Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Alal vera svakome ko nema šta da kaže, a ipak ćuti

Objavljeno prije

na

Svanulo je iznad krovova zgrada. Još da svane u mojim očima. Tišina koja ostaje za pticama urla pod oblakom i pojma nema čije jutro je probudila. Mene je probudio lavež mojih pasa kojima je bilo neprihvatljivo da ja spavam. Da sam sad lik iz narodne poezije, bila bih jedan od dva vrana gavrana. Tako sam puna besa popila kafu i sad sam puna besa i kafe.

To me odvede u prvi razred kad sam plakala od muke što moram da pišem kose tanke i uspravne debele, iako sam znala da pišem i pre polaska u školu. Sveska iz srpskog mi je bila čitava natopljena suzama. Eto, kad sam to prebrodila, preživeću bilo šta.

Suze ne smeju da se gutaju jer onda posole dušu, a duša mora da bude slatka kao slatko od smokava. Zato ja pred spavanje strateški razmestim jastuke tako da u toku noći mogu udobno da se okrećem na paklenim vatrama svojih nemira… Pazim i da ne šutnem smisao dok mi se mota oko nogu. Računam, sudbina obično čeka već iza ugla. Kao lopov, kurva ili prodavac lozova – njena tri najčešća utelovljenja. Ali u kućne posete ne ide. Treba učiniti tih nekoliko koraka… Malokrvnost ovog dana je sablasna. Nekad po mir moram dalje od svih, a najdalje od sebe. Dok trošimo, svako svoje, vreme, niko drugi nije kriv ako nam se prosulo.

Čitam, Irinej ponovo tvrdi i veruje da se Vučić bori za Kosovo kao lav… A dvadeset miliona evra što je dao Irineju i SPC, mora da se odradi podrškom da nam je lično Bog poslao Vučića. Za stanje na Kosovu su, naravno, krive neke prethodne vlasti. Ako se svaka aktuelna vlast žali na prethodnu vlast, koja se žalila na prethodnu vlast, onda je Stefan Prvovenčani kriv za stanje u zemlji.

„Megalomanijak se razlikuje od narcisa po tome što želi da bude moćan pre nego šarmantan i traži od ljudi da ga se plaše pre nego da ga vole. Ovom tipu pripada mnogo ludaka u istoriji.” (Bertrand Rasel)

U spskom mentalitetu postoji ta neka potreba za megalomanijom radi pokazivanja. Kuća na tri sprata neomalterisana, dvorište nesređeno, greje se jedna prostorija, ostatak ledara, krade se struja al’ se vidi “raskoš” s ulice. Stalno neko precenjivanje mogućnosti.

Grizi. Grebi. Kidaj. Ošamuti dan. Zavedi ga, pa mu otkini parče za sebe, kad nestane, neka on plače poražen negde u ćošku sumraka. Pripitomiti strepnje, kao da nikad nisu bile zveri.

Za nekog, ko zna kako je nekada izgledao Beogradski sajam knjiga, kada su ga otvarali Svetlana Velmar, Albahari, Danojlić, Simović, poslednjih godina je to vašar sa elementima estradnog cirkusa. „Razlika između pisca i konja je u tome što konj ne razume jezik onih koji njime trguju.” (Maks Friš, o sajmovima knjiga. Švajcarski arhitekta, novinar, pisac i filozof)

Ja ću i ove godine iskoristiti veliki sajamski propust i propustiću sajam knjiga.

P. S. Đavo je došao po svoje, ali je otišao praznih šaka. Ništa tu nije bilo njegovo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Razoružana do zuba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bol koja nikad ne prestaje, zovem tugom koja tinja. Neželjeni podstanar

 

Donedavno sam naivno mislila da je oglašavanje ćuka u julskoj večeri sve što je potrebno znati o egzistenciji. A sada sam znatno mudrija, iskusnija… i trudim se da, što se egzistencije tiče, sve zaboravim osim tog oglašavanja ćuka u julskoj noći. Ima dana kada svet oko sebe posmatramo praznim pogledom. Valjda su nam takvi dani potrebni da sreću odvojimo od tuge.

Vreme je i da se Srbija vrati tradiciji. Da se proseku ili sruše svi paneli, svi zidovi i sve kovane ograde i da se vrate tarabe. Jer taraba je Srbinu sve. Mesto oslonca, mesto udvaranja, predaha, debata. I idealna je zbog brzog raskivanja u slučaju nedostatka reči ili argumenata.

Sve će to jednom doći na svoje mesto. Možda to nije ono mesto koje sam očekivala, pa ipak, došlo je. Dok je svet ispred mene izvodio smrtonosni skok, bila sam zagledana u bogomoljku koja je gurala glavu u rosu. Kad sam podigla pogled, videla sam da je to sasvim neki drugi svet u kome sam, verovatno, izgubljena… i nastavila sam da posmatram bogomoljku.

Bol koja nikad ne prestaje, zovem tugom koja tinja. Neželjeni podstanar. Saudade je portugalska reč za melanholiju prepunu čežnje, ljubav i večnu čežnju koja se ne može do kraja izreći, ali se duboko oseća u sebi, nostalgiju za izgubljenim koje se ne može povratiti (dom, ljubav, mladost)… živu i neprolaznu emociju. Samo kroz fado se može izreći. Nešto kao portugalska sevdalinka.

Ne znam kako, da li je to bila usputna stanica ili sam pogrešila nebo, ali zatekla sam se u predelu gde su se dan i noć stopili u beskrajno veče. Najlepši snovi su postali košmari, a svedoci ćute. Bilo bi lepo da nije istina. Kaže Dobrica Cesarić:

„I smiješim se u meki suton,

Od zapaljenih zvijezda svečan

I osjetim dubinu svega,

I da je život  – vječan.“

Kad radim u bašti potpuno se udubim. Vreme stane. Koliko god se pomičnih delova u sistemu nalazilo, svaki mora da bude pokriven i ispoštovan. Nema posle, nema odlaganja. Rad u polju je adrenalin, strast, eliksir života…

Zgužvano, prašnjavo, obija drumove. Protiče. Neraspoređeno, rasuto, potrošeno ili ne. Gomila se, guši, zastaje u grlu, oduzima dah, a zauzvrat pruža samo sećanje. Dakle, ne leči ništa. Vreme.

Umore se ljudi od praznih priča, pa što ne bih i ja…

P. S. Neko puši, neko pije, neko sedi na ’ladnom betonu, a neko sve zajedno. Ne valja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Izložba širih slika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomiriš se sa sudbinom, a sudbina uopšte i nema pojma da ste bili u svađi

 

Svaki dan donosi nešto sa sobom. Ponekad loše, ponekad dobro, ali nikada ne dolazi praznih ruku. Čuvam deo sebe, svesti, srca za normalne svakodnevne stvari, priče o sitnicama i to blindiranim zidovima i zvučnom izolacijom. To mi je mnogo važno. Ostalo je “na izvol’te“ ovom čemeru u kojem živimo.

Kad ne znam ka čemu da se usmerim, ostajem odana svojoj nepovezanoj misli, tom trenutnom odrazu naprslog vremena. A sutra? Sutra će pokidani šavovi nestati, bar se jutro tome nada… Zato i ne volim divlji i nemirni, analitički um. Volim reflektivni, intuitivni, staložen. Pomiriš se sa sudbinom, a sudbina uopšte i nema pojma da ste bili u svađi.

U Kapetan Mišinoj ulici, sećam se, bile su najlepše jeseni. Tu, baš na stepeništu kod broja 23, umela sam da sedim i čekam da sve prođe. Verovala sam da su, između Kapetan Mišine i Filološkog fakulteta, nastali najtiši ljubavni stihovi … i tamo, između ona četiri zida, kada sam želela da se sakrijem i od sebe, od knjiške pameti i stilskih figura, i od simetričnih oblika barokne arhitekture… Sad ćutimo na dva različita kraja sveta… Uvek je neko ostajao malo duže, kao da očekuje da se tišina predomisli. Ponekad je umeo da kaže: „Nedostaje mi ona jutarnja kafa sa tobom, ovde niko ne ume da ćuti tako kao ti, onda kada treba“.

Sve smislene ideje za povratak u normalno stanje i vraćanje životne energije na nekadašnji nivo su propale. Sad je red na besmislene. Jer, šta ima da se izgubi? Pusti trendove, glupa nametanja, moranja. Bar si ti sredovečna čitavog života. Napokon su biološke, sustigle emocionalne godine. Prigrli to i budi ono što si. I napokon budi zadovoljna.

Mnogo praznih reči, a jedva da su okrznule dan. I kako da se ne setim još jedne genijalne rečenice moje babe, posle dobrih sat vremena ćutanja i slušanja komšinice koja ogovara… „E, moja Jelo, imaš ti dosta svoje rđe, da ne skupljaš tuđe…“ Od onoga kako niste stigli do te lekcije, kako ste znali, pa zaboravili, kako je to nepotrebno znanje koje vam nikad neće trebati u životu i kako vam je domaći ostao na klaviru ili ga pojeo pas, mnogo više poštovanja zavređuje jedno prosto – NE ZNAM.

I još nešto, jedva čekam da nas zapad kolektivno vrati u kameno doba, pa da opet krotimo konje vrane i na njima pičimo do Bugarske po Laki Strajk bez filtera.

P.S. Jednog dana… Ma, jok. Neće taj osvanuti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve mora da svane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mašta je ispunila svoju konačnu svrhu kada ti omogući da se bez ostatka preseliš u ono što si izmislio

 

Toliko sam snažno, maločas, naletela na ćošak od stola, da kome god da sam načinila nešto nažao u životu, smatram da smo sada kvit. I još sam shvatila da umem da odigram ples za prizivanje kiše i da sve zvezde vasione i nisu  tako daleko.Više puta provereno! A samo sam krenula da na miru popijem kafu. Ne ostavljajte kafu predugo, pa se posle čudite kada se ohladi, ne pitajte kako znam. Ovo nema nikakve veze sa kafom.

Nemate pojma koliko su sitnice zeznute. Vezuju, odaju, daju smisao, boju, ton, zamute, odbiju… a tako se olako odbace. Postoji razlika između vući nekoga za rukav i spustiti ruku na nečije rame. Ljudska razlika. I šteta je što to ljudi retko umeju da prepoznaju. Još ređe znaju da praktikuju.

Čistimo orahe svi u kući, cilj je kilogram, došli smo do četiristo grama, ostavili Necu samog na deset minuta i sad smo opet nekako na početku. Što bi rekao Duško Radović: „Krajevi se potroše, počeci uvek traju, početak, eto šta je na kraju“.

Iskustvo te nauči da se ne zalećeš na nedoumice. Sve se to svakako vremenom razjasni. Reči probude nadu, dela ih potvrde. U suprotnom ostanu u folderu obećanja i neispunjenih želja. Sve je u fiokama života, a većina ih je vidljiva na licu i čelu. O tome kako gajim strpljenje, neću reći svaki dan nego, ipak, dan po dan… uvek mi je važan taj sitan međuprostor predaha.

I dalje nosim zimsku jaknu koju sam kupila bogzna kad. Nosim je, sigurno, deceniju i više. I ovde se ne radi o kvalitetu odeće, fizionomiji ili siromaštvu. Ne puštam stvari, ne mogu. Možda zato stagniram i ne shvatam ništa. Možda bi trebalo da je bacim. Možda je problem i što ću noćas da razmišljam o ovoj jakni na čiviluku i o tome kuda sam sve prošla u njoj, ko me je sve video u njoj i ko više nikada neće. I možda je problem što razmišljam o ovakvim stvarima. Mašta je ispunila svoju konačnu svrhu kada ti omogući da se bez ostatka preseliš u ono što si izmislio.

Izvinjavam se što kasnim, zaglavila sam se između vrha jezika i kraja pameti. Odoh malo da ušetam u svoj život, da vidim dešava li se nešto. Da se uključim u zbivanja.

P. S. Pucketanje šporeta je pola zdravlja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo