Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM I KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: U susret željama vlasti

Objavljeno prije

na

Javnost u Srbiji je u posljednje vrijeme, pored afere Agrobanka, najviše uzbudila inicijativa vojvođanskih ,,autonomaša” za stvaranje ,,autonomaškog fronta” u cilju odbrane autonomije Vojvodine za koju smatraju da je suspendovana najnovijim odlukama Ustavnog suda Srbije. Sve je, međutim, do sada ostalo na inicijativi LSV Nenada Čanka. Šta se u Vojvodini zaista dešava povodom odluke suda, razgovarali smo s Aleksandrom Popovim, direktorom Centra za regionalizam iz Novog Sada i jednim od kopredsjednika regionalne organizacije Igmanska inicijativa. MONITOR: Da li ste bili iznenađeni odlukom Ustavnog suda Srbije da Zakon o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine ukine u 22 tačke?
POPOV: I jesam i nisam. Jesam zato što je ceo Zakon o utvrđivanju nadležnosti prošao višestruke filtere pre nego sto je 2009. godine usvojen u Skupštini Srbije. Dakle, očekivalo se da je u tom periodu raščišćeno sve što je s ustavne tačke gledišta moglo biti sporno i da je Skupština Srbije usvojila tekst Zakona koji je mogao da izdrži sve naknadne analize i kritike, posebno ocenu od strane Ustavnog suda. Međutim, s obzirom na činjenicu da je deo sudija Ustavnog suda postavljen još u vreme Koštuničine vladavine, mogla se očekivati ovakva presuda. Ipak je glavni problem u Ustavu iz 2006, koji je donet na brzinu kroz nagodbu glavnih pozicionih i opozicionih stranaka, pa je tako u velikoj meri neprecizan i dozvoljava nagodbenjaštvo, tako da neki ustavni sporovi iz ustavno pravne prelaze u političku sferu, kao što je i ovde slučaj. Da je o Zakonu odlučivao neki drugi sastav Ustavnog suda, mogao je na osnovu postojećeg Ustava doneti sasvim oprečnu presudu, odnosno da je Zakon o utvrđivanju nadležnosti potpuno u skladu s Ustavom.

MONITOR: Bilo je dosta komentara u kojima se tvrdilo da je riječ o tajmingu koji je usklađivan prema rezultatima izbora u Srbiji. Da li je vama blisko mišljenje da je Ustavni sud pokazao zavisnost od nove izvršne vlasti i čak da je njenim željama išao u susret?
POPOV: Taj stav sam i sam javno izneo u više navrata. Naime, više od dve godine nakon donošenja Zakona o utvrđivanju nadležnosti, Ustavni sud je tek nakon stvaranja nove vladajuće većine našao za shodno da oceni usklađenost ovog zakona s Ustavom, osporivši ga u 22 tačke. Time je, stiče se utisak u javnosti, doneo presudu koja je po volji nove vladajuće većine, koja nije naklonjena vojvođanskoj autonomiji, ali je istovremeno doprineo zaoštravanju već napetih odnosa između Beograda i Novog Sada, tim pre što se u Vojvodini konstituisala drugačija vladajuća većina nego u Srbiji. Ovde je prvo pitanje kako poništiti posledice dvogodišnjeg delovanja ovog Zakona, a drugo kako naći izlaz iz ovog ćorsokaka. Iz Vojvodine je već stigla oštra reakcija, pa čak i najava da se neće poštovati odluka Ustavnog suda. Da bi smirio strasti, premijer Ivica Dačić najavio je politički dijalog oko nastalog spora, pa bi sve opet moglo biti stvar političke nagodbe, što samo govori koliko je postojeći Ustav loš i pogoduje političkom nagodbenjaštvu, a ne vladavini prava.

Osim toga, zanimljivo je da je glavni politički propagandista regionalizma Mlađan Dinkić deo vlasti koju nije baš uznemirila odluka Ustavnog suda i njene moguće političke posledice. Koliko su političari do sada pokazali da iskreno veruju u projekat regionalizma i decentralizacije?

Sam Dinkić je pokazao koliko se kod naših političara poštuju predizborne platforme i obećanja. Njegova stranka je celu svoju predizbornu kampanju zasnovala na programu decentralizacije Srbije, s posebnim akcentom na jačanju i autonomnosti lokalnih vlasti. Međutim, njega ne samo da nije uzdrmala odluka Ustavnog suda, nego je čak svojim koalicionim partnerima predložio da se po svaku moguću cenu uspostavi ista vladajuća većina na lokalu kao što je na centralnom nivou, pri čemu je posebno apostrofiran Novi Sad, kao drugi grad po veličini u Srbiji. Da nije reč o veoma ozbiljnom pitanju stvar bi bila čak i pomalo komična jer se za ideju stranačkog disciplovanja opština založio baš šef stranke čiji se kompletan program zasniva na decentralizaciji, a kad je reč o Novom Sadu, šef stranke koja u Skupštini grada nema nijednog odbornika jer nije prešla cenzus.

MONITOR: Ideja o nekom širokom vojvođanskom frontu, izgleda, bar za sada je pala u vodu. Ali se i dalje govori o internacionalizaciji položaja Vojvodine. Šta vi vidite kao način da Vojvodina dobije normalne prerogative autonomije?
POPOV: Sem političkog nagodbenjaštva, jedini pravi izlaz bio bi u promeni sadašnjeg, odnosno donošenju novog Ustava Srbije, jer je on osnovna brana njenoj decentralizaciji u skladu s pozitivnim iskustvima pojedinih evropskih zemalja poput Italije i Španije. Međutim, imajući u vidu sadašnji sastav Narodne skupštine Srbije, male su šanse da se to desi u dogledno vreme. Naime, inicijativu za promenu ustava može da pokrene jedna trećina poslanika, ili neko ko skupi 150.000 potpisa građana, a da bi se predložene promene i usvojile potrebno je da za njih glasa dve trećine poslanika, što je u sadašnjim okolnostima nemoguća misija. Jedina olakšavajuća okolnost je što promene dela Ustava koje se odnose na teritorijalno uređenje ne podležu referendumu. Kada je reč o internacionalizaciji vojvođanskog pitanja, za sada je jedino mađarski ministar inostranih poslova upozorio Srbiju da ne ide na dalje sužavanje autonomije Vojvodine, tim pre što je reč o jedinoj pravoj multietničkoj regiji u Srbiji. Tu se ne može očekivati oštrije reagovanje EU, jer je njoj daleko važnije da Srbija „proguta” kosovsku knedlu, nego da se ozbiljnije zauzme za zaštitu autonomije Vojvodine.

MONITOR: Koliko je za građane Vojvodine važno predstavništvo u Briselu? Zanimljivo je da je potpredsjednica Vlade za evropske integracije izjavila da Vladi ne smetaju regionalna predstavništva u Briselu, a predsjednik vojvođanske Vlade da će se naći neko rješenje kojima se ispunjavaju odluke Ustavnog suda ali i potrebe građana.
POPOV: Oko 250 evropskih regija ima svoje predstavništvo u Briselu, što govori da je to uobičajena praksa od koje imaju koristi i regioni koji su tamo predstavljeni, ali i države kojima oni pripadaju. Za regione, pa i pojedine gradove (Kragujevac i Niš već inaju svoja predstavništva u Briselu) važno je da budu na licu mesta gde se raspisuju konkursi za dodelu sredstava za regionalnu saradnju i odlučuje (pa i lobira) o njihovoj dodeli pojedinim regijama, ali se i na licu mesta s predstavnicima drugih evropskih regiona dogovara saradnja koja bi se odvijala na obostranu korist. Ako sve to ide uobičajenim diplomatskim kanalima to predugo traje i kada se odgovori na pojedine upite za uspostavljanjem saradnje, bude već kasno da bi se nešto konkretno uradilo.

Podvala

MONITOR: Javnost je uzburkala najava „autonomaškog fronta” koji se ponudio da predvodi LSV Nenada Čanka. Ima i onih koji predviđaju „otcjepljenje”. Postoje li političke i društvene snage koje bi Vojvodinu povele u tom pravcu?
POPOV: Priče o želji Vojvođana da se otcepe od Srbije čista je podvala snaga koje, zalažući se za državno jedinstvo ubiraju jeftine poene u javnosti. Jer kada bi to bilo istina, a nije, odnosno ako Vojvodina u kojoj su, za razliku od Kosova, oko 70 odsto stanovništva Srbi, želi da se otcepi od Srbije, onda je ona u velikom problemu. Nenad Čanak je pozvao na stvaranje „autonomaškog fronta” u cilju otpora pokušajima Beograda da i ovako suženu autnomiju Vojvodine, koja po Ustavu samostalno može da donosi samo svoja znamenja, odnosno grb i zastavu, svede još više na čistu fasadnu autonomiju. No, po mojoj proceni u Vojvodini ne postoji dovoljno jaka politička snaga koja bi mogla da izvrši pritisak na Beograd, koji tamošnja vladajuća garnitura ne bi mogla da ignoriše.

 

Skandinavizacija Balkana

MONITOR: Igmanska inicijativa, čiji ste kopredsjednik, imala je zanimljivu ideju o „skandinavizaciji Balkana”, da tri zemlje potpisnice Dejtonskog sporazuma i Crna Gora naprave zajednički organ kao što su skandinavske zemlje formirale Nordijski savjet. Šta je urađeno na toj inicijativi?
POPOV: Reč je zapravo o ideji da se na ovim prostorima iskoriste pozitivna iskustva nordijskih zemalja kroz šestodecenijsko postojanje Nordijskog saveta. Reč je o zemljama koje su u skorijoj ili daljoj prošlosti bile u međusobnim sukobima, ali su 1952. godine smogle snage da sve to prevaziđu stvarajući Nordijski savet, kao parlamentarnu komponentu i Nordijski savet ministara, kao međuvladinu komponentu saradnje. Baš zbog toga smo mi u Igmanskoj inicijativi zaključili da bi se neka od ovih iskustava, pre svega u oblasti unapređenja interparlamentarne saradnje, mogla primeniti i na ovim prostorima. U tome smo već dobili podršku od Nordijskog saveta i ambasada nordijskih zemalja u našim zemljama, a u toku je i realizacija projekta kroz koji ćemo političku i opštu javnost bolje upoznati s nordijskim modelom saradnje i mogućnosti korišćenja pojedinih iskustava iz ovog vida saradnje na četiri zemlje Dejtonskog sporazuma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo