Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK PORTALA BUKA: Ako hoćete vlast – moraćete je formirati pod uslovima Dragana Čovića

Objavljeno prije

na

Ne mogu se oteti utisku da bi Dodik želio da Izetbegović ostane na vlasti, a i da Izetbegović žali što više nije u koaliciji sa Dodikom

 

MONITOR: U fokusu javnosti u BiH je približavanje 6. aprila kada je zakonski rok za formiranje Vlade Federacije BiH. Duže je glavna prepreka bio potpredsjednik FBiH Refik Lendo iz SDA, ali odnedavno drugi potpredsjednik Igor Stojanović iz SDP-a, traži provjeru predloženih kandidata za tu Vladu. Sem deklarisanih, postoje li još neki nedeklarisani razlozi?

TRIFUNOVIĆ: U Fedraciji politička situacija djeluje dinamična – mnogo dinamičnija nego u RS. Tu postoji neka pozicija i neka opozicija – mrtva trka je… I nije baš tako jednostavno imati dominaciju kakvu Dodik ima u Banjaluci, iako vjerovatno većina sarajevskih političara bi željelo da ima takvu dominaciju i da nameće svoja rješenja. Stojanović i Lendo su pričali jednu priču pre 10-ak dana, sad pričaju sasvim drugu… Nema tu mnogo prostora za manevar: ako hoćete da formirate vlast – moraćete je formirati pod uslovima koje nudi Dragan Čović koji potpuno kontroliše hrvatski blok. Bez njega nema vlade i njemu morate ispunjavati sve želje. Svi se trude u Sarajevu – pa i SDA, da javnosti pokažu kako oni postavljaju neke uslove Čoviću. Ali ne – Čović postavlja uslove i praktično je potpuni gospodar političke situacije u Federaciji – na vrlo sličan način kako je to Dodik u RS.

MONITOR: SDA je pojedinačno najjača stranka, ali je, očigledno, ostala bez „koalicionog kapaciteta“. Nema je u Vijeću ministara BiH, a  Izetbegović je izgubio u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Da li je ovo kočenje u formiranju Vlade FBiH, „osveta“ SDA?

TRIFUNOVIĆ: Kad imate vlast toliko dugo kao SDA od Dejtona naovamo, dolazi do izgubljenosti u vremenu i prostoru. Tako da i to „gunđanje“ koje sada čujemo, dovodi do bizarnih situacija. Međunarodna zajednica koja je investirala u BiH ogromna sredstva i koja se uvijek zaštitnički ponašala prema političkom Sarajevu, dolazi u situaciju da SDA organizuje demonstracije ispred zgrade OHR-a gde se kliče protiv SAD, Velike Britanije, Visokog predstavnika, da imamo jedan antizapadni narativ koji, u ovom trenutku, apsolutno odgovara Miloradu Dodiku. Ne mogu se oteti utisku da bi Dodik želio da je Izetbegović ostao vlast, a i da Izetbegović žali što više nije u koaliciji sa Dodikom.

MONITOR: Dosta je kompleksna procedura za proglašenje Vlade Federacije. Ukoliko se to ne uradi do zakonskog roka, postoji, takođe, zakonska mogućnost da odluku o tome donese Visoki predstavnik Kristijan Šmit. Njegova tzv. Bonska ovlašćenja nisu mala, ali tu su i kritike da povlađuje interesima HDZ BiH?

TRIFUNOVIĆ: Svaka odluka koju donosi Kristijan Šmit je problematična, svaka odluka koju donosi Visoki predstavnik je dokaz naše političke infantilnosti i potvrđuje da mi nismo sposobni da se brinemo o sebi. To je jedna strana tog odgovora. Šmit je pokazao da vrlo nelogično donosi  rješenja. U danu kada su se održavali izbori, donio je promjenu Izbornog zakonika. Nisam siguran da zna šta radi ni da za to ima podršku međunarodne zajednice… Mislim da ga „nahuškaju“ iz pojedinih ambasada da uradi nešto, a onda peru ruke od toga i brane se saopštenjima bez ikakve konkretne akcije. Međunarodna zajednica nema više kapaciteta za BiH kakvi su bili. Prošlo je vrijeme hiljada vojnika kakvi su bili ovdje, hiljade službenika sa ogromnim ovlašćenjima, prošlo je vrijeme velikih novaca koji su dolazili u BiH…Visoki predstavnik i ta mala kancelarija su dokaz koliko je malo tog interesa međunarodne zajednice ostalo ovdje. Ne vjerujem da on u budućnosti može biti presudan za bilo koje pitanje pa i formiranje vlasti u Federaciji.

MONITOR: Dodik je uporan posebno kada se radi o pravu RS na državnu imovinu. Oglušio se o odluke Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika. Sada se „šuška“ da će iz Sarajeva biti ponuđeno kompromisno rješenje o pitanju imovine, a i Šmit je, prilikom susreta sa Peterom Sijartom, šefom mađarske diplomatije, rekao da će se naći „prihvatljivo i održivo rešenje“. Da li je Dodikov ucenjivački kapacitet dobio na značaju?

TRIFUNOVIĆ: Međunarodna zajednica ima neki dogovor sa Dodikom. I u tom očekivanju međunarodne zajednice da Dodik nešto uradi kolateralna šteta smo svi mi koji pokušavamo da radimo, zastupajući evropske vrijednosti, vrijednosti ljudskih prava… Mi smo potpuno nebitni u tim dilovima međunarodne zajednice sa Dodikom. Amerikanci su ga doveli na vlast, uložili milione dolara u obuku njegove stranke, pojedinaca, lobiranja… Milorad Dodik je imao takvu podršku Medlin Olbrajt kakvu nijedan političar sa Balkana nije imao. Tako da šta će biti sa OHR i Šmitom kojeg on uporno ignoriše, kakvu su oni vrstu dogovora postigli, to trenutno zavisi od geopolitičke situacije. Trenutno se dešavaju mnogo važnije stvari od BiH, ona je tu neki državni subjekt koji je potpuno nejasan i samim stanovnicima BiH, a kamoli međunarodnoj zajednici. Oni pojednostavljuju stvari. Oni ovde žele da imaju, prije svega, poglavice koji će upravljati plemenima, a ne neki demokratski sitem koji će svima biti koristan. Njih više ne zanima niti imaju sredstava da obučavaju ljude kako se koristi demokratija. Mnogo im je jednostavnije sa nekoliko lidera imati neku vrstu kontrole nad ovim prostorom. Kad kažem kontrole, mislim da se ne desi neka vrsta novog konflikta koji bi neki naredni talas izbjeglica poslao za Evropu. Dodik je rekao da su ljudi ginuli za tu imovinu. To su floskule jer mi danas imamo situaciju da su rijeke predate privatnicima za male hidrocentrale, šume se sijeku non-stop, a Šume Srpske su konstantno u gubitku, zemlja i rudnici se daju u koncesije bez ikakvih pravila…

MONITOR: Dodik je ponovo govorio i o otcepljenju RS u Somboru, na obilježavanju godišnjice NATO bombardovanja. Američka administracija sve češće reaguje na njegove izjave, naročito poslije odluke RS da prekine odnose sa ambasadama SAD i Velike Britanije… Entoni Blinken, šef diplomatije SAD, izjavio je da Dodik ide Putinovim  putem. Može li se pojačano interesovanje za ono što Dodik radi vidjeti i u kontekstu njegove „ruske zaleđine“?

TRIFUNOVIĆ: Dodik se jedno pedesetak puta izjasnio da će odvojiti RS, ali se to nije desilo. Nikad o tome nije održan nikakav sastanak, nikad nas o tome nije obavijestio: šta će biti dan poslije pripajanja Srbiji, da li Srbija uopšte želi da joj se RS pripoji, kakav je stav političkog vođstva Srbije – pa i Vučića o toj ideji, šta sa gradom Brčko koji dijeli RS a koji je međunarodni distrikt… Iz toga zaključujem da on to ne misli ozbiljno, već na taj način, što je nevjerovatno, diže svoju političku cijenu, mada sve manje i manje. Kad na to reaguje Blinken preko Tvitera, meni je malo muka, jer su oni i dalje u bliskim odnosima, iako je Dodik na crnoj listi SAD. Podsjetiću vas da ga je prošli ambasador dočekao u svojoj rezidenciji u Sarajevu. Osobu sa crne liste. Mislim da se to nikada ranije nije desilo. Blinken je u tvitu rekao da je Dodik sličan Putinu, što se možda neke paralele i mogu povući, ali novinari i ljudi koji se bave zaštitom ljudskih prava ostaju na milost i nemilost tog istog Dodika. Bez podrške SAD, sem virtuelne, koju ja i ne tražim. Smijurija  je kada neko iz SAD koja je pomagala Dodiku, šalje poruku da bi trebalo da se borimo protiv takvih političara. On je postao premijer zahvaljujući logističkoj podršci SAD. Helikopteri su hvatali ljude koji je trebalo da dođu na Skupštinu RS da bi on sa dva poslanika postao, prije nekih 25 godina, premijer.

 

BiH je među prvima u svijetu po korupciji

MONITOR: Kako komentarišete presude koje su donijete u vezi sa Aferom respiratori, kojima su osuđeni premijer Federacije Fadil Novalić i njegovi saradnici?

TRIFUNOVIĆ: BiH je među prvima u Evropi, a i među prvima u svijetu po korupciji. To je mala zemlja u kojoj se od korupcije godišnje zaradi preko milijardu dolara godišnje – od javnih nabavki, na raznim vrstama javnih nabavki u javnim preduzećima. Presuda Fadilu Novaliću u Aferi respiratori i njegovim poslovnim saradnicima, prva je ozbiljnija presuda u BiH tako visokom funkcioneru i prva izrečena na ovaj način. Tu se radi i o novčanim i o zakonskim kaznama. Ona može da predstavlja svojevrsnu opomenu. Pošto se radi o prvostepenoj presudi, a s obzirom da je uticaj politike na pravosuđe orgoman na svim instancama, ne bih baš bio siguran da će se osuda zadržati i na višoj sudskoj instanci. Važno je reći da je i pored svih pravosudnih organa, Aferu respiratori tešku desetine miliona eura, otkrila novinarka jednog malog portala iz Sarajeva. Bez ni blizu resursa koliko ih ima državni sistem. Hoću da kažem da je sistem u BiH – bilo u Federaciji bilo u RS, duboko korumpiran i nema te vlasti koja će popravljati političku situaciju, jer je svjesna da će tu poziciju monopolističku i korupciju moći da sadrži samo dok kontroliše i politički prostor. Svaka vrsta priključivanja nekim evropskim integracijama može samo da naruši tu idilu potpunog razaranja društveno-ekonomskog tkiva ovog društva i enormnog bogaćenja svih onih koji su već decenijama u vrhu politike.

 

U RS atrofirali unutrašnji potencijali

MONITOR: U RS nizom nacrta izmjena zakona – od kojih su neki usvojeni, suspenduju se osnovna prava i slobode. Usvojene su izmjene Krivičnog zakonika kojima se ponovo kriminalizuju kleveta i uvreda. A najavljen je i nacrt zakona o NVO, a i o zabrani pristupa LGBT osoba obrazovnim ustanovama. I Vi ste nedavno bili meta pristalica Dodikovog pogleda na ljudska prava. Kako vidite ovaj trend zakonodavnih rješenja koje inicira Dodik?

TRIFUNOVIĆ: RS prolazi kroz vrlo dramatičan period, iz više razloga. Očigledno da su atrofirali unutrašnji potencijali, opozicija praktično ne postoji, ne postoji politički prostor u kojem vlada dijalog, u kojem dolazi do zajedničkih rešenja. RS je pod vlašću jednog čovjeka Milorada Dodika. On je doslovno gospodar, tako se ponaša tako donosi odluke. Zakone donosi u situaciji u kojoj potpuno kontroliše medijski javni prostor – a to malo medija koje ne kontroliše mu ne može nanijeti štete. I on, bez obzira na to, uvodi kriminalizaciju klevete koja će tim rijetkim medijima koji još nisu pod patronatom vlasti, onemogućiti rad, i zbog visokih kazni i zbog autocenzure. I ljudi će, na kraju krajeva, birati da li da rade za medije koji su već targetovani, Buka je medij targetovan od Dodika i vlasti. Tako da se postavlja pitanje ne da li ćete htjeti da pišete o nečemu, već da li ćete imati mogućnost da plaćate kazne – jer i istina može biti proglašena za klevetu. Tako da to ostavlja mnogo prostora za maštu. Isto je tako sa zakonom o udruženjima građana. Postoji u RS možda desetak organizacija koje rade svoj posao bez upliva vlasti. Koje vlast kritikuju ne samo zato što je vlast nego što radi loše. Kada imate toliku moć a želite opet potpunu kontrolu, znači da ste svjesni laži za koju ne želite da ona bude provaljena na tako velikom nivou, da vi naredne izbore ne dobijete.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo