Povežite se sa nama

INTERVJU

Najveći gubitnik sam ja

Objavljeno prije

na

Nakon tekstova o sunovratu podgoričke Mljekare i svjedočenja manjinskih akcionara i radnika, bivših i sadašnjih, o propasti nekada uspješnje firme, Monitor je pružio priliku i većinskom vlasniku Draganu Vuletiću da ispriča svoju stranu priče. VULETIĆ: Mljekaru je Eksal, čiji sam suvlasnik bio, kupio 1998. godine. Eksal je za privatizaciju fabrike potrošio osam miliona njemačkih maraka. Proizvodna je dvije godine nakon kupovine značajno povećana. No, dolaze teške godine složenih političko-socijalnih odnosa. Naša proizvodnja je bila dio socijalnog programa u Crnoj Gori. Sve je bilo podređeno tome da se hljeb i mlijeko građanima obezbijede po povoljnim cijenama. Mljekara je tih godina morala čak 90 posto svoje proizvodnje da orijentiše na pasterizovano mlijeko u kesama, a samo deset posto na jogurt koji je viši stepen prerade, ali i veća šansa da se nešto zaradi.

MONITOR: Danas tri privatne mljekare u Crnoj Gori uspješno posluju, a po prodavnicama je puno mlijeka i mliječnih proizvoda iz uvoza. Kako je moguće da u takvim uslovima vi propadnete, a drugi opstaju?
VULETIĆ: Od 1998. do 2008. Mljekara je preradila 130 hiljada tona mlijeka. Zbog uslova na tržištu je, i pored ogromne proizvodnje, napravila gubitak. Nakon uvođenja marke, pa potom eura, Crna Gora je bila preplavljena jeftinijim mlijekom iz Srbije. Tako je bilo sve do 2006. Njihovi proizvođači su imali bolju podršku banaka i vlade. Često je njihova maloprodajna cijena bila ista kao ona koju smo mi plaćali za sirovo mlijeko. I tako je rastao loš poslovni rezultat ove fabrike.

MONITOR: Kako su druge privatne fabrike uspjele da opstanu?
VULETIĆ: Imale su manji broj radnika. Čitavih 12 godina bili smo opterećeni velikim brojem zaposlenih. Od 220 do 250 ljudi je radilo, a to je pet puta više od evropskog standarda. Mi nijesmo, do prije dvije godine, imali zeleno svjetlo ni da razmišljamo o drastičnom smanjenju broja zaposlenih. A nijesmo ni imali ekonomskih mogućnosti da taj tehnološki višak isplatimo.

MONITOR: Od koga ste čekali zeleno svjetlo?
VULETIĆ: Pa, to se podrazumijeva…

MONITOR: Recite, čije ste konkretno zeleno svjetlo čekali.
VULETIĆ: Ne bih…

MONITOR: Radnici posljednjih godina nisu primali plate.
VULETIĆ: Istina je. Iz razloga koje sam već objasnio, posljednje četiri godine smo imali problema sa isplatama – farmerima, radnicima i sa plaćanjem obaveza državi. Radnici su imali razumijevanja. Pošto su nam mnogi vlasnici prodavnica dugovali novac, dogovorili smo se sa zaposlenima i trgovcima. Uzimali smo bonove i išli da trgujemo u te prodavnice.

MONITOR: Ali, zakonom je predviđeno da radnici primaju platu a ne bonove?
VULETIĆ: Tako piše u zakonu. Ali piše i da se dijeli onoliko koliko se zaradi, koliko se proizvede. Mljekara nije neiscrpni resurs koji treba po nečijoj volji da isplaćuje novac. Može se dijeliti samo zarađeno.
Svi smo dobijali bonove. Samo sedmoro, osmoro nije htjelo bonove. A topli obrok i prevoz smo isplaćivali. Sa zakašnjenjem, ali isplaćivali.

MONITOR: Zbog kršenja zakona i neisplaćivanja plata radnici su prijavljivali poslovodstvo inspekcijama. Je li vam ikada došao neki inspektor da vas pita za to?
VULETIĆ: Prošle godine smo imali posjete inspekcije, opomene i jednu kaznu. Sve državne inspekcije su nas obilazile. Garantujem da nikakvih propusta u poslovanju nismo imali, osim što smo, zbog nelikvidnosti , kasnili sa isplatama. I to u posljendje četiri godine. Svakome je jasno da pare kojih nema ne mogu da se stvore. Imali smo dobre planove razvoja, ali oni u protekle četiri godine nijesu realizovani. To su objektivne okolnosti poslovanja.

MONITOR: Niste uplaćivali ni poreze i doprinose.
VULETIĆ: Nismo imali novac ni za to. Ali smo sve redovno obračunavali. Ostali smo dužni Upravi prihoda 500 hiljada. Od juna 2007. smo dužni poreze i doprinose.

MONITOR: I tu su vam državne institucije gledale kroz prste.
VULETIĆ: Ništa nam oni nisu izašli u susret. Sve je izračunato koliko treba da se plati. Ipak, ovo je firma od opšteg značaja – veliki poreski obveznik. Niko nije išao logikom da je treba zatvoriti silom, već da velikog poreskog obveznika treba sačuvati. Nadali smo se da će ovako jedna važna firma dobiti finansijsku podršku od ogromnih sredstava koja su ulazila u Crnu Goru. Živjeli smo u nadi da će neko podržati naš zahtjev i dati nam novac da ova fabrika izađe iz krize i vrati se u zonu normalnog poslovanja. Očekivali smo od banaka i države da nas podrži. Ali, pomoć je izostala.

MONITOR: Šta je sa avansima koji su uplaćivani Eksalu? Radnici kažu da ste tako izvlačili pare iz Mljekare.
VULETIĆ: Nikakvih nelegalnih transakcija, kada je u pitanju Eksal, nije bilo, i to odgovorno tvrdim. To je samo dio lažnog krivičnog postupka protiv nas. U početku je Eksal kupio nekoliko vozila i po tom osnovu je bila mala transakcija. U početku je bila i neka mala dobit za raspodjelu. Ne znam je li to bilo 50 ili 70 hiljada njemačkih maraka. Na Skupštini smo dogovorili da to bude ulaganje u proizvodnju. Kada smo kupili Mljekaru, odnosili smo se s poštovanjem prema radnicima i nismo mijenjali rukovodeće strukture. Da smo htjeli izvlačiti pare u Eksal, mi bismo doveli petoricu svojih ljudi i to u tišini uradili. Zadržali smo sve ljude do dana današnjeg.

MONITOR: Bez posla je sada ostalo 45 radnika.
VULETIĆ: Po sili zakona.

MONITOR: Ko je birao ko će ostati bez posla i po kom osnovu?
VULETIĆ: Stečajni dužnik, tj. Mljekara, rukovodeća struktura i vlasnici.

MONITOR: Izabrano je kompletno sindikalno rukovodstvo, žene na porodiljskom i invalidi rada. Kako to?
VULETIĆ: To su njihove insinuacije.

MONITOR: Ima li među onima koji su nedavno ostali bez posla i žena na porodiljskom odsustvu?
VULETIĆ: Nismo imali tu informaciju kada smo pravili plan. Kasnije su nam to prijavili.

MONITOR: A ima li invalida rada u toj grupi?
VULETIĆ: Sve je urađeno po Zakonu o insolventnosti društva. Iz Ministrstva poljoprivrede je obećano da će oni, čim se napravi plan reorganizacije, platiti farmerima dugovanja, a onda ćemo mi taj novac, kad pokrenemo proizvodnju, vratiti ili ako Mljekara bude likvidirana – iz prodaje imovine.

MONITOR: Je li pomoć iz Ministarstva poljoprivrede konstantno pristizala?
VULETIĆ: Jeste, izuzev 2001. i 2002. godine.

MONITOR: Na osnovu čega su vam davali pomoć?
VULETIĆ: Finansijska podrška iz budžeta. Jedan dio za nas, a jedan dio,
preko nas, za farmere.

MONITOR: Sada nemate ni revizorski izvještaj?
VULETIĆ: Ne. Revizorska kuća je tražila da joj prvo platimo za prošlu godinu, pa će nam dati novi izvještaj.

MONITOR: Gdje, u menadžerskom smislu, vidite vašu grešku? Tri uspješne mljekare su u Crnoj Gori, a vaša nije uspjela. Kolika je vaša krivica?
VULETIĆ: Ne bih o tome. To ću prepustiti ovima koji me, evo, svakodnevno ocjenjuju. Tu sam da pružim sve papire i izvještaje. U ovome sam ja najveći gubitnik, i materijalno i moralno. Ovim poslom sam ugrozio moju porodicu i to je cijena moje dobre namjere i cijena 130 hiljada tona mlijeka koje su otišle narodu. Osim što sam dao pare kada sam kupovao Mljekaru, u više navrata sam ulagao u nju boreći se da održimo proizvodnju.

MONITOR: Gdje je izlaz iz ove situacije?
VULETIĆ: Pokretanje proizvodnje na racionalnijim osnovama. Sve je precizirano planom reorganizacije koji je realno napravljen. Njime su svi troškovi značajno skresani tako da bi u narednih pet godina fabrika, ako
krene sa radom, mogla da vrati svim povjeriocima obaveze od tri miliona eura i da obezbijedi uslove za dogovor sa nekim od strateških partnera.

MONITOR: Ima li šanse da krene proizvodnja?
VULETIĆ: Fabrika je nasilno zauzeta. Zauzeli su je bivši zaposleni, sada strane osobe u fabrici. Zauzeta je kad je Privredni sud donio odluku o prestanku radnog odnosa za 45 radnika. Onemogućili su pristup radnicima koji žele da rade, menadžmentu, Odboru direktora… Garantujem vam da je i početak štrajka bio dio predizborne kampanje
određenih opozicionih partija.

MONITOR: Mislite da je radnicima neka partija morala pojasniti da godinama nisu primili platu?
VULETIĆ: Štrajk je nelegalan. Kada su krenuli s tim nelegalnim generalnim štrajkom i širenjem neistina po medijima o Mljekari, povjerioci su se prepali za svoja potraživanja i pokrenuli postupak stečaja koji je Privredni sud prihvatio. Sada vidimo i posljedice. Sindikat traži tri miliona otpremnina da podijeli za 45 radnika. Ako fabrika ode „pod led”, neće mnogo dobiti. Preračunali su se.

MONITOR: Ko je angažovao privatno obezbjeđenje oko fabrike?
VULETIĆ: Mi. Potpuno u skladu sa zakonom. Pokušali smo dva puta da uđemo u fabriku i sačuvamo imovinu.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo