miliona njemačkih maraka. Proizvodna je dvije godine nakon kupovine značajno povećana. No, dolaze teške godine složenih političko-socijalnih odnosa. Naša proizvodnja je bila dio socijalnog programa u Crnoj Gori. Sve je bilo podređeno tome da se hljeb i mlijeko građanima obezbijede po povoljnim cijenama. Mljekara je tih godina morala čak 90 posto svoje proizvodnje da orijentiše na pasterizovano mlijeko u kesama, a samo deset posto na jogurt koji je viši stepen prerade, ali i veća šansa da se nešto zaradi.

MONITOR: Danas tri privatne mljekare u Crnoj Gori uspješno posluju, a po prodavnicama je puno mlijeka i mliječnih proizvoda iz uvoza. Kako je moguće da u takvim uslovima vi propadnete, a drugi opstaju?
VULETIĆ: Od 1998. do 2008. Mljekara je preradila 130 hiljada tona mlijeka. Zbog uslova na tržištu je, i pored ogromne proizvodnje, napravila gubitak. Nakon uvođenja marke, pa potom eura, Crna Gora je bila preplavljena jeftinijim mlijekom iz Srbije. Tako je bilo sve do 2006. Njihovi proizvođači su imali bolju podršku banaka i vlade. Često je njihova maloprodajna cijena bila ista kao ona koju smo mi plaćali za sirovo mlijeko. I tako je rastao loš poslovni rezultat ove fabrike.

MONITOR: Kako su druge privatne fabrike uspjele da opstanu?
VULETIĆ: Imale su manji broj radnika. Čitavih 12 godina bili smo opterećeni velikim brojem zaposlenih. Od 220 do 250 ljudi je radilo, a to je pet puta više od evropskog standarda. Mi nijesmo, do prije dvije godine, imali zeleno svjetlo ni da razmišljamo o drastičnom smanjenju broja zaposlenih. A nijesmo ni imali ekonomskih mogućnosti da taj tehnološki višak isplatimo.

MONITOR: Od koga ste čekali zeleno svjetlo?
VULETIĆ: Pa, to se podrazumijeva…

MONITOR: Recite, čije ste konkretno zeleno svjetlo čekali.
VULETIĆ: Ne bih…

MONITOR: Radnici posljednjih godina nisu primali plate.
VULETIĆ: Istina je. Iz razloga koje sam već objasnio, posljednje četiri godine smo imali problema sa isplatama – farmerima, radnicima i sa plaćanjem obaveza državi. Radnici su imali razumijevanja. Pošto su nam mnogi vlasnici prodavnica dugovali novac, dogovorili smo se sa zaposlenima i trgovcima. Uzimali smo bonove i išli da trgujemo u te prodavnice.

MONITOR: Ali, zakonom je predviđeno da radnici primaju platu a ne bonove?
VULETIĆ: Tako piše u zakonu. Ali piše i da se dijeli onoliko koliko se zaradi, koliko se proizvede. Mljekara nije neiscrpni resurs koji treba po nečijoj volji da isplaćuje novac. Može se dijeliti samo zarađeno.
Svi smo dobijali bonove. Samo sedmoro, osmoro nije htjelo bonove. A topli obrok i prevoz smo isplaćivali. Sa zakašnjenjem, ali isplaćivali.

MONITOR: Zbog kršenja zakona i neisplaćivanja plata radnici su prijavljivali poslovodstvo inspekcijama. Je li vam ikada došao neki inspektor da vas pita za to?
VULETIĆ: Prošle godine smo imali posjete inspekcije, opomene i jednu kaznu. Sve državne inspekcije su nas obilazile. Garantujem da nikakvih propusta u poslovanju nismo imali, osim što smo, zbog nelikvidnosti , kasnili sa isplatama. I to u posljendje četiri godine. Svakome je jasno da pare kojih nema ne mogu da se stvore. Imali smo dobre planove razvoja, ali oni u protekle četiri godine nijesu realizovani. To su objektivne okolnosti poslovanja.

MONITOR: Niste uplaćivali ni poreze i doprinose.
VULETIĆ: Nismo imali novac ni za to. Ali smo sve redovno obračunavali. Ostali smo dužni Upravi prihoda 500 hiljada. Od juna 2007. smo dužni poreze i doprinose.

MONITOR: I tu su vam državne institucije gledale kroz prste.
VULETIĆ: Ništa nam oni nisu izašli u susret. Sve je izračunato koliko treba da se plati. Ipak, ovo je firma od opšteg značaja – veliki poreski obveznik. Niko nije išao logikom da je treba zatvoriti silom, već da velikog poreskog obveznika treba sačuvati. Nadali smo se da će ovako jedna važna firma dobiti finansijsku podršku od ogromnih sredstava koja su ulazila u Crnu Goru. Živjeli smo u nadi da će neko podržati naš zahtjev i dati nam novac da ova fabrika izađe iz krize i vrati se u zonu normalnog poslovanja. Očekivali smo od banaka i države da nas podrži. Ali, pomoć je izostala.

MONITOR: Šta je sa avansima koji su uplaćivani Eksalu? Radnici kažu da ste tako izvlačili pare iz Mljekare.
VULETIĆ: Nikakvih nelegalnih transakcija, kada je u pitanju Eksal, nije bilo, i to odgovorno tvrdim. To je samo dio lažnog krivičnog postupka protiv nas. U početku je Eksal kupio nekoliko vozila i po tom osnovu je bila mala transakcija. U početku je bila i neka mala dobit za raspodjelu. Ne znam je li to bilo 50 ili 70 hiljada njemačkih maraka. Na Skupštini smo dogovorili da to bude ulaganje u proizvodnju. Kada smo kupili Mljekaru, odnosili smo se s poštovanjem prema radnicima i nismo mijenjali rukovodeće strukture. Da smo htjeli izvlačiti pare u Eksal, mi bismo doveli petoricu svojih ljudi i to u tišini uradili. Zadržali smo sve ljude do dana današnjeg.

MONITOR: Bez posla je sada ostalo 45 radnika.
VULETIĆ: Po sili zakona.

MONITOR: Ko je birao ko će ostati bez posla i po kom osnovu?
VULETIĆ: Stečajni dužnik, tj. Mljekara, rukovodeća struktura i vlasnici.

MONITOR: Izabrano je kompletno sindikalno rukovodstvo, žene na porodiljskom i invalidi rada. Kako to?
VULETIĆ: To su njihove insinuacije.

MONITOR: Ima li među onima koji su nedavno ostali bez posla i žena na porodiljskom odsustvu?
VULETIĆ: Nismo imali tu informaciju kada smo pravili plan. Kasnije su nam to prijavili.

MONITOR: A ima li invalida rada u toj grupi?
VULETIĆ: Sve je urađeno po Zakonu o insolventnosti društva. Iz Ministrstva poljoprivrede je obećano da će oni, čim se napravi plan reorganizacije, platiti farmerima dugovanja, a onda ćemo mi taj novac, kad pokrenemo proizvodnju, vratiti ili ako Mljekara bude likvidirana – iz prodaje imovine.

MONITOR: Je li pomoć iz Ministarstva poljoprivrede konstantno pristizala?
VULETIĆ: Jeste, izuzev 2001. i 2002. godine.

MONITOR: Na osnovu čega su vam davali pomoć?
VULETIĆ: Finansijska podrška iz budžeta. Jedan dio za nas, a jedan dio,
preko nas, za farmere.

MONITOR: Sada nemate ni revizorski izvještaj?
VULETIĆ: Ne. Revizorska kuća je tražila da joj prvo platimo za prošlu godinu, pa će nam dati novi izvještaj.

MONITOR: Gdje, u menadžerskom smislu, vidite vašu grešku? Tri uspješne mljekare su u Crnoj Gori, a vaša nije uspjela. Kolika je vaša krivica?
VULETIĆ: Ne bih o tome. To ću prepustiti ovima koji me, evo, svakodnevno ocjenjuju. Tu sam da pružim sve papire i izvještaje. U ovome sam ja najveći gubitnik, i materijalno i moralno. Ovim poslom sam ugrozio moju porodicu i to je cijena moje dobre namjere i cijena 130 hiljada tona mlijeka koje su otišle narodu. Osim što sam dao pare kada sam kupovao Mljekaru, u više navrata sam ulagao u nju boreći se da održimo proizvodnju.

MONITOR: Gdje je izlaz iz ove situacije?
VULETIĆ: Pokretanje proizvodnje na racionalnijim osnovama. Sve je precizirano planom reorganizacije koji je realno napravljen. Njime su svi troškovi značajno skresani tako da bi u narednih pet godina fabrika, ako
krene sa radom, mogla da vrati svim povjeriocima obaveze od tri miliona eura i da obezbijedi uslove za dogovor sa nekim od strateških partnera.

MONITOR: Ima li šanse da krene proizvodnja?
VULETIĆ: Fabrika je nasilno zauzeta. Zauzeli su je bivši zaposleni, sada strane osobe u fabrici. Zauzeta je kad je Privredni sud donio odluku o prestanku radnog odnosa za 45 radnika. Onemogućili su pristup radnicima koji žele da rade, menadžmentu, Odboru direktora… Garantujem vam da je i početak štrajka bio dio predizborne kampanje
određenih opozicionih partija.

MONITOR: Mislite da je radnicima neka partija morala pojasniti da godinama nisu primili platu?
VULETIĆ: Štrajk je nelegalan. Kada su krenuli s tim nelegalnim generalnim štrajkom i širenjem neistina po medijima o Mljekari, povjerioci su se prepali za svoja potraživanja i pokrenuli postupak stečaja koji je Privredni sud prihvatio. Sada vidimo i posljedice. Sindikat traži tri miliona otpremnina da podijeli za 45 radnika. Ako fabrika ode „pod led”, neće mnogo dobiti. Preračunali su se.

MONITOR: Ko je angažovao privatno obezbjeđenje oko fabrike?
VULETIĆ: Mi. Potpuno u skladu sa zakonom. Pokušali smo dva puta da uđemo u fabriku i sačuvamo imovinu.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

MONITOR: Kao da se BiH i dalje tretira kao „ničija i svačija“, vječiti resurs za moguće teritorijalne kompenzacije?

BROZ: Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Beskrupulozni politikanti spremni su uvek, pa i sada, žrtvovati bezbroj svojih građana zarad njihovog ostvarenja. U Republici Srpskoj dele ovih dana oružje građanima, isto kao i 1991.

Evropa i svet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati?

MONITOR: Važeći Ustav BiH i izborno zakonodavstvo ocijenjeno je kao diskriminativno u više presuda Evropskog suda za ljudska prava. To je zakonska regulativa, a kakve su životne okolnosti ljudi u BiH danas – da li je došlo do napretka u njihovom zbližavanju?

BROZ: Dejtonski Ustav BiH, određuje etničku državu u dvadeset prvom veku, što ide naruku fašistima koji vladaju podelama, zastrašivanjem, ucenama i potkupljivanjem, a istovremeno se plaše građanske države koja bi ih odvela tamo gde im je mesto: pravo u zatvor. U celoj regiji prisutno je divljanje fašizma koji uvek podrazumeva isticanje sopstvenih simbola krvi i tla, što istovremeno znači negiranje drugih i drugačijih, a kao znak lojalnosti od podanika i sledbenika traže iskazivanje netrpeljivosti i mržnje prema drugima. Oni koji misle svojom glavom ne pristaju na to, ulaze u mešovite brakove i/ili napuštaju BiH i traže svoje mesto u civilizovanom svetu.

Oni koji još žive u BiH u shizoidnom su  rascepu između straha od drugih (koji izaziva i mržnju) i poštovanja i ljubavi prema drugima.

Sve je to posledica u celoj regiji nezapočetog procesa suočavanja s prošlošću na državnom nivou, ni nakon trideset godina, koji podrazumeva sagledavanje sopstvene odgovornosti za nedavnu prošlost i traženje oproštaja od žrtava. To fašitički orijentisanim politikantima ne odgovara jer samo na strahovima gajenoj mržnji mogu dalje vladati i izazivati nove sukobe da bi prikrili sve svoje pljačke, ubistva i nesposobnosti da svoje zemlje vode putem progresa i saradnje.

MONITOR: Da li su političke promjene koje su se dogodile u Zagrebu i Sarajevu, nagovještaj da je moguće da na vlast dođu i političke opcije bez izraženog etno-nacionalističkog amblema?

BROZ: U Zagrebu je očigledno da je bivša vast toliko ozlojedila građane da su birali novu političku opciju koja se do sada nije stigla (a ni želela) uprljati kriminalom. U Sarajevu je motiv birača bio isti: uskratiti glas onima koji su predugo vladali a rezultati im nisu bili dobri uz mnogo korupcionaških skandala. Ali, većina onih koji vode nove opozicione stranke došli su iz redova glavnih nacionalnih stranaka, pa treba sačekati da se njihovi novi rezultati sagledaju.

MONITOR: Ima onih koji ocjenjuju da odnosi u našem regionu nikad nisu bili gori, od vremena prestanka ratova 90-ih. Kako ih Vi vidite, ko su profiteri takvog stanja?

BROZ: Klerofašističke i političke kriminogene strukture su bili jedini profiteri od raspada Jugoslavije, i ostali do danas.

MONITOR: Prošle su decenije od raspada i ratova u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom na okolnosti u kojima su rasli oni koji nas neminovno nasljeđuju, i u privatnom i u javnom i posebno političkom životu, možemo li napraviti pozitivan zaokret?

BROZ: Teško je to očekivati od mladih koje su se formirali u neetičnim i nemoralnim uslovima onih koji su u većini nacionalisti. Ono malo što je imalo sreću da nema konzervativne roditelje otišlo je glavom bez obzira čim je uzmoglo. Bilo bi divno, ali teško da je realno, da se oni vrate iz inostranstva i naprave taj neophodan pozitivan zaokret u svim zemljama Zapadnog Balkana. Ja ih, kao nepopravljivi optimista stalno pozivam i čekam.

 

Stidim se što se ćuti pred razularenim Dodikom

MONITOR: Politička situacija  u BiH je sve neizvjesnija od kad  funkcineri RS-a, a prije svega Milorad Dodik, sprovode opstrukciju u radu institucija na nivou države. Povod je odluka bivšeg Visokog predstavnika Valentina Incka da u Krivični zakon unese odredbu zabrane negiranja genocida. Može li se očekivati da novi Visoki predstavnik Kristijan Šmit iskoristi svoja ovlašćenja i prekine ovu situaciju?

BROZ: Stidim se što sam državljanin BiH kad vidim kako cela država ćuti pred jednim očigledno razularenim čovekom koji urla da treba ukinuti Zakon o zabrani negiranja genocida. Desetinama puta ga je lično negirao javno iako je genocid ICTY svojim presudama, koje ostaju za istoriju, utvrdio. Ono čega se pametan stidi, pojedine političke maloumnike čini ponosnim.

Taj čovek već skoro tri godine na funkciji člana Predsjedništva BiH, negira državu BiH i radi na njenoj disoluciji. I niko ga do sada nije sankcionisao. Ako g. Šmit ne bude stavio u funkciju ovlasti koje ima i ne spreči disoluciju zemlje, kao i poniženje građana, a malo vremena ima, ostaće i on na crnoj stranici istorije BiH.

Jedini rezultat rata u BiH, osim 100.000 mrtvih, stotina hiljada ranjenih, 2,5 miliona raseljenih, miliona ubijenih duša koje srećem rasute po svetu sa tugom i čežnjom za zgarištem koje su morali napustiti, u ugaslim očima, je enormno bogaćenje šačice bandita koji se predstavljaju kao političari i duhovne vođe svojih pastvi i – Republika Srpska. Međunarodno priznata članica UN-a, država koja se zvala Republika Bosna i Hercegovina, doživela je agresiju prvo od režima u Beogradu, a potom i od režima u  Zagrebu, izgubila je u Dejtonskom mirovnom sporazumu atribut Republika, a njenih 49 posto teritorije dobilo je ime Republika Srpska! Pitam se da li je to bila nagrada za genocid i zašto se neki izbezumljeno bore da sačuvaju tu tvorevinu baš tog naziva?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo