Nakon tekstova o sunovratu podgoričke Mljekare i svjedočenja manjinskih akcionara i radnika, bivših i sadašnjih, o propasti nekada uspješnje firme, Monitor je pružio priliku i većinskom vlasniku Draganu Vuletiću da ispriča svoju stranu priče. VULETIĆ: Mljekaru je Eksal, čiji sam suvlasnik bio, kupio 1998. godine. Eksal je za privatizaciju fabrike potrošio osam miliona njemačkih maraka. Proizvodna je dvije godine nakon kupovine značajno povećana. No, dolaze teške godine složenih političko-socijalnih odnosa. Naša proizvodnja je bila dio socijalnog programa u Crnoj Gori. Sve je bilo podređeno tome da se hljeb i mlijeko građanima obezbijede po povoljnim cijenama. Mljekara je tih godina morala čak 90 posto svoje proizvodnje da orijentiše na pasterizovano mlijeko u kesama, a samo deset posto na jogurt koji je viši stepen prerade, ali i veća šansa da se nešto zaradi.
MONITOR: Danas tri privatne mljekare u Crnoj Gori uspješno posluju, a po prodavnicama je puno mlijeka i mliječnih proizvoda iz uvoza. Kako je moguće da u takvim uslovima vi propadnete, a drugi opstaju?
VULETIĆ: Od 1998. do 2008. Mljekara je preradila 130 hiljada tona mlijeka. Zbog uslova na tržištu je, i pored ogromne proizvodnje, napravila gubitak. Nakon uvođenja marke, pa potom eura, Crna Gora je bila preplavljena jeftinijim mlijekom iz Srbije. Tako je bilo sve do 2006. Njihovi proizvođači su imali bolju podršku banaka i vlade. Često je njihova maloprodajna cijena bila ista kao ona koju smo mi plaćali za sirovo mlijeko. I tako je rastao loš poslovni rezultat ove fabrike.
MONITOR: Kako su druge privatne fabrike uspjele da opstanu?
VULETIĆ: Imale su manji broj radnika. Čitavih 12 godina bili smo opterećeni velikim brojem zaposlenih. Od 220 do 250 ljudi je radilo, a to je pet puta više od evropskog standarda. Mi nijesmo, do prije dvije godine, imali zeleno svjetlo ni da razmišljamo o drastičnom smanjenju broja zaposlenih. A nijesmo ni imali ekonomskih mogućnosti da taj tehnološki višak isplatimo.
MONITOR: Od koga ste čekali zeleno svjetlo?
VULETIĆ: Pa, to se podrazumijeva…
MONITOR: Recite, čije ste konkretno zeleno svjetlo čekali.
VULETIĆ: Ne bih…
MONITOR: Radnici posljednjih godina nisu primali plate.
VULETIĆ: Istina je. Iz razloga koje sam već objasnio, posljednje četiri godine smo imali problema sa isplatama – farmerima, radnicima i sa plaćanjem obaveza državi. Radnici su imali razumijevanja. Pošto su nam mnogi vlasnici prodavnica dugovali novac, dogovorili smo se sa zaposlenima i trgovcima. Uzimali smo bonove i išli da trgujemo u te prodavnice.
MONITOR: Ali, zakonom je predviđeno da radnici primaju platu a ne bonove?
VULETIĆ: Tako piše u zakonu. Ali piše i da se dijeli onoliko koliko se zaradi, koliko se proizvede. Mljekara nije neiscrpni resurs koji treba po nečijoj volji da isplaćuje novac. Može se dijeliti samo zarađeno.
Svi smo dobijali bonove. Samo sedmoro, osmoro nije htjelo bonove. A topli obrok i prevoz smo isplaćivali. Sa zakašnjenjem, ali isplaćivali.
MONITOR: Zbog kršenja zakona i neisplaćivanja plata radnici su prijavljivali poslovodstvo inspekcijama. Je li vam ikada došao neki inspektor da vas pita za to?
VULETIĆ: Prošle godine smo imali posjete inspekcije, opomene i jednu kaznu. Sve državne inspekcije su nas obilazile. Garantujem da nikakvih propusta u poslovanju nismo imali, osim što smo, zbog nelikvidnosti , kasnili sa isplatama. I to u posljendje četiri godine. Svakome je jasno da pare kojih nema ne mogu da se stvore. Imali smo dobre planove razvoja, ali oni u protekle četiri godine nijesu realizovani. To su objektivne okolnosti poslovanja.
MONITOR: Niste uplaćivali ni poreze i doprinose.
VULETIĆ: Nismo imali novac ni za to. Ali smo sve redovno obračunavali. Ostali smo dužni Upravi prihoda 500 hiljada. Od juna 2007. smo dužni poreze i doprinose.
MONITOR: I tu su vam državne institucije gledale kroz prste.
VULETIĆ: Ništa nam oni nisu izašli u susret. Sve je izračunato koliko treba da se plati. Ipak, ovo je firma od opšteg značaja – veliki poreski obveznik. Niko nije išao logikom da je treba zatvoriti silom, već da velikog poreskog obveznika treba sačuvati. Nadali smo se da će ovako jedna važna firma dobiti finansijsku podršku od ogromnih sredstava koja su ulazila u Crnu Goru. Živjeli smo u nadi da će neko podržati naš zahtjev i dati nam novac da ova fabrika izađe iz krize i vrati se u zonu normalnog poslovanja. Očekivali smo od banaka i države da nas podrži. Ali, pomoć je izostala.
MONITOR: Šta je sa avansima koji su uplaćivani Eksalu? Radnici kažu da ste tako izvlačili pare iz Mljekare.
VULETIĆ: Nikakvih nelegalnih transakcija, kada je u pitanju Eksal, nije bilo, i to odgovorno tvrdim. To je samo dio lažnog krivičnog postupka protiv nas. U početku je Eksal kupio nekoliko vozila i po tom osnovu je bila mala transakcija. U početku je bila i neka mala dobit za raspodjelu. Ne znam je li to bilo 50 ili 70 hiljada njemačkih maraka. Na Skupštini smo dogovorili da to bude ulaganje u proizvodnju. Kada smo kupili Mljekaru, odnosili smo se s poštovanjem prema radnicima i nismo mijenjali rukovodeće strukture. Da smo htjeli izvlačiti pare u Eksal, mi bismo doveli petoricu svojih ljudi i to u tišini uradili. Zadržali smo sve ljude do dana današnjeg.
MONITOR: Bez posla je sada ostalo 45 radnika.
VULETIĆ: Po sili zakona.
MONITOR: Ko je birao ko će ostati bez posla i po kom osnovu?
VULETIĆ: Stečajni dužnik, tj. Mljekara, rukovodeća struktura i vlasnici.
MONITOR: Izabrano je kompletno sindikalno rukovodstvo, žene na porodiljskom i invalidi rada. Kako to?
VULETIĆ: To su njihove insinuacije.
MONITOR: Ima li među onima koji su nedavno ostali bez posla i žena na porodiljskom odsustvu?
VULETIĆ: Nismo imali tu informaciju kada smo pravili plan. Kasnije su nam to prijavili.
MONITOR: A ima li invalida rada u toj grupi?
VULETIĆ: Sve je urađeno po Zakonu o insolventnosti društva. Iz Ministrstva poljoprivrede je obećano da će oni, čim se napravi plan reorganizacije, platiti farmerima dugovanja, a onda ćemo mi taj novac, kad pokrenemo proizvodnju, vratiti ili ako Mljekara bude likvidirana – iz prodaje imovine.
MONITOR: Je li pomoć iz Ministarstva poljoprivrede konstantno pristizala?
VULETIĆ: Jeste, izuzev 2001. i 2002. godine.
MONITOR: Na osnovu čega su vam davali pomoć?
VULETIĆ: Finansijska podrška iz budžeta. Jedan dio za nas, a jedan dio,
preko nas, za farmere.
MONITOR: Sada nemate ni revizorski izvještaj?
VULETIĆ: Ne. Revizorska kuća je tražila da joj prvo platimo za prošlu godinu, pa će nam dati novi izvještaj.
MONITOR: Gdje, u menadžerskom smislu, vidite vašu grešku? Tri uspješne mljekare su u Crnoj Gori, a vaša nije uspjela. Kolika je vaša krivica?
VULETIĆ: Ne bih o tome. To ću prepustiti ovima koji me, evo, svakodnevno ocjenjuju. Tu sam da pružim sve papire i izvještaje. U ovome sam ja najveći gubitnik, i materijalno i moralno. Ovim poslom sam ugrozio moju porodicu i to je cijena moje dobre namjere i cijena 130 hiljada tona mlijeka koje su otišle narodu. Osim što sam dao pare kada sam kupovao Mljekaru, u više navrata sam ulagao u nju boreći se da održimo proizvodnju.
MONITOR: Gdje je izlaz iz ove situacije?
VULETIĆ: Pokretanje proizvodnje na racionalnijim osnovama. Sve je precizirano planom reorganizacije koji je realno napravljen. Njime su svi troškovi značajno skresani tako da bi u narednih pet godina fabrika, ako
krene sa radom, mogla da vrati svim povjeriocima obaveze od tri miliona eura i da obezbijedi uslove za dogovor sa nekim od strateških partnera.
MONITOR: Ima li šanse da krene proizvodnja?
VULETIĆ: Fabrika je nasilno zauzeta. Zauzeli su je bivši zaposleni, sada strane osobe u fabrici. Zauzeta je kad je Privredni sud donio odluku o prestanku radnog odnosa za 45 radnika. Onemogućili su pristup radnicima koji žele da rade, menadžmentu, Odboru direktora… Garantujem vam da je i početak štrajka bio dio predizborne kampanje
određenih opozicionih partija.
MONITOR: Mislite da je radnicima neka partija morala pojasniti da godinama nisu primili platu?
VULETIĆ: Štrajk je nelegalan. Kada su krenuli s tim nelegalnim generalnim štrajkom i širenjem neistina po medijima o Mljekari, povjerioci su se prepali za svoja potraživanja i pokrenuli postupak stečaja koji je Privredni sud prihvatio. Sada vidimo i posljedice. Sindikat traži tri miliona otpremnina da podijeli za 45 radnika. Ako fabrika ode „pod led”, neće mnogo dobiti. Preračunali su se.
MONITOR: Ko je angažovao privatno obezbjeđenje oko fabrike?
VULETIĆ: Mi. Potpuno u skladu sa zakonom. Pokušali smo dva puta da uđemo u fabriku i sačuvamo imovinu.
Marijana BOJANIĆ