Povežite se sa nama

INTERVJU

Najveći gubitnik sam ja

Objavljeno prije

na

Nakon tekstova o sunovratu podgoričke Mljekare i svjedočenja manjinskih akcionara i radnika, bivših i sadašnjih, o propasti nekada uspješnje firme, Monitor je pružio priliku i većinskom vlasniku Draganu Vuletiću da ispriča svoju stranu priče. VULETIĆ: Mljekaru je Eksal, čiji sam suvlasnik bio, kupio 1998. godine. Eksal je za privatizaciju fabrike potrošio osam miliona njemačkih maraka. Proizvodna je dvije godine nakon kupovine značajno povećana. No, dolaze teške godine složenih političko-socijalnih odnosa. Naša proizvodnja je bila dio socijalnog programa u Crnoj Gori. Sve je bilo podređeno tome da se hljeb i mlijeko građanima obezbijede po povoljnim cijenama. Mljekara je tih godina morala čak 90 posto svoje proizvodnje da orijentiše na pasterizovano mlijeko u kesama, a samo deset posto na jogurt koji je viši stepen prerade, ali i veća šansa da se nešto zaradi.

MONITOR: Danas tri privatne mljekare u Crnoj Gori uspješno posluju, a po prodavnicama je puno mlijeka i mliječnih proizvoda iz uvoza. Kako je moguće da u takvim uslovima vi propadnete, a drugi opstaju?
VULETIĆ: Od 1998. do 2008. Mljekara je preradila 130 hiljada tona mlijeka. Zbog uslova na tržištu je, i pored ogromne proizvodnje, napravila gubitak. Nakon uvođenja marke, pa potom eura, Crna Gora je bila preplavljena jeftinijim mlijekom iz Srbije. Tako je bilo sve do 2006. Njihovi proizvođači su imali bolju podršku banaka i vlade. Često je njihova maloprodajna cijena bila ista kao ona koju smo mi plaćali za sirovo mlijeko. I tako je rastao loš poslovni rezultat ove fabrike.

MONITOR: Kako su druge privatne fabrike uspjele da opstanu?
VULETIĆ: Imale su manji broj radnika. Čitavih 12 godina bili smo opterećeni velikim brojem zaposlenih. Od 220 do 250 ljudi je radilo, a to je pet puta više od evropskog standarda. Mi nijesmo, do prije dvije godine, imali zeleno svjetlo ni da razmišljamo o drastičnom smanjenju broja zaposlenih. A nijesmo ni imali ekonomskih mogućnosti da taj tehnološki višak isplatimo.

MONITOR: Od koga ste čekali zeleno svjetlo?
VULETIĆ: Pa, to se podrazumijeva…

MONITOR: Recite, čije ste konkretno zeleno svjetlo čekali.
VULETIĆ: Ne bih…

MONITOR: Radnici posljednjih godina nisu primali plate.
VULETIĆ: Istina je. Iz razloga koje sam već objasnio, posljednje četiri godine smo imali problema sa isplatama – farmerima, radnicima i sa plaćanjem obaveza državi. Radnici su imali razumijevanja. Pošto su nam mnogi vlasnici prodavnica dugovali novac, dogovorili smo se sa zaposlenima i trgovcima. Uzimali smo bonove i išli da trgujemo u te prodavnice.

MONITOR: Ali, zakonom je predviđeno da radnici primaju platu a ne bonove?
VULETIĆ: Tako piše u zakonu. Ali piše i da se dijeli onoliko koliko se zaradi, koliko se proizvede. Mljekara nije neiscrpni resurs koji treba po nečijoj volji da isplaćuje novac. Može se dijeliti samo zarađeno.
Svi smo dobijali bonove. Samo sedmoro, osmoro nije htjelo bonove. A topli obrok i prevoz smo isplaćivali. Sa zakašnjenjem, ali isplaćivali.

MONITOR: Zbog kršenja zakona i neisplaćivanja plata radnici su prijavljivali poslovodstvo inspekcijama. Je li vam ikada došao neki inspektor da vas pita za to?
VULETIĆ: Prošle godine smo imali posjete inspekcije, opomene i jednu kaznu. Sve državne inspekcije su nas obilazile. Garantujem da nikakvih propusta u poslovanju nismo imali, osim što smo, zbog nelikvidnosti , kasnili sa isplatama. I to u posljendje četiri godine. Svakome je jasno da pare kojih nema ne mogu da se stvore. Imali smo dobre planove razvoja, ali oni u protekle četiri godine nijesu realizovani. To su objektivne okolnosti poslovanja.

MONITOR: Niste uplaćivali ni poreze i doprinose.
VULETIĆ: Nismo imali novac ni za to. Ali smo sve redovno obračunavali. Ostali smo dužni Upravi prihoda 500 hiljada. Od juna 2007. smo dužni poreze i doprinose.

MONITOR: I tu su vam državne institucije gledale kroz prste.
VULETIĆ: Ništa nam oni nisu izašli u susret. Sve je izračunato koliko treba da se plati. Ipak, ovo je firma od opšteg značaja – veliki poreski obveznik. Niko nije išao logikom da je treba zatvoriti silom, već da velikog poreskog obveznika treba sačuvati. Nadali smo se da će ovako jedna važna firma dobiti finansijsku podršku od ogromnih sredstava koja su ulazila u Crnu Goru. Živjeli smo u nadi da će neko podržati naš zahtjev i dati nam novac da ova fabrika izađe iz krize i vrati se u zonu normalnog poslovanja. Očekivali smo od banaka i države da nas podrži. Ali, pomoć je izostala.

MONITOR: Šta je sa avansima koji su uplaćivani Eksalu? Radnici kažu da ste tako izvlačili pare iz Mljekare.
VULETIĆ: Nikakvih nelegalnih transakcija, kada je u pitanju Eksal, nije bilo, i to odgovorno tvrdim. To je samo dio lažnog krivičnog postupka protiv nas. U početku je Eksal kupio nekoliko vozila i po tom osnovu je bila mala transakcija. U početku je bila i neka mala dobit za raspodjelu. Ne znam je li to bilo 50 ili 70 hiljada njemačkih maraka. Na Skupštini smo dogovorili da to bude ulaganje u proizvodnju. Kada smo kupili Mljekaru, odnosili smo se s poštovanjem prema radnicima i nismo mijenjali rukovodeće strukture. Da smo htjeli izvlačiti pare u Eksal, mi bismo doveli petoricu svojih ljudi i to u tišini uradili. Zadržali smo sve ljude do dana današnjeg.

MONITOR: Bez posla je sada ostalo 45 radnika.
VULETIĆ: Po sili zakona.

MONITOR: Ko je birao ko će ostati bez posla i po kom osnovu?
VULETIĆ: Stečajni dužnik, tj. Mljekara, rukovodeća struktura i vlasnici.

MONITOR: Izabrano je kompletno sindikalno rukovodstvo, žene na porodiljskom i invalidi rada. Kako to?
VULETIĆ: To su njihove insinuacije.

MONITOR: Ima li među onima koji su nedavno ostali bez posla i žena na porodiljskom odsustvu?
VULETIĆ: Nismo imali tu informaciju kada smo pravili plan. Kasnije su nam to prijavili.

MONITOR: A ima li invalida rada u toj grupi?
VULETIĆ: Sve je urađeno po Zakonu o insolventnosti društva. Iz Ministrstva poljoprivrede je obećano da će oni, čim se napravi plan reorganizacije, platiti farmerima dugovanja, a onda ćemo mi taj novac, kad pokrenemo proizvodnju, vratiti ili ako Mljekara bude likvidirana – iz prodaje imovine.

MONITOR: Je li pomoć iz Ministarstva poljoprivrede konstantno pristizala?
VULETIĆ: Jeste, izuzev 2001. i 2002. godine.

MONITOR: Na osnovu čega su vam davali pomoć?
VULETIĆ: Finansijska podrška iz budžeta. Jedan dio za nas, a jedan dio,
preko nas, za farmere.

MONITOR: Sada nemate ni revizorski izvještaj?
VULETIĆ: Ne. Revizorska kuća je tražila da joj prvo platimo za prošlu godinu, pa će nam dati novi izvještaj.

MONITOR: Gdje, u menadžerskom smislu, vidite vašu grešku? Tri uspješne mljekare su u Crnoj Gori, a vaša nije uspjela. Kolika je vaša krivica?
VULETIĆ: Ne bih o tome. To ću prepustiti ovima koji me, evo, svakodnevno ocjenjuju. Tu sam da pružim sve papire i izvještaje. U ovome sam ja najveći gubitnik, i materijalno i moralno. Ovim poslom sam ugrozio moju porodicu i to je cijena moje dobre namjere i cijena 130 hiljada tona mlijeka koje su otišle narodu. Osim što sam dao pare kada sam kupovao Mljekaru, u više navrata sam ulagao u nju boreći se da održimo proizvodnju.

MONITOR: Gdje je izlaz iz ove situacije?
VULETIĆ: Pokretanje proizvodnje na racionalnijim osnovama. Sve je precizirano planom reorganizacije koji je realno napravljen. Njime su svi troškovi značajno skresani tako da bi u narednih pet godina fabrika, ako
krene sa radom, mogla da vrati svim povjeriocima obaveze od tri miliona eura i da obezbijedi uslove za dogovor sa nekim od strateških partnera.

MONITOR: Ima li šanse da krene proizvodnja?
VULETIĆ: Fabrika je nasilno zauzeta. Zauzeli su je bivši zaposleni, sada strane osobe u fabrici. Zauzeta je kad je Privredni sud donio odluku o prestanku radnog odnosa za 45 radnika. Onemogućili su pristup radnicima koji žele da rade, menadžmentu, Odboru direktora… Garantujem vam da je i početak štrajka bio dio predizborne kampanje
određenih opozicionih partija.

MONITOR: Mislite da je radnicima neka partija morala pojasniti da godinama nisu primili platu?
VULETIĆ: Štrajk je nelegalan. Kada su krenuli s tim nelegalnim generalnim štrajkom i širenjem neistina po medijima o Mljekari, povjerioci su se prepali za svoja potraživanja i pokrenuli postupak stečaja koji je Privredni sud prihvatio. Sada vidimo i posljedice. Sindikat traži tri miliona otpremnina da podijeli za 45 radnika. Ako fabrika ode „pod led”, neće mnogo dobiti. Preračunali su se.

MONITOR: Ko je angažovao privatno obezbjeđenje oko fabrike?
VULETIĆ: Mi. Potpuno u skladu sa zakonom. Pokušali smo dva puta da uđemo u fabriku i sačuvamo imovinu.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MENTOR LUNJI, GRAĐEVINSKI  INŽENJER IZ ULCINJA: Legalizovanje divlje gradnje opasnije od zemljotresa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako za nelegalni objekat nije urađen glavni projekat uzimaju se u obzir podaci o konstrukciji objekta na osnovu izjave vlasnika bespravnog objekta!? To u prevodu znači da bi podatke od kojih direktno zavisi stabilnost objekta trebalo da dobijemo od vlasnika objekta, koji može biti domaćica, ekonomista, pravnik, kuvar… Ljudi koji nemaju  nikakve veze sa građevinom

 

MONITOR: Da li su crnogorski propisi o gradnji i zaštiti od zemljotresa usklađeni sa svjetskim standardima?

LUNJI: Mi smo još u tzv. sivoj zoni kad je primjena standarda u pitanju. Još su na snazi JUS standardi stari više od tri decenije, ali uporedo se primjenjuju i evropski standardi poznati kao Evrokod (Eurocode). Evrokodovi, iako puno složeniji za primjenu, što im je po mom mišljenju najveća mana, imaju tu prednost da se stalno dopunjuju i da se radi na njima. Na JUS standardima niko ne radi više već par decenija i nikako ne mogu biti konkuretni na tržištu. Mislim da će se sljedeće godine i zvanično prestati sa upotrebom starih standarda, što je dobra vijest. Ipak, prelazak na nove standarde treba da bude dio novog zakona o izgradnji, pošto zakon danas omogućuje da reviziju projekata rađenim po Eurocodu rade ljudi koji nikad u životu po tim stadnardima nisu projektovali, a imaju licencu revidenta dobijenu na osnovu iskustva po JUS standardima. To znači da garant  kvaliteta obezbjeđuju ljudi neprimpremljeni za taj posao, što stvara uslove za provlačenje ozbiljnih propusta u projektovanju.

MONITOR: Šta je najbitnije prilikom gradnje nekog objekta da bi se moglo reći da je seizmički siguran u slučaju zemljotresa?

LUNJI: Uglavnom to što većina građjana već zna. Dobar projekat i kvalitetan nadzor. Dobar projekat podrazumijeva jasan koncept konstrukcije, dobar proračun i kvalitetno detalisanje armature. No i najbolji projekat se može upropastiti nekvalitetnim nadzorom.Takođe, ni najbolji nadzor ne može spasiti nekvalitetan projekat.

MONITOR: Šta podrazumijeva dobro projektovan objekat?

 LUNJI: Dobro projektovan objekat  je objekat čije ponašanje tokom zemljotresa možemo da predvidimo. To se uglavnom obezbjeđuje simetričnim rasporedom nosećih elemenata – stubova i zidova, ujednačenim rasporedom mase objekta kao i uniformnim rasporedom krutosti nosećih elemenata (što se postiže preko ujednačenosti njihovih dimenzija). Uglavnom sve jednostavni principi koji se lako mogu definisati preko kvalitetne saradnje između konstruktivaca i arhitekata još u fazi izrade arhitektonske ideje.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LAZAR DRAGOJEVIĆ, GLUMAC: Ulaznica za neko lijepo mjesto

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha

 

MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.

DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.

MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?

DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo